Uvod u NFL 2012: NFC North

U posljednjih deset godina, otkako je NFL prešao na sistem sa 32 ekipe, NFC North bila je jedna od najzinimljivijih divizija. Gotovo svake godine raspored na vrhu se mijenjao, naročito u posljednjih 6 sezona otkako je Brett Favre od All – Star quarterbacka postao maneken za Wrangler i traktore, otkako su pravila otupila oštricu nabrijanih obrana a napadi se raširili poput trbuha Alberta Haynsewortha. U posljednjih deset godina momčadi u NFC Northu ponovile su redosljed samo jednom (sezone 2002. i 2003.), a u zadnjih šest godina samo je jedna momčad dva puta za redom osvajala diviziju. Kada gledamo raspored utakmica, kvalitetu ekipa i ostale statističke pokazatelje koji otkrivaju kako bi koja momčad trebala igrati ove sezone čini se kako je ringišpilu konačno došao kraj, kako će se redosljed iz prošle godine preslikati i na ovu. Samo, znate, ovo je NFC North. Jedino što se u njemu ponavlja je mržnja koja vlada između navijača sve četiri momčadi.

Minnesota Vikings

A jadni. Da ne navijam za Chicago Bearse bilo bi mi iskreno žao svih navijača Vikingsa nakon onoga što su prošli u zadnjih par godina.  Poraz na korak do Super Bowla u jednoj od najtjesnijih utakmica ikad, Favreovo nećkanje oko produljenja ugovora, Randy Moss i njegovo cirkusiranje po svlačionici, komatozni draftovi, Leteći cirkus Brada Childressa… Mazali su im oči salom izvučenim iz trbušine propalog Donovana McNabba, pa su im mazali oči brzinom rezervnog quarterbacka Joea Webba koji uopće nije igrao football nego spašavao živu glavu iza ofenzivne linije koja se raspadala svake dvije minute, pa su im mazali oči potencijalom Christiana Pondera, pa im je najbolji igrač strgao koljeno. Ma za boga miloga urušio im se krov stadiona! To se ni Dinamu nije dogodilo!* Miceki mali!

*Dobro, Maksimir ni nema krov, ali čemu cjepidlačiti?

Ove sezone trebali bi se nastaviti problemi koje su imali i lani. Vikinzi su prošle godine imali omjer 2 – 9 u gustim utakmicama što će se ove sezone sigurno promijeniti, ali i dalje nisu momčad koja može pobijediti u više od šest utakmica.

Prvi razlog je, narafski, quarterback. Christian Ponder je momak s potencijalom, no dok se i ako se razvije u pravu NFL zvijezdu Zemlja će nekoliko puta obaći Sunce. Sezona gospodnja dva nula jedan tri zapravo će nam poslužiti da vidimo u kakvu se zvijerku Ponder može razviti – hoće li postati mudri vođa navale ili će ga sklonost improvizaciji, nepreciznost, loše donošenje odluka i krhke kosti pretvoriti još jednog u nizu minesotanskih QB bustova.

Ponder barem može računati na to da će Vikingsi i dalje forsirati svoj napad sa duplim tight endovima, ekstra pass blokerima, fullbackovima i sličnim koncepcijama zaostalim iz dvadesetog stoljeća. Dijelom zato što je njihovo najubojitije oružje najbolji čisti* probijač lige, dijelom zbog ofanzivne linije koja je lani bila jedna od najgorih u ligi. Vrati li se Adrian Peterson do početka sezone i bude li igrao makar na 80 posto snage drastično će olakšati posao mladom bacaču čisto zato jer će se obrane drugačije postavljati kako bi zaustavile čovjeka koji je u prvih šest sezona u ligi osvojio više od 6751 jarda (osvojio je 6752 ako niste znali). Ali ligamenti su prokleti mali gadovi koji samo čekaju da vam unište karijeru i nitko nam ne može garantirati da će Peterson igrati na razini jednom kada navuče kacigu.

*Jadranko je fenomenalan kada ima loptu u rukama. Kao bloker i kao hvatač je koristan kao televizija na kongresu slijepaca.

Srećom za Pondera ofenzivna linija se poboljšala u predsezoni i to na najvažnijoj poziciji. Rookie Matt Kalil bi trebao biti zvijezda, koliko to bradati linemani uopće mogu biti, igrač u rangu jednog Joea Thomasa i Jakea Longa. Mislite da se zajebavam? Kalil je dominirao na faksu toliko očito da su njegovu premoć primjećivali ljudi koji miješaju 3-point stance sa 3-vremenskim taftom, a ne treba zaboraviti kako mu je blokiranje u krvi – njegov stari Frank je bio lineman na koledžu i USFL-u, buraz Ryan je starter za Pantherse dok mu je mama u mladosti osvojila titulu Miss Kalifornije koja po defaultu sa sobom donosi i veliku skupinu napaljenih prosaca koje je trebalo izblokirati. Ostatak linije nema takav pedigre ali je na okupu već neko vrijeme i ne bi trebao biti grozan kao lani. Svejedno, Vikingsi će sigurno podebljavati liniju blokerima.

Još jedan od razloga je taj što su im hvatači nikakvi. Jerome Simpson je brz i okretan i sklon odrađivanju akcija koje donose veliku jardažu, samo što rute trči kao pijani tronogi konj a ruke maže kombinacijom kolomaza i vazelina koja garantira ispuštanje najvažnijih lopti. Percy Harvin je odličan hvatač na sredini terena, čovjek koji stvara probleme svim braničima osim punokrvnim cornerbackovima zbog čega ne može imati ulogu prvog hvatača ekipe ni igrati uz liniju auta. Harvin uostalom nosi nadimak „Aspirin“ zbog učestalih migrena koje ga bacaju van stroja. Ostatak hvatačke jedinice je bolje ni ne spominjati kako navijači Vikingsa ne bi dobili želučane probleme, iako bi se usudio istaknuti tight endove Kylea Rudolpha i Johna Carlsona koji bi se mogli prometnuti u glavno oružje napada Minnesote. Rekao sam već pet puta pa ću reći i šesti – Minny će igrati iz velikih formacija, a jedna od omiljenih trebala bi im biti ona sa dva tight enda. I Carlson i Rudolph bi se u takvom napadu mogli prometnuti u primarne hvatače za Christiana Pondera, a zbog svoje veličine i mekanih ruku trebali bi biti jedna od njegovih glavnih meta u end zoni. Ukoliko Vikinzi sa svojim klimavim napadom do nje uopće doklipsaju.

S druge strane lopte Vikinzi izgledaju kao velika čaša Tequila Sunrisea. Kvaliteta dvaju jedinica koje čine obranu je toliko različita da se vidi golim okom. Prednja linija je sastavljena od teških Pro Bowl razarača koji unatoč poodmaklim godinama i dalje uništavaju protivnike, dok se secondary s pravom zove secondary budući da u njemu igraju redom drugorazredni igrači. Lani je obrana Vikinžana dopustila čak 34 tačdauna zrakom, bili su među pet najgorih ekipa po broju dopuštenih zračnih jardi, a protivnički bacači su između šestog i četrnajstog tjedna protiv Minnesote imali bacački koeficijent 128. Ono što najviše plaši je činjenica da bi Vikinzi bili još gori, i to drastično gori u obrani dodavanja da nisu imali najboljeg pass rushera lige u svojoj ekipi.

Ludi Jared Allen je upisao 22 sacka sa pozicije defanzivnog enda (pola sacka mu je nedostajalo da sruši rekord Michaela Strahana kojem je to pošlo za rukom ima 10 godina), dodao 4 izbijene lopte i 28 obaranja za gubitak jardi* te je tjerao protivniče bacače i ofenzivne linijaše da pišaju u gaće kad bi vidjeli njega i njegovu mamojebačku facu u kacigi. Allen će teško ponoviti protivničku sezonu iako nikada ne znate sa superbrzim, superokretnim, superjakim likovima koji izgledaju kao da su se upravo vratili iz Vietnama sa kolajnom ljudskih ušiju oko vrata i koji iz hobija ubijaju medvjede, ali ostatak prednje sedmorice Vikingsa dovoljno je jak da nadoknadi eventualni povratak na normalnu produkciju s Allenove strane. Kevin Williams je toliko dobar u svom poslu da ga protivnici udvajaju čak i nakon što je napunio trideset i drugu,  a igrači poput Letroya Guiona, Freda Evansa i Briana Robinsona koji je lani skupio 8 sackova jako dobro koriste rupe u ofenzivnoj liniji koje nastaju nakon tih udvajanja.

*Bogme se trudim s hrvackin izrazima. Nije mi lako.

Linebackerska jedinica Minnesote nema niti jednog pravog pass rushera, ali u običnoj, staroj, izlizanoj Cover 2 šemi oni im ni ne trebaju. Sve što im treba su dva brza vanjska linebackera koji mogu igrati i protiv dodavanja i protiv probijanja što dugokosi Chad Greenway i Erin Henderson (mlađi brat EJ Hendersona koji je napustio Vikingse ove sezone) mogu i to sa solidnim uspjehom, te srednji linebacker koji pokriva jako puno prostora što Jasperu Brinkleyu ne bi trebao biti preveliki problem.

Ne, jedini problem Minnesote je njihov očajan secondary. Ove sezone im se vraća iskusni veteran Antoine Winfield čija je ozljeda prošle godine uzrokovala raspad sustava u pozadini, ali to ne znači da će svi problemi odjednom nestati. Dobra vijest je što se vraća i Chris Cook koji je lani imao nekoliko dobrih partija ali je propustio posljednja dva i pol mjeseca sezone zbog pravnih problema – optužen je da je davio svoju djevojku na poprilično neerotičan i okrutan način što je, čini se, postao trend u mizogenom NFL društvu u kojem se autori upravo izmišljenog časopisa „Pištolji, pivo i fudbalerke“ sigurno više cijene od jedne Simone de Beauvoir ili Germaine Greer. Problem je što ekipa iza Cooka i Winfielda ne bi mogla startati ni za Split Seawolvese i… Okej, pretjerujem, svi znamo da pretjerujem, ali ne mogu se pomoći jer su bekovi Vikingsa stvarno očajni. Isto ide i za safetye na kojima će se rotirati četiri neprovjerena igrača predvođena pickom prve runde Harrisonom Smithom koji nije izborio startersko mjesto pokraj užasnog Jamarca Sanforda i lanjskog picka šeste runde Mistrala Raymonda.

Pitanje je da li Vikinzima uopće paše da ove sezone budu dobri. Na stranu to što bi navijači guštali kao čekinjaste svinje da skinu skalp Bearsima, Lionsima i Packersima ne bi li im bilo bolje da odrade jednu 3 – 13 sezonu, ubodu još kojeg linemana visokim pickom i krenu u pohod na vrh? Ne bi li to bilo logično? O da, zaboravio sam, ovo je NFL. Logika i testosteron ne idu ruku pod ruku. Nema veze. Minny će složiti još jednu 5 – 11 ili 6 – 10 sezonu čitavo vrijeme moleći krunicu za dušu Christiana Pondera. Ukoliko ne otkriju na terenu je li momak Izabrani ili nije mogu čitavu sezonu baciti u smeće.

Chicago Bears

Upirao sam što sam jače mogao, ubrzavajući ritam iz sekunde u sekundu. Noge su mi se počele grčiti, stražnjica mi je odrvenjela, ali nisam se dao. Znoj me oblio po licu, stenjao sam kao da ću svakog sekunda izdahnuti. Ah, ah, ah, čulo se glasno. I onda sam morao stati.

Zakočio sam naglo, a diskovi kočnica na mom biciklu su zaškripali. Umalo sam pogazio golemog čovjeka koji mi je izletio na biciklističku stazu pred McDonaldsom na zagrebačkim Vrbanima, a da nisam stao pitanje je tko bi gore prošao – on ili ja. Taman sam mislio zaurlati na tipa i reći mu da je kreten i da šta ima hodati po stazi i opsovati mu i Bandića i Hrvatske ceste i Holding kada sam skužio da tipa poznajem.

– Lovie, jebote, jesi li to ti? – uzviknuo sam, a golemi tip se okrenuo, pogledao me zbunjeno, a onda se njegov pogled pretvorio u prepoznavanje.

– Krvuhurge (jer tako moje ime zvuči kada ga izgovaraju Ameri), pa ne mogu da vjerujem! Pa šta radiš tu?!

– To bi ja tebe trebao pitati – uzvratio sam mu znatiželjno – nije valjda da si došao u Prečko Thunder trenirati – rekao sam pa smo se obojica slatko nasmijali.

– Da bar, da bar. Znaš da maštam o tom životu bez obaveza, ali vjerojatno ni u Hrvatskoj ligi ne bi mogao dobiti posao pa se držim ovih glupih Bearsa koji mi nikako ne žele spičiti otkaz. A tu sam slučajno, u šetnji, ogladnio sam pa sam otišao u McDonalds nešto prigristi i znaš, mogao bi opet. Oćemo?

– A ne, ne – odgovorio sam ja – McDonalds je smeće od firme koja radi smeće od hrane i ne znam zašto se ljudi truju tim sranjima kad ima toliko boljih stvari s kojima se možemo trovati. Ajde Lovie da te otfuram tu u pečenjarnicu na plac pa da smlatimo svaki po ćevape, jel može? – upitao sam ga na što je golemi trener Chicago Bearsa poskočio od zadovoljstva.

– Auh što volim gurmanske izazove – rekao je. Dvadeset minuta kasnije glasno je uživao u kombinaciji somuna, mljevenog mesa i luka, zalijevajući sve to velikim gutljajima piva.

– Bliži nam se sezona – počeo sam oprezno, znajući kako ga football često baca u depresiju, ali činio mi se puno stabilniji nego inače – šta misliš kakve su nam šanse?

– Nažalost dobre – odgovorio je mirno – znaš, nakon teških seansi sa svojim psihijatrom pomirio sam se sa sudbinom. Koliko god loš trener bio, koliko god utakmica zajebao, ipak ne mogu odvući Bearse do dna. Nisam sposoban ni da budem do kraja nesposoban. Tako da sam miran. S obzirom da su se riješili Jerrya Angela, s obzirom da je moj voljeni Mike Martz škartan iz kluba kao stara konzerva Gavrilović paštete znam da nemam previše šanse da uništim svoj klub, nešto što pokušavam već godinama!

– Dobro Lovie, okej, možda nećete bit najgori, ali nema šanse da uđete u playoff, šta ne! – odgovorio sam uzbuđeno.

– Pa ne znam, ne znam – brzao je Lovie otkidajući komad somuna – ipak igramo i protiv AFC Southa i protiv NFC Westa ove godine, ojačali smo se dosta na važnim pozicijama, a ne treba zaboravit da smo lani imali 7 – 3 i da bi ušli u playoff da ja nisam pod… ovaj, da se Jay Cutler i Matt Forte nisu ozlijedili. Pazi, Cutler je puno bolji nego ljudi misle. Zadnje dvije godine smo ga sjebavali sa seven step dropovima i sporim akcijama, ali sad imamo novog ofenzivnog koordinatora u Mikeu Ticeu koji je eliminirao sve spore akcije iz plejbuka i uveo jako puno butlega i rolautova što bi trebalo omogućit ofenzivnoj liniji da bolje štiti Džeja. To bi mu trebalo puno olakšati, naročito ako uzmemo u obzir da je čitavo ljeto radio na preciznosti i na čitanju obrana.

– Dobro, da, okej, ali svejedno, ta ofenzivna linija je i dalje koma. Mislim, velike su šanse da ćete opet biti među najgorim ekipama što se tiče sackova, šta ne? – upitao sam.

– Ha, da, vidit ćemo. Gabe Carimi je izgledao super na koledžu ali vraća se nakon teške ozljede, Matt Garza je samo okej na poziciji centra, J’Marcus Webb je jedan od najsporijih startera lige na lijevom tackleu… Ali malo su se uigrali i neće bit grozni kao lani, a i ne treba zaboraviti da ove godine imamo i pravog rezervnog bacača ako se Jay ozlijedi.

– Misliš na čovjeka koji je promijenio četiri različita sustava igre u pet godina?

– Pa da, to dokazuje koliko je Jason Campbell zapravo prilagodljiv i ne vjerujem da bi zbog njega Bearsi propali u utakmicama u kojima bi igrao kao rezerva – zaključio je Lovie tražeći od konobarice čačkalicu.

– Ne znam čovječe, ne dijelim baš tvoj optimizam – rekao sam i otpio gutljaj mineralne.

– Osim toga – nastavio je Lovie nakon nekoliko trenutaka tišine – sad konačno imamo i pravog prvog recivera. Nešto što nismo imali 10 godina.

– Je, samo što bi bilo pravo čudo kad ne bi završio u zatvoru do polovice sezone – odvratio sam sarkastično.

– Jel to za to što je crnac, rasistu jedan! – kada sam krenuo da se branim objašnjavajući da je novopotpisani Brandon Marshall imao hrpetinu problema sa zakonom do sada Lovie se počeo smijati – Ma zajebavam te, zajebavam te! Samo se šalim.

– Nisam te vidio ovako smirenog i dobro raspoloženog prije početka sezone već godinama – rekao sam sa blagim izrazom iznenađenja na licu.

– A šta da ti kažem, pomirio sam se sa sudbinom. Marshall je svakako jedan od razloga za to. On i Cutler su razvaljivali u Broncosima i trebali bi razvaljivati i za nas. Da se Johnny Knox nije imao onu užasnu ozljedu leđa imali bi sasvim solidnu reciversku jedinicu, ovako ću opet gurnuti Devina Hestera na vanjskog hvatača na kojem se nikako ne snalazi.

– Eto vidiš, kažem ti, opet nećemo u playoff – prisnažio sam.

– A da, ali koliko god Hester bio izgubljen vani, toliko je Earl Bennet solidan u slotu. A ne treba zaboraviti da smo draftali i Alshona Jefferya u drugoj rundi koji se malo previše trudi za igrača koji je navodno lijen, a i naši tight endovi Matt Spaeth i Kellen Davis mogu uhvatiti koju loptu, iako ćemo ih koristiti prije svega kao blokere u rushing igri.

– Okej Lovie, ajde da rezimiramo – imate QB-a koji se privikava na novi plejbuk i oporavlja od ozljede, imate ofenzivnu liniju koja će opet biti među 5 – 10 najgorih u ligi, imate hvatače koji su problematični i lijeni i igraju van pozicije i imate tight endove koji ne mogu hvatati nego će blokirati. I to za koga? Za čovjeka kojeg ste toliko forsirali da se lani skroz raspao!

– Eeeej, Matt Forte je zvijer i vraća se jači nego ikad. I da znaš, ove godine ćemo ga manje koristiti nego lani, i u probijanjima i dodavanjima. Znaš da smo dovukli Michaela Busha kao rezervu, a taj momak je kao topovska kugla. Kažem ti, idemo u plejof, pomiri se s time.

– Dobro, a što je sa obranom – rekao sam nakon minutu tišine. Sunce je upeklo, plac se ispraznio, par cucaka je stenjalo na travi kafića koji je rastegao svoj štekat preko puta ćevabdžinice. Lovie je razmišljao o tome gdje bi se sada mogla pojesti dobra kremšnita da malo zasladimo obrok i neugodno se iznenadio kada sam ga prekinuo u razmišljanju.

– Šta sa obranom? Obrana je čvrsta poput tri dana starog crnog kruha! Julius Peppers je jedan od najboljih endova u ligi i protiv probijanja i protiv bacanja i čovjek jede protivničke linijaše za doručak, a Israel Idonije je podcijenjeniji od Sid Meier’s Alpha Centaurija. I da znaš… – počeo se pjeniti u trenutku kada sam ga prekinuo.

– Lovie, Lovie, Lovie, stani malo. Znaš, jako mi je drago što po prvi puta u 6 godina izgledaš kao da ti je stalo do ove ekipe, ali moram te prekinuti. Istina, imaš solidne igrače na endovima, ali sredina prednje linije sa Henryem Meltonom, Mattom Toeainom i Stephenom Paeom ne izgleda bajno. Ali to nije problem. Problem je što ti još uvijek igraš jebenu Tampa – 2 obranu koju su gotovo svi treneri lige napustili zato jer je debelo prokužena! A i ne možeš je igrat sa Brianom Urlacherom koji je ozlijeđen i više ne pokriva onoliko prostora kao i lani.

– Pod broj jedan – krenuo je oštro – Brian će biti u redu jer svake godine bude u redu. Pod broj dva mi više ne igramo toliko Tampa – 2 zone! Ako se dobro sjećaš lani sam čak tri puta poslao linebackere da blitzaju! Istina, možda ne igramo ove „moderne“ 3 – 4 obrane – rekao je i s gađenjem pljunuo na asfalt – na koje svi svršavaju, ali počeli smo malo miješati. I dalje imamo odlične linebackere u Urlacheru, Lanceu Briggsu i Nicku Roachu i možemo igrati bazičnu 4-3 zonsku obranu sa puno uspjeha, ali nije da je to jedina stvar koju igramo.

– Al to i je jedina stvar koju možete igrat Lovie! Nemoj me jebat! Pa znaš i sam da sa onakvim secondaryem ne možete igrati nikakve bump ‘n’ run ili press ili bilo kakve druge man to man varijante. Mislim, nemoj me krivo shvatit, ja obožavam Charlesa Tillmana zato jer lupa ljude kao luđak i otima im lopte, ali tip je brutalno spor za pokrivanje čitave aut linije bez duboke pomoći safetya.

– Da, da, da, dobro, ali nije više sve klasični Cover 2. Ne znam jesi li primjetio, ali igramo sa tri safetya i…

– Ma možete ih stavit šest i opet vam neće pomoć. Major Wright, Chris Conte, Craig Steltz su vam safetyi za boga miloga! A bekovi osim Tillmana su Tim Jennings, Kelvin Hayden i DJ Moore! Čak i da Peppers stvori nevjerojatan pritisak, čak i da Urlacher pokriva sredinu k’o u svojim najboljim danima nema šanse da ta jedinica ne dopusti masu poena.

Lovie je duboko uzdahnuo, zavrtio glavom i ustao se.

– Čuj Hrvoje, znam što mi želiš reći, znam da mi želiš dati nade, ali pomirio sam se sa sudbinom. Moj plan da uništim ovaj klub do kraja je propao. Tu smo di jesmo, idemo u playoff. Dobri smo. A sad ajmo nać neku slastičarnu jer ako ne pojedem uskoro kremšnitu past će mi šećer a onda će Brandon Marshall biti najmanji problem za našu PR ekipu.

Ustao sam za njim, uzimajući račun.

– Okej Lovie. Ajmo. Ne, ne, ja ću platiti, ti možeš častiti u slastičarni. Ali jedno neka ti bude jasno – to je jedino slatko koje ćeš okusiti ove sezone. Koliko god bio optimističan, ili u tvom slučaju pomiren sa sudbinom, Bearsi neće u playoff. Packersi, Detroit i ostatak NFC-a je jednostavno prejak. I to je to.

Detroit Lions

Deset su godina Amerikanci sjedali za blagdansku trpezu slaveći genocid nad Indijancima, proždireći fino pečenu puretinu, umak od brusnica, pire od krumpira i sve ostale blagodati Dana zahvalnosti, ali jedna bi im stvar uvijek upropastila praznik. Detroit Lionsi su iz nekog razloga morali igrati svakog Thanksgivinga u vrijeme objeda. I svake su godine sisali žešće od Alexis Texas.

Koliko god football bio zabavan za gledanje teško je uživati u utakmicama koje ne nude neizvjesnost makar kroz prvu polovicu, pa su se mnogi navijači počeli buniti zbog monopola kojeg su Lionsi imali nad najpoznatijim žderačkim blagdanom na svijetu. Napisano je pregršt ljutih pisama, mahom ih zamišljam u Monty Phyton maniri, u kojima je traženo da se slavna tradicija sisanja ukine. I ukinula se. Lionsi su i dalje na programu za Dan zahvalnosti ali više ne sisaju. Lionsi rasturaju.

Kako je moguće da momčad koja je prije nekoliko sezona upisala jedinu sezonu bez pobjede u povijesti NFL-a ove godine konkurira za naslov? Pitajte Martina Mayhewa, sportskog direktora koji je stao na kraj dovođenju precijenjenih igrača, nerazumnom draftanju i lošim trenerima. Zadržao je ono malo kvalitetnih igrača koje je naslijedio, doveo je ratobornog trenera spremnog da potpali vatru pod guzicama svojih igrača i složio mladu, napaljenu i zlu momčad.

Srce takve momčadi leži u obrani, odnosno u defanzivnoj liniji koja spada među najstrašnije u NFL-u. Ndamukong Suh je ogroman, brz i pokvaren do srži, spreman vam nagaziti na tijelo dok ležite na podu ili vam zabiti zglavke prstiju pod rebra nakon što se zviždaljka oglasila. Suh spada među najbolje defanzivne tackleove lige, a kombinacijom brzine i sirove snage u svakoj akciji zahtijeva da ga se udvaja. Njegova zloba vidi se u broju penala koje je zaslužio prošle sezone, u čemu mu je pomogao njegov sudrug Corey Williams koji bi u svakoj drugoj momčadi bio slavljen kao prvo ime unutarnjeg dijela linije, a koji će u talentiranim Lionsima teško zadržati startni posao pokraj pass rush specijalista i lanjskog picka prve runde Nicka Fairleya. Najopakiji kučkin sin defanzivne linije ipak nije ni Suh ni Williams nego defanzivni end Kyle Vanden Bosch koji poput opakog narednika dirigira jedinicom. Čovjek koji nosi crvene leće kako bi zastrašio protivnike bezveze se muči sa takvim modnim detaljima – sa svojih 126 kila i 195 cenata visine i upornošću vojnog pit bulla Vanden Bosch je poprilično zastrašujuć sam po sebi. Startnu jedinicu zaokružuje najnepoznatije ime rotacije, 26-godišnji Cliff Avril koji je lani imao 11 sackova. Kad vam najslabiji starter ima 11 sackova i kada na klupi imate brzanca Willieja Younga koji je uništavao protivnike kao rezerva onda znate da ste brutalno jaki.

Ta snaga prednje četvorice omogućava Lionsima da igraju dosadnu Cover – 2 obranu koja je iznimno popularna među NFC North bratijom.

Druga stvar koja im to omogućava su izuzetno brzi linebackeri Justin Durant, DeAndre Levy i Stephen Tulloch koji zasigurno ne spadaju među NFL elitu, ali solidno obavljaju svoj posao, naročito u igri protiv dodavanja. Protiv probijanja često znaju zglajzati, ali ne možemo reći da je to lani koštalo Lionse. Ukoliko probijači i izmigolje kroz njihove ruke mogu očekivati kaznu u vidu brutalnih udaraca safetya Amaria Spiveya i Louisa Delmasa koji igraju fizički, pokrivaju dosta terena i mlate tako jako da su lani obojica morala u bolnice na operaciju zbog čega su Lionsi dovukli još dva veterana u Eriku Colemanu i Joshu Weldingu da zaokruže rotaciju. Kvalitetni pass rush i čvrsti safetyi omogućuju Lionsima da donekle maskiraju jako tanku jedinicu bekova koja se dodatno stanjila nakon što je Aaron Berry otpisan zbog problema sa zakonom. Alphonso Smith, Chris Houston i Jacob Lacey nisu poznata imena s razlogom, ali jedna od prednosti Cover – 2 sistema je ta što sakriva manjkavosti vaših cornerbackova čvrstom i pouzdanom zonom.

Na žalost ne postoji sistem koji može skriti vječnu ljubav između Matthewa Stafforda i bolnica. Prvi pick drafta 2009. godine lani je odigrao svoju prvu punu sezonu u NFL-u no mnogi mu još uvijek nisu spremni zaboraviti niz ozljeda koji je uništio i prvu i drugu godinu u ligi. Srećom pa je lani Stafford dokazao ne samo da može ostati relativno zdrav kroz 16 utakmica nego u tim utakmicama može biti dobar. Istina, jako često zna baciti loptu u šumu ruku, ali 16 presječenih lopti ne mogu uništiti dojam kojeg je ostavio sa 5 tisuća bačenih jardi i 41 postignutim touchdownom. Stafford ima snažnu ruku, lijep izbačaj i solidnu preciznost, a sigurno mu ne odmaže što u ekipi ima najboljeg hvatača lige, neumornog Megatrona Calvina Johnsona.

Calvin u svakoj akciji zahtijeva da ga udvajate i čak i u takvim okolnostima najčešće izlazi kao pobjednik. Kada ga Lionsi uspiju izolirati jedan na jedan u svom primitivnom i brutalno jednostavnom napadu automatski znate kako će ta akcija završiti. Calvin ima svojih mana – trčanje srednjih ruta, loša produkcija u end zoni prošle godine – ali čak i s njima je nezaustavljiva zvijer koja protivničkim defanzivnim koordinatorima ne da spavati. Ostatak hvatačke jedinice koristi probleme koji nastaju zbog Calvin faktora  – Nate Burrelson još uvijek pobjeđuje u individualnim matchupovima zahvaljujući inteligenciji i iskustvu, Titus Young je još uvijek u momčadi zbog svoje brzine i skočnosti i mogao bi biti vrhunski igrač kada bi znao obuzdati svoju narav, a jedinica se dodatno ojačala malešnim izborom druge runde  Ryanom Broylesom koji bi se trebao pretvoriti u solidnog slot hvatača. Na kraju tu su i tight endovi  Brandon Pettigrew, od kojeg se svake godine očekuje da postane Pro Bowl igrač kakav po talentu može biti, i Tony Scheffler, koji će iskustvom i mekim rukama grabiti kratke lopte u gužvi.

Hvatači uživaju ne samo zbog jake ruke Matthewa Stafforda i izolacija koje im omogućuje Calvin Johnson nego i zbog toga što Lionsi gotovo 70 posto svojih akcija započinju u shotgun formaciji. Upravo u takvom sustavu donekle se prikrivaju svi problemi ofenzivne linije koja spada među starije i slabije jedinice momčadi. Izborom prve runde Lionsi su izabrali Rileya  Reifa koji bi za godinu ili dvije trebao startati na lijevom tackleu, ali do tog trenutka nemaju se pravo nadati nekom drastičnom poboljšanju što se tiče zaštite krhkog i ozljedama sklonog Stafforda. Srećom pa su puno bolji u otvaranju rupa za probijače, samo što za Lionse nema tko probijati nakon što je brzonogi Jahvid Best završio na PUP listi te će propustiti prvih šest tjedana sezone. Kevin Smith je solidan igrač a Mikel Leshoure bi bio okej izbor druge runde da nije strgao Ahilovu tetivu, ali nema veze, Lionsi se ionako neće pretjerano oslanjati na probijanja. Njihova kombinacija zračnog napada i buldožerske defanzivne linije trebala bi i ove sezone biti dovoljno dobra da ih ubaci u doigravanje.

Green Bay Packers

Green Bay Packersi prošle su godine bili najbolja momčad u footballu. Imali su omjer 15 – 1 u regularnoj sezoni i izgledalo je kao da će se prošetati do Super Bowla. No onda su naletili na vruću momčad Giantsa, odigrali atipičnu utakmicu u kojoj su pouzdani hvatači iz ruku ispustili čak osam lopti dok su defanzivci radili grešku za greškom te su ispali već u prvoj utakmici doigravanja. Toliko o dinastiji, zar ne?

E pa čekajte malo. Packersi su možda posaugali lani, možda su odradili jednu bezveznu predsezonu u kojoj se nisu baš nešto puno pojačali, ali i dalje spadaju među favorite za osvajanje trofeja. Možda ne izrazite favorite kao lani budući da su se neke druge momčadi osnažile i budući da je lanjska godina otkrila kako njihova obrana ipak ne igra na razini koju smo očekivali, ali svejedno favorite koji bi u regularnoj sezoni mogli pobijediti u 12 do 14 utakmica. Ova momčad je duboka, dobro posložena i još uvijek prijeti osvajanjem recimo dva trofeja u sljedećih pet godina. Kada u dekadi osvojite tri trofeja to vas čini dinastijom zar ne? Bar je tako bilo u slučaju Cowboysa u 90-ima i Patriotsa u nultima.

Jedna od najvećih prepreka na putu prema osvajanju naslova mogla bi biti defanzivna jedinica Doma Capersa. Capers je maštovit i na trenutke genijalan koordinator koji je usavršio 3-4 obranu i od nje napravio šou za gledanje, ali unatoč svim šematskim začkoljicama, varkama, lažnim blitzevima, pravim blitzevima i ostalim kerefekama Packersi su lani bili posljednja momčad lige u broju dopuštenih jardi.

Capersova 3-4 šema zaustavlja protivničke bacače konstantnim blitzanjem, a kao što sigurno znate u takvoj postavi za napade na QB-a primarno su zaduženi linebackeri koji su lani bili drastično lošiji nego prije dvije sezone. Clay Matthews je od najboljeg pass rushera lige postao prosječan igrač, usporen konstantnim ozljedama, udvajanjima i voluminoznom frizurom koja je uništavala njegovu aerodinamiku. Zaobiđu li ga ozljede Matthews bi trebao biti bolji nego lani, ali problem je što bi to mogla biti i jedina dobra vijest za linebackersku jedinicu Packersa. Drugi pass rusher jedinice je rookie Nick Perry koji je briljirao za Trojanse zahvaljujući svojoj brzini i haubicama od ruku, ali valja napomenuti da je odigrao samo sezonu i pol na koledžu i da bi mogao imati problema sa privikavanjem na ofenzivne linije NFL-a. Zapravo, ne bi me čudilo kada bi linebackeri kao suma dijelova igrali na jednakoj razini kao i lani budući da su ostali bez svog najboljeg napadača A-gapova Desmonda Bishopa koji je ozlijedio zadnju ložu zbog čega će propustiti čitavu sezonu. Na unutarnjim pozicijama ćemo stoga gledati više nego solidnog AJ Hawka i ispodprosječnog DJ Smitha koji je lani odrađivao jako loš posao u onih par utakmica koje je startao.

Bez snažnog pass rusha bekovi i osigurači Packersa mogli bi se naći na istoj streljani kao i prošle godine. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Capers i ove sezone koristiti Charlesa Woodsona na isti način na koji ga je koristio prošlih sezona, na isti način na koji Steelersi koriste Troya Polamalua, kao igrača kaosa koji čas igra uz aut liniju, čas blitza sa corner pozicije, čas se spušta nisko u box i udara probijače. Packersi jako često mijenjaju svoj 3-4 sustav u 2-5 baš zbog Woodsonovog prisustva koji im omogućuje da igraju u nickel postavi čak i protiv probijanja, no postavlja se pitanje bi li Packersima možda godila neka konzervativnija šema s obzirom da je Woodsonu 36 godina i da polako pokazuje znakove starenja. Budući da još uvijek može biti vrhunski man – to – man bek i uz aut liniju i na slotu ne bi me iznenadilo kada bi ga Capers prestao seliti sa pozicije na poziciju na svakom downu.

Ostatak bekovske jedinice je solidan na papiru, no valja zamijetiti kako su svi njihovi starteri podbacili prošle godine – i Sam Shields koji je muku mučio sa ozljedama, i Tramon Williams koji nije izgledao onako vješto i snalažljivo kao prošlih godina, i Jarret Bush koji je bio nekonstantan kao starter. Packersi su uložili pickove druge i četvrte runde u bekove Davona Housea i Caseya Haywarda no taj će se dvojac ove godine naigrati samo u slučaju teških ozljeda. Rotacija na safetyu također nije bajna nakon što je Charlie Peprah otpušten jer nije prošao liječnički, ali safetyi Packersa ne trebaju biti izvrsni igrači ako šema djeluje, ako pass rush djeluje, ako bacači nemaju dovoljno vremena za bacanje.

Čovjek koji bi trebao drastično olakšati posao pass rusherima, a samim tim i čitavom secondaryu, zove se BJ Raji. Raji izgleda kao tipični 160-kilaški Amerikanac čiji se život sastoji od gledanja televizije i žderanja McDonaldsa sve dok ga ne vidite u pokretu. Može li planina sala biti elegantna? Može. Raji je zvijer nevjerojatne brzine, snage i kondicije, momak koji jako rijetko izlazi iz igre, na svakoj akciji zahtijeva da ga se udvaja i koji uza sve fizičke predispozicije posjeduje i preciznu, filigransku tehniku kakvu nikada ne bi povezali sa čovjekom koji izgleda kao potomak medvjeda. Raji bi trebao biti jedina postojana točka na defanzivnoj liniji koja će bjesomučno rotirati endove ne zbog pomanjkanja talenta nego zbog viška talenta. Ryan Pickett, CJ Wilson i Jerel Worthy redom zaslužuju starterske minute, a njihova konstantna rotacija trebala bi garantirati njihovu svježinu i zdravlje. Ukoliko sve bude štimalo kako treba obrana Packersa bi trebala biti bolja nego lani te bi se statistički trebala vratiti negdje u sredinu lige.

Uostalom, koga uopće briga za njihovu obranu? U Green Bayu napad donosi pobjede, a napad funkcionira jer se iza centra nalazi najbolji bacač lige Aaron Rodgers. Aaronova snažna i precizna mobilnost i savršeno kretanje u pocketu kao da su stvorene za novu eru NFL-a u kojoj su spread formacije i bacanje preko sredine terena sastavni dio igre, a ne taktičke varke kojima želite protivnika izbaciti iz ravnoteže. Aaron se još uvijek ne može staviti u istu rečenicu sa velikanima poput Favrea, Unitasa, Aikmana, Bradya, Montane, Younga, Marina, Elwaya i Manninga, ali u trenutku kada objesi kacigu o klin i započne uobičajenu borbu sa depresijom koja hara NFL-om vjerujem da ćemo Rodgersa spominjati u tom društvu. Čovjek je jednostavno predobar.

Naravno, treba priznati da mu na ruku idu kako promjene pravila tako i jako kvalitetni hvatači. Donald Driver polako ulazi u smiraj karijere, ali njegovo iskustvo mu još uvijek omogućuje da bude solidan slot hvatač. Unatoč njegovom prisustvu u ekipi većina kratkih lopti završava u rukama Jeremichaela Finleya koji, u rijetkim trenucima zdravlja, spada među pet najboljih tight endova lige zahvaljujući kombinaciji brzine i visine kakva krasi i ostalu elitu – Gronka, Gatesa, Grahama, Gonzaleza (4G). Prava opasnost hvatačke jedinice ipak leži uz aut linije, u nogama i rukama i glavama Jordya Nelsona i Grega Jenningsa. Jennings je prošle godine bio udvajan na gotovo svakoj akciji i unatoč tome je došao na 50 jardi do svoje četvrte uzastopne sezone preko 1000 jardi, granice koju bi sigurno prešao da nije propustio tri utakmice zbog ozljede. Posvećenost protivničkih obrana Jenningsu najbolje je iskoristio Nelson koji je od oružja iznenađenja u Super Bowlu XLV postao punokrvna zvijezda sa 1263 osvojena jarda i čak 15 TD-ova u osobnoj statistici! Kada uzmete u obzir da rotaciju zaokružuju dva odlična iako pomalo nepouzdana slot hvatača James Jones i Randall Cobb jasno je zašto mnogi smatraju da Packersi imaju najbolju reciversku jedinicu lige.

Uz takvog quarterbacka i takve hvatače i Mikea McCarthya, jednog od najinteligentnijih glavnih trenera sa najmaštovitijim formacijama u čitavoj ligi jasno je zašto Packersi često zanemaruju igru probijanjem. Čak i kada igraju u većim formacijama Packersi najčešće bacaju, a nedostatak kvalitetne igre probijanjem nadomještaju čestim screen dodavanjima na svoje probijače. Ove bi se godine takva taktika donekle mogla promijeti jer Packersi konačno imaju igrače koji mogu trčati između tackleova. Alex Green je lani bio izbor treće runde, propustio je čitavu sezonu zbog problema sa ligamentima, ali čini se da se oporavio od ozljede i trenutno je prvi probijač ekipe. Iza njega priliku će čekati ostarjeli Cedric Benson koji slovi za jedinog punokrvnog probijača jedinice, dok ćemo na trećem downu često gledati Jamesa Starksa koji ima meke ruke i brzinu da izbjegava protivnike i miljenika navijača Johna Kuhna koji se iskazao kao jako dobar hvatač lopti na kratkim rutama.

Jedan od razloga zašto Packersi ne igraju na probijanja je skromna ofenzivna linija sastavljena od solidnih ali ne i vrhunskih igrača, iako bi u tu kategoriju s puno napora nekako mogli ugurati guarda Josha Sittona. Nema veze, Packersima ionako nisu potrebni vrhunski linijaši, dostatni su im ljudi koji mogu kupiti dvije sekunde za Aarona Rodgersa. Uz njegovo čitanje obrana, pravilnu napadačku progresiju, kretanje u pocketu i preciznu i snažnu ruku više vam i ne treba. Zahvaljujući njemu Packersi će i ove sezone jurišati prema Super Bowlu.

Sezona nam se bliži i to me čini neopisivo sretnim. Još samo malo. Još samo malo. Ukoliko se želite pridružiti ekipi koja iščekuje NFL dođite na fejs i družite se međusobno. 

Označeno , , , ,

One thought on “Uvod u NFL 2012: NFC North

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: