Uvod u NFL 2012: NFC East

Otrcano je tvrditi kako nas čeka najuzbudljivija sportska sezona u povijesti nekog organiziranog sporta, ali to ne mijenja činjenicu kako je tvrdnja istinita, koliko neka tvrdnja uopće može biti istinita nakon što smo koncept iskasapili kroz tri tisuće godina filozofije. Otkud dolazi to uzbuđenje? Iz činjenice da NFL prolazi kroz korijenite promijene koje bi trebale iznijedriti novi kanon kroz tri, četiri, pet, x godina. Paradigma se mijenja, a to nikada nije šala. Football kakav smo gledali prije pet godina je praktički mrtav. Ostale stvari će uskoro umrijeti.

Za početak umrijet će čvrste, brutalne, divlje obrane koje sam uživao gledati. Moraju. Podaci koji polako cure u javnost otkrivaju kako su kolizije između igrača toliko brutalne i neljudske da igrači osjećaju posljedice i nekoliko desetljeća nakon što skinu ulubljene kacige sa svojih mekanih lubanja. Iskrivljene kralježnice, krivo srasle kosti i istrošeni zglobovi mačji su kašalj prema depresiji i mentalnim problemima koje liječnici, i to liječnici koji obožavaju NFL, povezuju s igranjem footballa. Nije li užasno čitati kako postoji trend (TREND!) među bivšim igračima, trend samoubojstva vatrenim oružjem, trend pucanja u prsa kako bi sačuvali mozgove za seciranje i dokazivanje da je igranje footballa opasno za mentalno zdravlje. Football već godinama pokušava mijenjati pravila kako bi smanjio snagu kontakta i zaštitio igrače, a kako istraživanja budu odmicala tako će određeni dio javnosti zahtijevati da se pravila mijenjaju drastičnije i brže. Osobito ukoliko još nekoliko puta otkrijemo užassnu priču poput one iz svlačionice Saintsa u kojoj su treneri igračima plaćali premije za ozlijeđivanje protivnika.

Mijenjanje pravila promijenit će i taktiku. Već je mijenja. Chris Brown je objavio informativan i precizan članak o hibridnim napadima u footballu koji djelomično mogu funkcionirati baš zato što reciveri bez straha mogu hvatati lopte po sredini terena. Taktičari će već ove sezone implemenirati niz novih, neviđenih akcija u svoje napade, akcija toliko drugačijih da bi kroz par godina trebale iznijedriti nove sisteme i filozofije igre. Obrambeni koordinatori će također morati prilagoditi promišljanje obrane novom, otvorenijem sustavu igre i pokušati brzinom nadomjestiti snagu koja je nekoć predstavljala temelj za igranje NFL obrane.

Kada uz sve te promijene uključite činjenicu da je niz kvalitetnih i velikih igrača promijenio klubove i kada uzmete u obzir da ćemo ove sezone gledati rezervne suce kako paradiraju terenom u prugastim dresovima što otvara vrata nizu bizarnih utakmica jasno je zašto očekujem vrhunsko uzbuđenje od ovogodišnje NFL sezone. Ma kvragu, to je football. Čak i kada se ništa ne mijenja prokleto je uzbudljiv.

NFC EAST

Ovogodišnji ćemo uvod stoga i početi s jednom od najuzbudljivijih i najizjednačenijih divizija koja je uostalom proizvela prošlogodišnjeg prvaka. Giantsi, Cowboysi i Eaglesi imaju superjake momčadi koje se s pravom nadaju ne samo ulasku u doigravanje nego i eventualnom osvajanju naslova, dok Redskinsi još uvijek nisu uspijeli anulirati petoljetku pogrešaka, ali i dalje imaju ekipu koja može baciti u očaj ne samo domaće nego i gostujuće navijače. Možda je glupo pisati uvod u sezonu u trenutku u kojem se ekipe moraju riješiti četrdesetorice igrača, ali glupost je oduvijek bila moj forte.

Washington Redskins

Vlasnik Redskinsa Dan Snyder mislio je sreću kupit’ novcem, al baš kao lik iz pjesme Zabranjenog pušenja gadno se zajebao. Šopingholičarstvo koje je uništilo zadnjih pet godina Redskinsa ove godine je djelomično stavljeno pod kontrolu, a Skinsi su konačno odlučili graditi ekipu kroz draft. Naravno, i na draftu je Snyderova potreba za trošenjem isplivala na vidjelo pa je spičkao čak četiri picka na bivšeg QB-a Baylora Roberta Griffina III.  Snyderu se ulaganje ipak ne može zamjeriti zato što je NFL postala bacačka liga u kojoj teško možete uspjeti bez velike zvijezde pod centrom, a Sexy Rexy Grossman to definitivno nije bio. Blago rečeno.

Griffin ima sve predispozicije da zasja kao velika zvijezda, možda ne kao NML Cygni, ali tu negdi reda veličine jednog Betelgeusa. Mobilni QB-evi koji se oslanjaju na trčkaranje u pocketu, kupovanje vremena i osvajanje prostora nogama donedavno su u NFL-u doživljavali debakl za debaklom, no kako se igra otvorila tako se otvorio prostor za igrače koji razmišljaju u trku. Michael Vick se vratio iz zatvora prije dvije sezone i odradio najbolju godinu u karijeri, dok je Cam Newton, koji bi prije pet godina izgorio kao benzin u motoru Hummera, upisao jednu od najboljih rookie sezona u povijesti footballa. Robert Griffin III bi mogao replicirati njegov uspjeh, naročito kada uzmemo u obzir da su Redskinsi na papiru nešto bolja momčad nego su to Panthersi bili prošle godine, i da je njihov napad skrojen po Griffinovom guštu.

Ofenzivna linija se pod trenerom Mikeom Shanahanom orijentirala na zonsko blokiranje koje omogućuje zvanje niza bootleg i play – action akcija u kojima mobilni QB-evi postaju izuzetno opasni, naročito ako znaju dobro čitati protivničke obrane. Griffin je na Bayloru secirao protivničke obrane poput žaba i to upravo u takvim akcijama, pa je logično da nastavi na sličan način i u NFL-u. Sa smanjenim uspjehom, naravno. Dijelom zbog toga što su obrane u Nacionalnoj futbal ligi sastavljene od kršnih brđana i nabrijanih sprintera a ne od koledž klinaca koji razmišljaju hoće li nakon utakmice biti previše natučeni za jebanje obožavateljica, dijelom zato što je ofenzivna linija Washingtona upitne kvalitete.

Jedina prava zvijezda u zidu Redskinsa je lijevi tackle Trent Williams koji bi ove godine trebao dodatno oplemeniti svoj talent. Ostatak jedinice je poprilično klimav – Kory Lichtensteiger ima strgano koljeno i teško je očekivati da će krčiti put u run igri kao lani, centar Will Montgomery nije dovoljno snažan da igra svaku akciju na optimalnoj razini, a Jammal Brown na desnoj strani je lani igrao užasno loše. Klimava ofenzivna linija neće samo izložiti Griffina brojnim opasnostima, nego će usporiti i run igru Redskinsa koji nemaju probijača sposobnog da si sam otvori put prema naprijed.

Tim Hightower i Roy Helu su igrači koji mogu i moraju igrati u NFL-u, ali niti jedan od njih dvojice nema sposobnosti potrebne da bi bili igrači broj jedan u ekipi. Hightower se u probijanjima oslanja na snagu koju tek pokušava vratiti nakon operacije ligamenta, Helu je čovjek kojeg u ekipi drži njegova polivalentnost i sposobnost da hvata kratke lopte, no ukoliko od njih očekujete neku ludu produkciju zaboravite na to.

Da stvar bude gora Skinsi su poprilično tanki i na poziciji hvatača. Santana Moss je brutalno nekonzistentan igrač koji nema što raditi na poziciji recivera broj jedan, no njegovo iskustvo i nedostatak konkurencije osuđuju Washington da ga koristi kao jedinu pravu duboku opciju u ekipi. Ove će sezone dobiti podršku u debeloooooo preplaćenom Pierru Garconu koji je ime izgradio zahvaljujući Peytonu Manningu koji ga je u Coltsima uvijek stavljao u dobru poziciju i bacao mu lopte s očima. Čisto sumnjam da će se dobro snaći u ekipu sa rookie bacačem i slabom ofenzivnom linijom, ali trebao bi zadržati poziciju hvatača broj dva samo zbog toga jer je konkurencija katastrofalna. Najveća snaga hvatačke jedinice Skinsa leži u njihovim tight endovima, sirovom, nesmotrenom i talentiranom Fredu Davisu i pametnom veteranu Chrisu Cooleyu. Skinsi bi se trebali često oslanjati na formacije sa dva tight enda kako bi iskoristili svoju najveću prednost te kako bi djelomično zamaskirali probleme svoje ofenzivne linije.

S druge strane lopte Skinsi ne bi trebali imati toliko problema. Njihova defanzivna linija građena je od trojice igrača koji bi svojim masivnim stražnjicama mogli začepiti Termopilski klanac kao kralj Leonida u Alan Fordu. Barry Coefield, Stephen Bowen i Adam Carricker su blago razočarali navijače svojim predstavama, ali za slabe rezultate u zaustavljanju probijanja kriviti možemo i defanzivnog koordinatora Jima Hassleta koji prečesto postavlja linebackere u riskantne blitz pozicije što omogućava protivnicima da dupliraju prednju trojicu Washingtona i ne brinu previše o drugoj razini koja se često isprazni. Sa nešto opreznijom taktikom i kvalitetnim odmorom između akcija koje osiguravaju solidne rezerve Kedrick Golston, Darrion Scott i Jarvis Jenkins Washinton bi ove sezone trebao gnječiti protivničke probijače kao muhe u klaonici.

Istina, bit će teško natjerati fantastičnog Briana Orakpa i podcijenjenog mladića Ryana Kerrigana da prestanu toliko blitzati. Niti bi to zapravo trebali. Njihov pritisak sa vanjskih pozicija u klasičnoj 3-4 obrani ono je što omogućava Redskinsima da igraju obranu koja presijeca puno lopti. Orakpo je rođen da juri QB-eve po terenu i samo bi ga budala pokušala ukrotiti. Ne, da bi Skinsi konačno počeli igrati kvalitetnu obranu bit će dovoljno da prestanu trošiti živuću legendu Londona Fletchera u očitim pass situacijama i da pronađu način kako iskoristiti novopečenog startera Perrya Rileya koji bi se mogao pokazati kao više nego solidno oružje u igri protiv runa.

Podršku sasvim sigurno neće dobiti od nediscipliniranog safetya Brandona Meriweathera koji jako često napušta formaciju i odbija izvršavati svoje zadatke u pokušaju da presiječe lopte. Meriweather je brz i skočan i ima nos za loptu, ali ne možete se na njega oslanjati u zaustavljanju probijanja. Zapravo, ne možete se uopće osloniti na njega, čak ni da vežete špigete na kopačkama za vrijeme treninga. Skinsi su ga doveli u klub u nadi da će pokrpati svoj užasni secondary, ali nisam pretjerano siguran koliko će im tvrdoglavi Meriweather u kobinaciji sa iskusnim i prosiječnim Madieuom Williamsom u tome pomoći. A pomoć im je potrebnija nego Grčkoj.

Njihov najbolji igrač u secondaryu je debelo preplaćeni DeAnđelko Hall koji istovremeno spriječava puno dugačkih akcija i dopušta puno dugačkih akcija, živeći u savršenoj simbiozi sa kockarom Hassletom. Čitavo ljeto se šuškalo da bi Washington mogao gurnuti Halla unutra, na slot poziciju na kojoj bi njegova sposobnost da otima lopte i obara ljude zasjala u punom sjaju, no čini se kako Redskinsi nemaju dovoljno kvalitetnu zamjenu za Halla da bi si tako nešto dopustili. Josh Wilson je prespor za bilo što osim slot pozicije, Cedric Griffin je imao dvije operacije ligamenata u zadnje tri godine i pitanje je kako će se uklopiti u momčad, a ostatak jedinice sastavljen je od nedraftiranih igrača i pickova sedme runde. Kada tako postavimo stvari teško je očekivati da će Skinsi briljirati u obrani, a obrana je bolji dio njihove ekipe.

Nema veze. Uspjeh u NFL-u ne stiže preko noći, naročito kada iz godine u godinu radite iste pogreške. Redskinsi su konačno odustali od prekomjernog trošenja novca, orijentirali su se na draft i izabrali QB-a koji bi ih trebao voditi sljedećih 10 godina. Uspjeh ove sezone neće se mjeriti kroz omjer pobjeda i poraza već kroz igru Roberta Griffina III. Zaželimo mu sreću.

Dallas Cowboys

 Jerry Jones je tijekom svoje hegemonije u Dallasu upražnjavo sličnu taktiku kao i Dan Snyder. Sa nešto boljim rezultatima. U podsljednjih pet godina, otkako je svojeglavi Bill Parcells napustio Teksas, Cowboysi su svega dva puta ušli u doigravanje u kojem nisu otišli dalje od divizijske runde. Za neke ekipe bi to bio uspjeh, ali ne i za najbogatiju i najrastrošniju momčad lige kojom upravlja najegoističniji vlasnik u povijesti NFL-a*. Cowboysi su kroz proteklih pet sezona uglavnom bili razočaranje, a nema razloga da se trend ne nastavi i ove godine. Na papiru su brutalno jaki, ali tko nam garantira da će se na terenu sve te puste zvijezde uobličiti u galaksiju? Dallas bi po imenima trebao biti kandidat za Super Bowl, ali isto tako normalno je očekivati da će se još jednom raspasti.

*Možete reći što god hoćete za pokojnog Ala Davisa, ali nekako sumnjam da je njega pogonila ta suluda potreba da bude u centru pažnje kakva izgleda pogoni Jonesa.

Glavne krivce za eventualni neuspjeh Boysa navijači će još jednom pronaći u mekanom, predvidljivom treneru Jasonu Garrettu i nekonzistentnom QB-u Tonyu Romu. Garrett se nije pokazao kao veliki taktički um forsirajući izlizane i istrošene strategije i taktike u nadi da će ih talent igrača Cowboysa učiniti nezaustavljivima. No ono što je još veći Garrettov problem je njegova nesposobnost da kontrolira problematičnu svlačionicu u kojoj, čini se, nema kohezije potrebne za osvajanje naslova.

Tamo gdje Garrett nije pretjerano poželjan Tony Romo je kralj. Često osporavani, a po mom mišljenju odlični bacač Cowboysa kupio je poštovanje igrača igranjem unatoč bolnim ozljedama. Mislim, čovjek je lani nosio pancirku od kevlara kako bi zaštitio svoja rebra. Kada je zdrav Romo spada u NFL elitu sa svojim brzim izbačajem, pronalaženjem otvorenih recivera iz trka i čvrstinom koja je prečesto testirana zbog spore i slabe ofenzivne linije. Istina, Romo je nekonstantan. Istina, Romo često izgleda loše u utakmicama protiv snažnih protivnika. Istina, Cowboysi pod njegovim vodstvom nisu napravili ništa vrijedno spomena, ali kvragu, momak zna igrati.

Ima i s kim. Dez Bryant i Miles Austin čine jedan od najboljih hvatačkih parova lige. Premda nemaju nikakvu dubinu iza vodežeg reciverskog dvojca pitanje je da li je ona uopće potrebna kada znamo da i Bryant i Austin mogu osvojiti preko tisuću jardi u sezoni. Ali „ali“ je jako popularna riječ kada govorimo o Cowboysima i evo je opet: ali Miles Austin je prošle godine imao problema s ozljedama i ove godine propušta sve predsezonske utakmice zbog ozljede zadnje lože*, ali Dez Bryant je punio novinske stupce svojim nesmotrenim ponašanjem van terena koje je kuliminiralo navodnim napadom na vlastitu majku i ne bi me pretjerano čudilo da ga se Cowboysi odreknu u eri lizanja dupeta politički korektnoj javnosti ukoliko se slične priče opet pojave u medijima. Čak i da obojica funkcioniraju kako spada moderne obrane bi ih mogle izbaciti iz takta čisto zato jer je njihove rute i poteze lako predvidjeti zbog već spomenute nemaštovite igre Cowboysa.

*S tim da treba spomenuti uvijek opasnu mogućnost da se svemirci konačno spuste na zemlju i odvuku Austina na matični planet. Nemojte me zajebavati, taj lik ne izgleda kao Zemljanin.

Takav napad mogao je funkcionirati zbog sigurnosnog ventila kojeg je predstavljao najvećeg poštovanja vrijedni tight end Jason Witten, ali pitanje je kada će se on vratiti na teren nakon što mu se dio slezene tijekom predsezone odlučio odcijepiti od matičnog teritorija. Bez Jasona Wittena napad Cowboysa postaje jako predvidljiv, čak i kad se u backfieldu nalazi naelektrizirani probijač DeMarrco Murray i super brzi i ozljedama skloni Felix Jones kojima će put ove godine krčiti najbolji lead blocker lige i najveći mamojebač među fulbekovima Lawrence Vickers. Vickers bi trebao igru probijam učiniti ubojitom, no teško je reći da on može sam raditi rupe u protivničkoj obrani. Najveći problem napada Cowboysa nije ni nekonzistentni Romo, ni ozlijeđeni Witten, ni tanka hvatačka jedinica, ni ozljedama skloni running backovi. Svi spomenuti igrači imaju svojih problema, ali njihov talent je neupitan. Talent ofenzivne linije je također neupitan zato jer se odgovor zna – talenta baš i nema. Centar Phil Costa je i dalje nesiguran i nespretan, naročito kod izvođenja snapova, a Nate Livings i Mackenzy Bernadeau koji su potpisali prije početka sezone za Cowboyse su još lošiji od njega. Situacija je nešto bolja na tackleovima, ali ne puno. Tyron Smith je brz i snažan ali tek ulazi u svoju drugu godinu i još se nije razvio u kompletnog igrača, dok je Doug Free lani bio katastrofalan, užasan i oduran u zaštiti dodavanja čime je još jednom pokazao da ne blokira ime nego blokiraju noge i ruke. Najgora stvar je što linija nije uigrana i to bi se moglo jako negativno odraziti na igru Boysa čija vertikalna igra sa Bryantom i Austinom ne može funkcionirati ukoliko Romo ne dobije dovoljno vremena za bacanje. Njušim slomljene kosti i potrese mozga. Nažalost.

Nekoliko bi ih mogao uzrokovati DeMarcus Ware koji omogućuje defanzivnom koordinatoru Robu Ryanu da igra agresivnu blitz-happy obranu nalik onoj njegovog brata Rexa i oca Buddya. Pred Wareovim naletima bacači se pretvaraju u prestravljene lisice za vrijeme godišnjeg lova britanske kraljevske obitelji pa se trzaju i bacakaju i riješavaju lopte, bez ikakve šanse da umaknu hudoj sudbini. Ware je u proteklih pet sezona skupio 80 sackova, najviše u NFL-u, što ga čini najboljim pass – rusherom lige. Unatoč konstantnom pritisku kojeg je Ware stvarao na QB-a obrana Roba Ryana je lani izgledala loše. Obrana je bila glavni krivac za raspad Cowboysa, a najgori dio obrane bio je secondary koji nije uspijevao ukrotiti protivničke hvatače čak kada su prema njima letjele mekane, previsoke i lelujave lopte bačene u strahu od DeMarcusa Warea.

Jerry Jones je odlučio začepiti rupu otpisavši precijenjenog cornera Terrencea Newmana i dovođenjem dvojice novih igrača. Brandon Carr bi se trebao pretvoriti u beka broj jedan i omogućiti Ryanu da konačno zaigra mušku obranu na LOS-u sa puno guranja i čupanja, u čemu bi mu trebao pomoći veteran Orlando Scandrick koji se lani dokazao kao solidan zonski čuvar i sekundarni blitzer sa corner pozicije. Drugi novi igrač uz Carra je pick prve runde Morris Claiborne koji ima dovoljno talenta da osjeti akciju već u svojoj prvoj sezoni, ali pitanje je koliko će akcija odigrati uz Carra, Scandricka i bivšeg Pro Bowlera Mikea Jenkinsa. Problem je što će bekovi biti jako često izolirani u igri jedan na jedan zbog Ryanove sheme u kojoj koristi safetye Geralda Sensebaugha i novopridošlog Broodneya Poola nisko u boxu, bilo kao osigurače kod probijanja, bilo kao blitzere u pass akcijama. Carr i Claiborne bi trebali pomoći obrani Cowboysa, ali nisam pretjerano siguran da će je preporoditi, naročito kada uzmemo u obzir NFL trend traženja velikih akcija.

Možda bi secondary lakše preživljavao takve traume da još netko iz linebackerskih i linijaških jedinica može stvarati pritisak na QB-a. Linebacker Anthony Spencer je trebao biti taj lik, ali bivši izbor prve runde neočekivano je izrastao u jako dobrog zaustavljača probijanja, dok je kao pass rusher gotovo u potpunosti podbacio. Dan Connor i Sean Lee kao unutarnji linebackeri u 3-4 postavi nisu ni zaduženi za pritisak na QB-a te im se ne može ništa prigovoriti, naročito Leeju koji je lani dominirao i kao zaustavljač probijanja i naročito kao flaster na tight endovima u očitim pass situacijama. Pritisak neće doći ni od prednje linije koja je stvorena da zatvara probijanja sa konstantnom rotacijom petorice igrača među kojima vrijedi istaknuti jedino Jaya Ratliffa čija je enormna produkcija također opala prošle godine. Ukoliko neki od igrača ne proigraju, bili to Spencer, Marcus Spears na liniji ili netko od rookieja među prvih sedam, secondary Cowboysa bi se opet mogao naći na streljani. A to u NFL-u znači samo jedno – poraz. Hoće li ekipa sastavljena od Roma, Warea, Bryanta, Austina, Murraya, Jonesa, Freeja, Carra, Leeja, Ratliffa, Wittena i Vickersa opet podbaciti? Tko zna. Ukoliko im se sve poklopi Boysi bi mogli do naslova. Nekako sumnjam da će se to dogoditi.

New York Giants

Prošle godine, šest tjedana prije kraja regularne sezone, navijači Giantsa su zasukali rukave. Dovukli su teški brus-kamen nasred Times Squarea i uhvatili se posla. Za tili čas giljotina za Toma Coughlina je bila spremna. Trener ekipe iz New Yorka izgubio je pet od posljednjih šest utakmica a mediji su tvrdili kako je izgubio i kontrolu nad svlačionicom. Činilo se da će Giantsi opet ostati bez doigravanja. Činilo se krivo.

Giantsi se ušli u naizgled neshvatljivi niz pobjeda koji je kulminirao osvajanjem naslova protiv Patriotsa još jednom dokazavši kako start u sezonu, čak i kratku sezonu od samo 16 utakmica, nije toliko važan kao finiš. Giantsi su kao u kakvom vesternu spasili svog trenera od sigurne smrti, odjahali u sumrak i ušli u legendu. No teško je očekivati da će nešto slično ponoviti i ove sezone.

Razlozi su mnogostruki:

1. Jako dobre ali ne i izvrsne ekipe rijetko uspijevaju finiširati na sličan način dvije sezone za redom, naročito ne kada ih je predsezona igrački oslabila.

2. Momčadi koje pobjeđuju u iznadprosječnom broju tijesnih utakmica jako rijetko uspijevaju pobjeđivati u takvim utakmicama više sezona za redom.

3. Momčadi koje u doigravanju ostvare +6 u osvojenim loptama jako rijetko uspijevaju ponoviti taj uspjeh i sljedeće sezone, a osvojene lopte odlučile su tri od četiri utakmice Giantsa u playoffu.

Unatoč mojoj skepsi valja priznati da su Giantsi snažna, stabilna momčad čiji najvažniji igrači već godinama igraju zajedno u nepromijenjenom sistemu zbog čega bi i ove sezone trebali biti kandidati za ulazak u doigravanje. Prošle ih je godine iz govana izvukao momak paperjaste frizure, veliki i neponovljivi Eli Manning koji je konačno izašao iz bratove sjene i zasjao kao prava NFL zvijezda. Eli je prošle sezone ušao među elitu. Ne zbog svoje statistike, ne zbog brojčanih pokazatelja, već zato što je sazrio u pravog vođu, u igrača koji čita obrane, mijenja akcije, kupuje vrijeme svojim hvatačima gotovo pa bezgrešnim kretanjem u pocketu i baca dugačke, precizne lopte u prazan prostor do kojeg samo njegovi suigrači mogu stići.

A tih suigrača ima kao plijeve. Premda su ostali bez najboljeg possesion recivera u ekipi Marija Manninghama Giantsi i dalje imaju mamojebačku hvatačku jedinicu predvođenu brzancima Victorom Cruzom i Hakeemom Nicksom koji su sposobni rastegnuti sve obrane u NFL-u svojim vertikalnim rutama. Za kratke bi lopte trebali biti zaduženi Domenic Hixon koji se vraća nakon ozljede koljena te netestirani ali jako talentirani Rueben Randle i  Jerrel Jernigan. Giantsi bi stoga ove sezone trebali odustati od svojih uobičajenih paketa koji uključuju dva tight enda ili dva running backa ili fullbacka jer u takvim paketima neće moći iskoristiti svoje najbolje igrače. New York je doživio pravi egzodus na spomenutim pozicijama na kojima spadaju među najlošije ekipe u ligi – njihova dva prva tight enda su neprimjetni Bear Pascoe koji je u svoje prve tri sezone uhvatio svega 22 lopte i Martellus Bennet koji je zbog neozbiljnosti i nezalaganja praktički izbačen iz ekipe Cowboysa. Još je gora situacija na poziciji probijača koja je nekoć predstavljala osnovu igre trenera Coughlina. Ahmad Bradshaw je lani imao sezonu za zaborav u kojoj je osvajao svega 3.9 jardi po probijanju dok je izbor prve runde David Wilson praktički isti igrač kao i Bradshaw – brzanac koji najbolje rezultate ostvaruje trčanjem oko tackleova što bi trebalo značiti kako Giantsi nemaju onu taktičku dubinu koju im je nudio Brandon Jacobs prije nego se njegova igra raspala.

Obojica probijača trebat će razviti sposobnost hvatanja kratkih dodavanja zato jer će Manning ove sezone biti pod puno većim pritiskom nego lani, naročito ukoliko Coughlin uistinu odustane od velikih paketa sa ekstra zaštitom i pokuša igrati sa spread formacijama. Ofenzivna linija Giantsa je solidna, ali ne toliko dobra da zaštiti svetog Iliju. David Diehl je obožavan od svakog Hrvata koji prati football zbog njegove tetovaže, Hajdukovog šala kojeg je nosio na dodijeli Lombardijevog trofeja i dresa reprezentacije u kojem je uhapšen nakon pijane proslave pobjede nad Irskom na Euru, ali to ne mijenja činjenicu da je Diehl prosječan tackle koji se ove sezone, prvi puta nakon sedam godina, vraća na poziciju desnog tacklea. Nejasno je zašto jerbo lijevi tackle Will Beaty nije ništa posebno, a isto bi se moglo reći za centra Davida Baasa. Prava snaga ofenzivne linije leži u guardovima Chrisu Sneeju koji spada u NFL elitu i Kevinu Bootheu koji je lani odradio najbolju sezonu u karijeri. Ofenzivna linija tako u potpunosti reflektira čitav napad Giantsa – polovica ekipe je fantastična dok je druga polovica ispodprosječna.

 Lani im to nije smetalo, no nekako vjerujem da će napad ove sezone odigrati malo slabije. Isto se ne bi usudio reći za obranu koja posjeduje najbolju pass rush jedinicu lige. Giantsi su toliko sretni što na rosteru imaju troglavo čudovište, pravog Kerbera, tri briljantna pass rush defanzivna enda u Justinu Tucku (lani samo 5 sackova jer je bio stalno dupliran), Osiju Umenyiori (i dalje jedan od najinteligentnijih endova lige) i Jasonu Pierre – Paulu (lanjska prva zvijezda Giantsa u obrani) da trenutno na depth chartu imaju tri pozicije rezervirane za endove, što je malkice smiješno. Hoće li jednoga od njih pretvoriti u tacklea (Tuck je najbolji kao unutarnji rusher), hoće li nekoga pomaknuti na linebackera ili će ih samo bjesomučno rotirati ostaje da vidimo. S obzirom da unutrašnjost linije nije tako snažna sa Linvalom Josephom, Rockyem Bernardom, ogromnim Shaunom Rogersom i rookijem Marvinom Austinom* u rotaciji ne bi me čudilo kada bi se Giantsi odlučili za prvu opciju naročito kada uzmemo u obzir da je Tuck jednako dobar u zaustavljanju probijanja kao i u napadanju quarterbacka.

*Chris Canty je ozlijeđen, trenutno se nalazi na PUP listi i pitajboga kad će se vratiti. S njim u sredini ta linija dobija na veličini i snazi, o tom spora nema.

Prednja linija će i ove sezone morati briljirati ukoliko žele da klasična 4 – 2 -1 obrana* Giantsa funkcionira na optimalnoj razini. Njihovi linebackeri su poprilično slabi, naročito na unutarnjoj poziciji na koju je sredinom prošle godine instaliran Chase Blackburn koji je presjekao jednu loptu u Super Bowlu. Mathias Kiwanuka će mu raditi društvo kao flaster na tight endovima i pass rusher u određenim situacijama, a zabrinjavajuće je što su njih dvojica jedina imena vrijedna spomena u linebackerskoj jedinici New Yorka.

*Prošle su godine konstantno mijenjali trećeg linebackera sa safetyem i to će vjerojatno raditi i ove godine.

Srećom pa je secondary više nego solidan (zahvaljujući, naravno, pritisku linijaša). Na safety pozicijama trebali bi se rotirati Antrell Rolle, snažni udarač Kenny Phillips i lanjski pick šeste runde Tyler Sash koji ne samo da je zadržao mjesto u ekipi nego se nametnuo kao starterska opcija. Defanzivni koordinator Perry Fewell trebao bi bar dvojicu svojih igrača spuštati nisko i igrati press obranu puno više nego lani kako bi maksimalno iskoristio potencijale svoje ekipe. Naposlijetku njegovi startni corneri Prince Amukamara i Corey Webster su dovoljno dobri da čuvaju većinu NFL hvatača jedan na jedan onih nekoliko sekundi koliko nekoj od Kerberovih glava treba da opizdi protivničkog quarterbacka po tintari.

Giantsi su svakako momčad koja bi trebala ući u doigravanje, bilo kao osvajači divizije bilo kao Wild Card momčad. Unatoč tome, ponavljam, ne bi trebali ući u niz u kakvog su ušli lani. Ali isto sam mislio i prošle godine.

Philadelphia Eagles

Povijest nas konstantno pokušava naučiti da momčadi sastavljene od slobodnih vrhunskih igrača ne mogu osvojiti naslov u prvoj sezoni u ligama u kojoj postoji balansirana raspodjela talenta. Čuli smo tu lekciju stotinu puta – u NBA-u sa Heatom i Lakersima s početka nultih, u nogometu s malim milijunom ekipa poput Milana iz sredine 90-ih i prvih Galacticosa i Man Citya prije dvije godine, u baseballu s lanjskom ekipom Red Soxa i u NFL-u sa Philadelphia Eaglesima. Dream Team, kako ih je lani prozvao rezervni QB Vince Young, pretvorio se u Nightmare Team.

Glavni razlog bila je neuigranost. Igrači i treneri nisu se razumjeli. Zloglasna Wide Nine tehnika u obrani izložila je slabu linebackersku jedinicu Eaglesa i uništila čitav defanzivni plan. Oslanjanje na West Coast sistem i potpuno zanemarivanje probijanja urušilo je napadački segment igre i pretvorilo Michaela Vicka u glinenog goluba kojeg su protivnički pass rusheri pogađali kao da u sebi nose gene Giovannija Cernogorza. Taktičke pogreške rezultirale su tijesnim porazima. Eaglesi su lani prosuli pet pobjeda u zadnjim četvrtinama.

Ukoliko ne žele da se to dogodi i ove sezone morat će malo smanjiti pojačalo u napadu koje su lani odvrnuli na jedanaest. Trener Andy Reed na teren je poslao napad koji se previše oslanjao na Vickove improvizacijske sposobnosti i plejmejkerske vještine svojih supertalentiranih skill igrača. Kad ih je išlo Eaglesi su izgledali kao najbolja napadačka ekipa lige, ali čim bi igrači počeli igrati sami za sebe, što se događalo u gotovo svakoj utakmici, ovaj sustav slijepljen od slabašne filozofije i jednosmjernog zvanja akcija se raspadao kao lice Michaela Jacksona nakon osme plastične operacije. Ne znam hoće li Reed početi miksati više run akcija, ali znam da bi trebao. Na rosteru ima najkompletnijeg running backa lige LeSeana McCoya koji je vrtsan i u trčanju oko tackleova i kroz sredinu i u hvatanju kratkih dodavanja bilo iznad LOS-a bilo ispod njega u screen akcijama.

McCoy je samo jedan od talentiranih plejmejkera Eaglesa među koje spadaju hvatači DeSean Jackson i Jeremy Maclin i podcijenjeni TE Brent Celek koji je lani muku mučio sa sitnim ozljedama zbog kojih nije igrao na očekivanoj razini. Jackson pak priznao da je lani imao slabiju sezonu zato jer se nije želio ozlijediti u godini u kojoj mu je isticao ugovor, a u istom je intervjuu najavio da ove godine stavlja nogu na gas i isključuje kočnice – ništa čudno s obzirom da je potpisao novi ugovor na 5 godina. DeSean možda nije najinteligentniji igrač lige, zapravo sumnjam da je najinteligentniji član svog kućanstva, ali je brutalno brz trkač vertikalnih ruta s mekanim rukama i solidnim odrazom. Njegov kolega Maclin je igrač sličnog kalibra, iako su Eaglesi više puta naznačili kako ga žele koristiti kao hvatača na srednje dugačkim rutama zbog čega je Maclin tijekom predsezone svakodnevno radio na hvatanju teških lopti. Uz Celeka društvo će im činiti jako dobri Jason Avant koji izrasta u pravog slot hvatača i Riley Cooper koji bi se trebao oporaviti od slomljene ključne kosti do početka sezone.

Ofkors, sva ta vatrena moć Eaglesa bit će neiskorištena ukoliko ljubitelj životinja Michael Vick ne ponovi svoju igru od prije dvije sezone. Vick je lani izgledao nervozno i ranjivo u Reedovom sistemu te se opet počeo previše oslanjati na svoje noge za osvajanje jardi a ne za kupovanje vremena u pocketu. Što bi bilo sasvim okej pošto je Vick najbolji improvizator u povijesti lige kada to ne bi povećavalo rizik od ozljeda. Mikica je propustio sedam utakmica u protekle dvije sezone zbog ozljeda koje su nastale kao direktan rezultat kolizija s protivničkim igračima. Ukoliko bivši zatvorenik ostane zdrav Eaglesi bi mogli do onih 13 pobjeda koje su im neki ljudi (da, da, uključujući i mene) prognozirali prošle sezone.

Da bi imao bar nekakvu šansu ne završiti u nježnim rukama filadelfijskih bolničarki Vick će trebati pomoć kako Andya Reeda (treba tu i tamo žrtvovati hvatače za pokojeg ekstra blokera, jelte) tako i njegove napadačke linije koja je pretrpila težak udarac nakon što je Jason Peters završio sezonu drugom uzastopnom ozljedom Ahilove tetive. Srećom pa Eaglesi imaju uigranu jedinicu pod vodstvom najboljeg linijaškog trenera lige Howarda Mudda zbog čega bi trebali biti relativno stabilni i ove sezone.

Velike promjene očekuju nas, mnijem, na drugoj strani linije. Wide Nine tehnika koju je u momčad instalirao defanzivni trener Juan Castillo omogućila je Eaglesima i njihovim super – talentiranim endovima Trentu Coleu i Jasonu Babinu da ubijaju protivničke quarterbackove kao marsijance u Space Invadersima, ali je isto tako izložila mekani trbuh obrane u koji su protivnički ofenzivni koordinatori zabijali svoje probijače kao otrovne strelice. Očekujem kako ćemo ove godine vidjeti prednju četvorku Eaglesa u Wide Nine stavu samo u očitim pass situacijama. Brojke Colea i Babina će vjerojatno pasti u odnosu na lani, ali čitava jedinica bi time dobila na stabilnosti.

Stabilnost je ono što treba svim defanzivnim igračima Eaglesa, a naročito Nnamdiju Asomughi koji se lani selio sa wide na slot poziciju kao da je kakav rookie a ne drugi najbolji cornerback lige. Eaglesi su se ove sezone otarasili Asantea Samuela čije su kvalitete lagano počele isparavati te će se Nnamdi vratiti na svoju staru poziciju uz aut liniju. Asomugha je izvrstan bump ‘n’ run bek koji će Eaglesima omogućiti da igraju puno više press i jedan – na – jedan obrane što bi trebalo osloboditi slabašnu rotaciju safetya (Nate Allen je jedini igrač iz rotacije kojeg treba istaknuti) da popune rupe na drugoj razini obrane i time zaštite ekipu u run situacijama. Asomughi će pomagati odlični Dominic Rodgers – Cromartie na drugom boku, a Joselio Hanson bi se trebao proslaviti kao čisti sloter.

Osim press obrane i smanjenog broja Wide Nine akcija zaustavljanju runa trebali bi pomoći odlični defanzivni tackleovi Cullen Jenkins, kojeg samo šačica guardova može zaustaviti bez udvajanja i Derek Landri, koji igra s nesmiljenim intenzitetom zbog čega se malo previše troši. Na kraju trebao bi im pomoći i novopridošli srednji linebacker DeMeco Ryans koji bi svojim iskustvom mogao uliti malo pameti u glavu Caseya Matthewsa i učiniti ga vrsnim linebackerom poput brata mu Claya.

Puno je promijena potrebno napraviti kako bi gurnuli ekipu preko ruba i odvukli je u plejof. Puno rada, puno razmišljanja, puno vremena. Eaglesi su momčad koja talentom može konkurirati za osvajanje naslova, ali isto tako može zamijeniti mjesto bilo s Cowboysima bilo s Giantsima i siječanj i veljaču provesti odsutna iz umova NFL navijača. U NFC Eastu je sve moguće. Zato je najbolje ništa ne prognozirati.

 

 Naravno, redosljed je prognoza, od zadnjeg prema prvom. Da ne bi ispalo da sam pička koja se boji prognozirati kako će NFL sezona završiti. Dragi moji, ovime počinje uvod u NFL sezonu koji će izlaziti svakih par dana do 9. rujna, odnosno do prve NFL nedjelje. Do tada se javite na fejs da proćakulamo malo o nadolazećoj sezoni.

Označeno , , , ,

One thought on “Uvod u NFL 2012: NFC East

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: