NBA doigravanje 2012: Finale

Predgrupa

Teško je reći što definira dobru playoff seriju. Odgovor je subjektivan, kao i uvijek kada je riječ „dobro“ umiješana u njegovo tkivo. Različiti ljudi vole NBA košarku i stoga je normalno da imaju i različite kriterije kojima određuju kvalitetu; bilo igrača, bilo timova, bilo, eto, serija u doigravanju. Rijetko se, zapravo, uopće trudimo te kriterije uobličiti, najčešće za tim nema potrebe, najčešće je dovoljno samo uživati u košarci. Na žalost ne i za mene. Analitičan vuče korijen iz analan, ili se bar tako čini. Ipak nisam dovoljno analan da i to provjeravam.

Mlaki pokušaj definicije: Dobra playoff serija mora predstavljati sukob između kvalitetnih a opet izjednačenih momčadi koje njeguju različit stil igre i različitu filozofiju igre. Ona mora sadržavati makar tri pamtljive utakmice, mora biti puna obrata, mora otići u šest ili sedam utakmica, a uzbuđenje se mora osjetiti ne samo na terenu nego i izvan njega. Iščekivanje svake utakmice mora vam stvarati nelagodu u probavnom traktu, ne kao loše pečeni čevapi kod lokalnog trovača, nego više kao ispit na faksu za kojeg ste učili mjesec dana i za kojeg ste uvjereni da ćete pasti iako se nadate da bi ste možda mogli nekako proći. Znate o čemu pričam, zar ne?

Kada tako definiramo stvari NBA doigravanje je ove sezone poprilično razočaralo. Neviđen broj ozlijeđenih zvijezda i kvalitetnih igrača osakatio je mnoge ekipe i usmjerio serije u jednom pravcu, pa smo kroz prve dvije runde vidjeli samo jedan uistinu kvalitetan okršaj – epski obračun između Grizlliesa i Clippersa koji je otišao u sedam utakmica i koji nam je odmah na otvaranju serije ponudio košarkaški voodoo obred; vraćanje iz mrtvih kakvo se u playoffu ne pamti.

Sve se promijenilo kada smo dogurali do konferencijskih finala. Dvije veličanstvene serije su me natjerale da zaboravim na prosječnost* ovogodišnje sezone. Pružile su nam pola mjeseca uživancije u vrhunskom basketu, u potezima koje samo šačica ljudskih bića na planeti može povući, a oko utakmica isplela se paukova mreža priča i analiza koje su izvedbama na terenu dale dubinu i učinile ih većim i važnijim od pukih fizičkih manifestacija. Konferencijska finala su ujedno okončale sezone za Spurse i Celticse, za dvije šampionske franšize, za dvije ekipe koje su podizale O’Brianov trofej u ne tako davnoj povijesti, za dvije ekipe na čije izvedbe se već nekoliko godina nasilno spušta zastor, no one se uvijek nekako probiju natrag na pozornicu. Mislim da zaslužuju pljesak i poziv na bis.

*Prosječnost ovdje uzmite sa velikom šakom soli. Radi se o prosječnosti u odnosu na standard NBA doigravanja. Koji je visok k’o Manute Bol koji stoji na ramenima Gheorgea Muresana.

Bis prvi

 Ljudsko pamćenje je kratko. Mnogi koji danas mrze Miami Heat zbog načina na koji su izgradili momčad, koji kukaju kako se radi o umjetnom klubu i slične besmislice, zaboravljaju kako su upravo Celticsi započeli Big Three spiku u 21. stoljeću. Osnova šampionske momčadi Bostona izgrađena je u ljeto 2007. godine kada su Kevin Garnett i Ray Allen, igrači pod ugovorom za razliku od Bosha i LeBrona, stigli u grad na rijeci Charles. Celticsi su iskoristili niz zanimljivih okolnosti – Garnettu i Jesusu je isticao ugovor, obojica su bila na kraju zlatnog doba karijere i željeli su priliku za osvajanje prstena, njihove franšize su bile u komatoznom stanju, a Celticsima je svakako pomoglo što su Sunsi šeprtljavo uništili pregovore s Minnesotom u nastojanju da dovedu KG-a u Phoenix i što je bivši igrač Kelta Kevin Mchale dangubio u fotelji generalnog menadžera Timberwolvesa. Teško je reći da su Ray Ray i KG bili trejdani za bagatelu*, no ne može se baš ni reći da su svojim klubovima donijeli ulov kakav bi im donijeli da nije bilo „zanimljivih okolnosti“.

* Allen je u Seattle dovukao Jeffa Greena (Koji je kasnije vratio nazad u Celticse. Želio sam tu napisati kako me oduvijek podsjećao na bumerang, ali to bi bila laž. Jebiga. Jedino što je fascinantno na Greenu je razmak između njegovih obrva. Moj bože, pa tamo bi se čitav unibrow Anthonya Davisa mogao ugurati), sumanutog Delontea Westa i Wallya Sczerbiaka koji je dodatno podigao razinu vlage u zraku kišnog Seattlea vlaženjem ženskih gaćica (da, em sam u kolumni napisao da sam analan što će neki koji nisu prošli čas ili dva psihologije potpuno pogrešno protumačiti, em sam stavio čak tri slike polugolog NBA igrača. A tek smo počeli). KG je trejdan za načetog Ala Jeffersona, hrpu ostarjelih i/ili loših igrača i dva picka prve runde od kojih je jedan ionako bio Minnesotin. Hmmmm. Ovo više  ne izgleda kao okej trejd nego kao čista pljačka. Živio Kevin McHale.

Priču nakon toga znate.Kelti su osvojili prvenstvo uz nezaboravno Garnettovo anything’s possible slavlje, sljedeće godine su nam priuštili jednu od najboljih playoff serija svih vremena u okršaju s Baby Bullsima i na kraju ispali zbog KG-eve ozljede koljena, još jednom su se plasirali u finale u kojem su poklekli u bizarnoj sedmoj utakmici u kojoj nisu mogli zaštiti skok bez ozljeđenog Kendricka Perkinsa, a u zadnje su dvije godine ispadali od Miami Heata, momčadi s novom Velikom trojkom. Unatoč tome što su mogli i morali osvojiti više od jednog prvenstva Kelti su napravili ogroman posao – vratili su Boston među košarkašku elitu.

Kada se ova momčad stvorila, kada su doveli KG-a i Allena, moram priznati da sam prezirao Celticse. Njihov naslov mi je izgledao umjetno, fabricirano, kupljeno. Franšiza koja je 20 godina povlačila glupe poteze dokopala se dvaju vrsnih igrača zato jer u ligi postoje franšize gluplje i od nje. Nije mi se činilo poštenim.

Kroz posljednjih pet godina Celticsi su zaradili moje poštovanje. Ne kao igrači (ne možeš se zvat NBA fanom i ne poštovati Allena, Piercea i KG-a) nego kao momčad. Kao jedinica. Stvorili su jedinstveno zajedništvo i posljednjih su godina, kada su ih godine i ozljede kasapile iz utakmice u utakmicu, igrali odličnu košarku.

Ove sezone pogotovo. Skoknite na neki od američkih NBA foruma, pročitajte postove fanova Celticsa i otkrit ćete kako im je ovo daleko najdraža momčad Bostona otkako se velika trojka okupila. Jasno je i zašto. Izgradili su odnos s njima, odnos kakav nisu mogli imati kada su Allen i KG tek došli. Upoznali su sve nijanse ekipe. Umjesto izraubanih bivših zvijezda poput 160 kila teškog Shaqa i sisatog Rasheeda Wallacea na parketu su igrali borbeni Stiemsma i požrtvovni Bradley. Doc Rivers više nije bio zeleni trener koji nije znao kako uspostaviti komandu nad rotacijom i zvati time-oute – pretvorio se u jednog od tri najpoštovanija trenera lige. A Rondo? Treba li uopće trošiti riječi? Rondo!.

Na žalost navijača zelenih protiv Miamija nije išlo. Imali su ih na konpcima nakon good job, good effort pobjede u petoj, ali nisu imali snage za knockout. U šestoj je LeBron odigrao najbolju individualnu utakmicu ovogodišnjeg playoffa i zgazio Celticse u gostima, u sedmoj su Heatovci konačno odigrali momčadsku utakmicu u kojoj su svi igrači ostavili svoj trag.

Svejedno, Celticsi su zaslužili pljesak i ovacije i ono prekrasno Let’s go Celtics navijanje nakon šeste. Mislio sam da su gotovi, da su stari, da su ozlijeđeni, da su krepani, da nemaju sape i snage i želje. Pogriješio sam. Itekako. Borili su se kao ranjena životinja koja brani svoju mladunčad. Iako su izgubili pamtit ću ih kao šampione.

Bis drugi

 Postoje momčadi koje vam se ne sviđaju zbog kombinacije igrača, zbog načina na koje su sastavljene, zbog iritantnih trenera, zbog medijskog hajpa koji je oko njih stvoren. Te se momčadi mijenjaju iz sezone u sezonu – jedne godine to je Heat, sljedeće su Clippersi, dogodine bi mogli biti Grizzliesi ili Twolvesi ili Bobc… okej, ne baš Bobcatsi. Poanta je u tome da se takve momčadi mijenjaju iz godine u godinu ovisno o različitim varijablama. No postoje momčadi koje mrzite iz dubine duše. One se ne mijenjaju. One su uvijek tu, svake godine. Ne možete ih smisliti. Da majka Terezija igra za njih vikali bi joj da je drolja samo zbog dresa kojeg nosi.

San Antonio Spursi su takva momčad za mene. Ne znam zašto. Stvarno nemam pojma. Tako je otkako sam počeo pratiti NBA ranih 90-ih. Kombinacija grada (imam veliku averziju prema ekipama iz sušnih i osunčanih područja), dresova, parketa i igrača učinila mi je Spurse antipatičnima. David Robinson mi se oduvijek činio kao fejker, kao igrač koji nikada nije bio tako dominantan kako su to brojke govorile. Čovjek koji je izgledao kao div za mene je bio prenapuhani patuljak. Oprostit ćete mi, bio sam dijete.

Spursi su me živcirali kao niti jedna druga momčad u ligi*. Unatoč tome morao sam im skinuti kapu. Četiri naslova u osam godina, apsolutna defanzivna dominacija i stvaranje sustava oko najboljeg igrača desetljeća izaziva poštovanje. Čak sam se uhvatio kako uživam u njihovoj igri. Tvrda, obrambena, zagušujuća košarka stvorena je za analne tipove poput mene.

*Lakersi su došli opasno blizu u par navrata. Vidite zašto su nulte za mene bile pakao. 

Ove ih je godine dobar dio analitičara otpisao. Još lani su drastično pomladili momčad i prešli na novi sustav igre, no javnost ih je dalje percipirala kao staru i sporu, defanzivnu momčad. Spursi su im začepili usta. Niti jedna ekipa ova sezone nije igrala ljepšu košarku, što se vidjelo i u doigravanju. Lopta je kružila, akcije su se izmjenjivale brže od fotki polugole Ave Karabatić na hrvatskim portalima, padale su asistencije, a čitava ekipa, i klupa i starteri, sudjelovali su u kreiranju napada. Da stvar bude bolja Spursi nisu umirali u ljepoti, nisu igrali samo za raju, njihov sistem je bio precizan i efikasan i donosio je rezultate. Mljeli su sve pred sobom. Sve dok im u žrvanj nije upao neuništivi dijamant iz Oklahoma Citya.

Thunder su svladali Spurse zato jer su počeli igrati kao Spursi. Momčad koja je igrala izolacijsku košarku, koja je koristila individualne kvalitete svojih zvijezda za postizanje poena, koja je često izgledala kao neman sa tri međusobno posvađane glave* počela je igrati momčadsku košarku nakon što su dobili po tamburi u prve dvije utakmice. Kada su time anulirali najveću taktičku prednost Spursa talent je isplivao na vidjelo. San Antonio je pao u seriji koju je trebao dobiti i koju bi dobio da Oklahoma nije iz korijena promijenila svoj stil igre.

*Što se tiče igre, ne odnosa u momčadi, da se razumijemo.

Bez obzira na poraz Spursi su zaslužili pljesak i skandiranje i paradu. Ove su godine igrali najljepšu košarku u čitavoj ligi, košarku kakvu nismo vidjeli dugo godina, košarku zasnovanu na dodavanjima i na poznavanju duše vlastitih suigrača. Na momente su me gotovo rasplakali od ljepote. Iako su izgubili pamtit ću ih kao šampione.

Gase se svjetla

Na početku sezone sve je bilo jasno. Čak i meni, čovjeku kojem obično ništa nije jasno i kojemu se tri puta stvari moraju ponavljati da bi mu ušle u glavu, ako je vjerovati gospođi Frančeski. Oklahoma je konsenzusom izabrana za najbolju momčad Zapada, Heat je konsenzusom izabran za najbolju momčad Istoka. Prognoze se nisu ispunile u regularnoj sezoni u kojoj su ove dvije ekipe primat prepustile Spursima i Bullsima, dajući do znanja da i one imaju mane, i to velike mane, mane koje su bile vidljive i lani i koje nisu uklonjene.

Put kroz doigravanje stoga je bio težak i trnovit. Za Heat je bio poput križnog puta, s obzirom koliko su ih mediji razapinjali. Gubili su 2 – 1 od Pacersa i 3 – 2 od Bostona i oba puta su se izvukli uz Wadeovo junačenje protiv Indiane i LeBronovu konstantnu briljantnost koja je kulminirala eksplozijom mamojebanja u znate već svi kojoj utakmici Ozljeda Chrisa Bosha znatno je utjecala na njihov put kroz doigravanje – role playeri Miamija bili su izrazito neučinkoviti u širenju prostora dalekometnim šutevima u dobrom dijelu utakmica što je dodatno kompliciralo stvari za halfcourt sustav Miamija zasnovan na penetraciji reketa i drive and kick igri. Unatoč svim problemima prošli su dalje, konačno su svi zdravi i spremni za finalni dernek.

Za razliku od Miamija Thunderovci nisu imali toliko problema. Naizgled. U prvoj su seriji pomeli Maverickse, ali ne smijemo zaboraviti da su prve dvije utakmice uzeli u zadnjim sekundama, na jedvite jade. Lakerse su stukli 4 – 1, ali ne treba zaboraviti da su gubili 7 razlike dvije minute prije kraja druge i da su Lakersi imali 13 poena prednosti u četvrtoj četvrtini četvrte utakmice. Protiv Spursa su gubili 2 – 0, u dvije utakmice su gubili dvoznamenkastom razlikom na poluvremenu i unatoč svemu su pobijedili. Dokazali su se kao najclutch ekipa liga, kao momčad koja ima tri igrača s mudima većim od Johna Holmesa i Rona Jeremya i Rocca Siffredija, kao tim kojeg je teško ubiti u pojam. Oklahoma je na svom putu do finala pobijedila tri momčadi koje su osvojile deset od posljednjih trinaest naslova NBA prvaka. Pobijedili su momčadi koje su u zadnjem desetljeću postale sinonim za izvrsnost. Pobijede li i Miami ta se brojka penje na 11 od 13. Možete samo zamisliti koliko su gladni.

Hedlajneri

Liga je dobila ono što je htjela. Kežual gledatelji su dobili ono što su htjeli. TV kuće su dobile što su htjele. Thunder – Heat je obračun koji nudi spektakl, kao Beatlesi 67. ili Stonesi 71. ili Michael Jackson 85. ili Nirvana 91. ili Eminem 2002. Sve ostale momčadi, sva ostala moguća finala bile bi predgrupe na košarkaškom festivalu, ovaj obračun je headlajner. Jasno je i zašto. Dvije mlade, gladne momčadi. Dvije ekipe koje, u očima medija a posredno i javnosti, predstavljaju demarkaciju između košarkaškog dobra i zla*. Dva istinska superstara bez prstena u direktnim okršajima. Dvije velike trojke. Obračun Oklahome i Miamija nudi daleko najviše materijala za pisanje, nudi narativ od kojeg su sačinjeni bestseleri. No riječi su podmukla stvorenja i od njih se može isplesti šarena i čvrsta mreža čak i od najtanjih i najobičnijih niti. Zaboravite na priču, ne vjerujte hajpu. Jedino što je bitno je ono što ćemo gledati na terenu.

*O tome gdje leži linija razgraničenja dalo bi se raspravljati, naročito ako pitate navijače SuperSonicsa.

Vjerujem, iskreno vjerujem da nas čeka dobra serija. Ne dobra prema nekim nepouzdanim, neprovjerenim, dvosmislenim kriterijima već prema šturoj definiciji s početka ovog glomaznog teksta.

Individualni matchupovi su dovoljno jaki da vam izmame sline na usta, brže i žešće nego polupečena janjetina koja se okreće po restorina smještenim uz staru cestu Zagreb – Split. Obračun Duranta i LeBrona već  se sad nalazi u fokusu, što je sasvim jasno kada uzmemo u obzir individualizaciju timskih sportova provedenu kroz posljednjih 20 godina. Gotovo pa je nemoguće reći tko će u ovom dvoboju odnijeti pobjedu, no ja bi prednost ipak dao LeBronu, samo zbog toga što igra miljama bolju obranu od Kevina i zbog toga što se Durant zna mučiti protiv snažnih i pokretnih krila koja mu mogu parirati visinom (čitaj Artest, Iggy, Deng. LeBron). Naravno, nije to jedini obračun – Westbrook će odmah u startu napasti Chalmersa koji je ove sezone igrao puno bolje nego ikad prije, Miami će uzvratiti preko Bosha koji će namučiti i Perkinsa i Ibaku, a Harden i Wade bi se trebali poništiti u obračunu jedan na jedan, naročito ako Thabo pomogne veličanstvenom bradonji. Matchupovi su sjani zato što su jako, jako izjednačeni, i ne vidim kako netko može reći da jedna ekipa ima prednost u tom segmentu nad drugom. Matchupovi neće riješiti ovu seriju.

Ono što bi je moglo riješiti je funkcioniranje igrača unutar momčadi. Tri stvari su ključne – protok lopte u punim napadima, onemogućavanje protivnika u kontranapadima i obrambena filozofija.

I jedna i druga momčad su se mučile s prvom stavkom kroz čitavu sezonu, to su uostalom bile njihove najveće mane, zbog toga nisu završile kao prve ekipe svojih konferencija. Ono što može veseliti navijače Oklahome je što su njihovi ljubimci upravo u tom segmentu igre napravili najveći iskorak u seriji sa Spursima, Westbrook je počeo puno ranije ulaziti u fazu napada zato jer je prestao trošiti sekunde driblajući okolo naokolo kao zvrk za vrijeme Hanuke, a Durant je pokazao da ima pregled igre i da može dodavati loptu otvorenim suigračima kada je udvojen.

Heatovci nisu napravili takav korak naprijed, no njihovi se navijači imaju pravo nadati kako će učestalim kontranapadima anulirati bilo kakvu prednost koju Oklahoma stekne u halfcourtu. Thunderovci su skloni pogreškama, jedna su od najgorih ekipa lige u čuvanju lopte, a kada u obzir dodamo kakav pritisak Wade i LeBron stavljaju na vanjske linije ponajboljih momčadi lige jasno je da će Miami odnijeti pobjedu u toj kategoriji.

Obrane bi trebale anulirati bar dio prednosti za obje momčadi. Miamijev visoki pritisak je kao stvoren za sprječavanje protoka lopte, a Oklahoma nema visoke igrače koji igrom leđima mogu prisiliti Heat da se urušava i brani reket. Oklahoma je pak mobilna momčad koja je znatno poboljšala obranu reketa u drugoj polovici sezone pa bi Ibaka, Perkins i Collison trebali biti u stanju spriječiti bar jedan dio proboja Miamija. Kvragu, kad ovako posložimo stvari opet ispada da su momčadi bolesno izjednačene. Što znači samo jednu stvar.

Seriju će riješiti sitnice. Pravovremeno pozvan time – out, dobra izmjena niskih i visokih, iskorištavanje mismatcha u onih nekoliko minuta dok treneri ne primjete pogrešku, individualna nadahnutost. Serije nekad možete promatrati kao cjeline u kojima individualne prednosti jedne momčadi jednostavno moraju isplivati na površinu. Ovo nije takva serija. Svaka će utakmica biti priča za sebe, svaka će utakmica predstavljati jedinstvenu cjelinu na osnovu koje se ništa ne može zaključivati, na osnovu koje se ništa ne može predvidjeti. Momčadi su toliko izjednačene da je i vraćanje nakon 0 – 3 u seriji moguće. Dok sam ovo pisao, dok sam gledao klipove na YouTubeu, dok sam istraživao statistiku i dok sam lupao glavom u zid svjestan da ovaj loše posložen tekst ne prenosi svo uzbuđenje koje osjećam zbog nadolazećeg finala promijenio sam mišljenje o budućem pobjedniku otprilike sedamdeset i šest puta. Što znači samo jedno. Čeka nas pakleno finale.

Prognoza: Oklahoma iz sedam. I da me jebeš ne mogu objasniti zašto.

 

Okej, znam, znam, ovo je jedna od najgorih kolumni koje sam napisao. Jebiga, nekad vam baš ne ide. Oprostit ćete mi, nadam se. U međuvremenu skoknite na fejs koji se kroz posljednjih mjesec dana pretvorio u iznimno zanimljivo mjesto puno zajebancije i odličnih rasprava.

Označeno ,

4 thoughts on “NBA doigravanje 2012: Finale

  1. ino kaže:

    odlična kolumna s dosta humora bravo bračanin

  2. borisvitlic kaže:

    odlična kolumna po običaju. samo se nebi složia što si napisa za okupljanje celticsa 2007. i heata prošle godine.meni to nikako nije isto. ima jedna velika razlika. naime, heat je ekipa koja se satavila od tri superstara koja su u naponu snage, i pred kojima je još minimum 5 godina igranja na vrhunskoj razini( osim wade koji ima, vjerujem još minimum 2-3), dok celticsovu trojku su činili igrači koji su već onda zakoračili 2-3 godine u 4 dosetljeće života, te odigrali svoje najbolje partije u svojin bivšin klubovima. sve u svemu, svaka čast ! kolumna vrijedna potrošene svake sekunde. pozdrav !

  3. Riđi Miller kaže:

    “Thunderovci su skloni pogreškama, jedna su od najgorih ekipa lige u čuvanju lopte, a kada u obzir dodamo kakav pritisak Wade i LeBron stavljaju na vanjske linije ponajboljih momčadi lige jasno je da će Miami odnijeti pobjedu u toj kategoriji.”

    Pa sad, ako stoji da je Oklahoma popravila kruženje lopte u seriji sa Spursima pa im na temelju toga daješ prednost, onda se može reći i da je puno bolje čuvala loptu kroz cijeli playoff u odnosu na regularni dio sezone. Kroz doigravanje su na nekih 11 izgubljenih lopti po utalmici (u odnosu na 16 kroz sezonu). Mislim da je za napredak OKC-a u oba ova segmenta zaslužna Westbrookova pametnija i kontroliranija igra (pogotovo u seriji protiv Spursa). Naravno, do sada u playoffu još nisu igrali protiv ekipe koja brani perimetar i pritišče vanjske igrače kao što to radi Heat tako da bi tvoj argument i dalje mogao vrijediti, ali ja ipak mislim da će ključ ove serije biti Westbrook. Ako bude igrao pametno ko u finalu Zapada, Thunder uzima ovo.

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: