Das Racist – Debili iz Njujorka

Das Racist su:

a) najbolji bend koji se pojavio u zadnjih pet godina

b) najzanimljiviji bend koji se pojavio u zadnjih pet godina

c) najvažniji bend koji se pojavio u zadnjih pet godina

d) odjebi fosilizirana kretenčino, tko još razmišlja na takav način godine gospodnje dvije iljade i dvanajste

e) sve navedeno je točno

Ukoliko ste izabrali e) odabrali ste dobro, a ako vam se to čini kao paradoks nema veze, Das Racist su bend koji uživa izricati paradokse. Himanshu Suri, Victor Vazquez i Ashok Kondabolu, u narodu poznatiji kao Heems, Kool A.D. i Dap, ne staju na tome – oni koriste dadaističke tehnike, repetitivnost i citatizme što ih na prvi pogled čini još jednim postmodernističkim bendom u moru postmodernističkih bendova, no prvi pogled, kao i obično, vara. Das Racist nisu od onih koji samo seciraju i raščlanjuju muzičke lešine niti se zadovoljavaju pukim rekreiranjem zvuka iz mladosti svojih roditelja, oni kroz svojih 80+ pjesama napisanih u samo tri godine svijetu donose novu i jebeno uzbudljivu muziku.

Ne kažem da se muzika danas svodi na puko prekrajanje jučerašnjice, iako je to već nekoliko godina najdominantniji trend u ne-mainstream, ne – plesnoj muzici*. Dapače. Pojavilo se pregršt pravaca i bendova koji stvaraju zvukove koje moje uši nikad prije nisu čule. Problem je što dobar dio te muzike zvuči poprilično prazno. Razne varijacije mračnog i sporog dubstepa, IDM-a  ili pak klasične gitarske indiejane u mojim ušima zvuči kao dizajnerska muzika, kao nešto što je stvoreno da bude lijepo i ugodno i zanimljivo, ali sadržajno potpuno prazno. Samo rijetki majstori, poput sve boljeg i boljeg Buriala ili neponovljivog Clams Casina ili krasnih Emeraldsa u meni uspijevaju izazvati emocionalnu reakciju.

*Plesna muzika je potpuno drugi par postola kojeg ne želim navlačiti zato jer mi ne pristaje. Koliko čujem od svojih poznanika i prijatelja tamo se događa masu toga, stvaraju se nove scene u kojima muzika nije samo osnovni element nego predstavlja sam izvor subkulture. Ali to su šuškanja i glasine koje ne mogu potvrditi zato jer sam zatucan i star i ne kužim spiku. Ajv lost maj edž.

 Das Racist rade muziku koja je ujedno i nova i sadržajna. Njihov hip hop zvuči jeftino i grubo, neispolirano i kvrgavo. Zvuk kojeg su izgradili poznati producenti poput Dipla i El-P-ja u suradnji s pregršt ne toliko poznatih beatmakera jedinstven je i prepoznatljiv te je najčešće izgrađen oko užasno sitnih semplova i bazičnih zvukova syntha, a u nekim stvarima čuju se utjecaji bhangre i druge suvremene istočnjačke muzike.

Koliko god njihov zvuk bio zanimljiv i u nekim navratima moćan, nećete se zbog njega zaljubiti u Das Racist. Naznake takvog zvuka mogle su se čuti na albumima poput M.I.A.-inog Arulara ili Clipseovog Hell Hath No Fury, s tim da su oba albuma, priznajem, muzički bolja, nebuloznija, uzbudljivija i zanimljivija od većine Das Racist stvari. Ono zbog čega će te se zaljubiti u ovaj trojac je ono što imaju za reći. A bogami imaju. Masu toga.

Das Racist govore o rasizmu. Ništa čudno budući da su Dap i Heems porijeklom Indijci dok je Kool A.D. čistokrvni Amer što će reći da svoje gene čupa sa tri kontinenta – mater mu je Talijanka, otac mu je Afro – kubanac. Njih trojica predstavljaju novi val manjinske inteligencije u SAD-u – Suri i Kondabolu su se upoznali u Stuyvesantu,  prestižnoj njujorškoj javnoj školi koja ima najviši upisni prag u državi, dok se  Vazquez prikrpao Heemsu na Wesleyan sveučilištu, fensi – šmensi liberal arts koledžu kojeg su završili likovi poput Woodrowa Wilsona i T.S. Elliota. Creme de la mamojebeni creme.

Naobrazba i boja kože čine srž onoga što Das Racist jesu. Ono što ih razlikuje od drugih je što o ozbiljnim temama govore na krajnje neozbiljan način. Njihovo pričanje o rasizmu nije Martin Luther King niti Malcolm X niti Jesse Jackson, njihovo pričanje je čisti Harold & Kumar. Das Racist čas šibaju rime o jebanju, A Tribe Called Questu, finim sirevima i divljači, kopijama Versacea, Larryu Birdu i svim vrstama fast fooda da bi trenutak kasnije spominjali nobelovca V.S. Naipula, kuhara Anthonya Bourdaina**, indie legendu Jeffa Manguma, Richarda Hella, pjesnikinju Mayu Angelou, sufi mistike i književnog teoretičara i borca za prava Palestinaca Edwarda Saida. Das Racist namjerno preuzimaju uloge klauna* kako bi zameli svoj trag i što uspješnije vas jebali u mozak . We’re joking/just joking, we’re not joking/ just joking, we are joking, refren fantastične hahahaha, jk?! najbolje objašnjava njihovu poziciju i pokazuje kako s Das Racist nikada ne možete biti načisto. Uloga dvorske lude je uistinu korisna kada imate što za reći (pitajte samo Stephena Colberta) zato jer je najljepše bacati kritiku i rezati tumore društva kada to pola ljudi ne kuži. Kroz zajebanciju.

* Njihov prvi i vjerojatno jedini hit Combination Pizza Hut i Taco Bell im je savršeno poslužio za zauzimanje te pozicije. Na žalost golem broj ljudi ih je u startu otpisao upravo zbog te stvari, otpisao ih je kao napušene debile koji nemaju što za reći.

**Za nagradu evo vam klip Bourdaina kako ubija svinju u Maleziji u Ramones majici.

Prava moć Das Racista je što kroz sve te citate, reference i zajebanciju zapravo opisuju kako je to živjeti u New Yorku, kako je biti pripadnik određene manjine i živjeti u New Yorku. Njihova muzika je muzika jednog grada čiji se obrisi naziru kroz stihove – ulice, smrdljivi fast food restorani, dućani u kojima vam se gazda obraća na španjolskom iako ste Indijac, zabave na kojima vam cure govore da izgledate kao rođaci iz Portorika, noćni klubovi u kojima ne uspijevate zbariti, Queens, Brooklyn, taksiji, ljeto, umišljene zvijezde modnih partya, Manhattan, koke u kratkim haljinama – Das Racist stvaraju pjesme pune života u kojima se može živjeti. Baš kao što su Ramonesi slikali New York kasnih 70-ih, kao što su Smithsi slikali svoj Manchester, kao što je Zabranjeno Pušenje slikalo svoje Sarajevo tako Das Racist slikaju život u pet okruga koji jednako pripadaju pop kulturi i svijetu koliko pripadaju Americi.

Otpisati Das Racist kao hiperproduktivne intelektualne hipstere bilo bi pogrešno, iako nema sumnje da su oni hiperproduktivni intelektualni hipsteri*, što najbolje pokazuje Heemsov solo mikstejp kojeg je objavio prije dva i pol mjeseca. Nehru Jackets ima dvadeset i pet pjesama, traje 73 minute i jebeno je dobar.

* U samo dvije godine objavili su dva vrhunska mikstejpa Shut Up Dude i Sit Down, Man, razočaravajući LP Relax kojeg sami nazivaju svojom „pop pločom“, što god to značilo, te dva solo mikstejpa – Kool A.D.-ov eksperimentalni Palm Wine Drinkard koji mi baš i nije sjeo te Heemsov Nehru Jackets. Hiperprodukcija je blaga riječ. U međuvremenu su lansirali vlastiti lejbl Greedhead records, crtali karikature za New Yorker, pokrenuli urnebesno debilnu web video seriju Chillin’ Island i gostovali u jednoj epizodi Bourdaineovog No Reservationsa. Hipsteri su zato jer imaju dobre frizure i odjeću, zato što su studirali umjetnost i zato jer Heems koristi Tumbl umjesto bloga (obavezno pročitati ovaj upis) i za naslovnicu Relaxa se slikao u majici Panda Beara.

Nema sumnje kako bi mogao biti upola kraći, ali od članova Das Racist ne možete očekivati auto-editiranje. Sa svih njihovih izdanja, koliko god dobra bila, dalo bi se izbaciti gotovo pa polovicu i dati priliku materijalu da malo diše i ostavi dublji utisak koji zna pomalo izblijediti zbog hrpe nepotrebnih filera. Votever. Ostatak je mamojebeno klanje i ubijanje sa odličnim one-linerima, brutalnim beatovima u režiji producenta Mikea Finita, savršenim suradnjama i tim neizbježnim njujorškim štihom zbog kojeg ne prestajem slušati Nehru Jacketse unatoč tome što su izašli početkom godine. Heems isporučuje sve ono što smo navikli slušati od Das Racista s jednom malom promjenom. U nekoliko stvari hrabro odbacuje ulogu seoskog idiota koju si tako često sam pripisuje te ulazi u brutalne obračune s ljudima koji to zaslužuju.

NYC Cops najbolji je primjer tog novog pristupa. Stvar izgrađena oko ubrzanog sempla Strokesove legendarne New York City Cops koja je bila cenzurirana zbog napada na WTC ubrzano nabraja, bez ikakve greške, sve zločine njujorških policajaca toliko ljut i bijesan da mu glas postaje hrapav a na kraju stvari potpuno izlazi iz ritma kako bi što brže izrecitirao sva imena ubijenih, od Randolpha Evansa koji je imao 15 godina kada je ubijen (drot odslužio dvije godine zatvora) do Clifforda Glovera, 9-godišnjaka ubijenog u neredima u Queensu 1973.

Kroz samo dvije stvari brutala se pretvara u infantilnu zajebanciju – Womyn, prekrasna, lagana, zajebantska stvar – opisuje Heemsovu interakciju sa ženama koje obično odlaze iz klubova s drugim muškarcima nakon što ih on zagrije sjajnim šalama. Women used to watch Dawson’s Creek (James Van Der Beek)/ And they used to watch 90210/They like to watch shows/Some of them don’t/They Like to read prose, kaže i u tom ga je trenutku nemoguće ne voljeti.

Upravo te dvije stvari pružaju uvid u suprotnosti tako često ne samo na Nehru Jacketsima nego i u svim ostalim radovima Das Racista, tu želju da se istodobno zajebava i bude ozbiljan. Heemsu, i Kool A.D.-u i Dapu, to uspijeva i to nevjerojatnom lakoćom. Da ne živimo u 2012. godini u kojoj je proliferacija kulturnih ideja zahvaljujući netu toliko snažna da više ne možemo govoriti o jedinstvenoj pop kulturi, kulturi koja stvara zajednicu, Das Racist bi bili najbolji, najzanimljiviji i najvažniji bend današnjice. Možda je i bolje ovako. Sumnjam da bi toj trojici debila odgovarala ta pozicija.

Ne znan repat, nije mi lako/javi se na fejs i objasni mi kako.

Označeno , , , , , , , ,

One thought on “Das Racist – Debili iz Njujorka

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: