Terraneo 2012

Jadranska magistrala je zavodljiva cesta. Krivudava i uvijek obasjana suncem, rastegnuta duž plavog Jadrana, tisućama i tisućama klinaca svake je godine šaptala isto. „More je provod, more su koke“, a magistrala vozi do samog srca te mitske jadranske zemlje u koju Pišonja i Žuga nikada nisu stigli.

Ja sam u njoj odrastao i postala mi je, baš kao i gotovo pa sve stvari koje su vam dostupne, pomalo dosadna. More mi se svakog dana svjetlucalo pred očima, koke su svakog dana šetale rivom, provod je bio zagarantiran bez imalo truda pa je jasno zašto mi vožnja po magistrali nikada nije odašiljala trnce uzbuđenja po tijelu o kojima su mi pričali prijatelji s kopna. Sve do ove godine.

Krenuo sam prema Terraneu iz Splita, u prljavom bijelom autobusu Autotransporta Šibenik, znajući da me čeka sve – plaže, provod, prijatelji i, na prvom mjestu, muzika. Zavoji su se smjenjivali jedan za drugim kao dobro plasirani udarci u iscrpljujućem boksačkom okršaju, babe su ulazile u vozilo u Poljicama i Stupin Čelinama i Primoštenu šireći oko sebe miris znoja i kapule, turistkinje su spavale protežući svoje dugačke i gole  noge preko sjedala, a bus je polako jeo kilometre, kao da uživa u svakom zalogaju. Dva sata i osamdeset kilometara kasnije rasklimana metalna kutija se zaustavila u Brodarici. Iznuren i sretan dovukao sam se do apartmana, izgrlio se sa prijateljima i poželio zaspati, ali vremena za odmor nije bilo. Provod je počeo.

Dan prvi

Sjurili smo se prema bivšoj kasarni brzom brzinom, kasneći zbog izležavanja na plaži. Parking je bio krcat, ljudi je bilo više nego lani unatoč nešto slabijem lajnapu, a unatoč svemu nije bilo gužve ni kod preuzimanja festivalskih narukvica, ni kod neuobičajeno ljubaznog redarskog pregledavanja, ni kod razmjene love za žetone kojima se plaćala hrana i piće, a organizatori su ove  godine uspjeli anulirati čak i gužvu na odurnim plastičnim WC-ima. Po netu i među ekipom kruže glasine kako su se lani dogodili propusti u organizaciji prema izvođačima što je bilo i očekivano s obzirom na prvo ukazanje festivala, ali prema publici je organizacija bila besprijekorna*, i lani i ove godine. Što se pokazalo kao najveća vrijednost festivala, taj domaćinski osjećaj, taj ugodan osjećaj stiješnjenosti na relativno malom prostoru među hrpetinom nasmijanih ljudi.

*„Kako vam je u kampu?“, upitao sam prijatelja Zvonka koji je i ove godine razapeo svoj šator u predvorju festivala. „Super!Po noći 39, po danu 40 stupnjeva“, odgovorio je. Ljudi su imali dosta zamjerki na sređenost kampa, plaćanje boravišnih pristojbi, tuševe, akustik stejdž i tome slično, ali kako je ovo potpuno subjektivna kolumna kojoj je cilj prenijeti kako je meni bilo na festivalu, jer sam uostalom jedino za to i sposoban, i kako subjekt nije bio u kampu probleme kampera upoznao sam isključivo kroz priče drugih te se na njih ne mogu osvrnuti.

 Prva takva hrpa dočekala me na samom izdisaju nastupa Anne Calvi koja se oprostila od publike pjevajući Love won’t be leaving uz čvrst, metalan zvuk gitare i glas koji je bio čist i kristalno jasan u šibenskom sumraku. Kada sam je čuo bilo mi je tim više žao što sam propustio njen nastup za vrijeme kojeg je odsvirala i Desire, jednu od onih pjesama zbog kojih mi je drago da još uvijek pratim muziku. No uskoro sam zaboravio na razočarenje. Prijatelji su iskakali iz svakog kutka, izmjenjivali su se poljupci i zagrljaji, a neki drugi bendovi su se počeli zagrijavati obećavajući kako će propuštanje nastupa gitaristice iz Londona uskoro biti zaboravljeno.

The Ting Tings

 Ne zbog The Ting Tings, naravno. Power-dance-hipster-štagod pop duo iz Britanije mršavim mi je nastupom još jednom pokazao kako ovo nije bend za mene, koliko god se trudio da mi se svide. Nastup nisu uspjele spasiti ni prekrasne dugačke noge gospođice Katie White koje su rasle iz crnog šorca i spremno se podizale u ritmu hitova kao što su Great DJ ili That’s Not My Name koji, kad ih čujete na televiziji ili radiju, ponekad i zvuče kao da bi se na njih moglo plesati. Izvedeni uživo izgubili su svu svoju snagu te su zvučali mekano i šlampavo, pa čak i malkice gadljivo, poput kruha namočenog u vodu. Koliko god se trudili, a Katie se iskreno trudila, zvučali su mi prazno. Poželio sam im zaboraviti ime.

The Notwist

The Notwist su prije dvanaest godina bili jedan od najinovativnijih bendova na svijetu. Njihov spoj elektronike i IDM-a zvučao je kao ništa drugo, a upravo oko takvog zvuka oformljen je Morr Music, label čiji izvođači nikada nisu postali popularni, čak ni po indie kriterijima, ali su bili utjecani – Radiohead su dio inspiracije za svoje post-OK Computer albume pronašli upravo u zvuku ovog kolektiva.

Na žalost, Morr music zvuk se jako brzo izlizao u nedostatku kvalitetnih pjesama pa stoga nije čudno što ni The Notwist ni njihovi prijatelji nisu izdali pažnje vrijedan album nakon sjajnog Neon Goldena. Unatoč tome veselio sam se njihovom koncertu, ni sam ne znam zašto. Možda zato jer mi je njihov nastup u Ksetu prije sedam godina jedan od najdražih koncerata kojima sam prisustvovao, gig na kojem je nastala sinergija između raspjevane publike i benda koji je bio šokiran što u tamo nekoj Hrvatskoj momci i djevojke znaju sve njihove pjesme napamet.

Ništa slično se nije dogodilo na Terraneu. Dapače, dogodilo se obrnuto, The Notwist su ovaj puta šokirali svoju publiku. Svirali su noise. Sve te njihove lagane, precizne i tužne pjesme u Šibeniku su bile umotane u debeli omotač buke. Stvari sa Neon Goldena i fantastična On Planet Off bile su odlične kao i prije, ali čak i one slabije stvari, pjesme koje nisu ni hitovi ni zanimljivi eksperimenti u novom su ruhu zvučale moćno. Jedini razlog zašto me Notwist nisu oduševili do kraja bio je loš izbor pjesama, odnosno forsiranje novijeg materijala napisanog u debelom nedostatku inspiracije. Ostali smo uskraćeni i za Chemicals i za Consequence i za Trashing Days, odnosno za najbolje stvari koje je ekipa iz Oberbayerna napisala u svojoj utjecajnoj, inovatorskoj karijeri. Koliko god je svirka bila dobra toliko sam bio ljut nakon što je završila bez šlaga na kraju.

Max Tundra

Ben Jacobs je, uz tUnE-yArDs i Yip Deciever, pao kao ovogodišnja žrtva rasporeda. Njegov nastup preklapao se s nastupom 65daysofstatic, a da stvar bude gora organizatori su ga spičili na Aero stejdž, najmanju pozornicu festivala stiješnjenu između dva golema betonska hangara iz kojih je čitave večeri treštala muzika. Unatoč tome odvojio sam 20 minuta vremena za nastup duhovitog Britanca čiji Mastered by Guy at The Exchange i dalje slovi za jedan od najboljih laptop artist albuma svih vremena. Na kraju večeri mi je bilo žao što nisam ostao do kraja giga.

Jacobs je izašao na gotovo prazni stejdž u bijeloj majici, sav ćelav i neugledan i na prvi pogled razočaran slabim odazivom publike, no onda je započeo svoj energični i duhoviti nastup. Zvukovi su krckali i pištali i preskakali na sve strane ubadajući uši poput soničnih komaraca, beatovi su lupali poput pendreka policajaca na stadionima, a Ben Jacobs, koji se pretvorio u Maxa Tundru, skakao je naokolo kreveljeći se poput soul pjevača, stavljajući ruku na srce, podižući noge u sumanutom plesu koji je savršeno odgovarao njegovim pop pjesmama skrivenim u kaosu. Elektro-feštu koju bi lani napravio Dan Deacon da mu nisu bocom razbili naočale i opremu ove bi godine napravio Max Tundra da mu je na nastup došlo nešto više ljudi. Možda dogodine sve sjedne na svoje mjesto. Tko zna da li Jason Forrest još uvijek nastupa?

65daysofstatic

Iako sam još ranih nultih skidao stvari Mogwaia i Godspeeda sa neta uz pomoć Kazaae i 56k modema* nikada nisam slušao 65daysofstatic. Prijatelji su mi objasnili sve o njihovom spajanju elektronike i post rocka, izrekli su čak i onu odvratnu riječ fjužn ali i dalje mi nije bilo baš jasno o čemu se tu točno radi. 65daysofstatic su mi to drage volje objasnili.

*Oni koji su u to vrijeme skidali muziku jako dobro znaju da se bandwith čuvao isključivo za omiljene izvođače. Trenutak u kojem se progres bar uz riječi My Father My King napunio zelenom bojom do kraja ostaje jedan od omiljenih trenutaka moje muzikoslušačke karijere.

Spoj ekspložnindskajastog post rocka, Aphex Twin elektronike i nježnog vjetra koji je na Aqua stejdž donosio miris mora tijekom čitavog nastupa šefildskih muzičara nije me ostavio hladnim, ali ne mogu reći ni da me pretjerano oduševio. Unatoč neobičnom spoju, njegove sastavne djelove smo već čuli milijardu puta zbog čega nisam percipirao 65daysofstatic muziku kao nešto neobično i novo. Neke stvari su me razorile kako to samo najemotivnije post rock stvari mogu, sa svojim sporo razvijajućim krešendima i nježnom bukom gitara i elektronskim ispadima zakopanim pod površinom, no dobar dio koncerta bend nije uspijevao zaokupiti moju pozornost pa sam razmišljao o skroz desetim stvarima.

Nije pomoglo ni to što sam morao paziti na pijanog Darka koji je sjeo nasred platoa, objasnio mi kako će on sada malo spavati i onda pustio da ga ljudi gaze i udaraju dok su išli po pivo. Kada sam ga uspio odvući do zida i posjesti ga na hladan komad betona počeo se verati po njemu, tražeći svoju djevojku u gužvi, posrčući i gubeći korak dok sam ga ja podupirao s poda, nadajući se kako neće pasti sa zida i razbiti glavu. Ajde da su svirali Swansi ili Future of the left, to bi se još nekako uklopilo u nastup, ali razbiti glavu za vrijeme svirke ovakvog benda… Uglavnom, moje molitve su bile uslišane vizavi Darka, ali ne i vizavi benda. Na kraju dana njihov sam nastup pospremio u već prepunu „bili su oke, ali ništa posebno“ ladicu.

Future Islands

Dao sam sve od sebe. Pokušao sam. Nisam uspio. Na glavnom stejdžu, prije nastupa Future Islandsa, zasvirali su miljenici japija diljem planete. Thievery Corporation. Prije desetak godina kada sam došao na faks bogati su ljudi, koji su s gađenjem gledali na institucije novokompanovane muzike kao što su Lampaši i Pasha, odlazili u profinjene kafiće u kojima su konobari puštali St Germaine i Thievery Corporation. Lakoća i određena isfejkiranost, iskrivljenost i ispoliranost koja je krasila muziku takvih bendova oduvijek mi je bila odbojna. Ista stvar se dogodila i na Terraneu. Izdržao sam točno tri minute i trideset i sedam sekundi preg glavnom pozornicom festivala oko koje se okupio rekordan broj gledatelja, barem za trećinu veći nego na lanjskom nastupu The Nationala. Nekakav falši funk kojeg bi i Parliament/Funkadelic i Dino Dvornik protumačili kao pljusku u lice funka treštio je iz gigantskih zvučnika, a meni je ubrzo pozlilo. Na glavnom stejdžu mi nije bilo mjesto pa sam se pokupio prema paklu hangara kako bi pronašao svoj raj. I našao sam ga na koncertu Future Islandsa.

Zamislite rane pjesme New Ordera nastale u godini u kojoj se Ian Curtis ubio, zamislite Atmosphere i Ceremony i svu onu muziku na koju su te stvari utjecale. Zatim zamislite stejdž čiju prazninu narušava samo nekakav ofucani synth i jedno bas pojačalo. Za synthom zamislite visokog i povučenog momka, za basom zamislite debelog i čupavog i gotovo nepomičnog basista čiji se znakovi života očituju samo u sporom pomicanju dlanova po tijelu gitare. Na kraju zamislite četrdesetgodišnjaka koji bi komotno mogao biti član NAMBLA-e* u crnoj majici uvučenoj u kaki hlače i zamislite ga s krasnim, izražajnim i afektiranim glasom zaustavljenim na pola puta između Matta Berningera i Toma Waitsa i zamislite ga kako skače s jednog kraja pozornice na drugi, busajući se u prsa, iskrivljenog lica u maski patnje. Zamislite pjesme, znatno drugačije od onih na albumima, ogoljenije, tiše i ljepše, gotovo pa mistične ali bez ikakve sumnje ljubavne, pjesme koje govore o onim trenucima kada osoba koja vam je nešto značila ode i ostavi vas same. Zamislite publiku koja je dovoljno prisebna i otvorena i raspoložena da se ne izruguje osjećajima koje pjevač Samuel Herring izlaže kao na pazaru nego umjesto toga guta svaku izgovorenu riječ i svaki ispušteni zvuk. Zamislite lijepu, zvjezdanu noć koja okružuje sve te ljude koji su sretni jer dijele tugu koja se svakome provuče kroz život u nekom trenutku. Zamislite da je jedan takav događaj moguć bez patetike. Zamislite i znat ćete kako mi je lijepo bilo na koncertu Future Islandsa, benda kojeg prije te noći nikada nisam čuo i nakon čijeg sam nastupa morao otići doma kako bi zadržao osjećaj ushita što je dulje moguće.

*Naravno, mislim na North American Marlon Brando Look Alikes, ne na North American Man/Boy Love Association. Mislio sam da je očito.

Dan drugi

 Kada odrastete u Dalmaciji imate jedan poprilično uzak pogled na to što bi Dalmacija trebala biti, i, dopustite da vam kažem, Brodarica nije Dalmacija. Razvučena niz magistralu, unakažena stotinama ružnih četverokatnica u fasadama različitih boja odmah mi je počela ići na jetru. Da, malo sam zatucan po tom pitanju. Zato sam se preporodio kada smo u jutru drugog dana festivala krenuli na Krapanj. Otok spužvara je prekrasan. Stare kamene kuće, uske kale, nepostojanje prometa, gulaš od hobotnice i frigane girice, dubok hlad borove šume i čisto more bili su upravo ono što mi je trebalo da skupim snage za ostatak festivala. Ljepota Terranea nije samo u muzici nego i u druženju s ljudima koji percipiraju svijet na sličan način kao i vi. Nekad je to druženje toliko ugodno da zaboravite kako bi se, je li, trebali vratiti na festival. Jep, opet smo zakasnili na otvaranje, ovaj put zato jer nismo pažljivo pročitali vozni red trajekta na kojeg smo umjesto 15 minuta čekali sat i četrdeset i pet minuta, bezuspješno pokušavajući pronaći nekoga u krapanjskoj luci tko bi nas prebacio preko kanala širokog parsto metara. Sreća da smo propustili samo bezveznjikave We Were Promised Jetpacks.

The Horrors

Ne znam jesu li The Horrors bili loši zato jer su loš lajv bend ili je njihov nastup bio totalno unakažen zbog lošeg razglasa i jakog vjetra koji ne samo da je nosio zvuk nego je na mahove bacao iz ravnoteže frontmena Harisa Badwana koji bi se komotno mogao natjecati u mršavosti sa Richiejem Edwardsom, Omarom Rodriguez-Lopezom, i onim likom iz Libertinesa čijeg se imena ne mogu sjetit i čije ime ne želim guglat jer su Libertinesi smeće od benda. Bez obzira na razlog na kraju koncerta bio sam jako razočaran*, prije svega zbog drastične razlike u zvuku sa ploče i zvuku kojeg smo čuli u Šibeniku. Bend koji svira mračnjikavi post punk ne bi trebao zvučati kao grupa tinejdžera koji se pripremaju za natjecanje tribute bendova Sueda, zar ne? Da horor bude veći The Horrors nisu bili najveće razočaranje drugog dana festivala.

*Moje mišljenje sigurno ne dijeli skupina od jedno pedesetak žestokih fanova koji su pogali nasred ogromnog platoa i pjevali sve pjesme i skidali se goli do pojasa kao da su na koncertu Black Flaga a ne nekih mršavih i blijedih engleskih drkadžija. Bar je nekome bilo lijepo.

Dječaci

Usnio sam divan san u kojem se Vojko jednog dana vraća doma na Spinut, nađe Zondu u krevetu sa ženom, napadne ga nožem, završi u zatvoru na Bilicama i onda, poput dalmatinskog rap Burzuma, napravi apstraktni album koji, narafski, postaje najbolji hrvatski album svih vremena. Zapravo vam želim reći kako su mi Vojkine solo stvari super, ali Dječaci mi kao kolektiv nikada nisu legli. Čak ni u Šibeniku u kojem su raspametili publiku okupljenu oko trećeg stejdža koji je bio premalen i preuzak da primi sve koji su željeli vidjeti jednu od najpopularnijih hrvatskih grupa.

Ono što fascinira kod Dječaka je lakoća zadržavanja pažnje publike za vrijeme koncerta iako vam se čini kako baš i ne vole pretjerano komunicirati s ekipom, kako im je bed uopće biti na stejdžu, kako pričaju pizdarije između pjesama zato jer ne znaju što bi pametnoga rekli. Unatoč tome ekipa je bila u transu tijekom većeg dijela nastupa tijekom kojeg su šibali hitove sa Drame i Istine, od Kamiondžija preko Punjenih Paprika do Lovrinca, dijelom zbog jako dobrog nadopunjavanja Vojka, Ive i Zonda, dijelom zbog usviranog benda koji ne luta okolo nego se drži čvrsto zacrtane šprance što je, bar meni, kod rap bendova ogroman plus*.

*I dalje bi bio najsretniji da Dječaci nastupaju sa nekakvim razvaljenim laptopom sa kojeg puštaju beatove, ali što je tu je. Bend je gurnut u drugi plan baš kao i na albumu, gruvaju dosta dobro i ne nameću se.

 Kada bi se još malo oslobodili i krenuli u smjeru fenomenalnih Kuja i Lasera Dječaci bi postali bend na čije bi koncerte putovao i po trista kilometara. Ovako mi je dovoljno da ih vidim jednom u dvije godine, klimnem par puta glavom i ustvrdim da mi je drago što postoje. Baš kao i stotinama momaka i cura koji su umjesto na Lovrincu završili u šibenskoj kasarni.

The Vaccines

Čini se kako nitko nije upozorio Vaccinese da dolaze u zemlju kojoj se Davor Gobac više od 20 godina obraća sa „Draga nacijo“. Frontmen Justin Young je stoga izašao pred publiku u traper lajebku kojeg mogu zamisliti na Davoru Gopcu, pustio je da mu dugačka Davor Gobac frizura leprša na mjestu i stao je rešetati publiku pjesmama koje zvuče kao obrade Ramonesa još i više nego su to nekad zvučale pjesme Davora Gopca. I znate šta? Bilo je odlično.

The Vaccines su još jednom dokazali kako ne morate biti posebno impresivni i originalni da bi raspametili publiku. Dovoljno je imati dobre, zarazne i brze pjesme koje mogu natjerati umorne ljude sa sjebanim leđima da skaču i pogaju i plešu i vesele se.  Kako je koncert odmicao volumen publike se povećavao da bi na kraju u prvim redovima nastala prava štala, pank dernek koji ostavlja netaknute samo cinične i ogorčene ljude. Šteta što je razglas bio u totalnoj banani pa se ta energija britanskog benda nije mogla prenijeti na udaljenost veću od 8 metara, ali nema veze. Meni su pasali kao onaj dugački pravokutnik u Tetrisu. Spasili su drugi dan festivala od totalnog debakla.

Stephen Malkmus & The Jicks

„You’re pretty. To your parents“, rekao je blago iznervirani Stephen Malkmus curama koje su mu tijekom nastupa gurale transparent Summer Babe ravno u facu. Koliko god mislio da je nepristojno ići na nečiji koncert i tražiti od nekoga da svira stvari bivšeg i daleko uspješnijeg benda toliko mi je Malkmusova opaska zvučala podlo i zločesto da sam se poželio popeti na stejdž i reći mu da je njegova muzika dobra samo njegovim roditeljima. Umjesto toga sam se pokupio.

Ne, ne zato jer je bivši šef Pavementa bio bezobrazan prema jednako bezobraznim i nepromišljenim curama nego zato što me upilao svojom Guitar Hero dosadom. Koliko god obožavao Slanted&Enchanted i Crooked Rain, Crooked Rain i Woweee Zowee pa čak i Terror Twilight toliko mi njegove solo stvari zvuče dosadno. Čini se da su i mnogi drugi fanovi drevne indiejane razmišljali na sličan način pa se na Malkmusijadi pojavilo svega dvjestotinjak slušatelja i to na platou koji je komotno mogao progutati nekoliko tisuća. Dosada sa albuma savršeno je prenijeta na koncert pa sam, tužan i razočaran, otišao. Indie je krenuo u novom smjeru, a na taj novi smjer moglo se uključiti tridesetak metara dalje.

tUnE yArDs*

 * Udaljnjem tekstu Tune Yards, jebalo ih alternativno spelovanje. I fIREHOSE isto, kad smo već na temi.

Razmišljao sam da u potpunosti preskočim koncert Tune Yardsa unatoč tome što su me oduševili samo nekoliko mjeseci ranije u zagrebačkoj Tvornici. Dijelom zato što sam želio pogledati Malkmusa do kraja, dijelom zato što si nisam želio upropastiti uspomenu na nastup jedinstvene Merrill Garbus i njenih momaka. No šta mogu, dosadni Malkmus me otjerao. Nisam kriv.

Nakon što sam došao pred stejdž shvatio sam sve one pritužbe ljudi koji su stajali u posljednjim redovima na zagrebačkom gigu i kojima se Tune Yardsi nisu posebno svidjeli – čini se da snaga nastupa moćne Merillke proporcionalno slabi povećavanjem udaljenosti od stejdža. E sad, mogli bi komotno reći da bend koji uspijeva usrećiti samo prvih pet redova publike ne zaslužuje da se o njemu pjevaju hvalospjevi, slobodno, samo dajte, ali tko vam je kriv što ste lijena i komotna guzica kojoj se ne da gužvati s običnim plebsom. Mislim, ko vas jebe. Čim sam se zabio naprijed odmah sam osjetio dijelić energije sa zagrebačkog koncerta, čuo sam sve ono živo sempliranje i udaranje po bubnjevima i snažne vokale i sve to skupa, no na moju žalost nastup je tad već bio pri kraju. Bilo mi je žao ko psu što sam ih praktički propustio, ali nema veze, greška će se ispraviti već kod sljedećeg gostovanja.

The Roots

Bilo je pomalo žalosno gledati kako se jedan od najmoćnijih bendova u povijesti rapa pretvorio u gažerski bend za svadbe. Vrhunski usviran bend za svadbe, ali bend za svadbe nevertheless. A sve je počelo tako sjajno.

Otvorili su posvetom Adamu Yauchu čiju smrt još uvijek nisam u potpunosti prebolio, ispaljujući Paul Revere iz svojih gitara i bubnjeva i semplera i tuba i usta, rokajući i razarajući gotovo jednako dobro kao Beastie Boysi. No onda je sve otišlo nahero. Rootsi su počeli svirati, počeli su se gubiti u besmislenim solažama i generalno me upilali kao rijetko koji bend u povijesti bendova. Svirka u showu Jimmya Fallona im je očito pomogla da se vrhunski usviraju, zvučali su kao pravi profi bend kojem je mjesto na Hipodromu a ne na nekom tamo Terraneu, ali šta mogu, meni se od tog profesionalizma nesmiljeno sere. Što je najgore Rootsi su stvarno svirali za raju, miješajući svoje najveće hitove kao što je Seed 2.0 sa općim mjestima pop kulture kao što su Immigrant Song, Move On Up i Sweet Child O’Mine koja je, ne treba ni reći, bila najbolja stvar odsvirana za vrijeme koncerta.
Kada sam završio bio sam gadno razočaran. Jedna trećina giga me oduševila, razveselila i rasturila, no dvije trećine su mi bile bolno dosadne, isfejkirane i naporne. Šteta. The mighty have fallen, s najveće visine, ravno na nos.

 

Digitalism

Švabe kao švabe, opletu four to the floor i piče do jutra. Ja ga s njima nisam dočekao. Bili su mi previše ravni, previše mekani, previše šonjasti sa onim svojim bijelim plastičnim bazenčićem u obliku srca iza leđa. Da su ošinili po prašini kako to rade jedni Justice, da su u bazenčiću počeli kuhati čvarke i da me leđa nisu boljela kao da mi netko užarenim kliještima čupa mišiće možda bih ostao. Ma da su zvučali samo malo nalik Daft Punkovcima u koje se kunu definitivno bih ostao. Zvučali su kao mlaka i nezačinjena juha od zelja. Švabe. Ili su najbolji ili su najgori ikad.

Dan treći

 U svom beskrajnom optimizmu pristao sam da me odvuku do Solarisa iako mrzim koncesije na pomorskom dobru, uređene plaže, hotele, osoblje koje te tjera iz sjene, birceve koji puštaju repetativnu elektronsku muziku, gusarske brodove koji svako malo pucaju plotune, lajv bendove koji sviraju obrade Johna Lennona na terasama restorana i ljude koji se kupaju u prljavim i kloriranim bazenima iako im je more udaljeno deset metara od vrata hotela. Kažem vam, Solaris je pakao a ja sam svojevoljno kročio u njega. Srećom pa se živ čoek na sve navikne, naročito kad mu je more i hladovina blizu. First world problems i sranja. Barem nismo zakasnili na festival. Jer da jesmo najebali bi i poniji i konobari i iznajmljivači suncobrana i maskote obučene u kostim dalmatinera. Solaris bi se crvenio od krvi.

Future Of The Left

 Moji zubi još uvijek trunu pod binom drugog stejdža, moja crijeva su nataknuta na ogradu koja omeđuje plato bivše kasarne, moje oči besciljno zure u prazninu hangara, moje noge odsječene leže na užarenom betonu. Future Of The Left su me raščetvorili. Ništa čudno. Oni su najbolji bend ikad sad.

U Šibeniku je sve bilo savršeno. Publika je bila dovoljno retardirana da urla „Meklaaaaski“ (That’s like me saying that your old girlfriend has better tits than your new one. Which is probably true) ili da traži točno određene stvari (Yet another request from a man with a beard) što je Falkousu dalo dovoljno štofa za veselo vrijeđanje raspamećenih budaletina. Bend je bio raspoložen, usviran i pržio je kao lud sa svojim abrazivnim sintićem (Like a racist uncle here comes the synthesizer) i razvaljenim bubnjem i rafalom rifova.  Setlista je bila pažljivo sastavljena od samih hitova što nije čudno pošto mi se čini da je Falkous ispravan lik koji prezire bendove koji na festivalskim gigovima sviraju isključivo novi (i u FOTL slučaju slabiji) materijal nauštrb stvari zbog kojih je bend zavoljen. Na kraju krajeva svirali su i dvije McLusky stvari (This is for yer, yer fucking cunt), To Hell With Good Intentions i Lightsabre Cocsucking Blues na koje smo pogali kao da nas je netko stavio u mašinu za robu i odvrnuo centrifugu na najjače. Sve je završilo deseteminutnom rasklimanom verzijom Lapsed Catholicsa i obradom I trusted  you Andya Kauffmana u kaosu feedbacka koji bi i Glennu Branci izmamio osmijeh na umišljenu kompozitorsku facu. Future Of The Left su ubili, dobro, brutalno, uz puno krvi. Još jednom su dokazali da mi trebamo njih više nego oni trebaju nas.

Jon Spencer Blues Explosion

Svaka budala zna kako postoji matematička formula koja direktno povezuje broj uzvika „Blues Explosion“ koji ispadaju iz grla Jona Spencera sa kvalitetom gigova njegovog garaž pank rok trojca. Kada uzmemo u obzir da je ovogodišnji aBX! iznosio 9.47, a da se BX! u Šibeniku popeo na vrtoglavih 14.00* jasno vam je kakvom smo koncertu prisustvovali.

* BX! je kratica za Blues Explosion yelp, a aBX! je naravno kratica za average Blues Explosion yelp.

Iako nisu građeni kao bend za festivale i otvorene pozornice JSBX su zvučali puno bolje na Terraneu nego su zvučali kada sam ih gledao u olovnoj i loše ozvučenoj Tvornici. Unatoč tome što imaju 45+ godina Spencerovci su na publiku izlili dovoljno muzičkog testosterona da se njime mogao napuniti Olimpijski bazen, hitovi su se nizali jedan za drugim, a muškarci, jer nakaradno bi ih bilo nazvati momcima, nisu uzimali predaha.

Blues Explosion su mi oduvijek bili dragi ali nikada nešto posebno bitni, nikada ih nisam volio, nikada se nisam povezao s njima. No eksplozija sreće koja me obuzela za vrijeme vrhunski otprašenog nastupa nagovijestila je da bi se to moglo promijeniti. Čini se da ulazim u godine u kojima bi JSBX mogli imati svoje mjesto u mom životu i priznajem kako me to više veseli nego što me rastužuje. Naročito ako ću ih još koji put gledati u frenetičnom modu u kojem su se ukazali na Terraneu.

Wild Beasts

Moram priznati kako mi Wild Beasts na albumima zvuče kao jedan ordinaran indie bend; kao dobro razvodnjena verzija Wolf Paradea i njima sličnih kolektiva. To nije bio slučaj u Šibeniku. Njihova pederana, njihov muzički estrogen, njihova nježnost i umiljatost i ljepota savršeno su mi pasale nakon što sam se predozirao mačizmom. Šta da vam kažem, u duši sam totalna pičkica, to nije nikakva tajna, a Wild Beasts su me pogodili u dušu. Uopće ne znam kakvi su bili, kako su svirali, kako je publika reagirala, ništa od toga ne znam. Samo sam zatvorio oči, lagano se njihao i prepustio se glazbi. Wild Beasts su u tom trenutku bili ono što mi je trebalo.

Swans

Nikada nisam imao izvantjelesno iskustvo. Najbliže sam mu došao na koncertu Swansa na Terraneu kada me njihova svirka bacila u neku vrstu transa. Repetativni muzički fragmenti zavukli su mi se u mozak poput psihodeličnih crva i počeli su po njemu migoljiti, gurajući me polako prema granici svijesti, granici sa koje se najbolje čuje muzika. Dugokosi šejtan Michael Gira dirigirao je svojim paklenskim orkestrom; njegove žilave ruke lamatale su po zraku poput biča tjerajući ostatak posade da udara brže i jače i moćnije stvarajući humanizirajuću buku koju ste mogli osjetiti duboko u kostima. Njihov noise, njihov no wave, njihov post rock, njihova repetativna hipnotička muzika zvučala je jedinstveno i neponovljivo, kao golemi sonični buldožer koji gnječi sve pred sobom, kao stroj za mljevenje ljudskog mesa, kao trenutak u životu koji vas nepovratno mijenja. Muziku je jako teško opisivati riječima, barem meni ali Swanse? Swanse je nemoguće opisati bilo čim. Trebalo ih je osjetiti.

The xx

Londončani The xx bili su sušta suprotnost Swansima. Tamo gdje je 5 minuta ranije stanovalo oslobođeno lupanje sada je obitavao monotoni elektronski ritam, tamo gdje je lupala humanizirajuća buka sada se čulo tiho zujanje otuđenja. Hladni i impersonalni The xx nisu baš odradili koncert za pamćenje, ali meni su svejedno pasali. Spustili su me natrag na zemlju. Dok su svirali svoje hitove sa hvaljenog i meni po ničemu posebnog prvijenca osjetio sam se poput lika iz kakve pjesme Mike Skinnera, zaslijepljen svjetlima, sam u gomili. Poznat filing. Bilo mi je čisto okej.

Dan četvrti

Posljednji dan festivala bio je rezerviran za zajebanciju, kupanje i odlazak sablasnom brodaričkom lunaparku. Zbog probavnih problema nismo se usudili letjeti ringišpaljom, ali smo okrenuli dva kruga na autićima i odigrali nekoliko partija zračnog hokeja. Tko bi rekao da će vraćanje u djetinjstvo poslužiti kao idealna predigra za koncert Kuzme & Shaka Zulu?

Kuzma & Shaka Zulu

Drastično snižena cijena dnevne ulaznice omogućila je da se koncertni prostor trećeg stejdža ispuni čru fanovima splitskih legendi, a ne samo uobičajenom Terraneo publikom koja je uživala u nastupu K&SZ sa blagom dozom ironije, koja je percipirala njihov nastup kao vrhunski treš događaj. Čudan amalgam ljudi pred pozornicom stvorio je pravo dobru atmosferu pred nastup jednog od najoriginalnijih i najzanimljivijih splitskih bendova svih vremena. Kuzma & Shaka Zulu su savršeno opisali splitsko stanje uma sa početka 90-ih kada je prijeteća sjena rata, gospodarski kolaps i sveobuhvatni kriminal natjerao Splićane da tulumare svaki dan i da uživaju u sadašnjosti jer budućnost kojoj su se trebali nadati ionako nije postojala. Njihov mišung Dine Dvornika, Giorgia Morodera, Eifell 65, Falca i NWA-a i danas je jednako zanimljiv i uzbudljiv kao što je bio i prije gotovo 20 godina.

Naravno, Kuzmu & Shaka Zulu za to nije ni najmanje briga. Njihov jedini posao u Šibeniku, kao i bilo gdje drugdje, je zabaviti i rasplesati puknutu ekipu. Posao su obavili besprijekorno. Zarazni hookovi, pamtljivi refreni, jednostavni ritmovi i uzvici podrške preplavili su Terraneo dok su K&SZ nizali hitove – Jedna mala Iva, Neću sladoled, Retardi sa fejsa, Vozimo se vozimo, Di ćemo večeras, Lito ide mala, Party (ruke gore) i neizbježnu Majstori sa mora. Setlista bi bila savršena da su otprašili i Prvu ligu, vjerojatno prvu rap stvar koju sam čuo na hrvatskom, ali progledat ću im kroz prste. Volim ih jer me uvijek podsjete kako je lijepo biti živ i zabavljati se čak i kada su stvari okrenute naopako. Unatoč tome što su prešli četrdesetu za Kuzmu & Shaka Zulu stvar je jasna – njihova mladost neće nikada proć. Naša možda i hoće ali to nije bitno, dok god je Terranea oživljavat ćemo je kroz ta četiri dana u kolovozu. Šibeniče, vidimo se i dogodine.

Dvije stvari za kraj. Pod broj jedan tekst je napisan sa ekstremno subjektivnog stajališta pa ako se vaše iskustvo s Terranea drastično razlikovalo od mojeg – taf lak. Nemojte se pjenit bez veze. Pod broj dva – sve fotografije su preuzete uz pomoć stare lopužetine Googlea. Ukoliko vam to smeta, ukoliko želite zaštiti svoje intelektualno vlasništvo i tome slično javite se na hrvoje.monitor@gmail.com ili na fejs pa ću maknuti fotke. A i vi drugi se slobodno javite ako nemate pametnijeg posla u ove vruće ljetne dane. Zagrljalji ter poljupci svima!

Označeno , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

5 thoughts on “Terraneo 2012

  1. SJ kaže:

    Skrati malo…

  2. anticipacija kaže:

    Dobar tekst, lijepo napisano. Složio bih se s većinom, osim što uopće ne volim pavement. Pogotovo s inicijativom da Vojko počne izvodit svoj EP. 65dos se uopće nije čuo kako je “trebao” i tak. On planet off jedina dobra s “novog” notwista, chemicals precijenjeno sranje. :D

    P.S. Koristi “jer” ili “zato što”, “zato jer” je pleonazam poput “no međutim” i sl.

  3. mirna kaže:

    nisam još nikome uspjela opisati nastup Swansa koji me rastavio na proste faktore. Ovo što si napisao je as close as it gets.

    Dobar tekst!

  4. nikola kaže:

    Odvratan tekst!

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: