Uvod u NFL 2012: NFC South

Ponavljanje nije majka znanja nego majka dosade. Ljudi koji konstantno ponavljaju fraze, rečenice i misli mi idu na živce, pa me užasno boli i užasno mi smeta što sam i sam postao takav, bar što se NFL-a tiče. Valjda sam dvadeset puta do sada spomenuo kako nas čeka užasno izjednačena godina u kojoj se valjda 20 momčadi ima pravo nadati ulasku u doigravanje. Čak četiri takve momčadi obitavaju u NFC Southu. Bucsi su dodali masu kvalitetnih imena u predsezoni, Panthersi su nastavili razvijati svoju mladost, Falconsi su ostali opasni kao i lani dok su dominantni Saintsi puno izgubili nakon čitavog skandala sa namjernim ozljeđivanjem protivničkih igrača. Svaka od ove četiri ekipe na kraju sezone može biti na prvom, a može biti i na posljednjem mjestu. Koliko god se ponavljao takva izjednačenost jednostavno ne može biti dosadna.

Tampa Bay Buccaneers

Tampa je najringišpaljskija* momčad u NFL-u, ekipa koja se žestoko okreće po Kotaču sreće starog dobrog  Boecija. 9 – 7, 3 – 13, 10 – 6, 4 – 12 njihovi su omjeri u zadnje četiri sezone. Nije neuobičajeno da NFL ekipa sa tri pobjede sljedeće skoči na deset, ali onda se par godina vrti između 7 i 12 pobjeda, ne sroza se sa vrha opet na dno kao naši dragi Bucsi. Težak raspored, previranja u svlačionici, nedisciplina određenih zvijezda i raskol između trenera Raheema Morrisa i igrača bacio je Buccaneerse na dno blatnjavog oceana iz kojeg su samo sezonu ranije teškom mukom isplivali. Hoće li im to poći za rukom i ove godine? Sumnjam. Ali krenuli su u dobrom smjeru.

*Ringišpalj je, narafski, naziv za ringišpil u stripovima Dubravka Matakovića.

Niti jedna ekipa nije dovukla toliko kvalitetnih igrača tijekom predsezone kao Bucsi. Najvažniji novi igrač njihovog tima?  Dajst sedmogodišnji Carl Nicks. Ukoliko vam ime nije poznato ne čudim se, debeli guardovi ne spadaju među najproslavljenije igrače u footballu. Šteta, jer Nicks je zvijer i u probijanju i u zaštiti bacača i jedan je od glavnih razloga zašto je Drew Brees u Saintsima imao toliko vremena da stoji u pocketu, pušta dugačke rute da se razvijaju i baca bombu za bombom. Nicks je vjerojatno najbolju guard u čitavom NFL-u i trebao bi automatski ojačati solidnu ali tanku prednju liniju Bucsa i time olakšati posao nekonzistentnom i greškama sklonom bacaču Joshu Freemanu.

Prije dvije sezone činilo se kako je Freeman na dobrom putu da postane nova zvijezda lige. Visok, snažan, brz i pokretan, Freeman je izgledao kao kakav super junak, kao čovjek od kamena kojeg je božanska munja odvalila od planine i dala mu zadatak da postane quarterback. Poput Bena Roethlisbergera mladi Josh je odgurivao protivničke pass rushere, bacao lopte sa jedne noge u padu, primao udarce kao kakva golema pinata i uvijek se pridizao kako bi sve to ponovio. Lani su mu protivnički bekovi stavili soli na rep. Oslanjanje na imrpovizaciju je spektakularno gledati kada funkcionira, ali kada bacate presječenu loptu za presječenom loptom postaje jasno koliko napad u footballu bez preciznog sustava nema nikakvog smisla. Freeeman je lani utrostručio broj bačenih presječenih lopti i treba očekivati kako će pod novim trenerom bacača i novim ofenzivnim koordinatorom promijeniti neke navike i postati discipliniraniji.

Disciplina je, uostalom, najčešće spominjana riječ među igračima Bucsa; izgovara se češće nego u sado – mazo časopisima. Novi trener Greg Schiano zaveo ju je u samo tri mjeseca nakon što je Raheem Morris proveo tri godine pokušavajući. Schiano je pokazao da se ne zajebava nakon što je uklonio Briana Pricea iz momčadi zbog udaranja suigrača, a navodno je uspio natjerati Josha Freemana, LeGarrettea Blounta i hvatača Mikea Williamsa da skinu kile koje su natukli izležavanjem na penzionerskom floridskom suncu. Mike Williamsu je najviše trebao takav trener; čovjek koji će mu zapaliti vatru pod petama i natjerati ga da daje svoj maksimum. Visoki i snažni hvatač lani je bio katastrofalan i osobno je odgovoran bar za trećinu Freemanovih interceptiona budući da je kasnio u trčanju ruta, odbijao skočiti za 50-50 loptama i generalno igrao preko kurca. Williamsa neće motivirati samo novi trener nego i nova, velika akvizicija Bucsa – hvatač Vincent Jackson koji je lani osvojio više od tisuću jardi za problematične Chargerse. Konkurencija između dva igrača koji ima dovoljno talenta i pedigrea da budu prvi hvatači momčadi mogla bi dobro utjecati na čitavu jedinicu Bucsa koja se u postsezoni osnažila istrošenim, izlizanim ali i superinteligentnim i iskusnim tight endom Dallasom Clarkom koji možda neće imati briljantnu karijeru u Tampi kakvu je imao u Indianapolisu no svejedno bi se mogao pokazati kao savršen vođa ekipe kojoj treba jedna stara iskusnjara na terenu. Četvrti hvatač jedinice trebao bi biti Arrelious Benn koji je malo previsok i prejak da operira u slotu, ali tamo će bit smješten pa kud puklo da puklo.

Ova četvorica kršnih hvatača trebali bi biti važne karike i u probijačkoj igri Bucsa u kojoj će ove sezone biti puno više trčanja okolo tackleova što znači i da će hvatači morati puno više blokirati.  Naravno, masni LeGarrette Blount će se i dalje zabijati kroz sredinu ofenzivne linije budući da ima masu i snagu da se sam othrva napadima linebackera, ali on više neće biti i jedino pravo oružje Bucsa. Doug Martin je izabran u prvoj rundi drafta i kada bi prenio bar djelić svojih igara sa Boise Statea u NFL mogao bi postati velika zvijezda. U nešto konzervativnijem napadu, sa Carlom Nicksom koji će im otvarati put, sa visokim reciverima koji će blokirati za njih i Martin i Blount bi trebali dobiti dovoljno prilika da se dokažu. S obzirom na njihov talent nekako vjerujem da će ih iskoristiti.

Spora, konzervativna igra u napadu trebala bi dati dovoljno vremena obrani da se odmori. A odmor će joj trebati. Defanzivnu jedincu Bucsa samo bi optimist mogao nazvati prosječnom, a kada su njeni igrači bili umorni protivnici su je trgali na komadiće poput Aliena. Schiano je u svojoj karijeri na koledžu stekao reputaciju defanzivnog trenera, no sudeći po onome što smo gledali od njegovog Rutgersa nekako sumnjam da će uvesti puno promjena u klasičnu 4 – 3 šemu Bucsa. Bill Walsh je ionako uvijek tvrdio kako u napadu igra sustav a u obrani igrači, što znači da Schiana čeka naporna sezona jerbo osobno nisam pretjerano siguran da se iz ove jedinice može izvući puno više od onoga što smo gledali lani.

U 4-3 sustavu sve počinje sa pass rusherima na liniji kojih Bucsi baš i nemaju. Lanjski pick prve runde Adrian Clayborne odradio je tipičnu rookie toplo – hladnu sezonu, ali je pokazao bar malo talenta i možda bi od njega za sezonu ili dvije mogao nastati pravi igrač, ali ove sezone teško je očekivati nekakav veliki napredak. Nešto slično vrijedi i za tacklea Geralda McCoya koji zna napasti QB-a sa unutarnje strane linije, ali njegov prirodni razvoj je zapeo u prvoj brzini zbog stalnih ozljeda. Ostatak rotacije na tackleovima i endovima je bolje ne spominjati budući da se sastoji od niza anonimnih mladih igrača i otpisanih veterana koji se nisu proslavili u drugim klubovima.

Prosječnost linije donekle bi se mogla zanemariti kada bi linebackerska jedinica igrala na razini, samo što prošle sezone to nije bio slučaj. Linebackeri su odradili sezonu iz pakla, flopali su gore od Golden Compassa. Ali baš kao i loša ekranizacija slavnog romana Phillipa Pullmana i linebackersa jedinica imala je određene svijetle točke. Prije svega tu mislim na unutarnjeg linebackera Masona Fostera koji je jako dobro zaustavljao probijanja i u kojeg vjeruju i treneri i navijači. Nade se polažu i u pick druge runde Lavontea Davida koji je na papiru prenizak za poziciju vanjskog LB-a u 4-3 sustavu ali koji je dovoljno brz da nadoknati taj tjelesni nedostatak. Ostatak jedinice bit će zamijenjen drugim igračima kroz godinu ili dvije, što dovoljno govori o njihovoj kvaliteti.

Ipak nije sve tako crno što se obrane tiče. Secondary se drastično ojačao tijekom predsezone dovođenjem (pre)agresivnog beka Erica Wrighta i draftanjem golemog, brutalno tvrdog safetya Marka Barrona u prvoj rundi. Barron je čovjek koji će vas natjerati da zažalite što ste se rodili ukoliko pokušate proći s loptom po sredini terena, a ono što pravo fascinira kod momka je sposobnost da luta svugdje po terenu i konstantno odrađuje dobre akcije. Ove sezone igrat će u paru sa 37-godišnjim Rondeom Barberom koji i dalje igra na visokoj razini na kojoj je igrao kroz veći dio karijere. Bucsi će Wrighta upariti sa talentiranim i priglupim Aqibom Talibom koji bi bio jedan od trojice ili četvorice najboljih man – to – man bekova da ne radi greške i preagresivnom igrom pokušava onesposobiti protivnika. Greške se ponavljaju i izvan terena pa ne čudi što je Talib u pet navrata imao nezgodne susrete s policijom i što bi ga te izvan nastavne aktivnosti mogle koštati karijere. Talib, Wright i Barron bi se lako mogli naći u Pro Bowl razgovorima do kraja sezone pa je jako bitno da ostanu zdravi jer iza njih Bucsi nemaju nikoga da pokriju rupe.

Buccaneersi su tanka momčad, problematična momčad, momčad sklona oscilacijama, ali ove su sezone napravili veliki korak u pravome smjeru. Sumnjam da će sezona biti puno uspješnija od lanjske, ali to nije bitno. Izgradi li se kohezija unutar momčadi, pokažu li neki mladići napredak, zauzda li trener raspojasana ega u svlačionici ova bi ekipa mogla uzeti zalet i za sezonu ili dvije napraviti skok u sami vrh NFL lige.

 

New Orleans Saints

„Ubijte glavu i tijelo će umrijeti“, urlao je defanzivni koordinator Greg Williams u zloglasnom isječku iz svlačionice koji je svijetu otkrio koliko su zapravo retardirani, sjebani i odurni NFL igrači i treneri. Smiješno je što se Saintsima dogodilo ono što je Williams zazivao: nakon što je liga saznala da su Saintsi isplaćivali premije za namjerno ozlijeđivanje protivničkih igrača odrezali su im glavu. Njihov glavni trener Sean Peyton je suspendiran na čitavu sezonu, dok su neki važni igrači obrane, uključujući i Jonathana Vilmu koji slovi kao mozak jedinice, dobili nekoliko utakmica kazne. Glava Saintsa je ubijena, ili se bar tako čini. Hoće li tijelo umrijeti? Nisam siguran.

Nisam siguran zato jer Saintsi imaju dvije glave. Sean Payton je jedan od najboljih trenera lige – njegova priprema je fenomenalna, njegovo donošenje odluka i komandiranje napadom je besprijekorno, uvijek je imao hrabrosti povući rizične poteze (as seen in Super Bowl), a ujedno je bio i trener koji je znao kako kontrolirati svlačionicu i koji je znao kako instalirati napadačke sustave u trku što je dokazao prošle godine kada su Saintsi iz ekipe koja napada dugačkim, sporo razvijajućim rutama postali ekipa koja se oslanja na oslobađanje playmakera poput  Darrena Sprolesa i Jimmya Grahama na brisanom prostoru. Payton će nedostajati Saintsima, o tom nema spora, ali Drew Brees je kroz karijeru bio dovoljno uspješan da ga može nadoknaditi u suradni sa ofenzivnim koordinatorom Peteom Carmichaelom koji je lani odradio solidan posao u tjednima u kojima je Peyton gledao utakmice iz lože zbog slomljene noge.

Koliko god veliku strku kazne obrambenim igračima izazvale u NFL-u jedna stvar je jasna – Saintsi su momčad koja u potpunosti ovisi o svom napadu. Napad je funkcionirao zbog Breesa koji definitivno spada u bacačku elitu što je dokazao i osvajanjem Super Bowla i rušenjem rekorda Dana Marina za najviše osvojenih jardi u sezoni. Njegovu veličinu primjetit ćete i bez nagomilane statistike i željeza u vitrinama, Breesova kvaliteta jasno je vidljiva u svakoj utakmici. Elegancija kojom se kreće u pocketu od solidnih linijaša Saintsa radi Pro Bowl igrače, čitanje protivničkih obrana gotovo uvijek ostavlja nekog od njegovih vrsnih hvatača u jedan – na – jedan situacijama koje postaju iskorištene zahvaljujući izrazito preciznim izbačajima. Jedan od razloga zašto je Brees obožavan u New Orleansu je taj što spada u one igrače koji neće samo brižno upijati podatke o protivniku nego će predlagati akcije i izmišljati taktike koje bi te protivnike mogle osakatiti za vrijeme utakmice. I to je jedan od razloga zašto se navijači nadaju da se izostanak Seana Paytona ipak neće toliko osjetiti.

Koliko god dobar bio Brees ipak ne može sve sam. Njegova ofenzivna linija nije toliko dobra koliko se to čini po statistici i Pro Bowl nastupima, a kvaliteta joj je sigurno opala odlaskom guarda Carla Nicksa koji je Saintsima bio malkice preskup. Ono što krasi ovu jedinicu je iznimna snaga u odnosu na visinu (linijaši New Orleansa su nešto niži od većine linijaša u ligi kako bi njihov 182 centa visok bacač mogao nekog vraga vidjeti preko njihovih masivnih glavurdi), snaga koja uparena sa brzinom čini Saintse jako opasnim u screen situacijama, u povlačenju guardova za off – tackle blokiranje i svim ostalim nijansama koje krase moderne probijačke taktike.

Takva linija nije građena samo po guštu Drewa Breesa nego i po guštu Darrena Sprolesa koji je lani bio jedan od najproduktivnijih probijača lige iako uopće nije tako često probijao. Saintsi su Sprolesu konstantno izrađivali akcije na otvorenom prostoru van tzv. hashmarka, na prostoru do kojeg protivnički linijaši, prije svega defanzivni tackleovi, nisu mogli tako lako doći. Sproles će teško ponoviti lanjski uspjeh iako će ga Saintsi nastaviti koristiti kao igrača iznenađenja dok će talentirani Mark Ingram i pouzdani Pierre Thomas probijati iz nešto uobičajenijih setova.

Blagodat koju Sproles donosi Saintsima osjeti se i na strateškom nivou na kojem NO gotovo uvijek dominira nad protivnicima. Momci u crnom imaju više različitih setova od svih drugih ekipa u NFL-u, a jedan od razloga su jedinstveni igrači poput Sprolesa ili već spomenutog Jimmya Grahama. Fenomenalni tight end Saintsa počeo je igrati football tek prije tri godine kada je okončao svoju ispodprosječnu košarkašku karijeru. Brzina, visina i okretnost učinilu su Grahama drugim najproduktivnijim tigh endom lige iza Roba Gronkowskog, a usudio bih se reći kako je Graham i zericu bolji TE od svog blaziranog kolege iz Patriotsa zbog svog superiornog blokiranja*.

*Gronk je ipak bolji all – around igrač zbog jebanja porno zvijezda i pijanih izlazaka u grad kojima je osvojio srca mlađih navijača Patsa.

Graham je najvažnije oružje potentne hvatačke jedinice Saintsa, ali ne i jedino. Ni blizu. Iako su ostali bez vrlo dobrog Roberta Meachama u postsezoni Saintsi i dalje imaju brutalno jake recivere. Marquees Colston nije brz, ali je ogroman i ima mekane ruke i sposobnost da pobjeđuje svoje protivnike bilo na sredini terena bilo uz aut liniju. Devery Henderson nije ni blizu toliko pouzdan ali je ludo brz zbog čega vertikalno rasteže teren, odvlači i safetye i bekove za sobom i tako otvara prostor za Colstona i Grahama. Lance Moore se savršeno uklapa u ekipu kao jedan od najboljih trkača srednjih ruta u ligi, a bit će zanimljivo kako će se Nick Toon, sin NFL i koledž legende Ala Toona snaći u brutalnoj konkurenciji koja vlada u Saintsima.

Ova će momčad dogurati koliko je napad odvede. Tako je bilo prošle godine kada je obrana bila loša, tako će biti i ove sezone u kojoj će obrana biti još gora.

Novi defanzivni koordinator Steve Spagnuolo nije imao puno vremena da instalira svoj 4-3 zonski sistem koji se, kao i svaki 4-3 sistem, oslanja na napadanje protivničkih bacača sa linije. E pa linija Saintsa je komatozna što se pass rusha tiče, a bit će još gora sada kada nema Willa Smitha koji je bio jedini solidan pass rusher jedinice. Saintsi su očekivali da bi se Cameron Jordan mogao razviti u igrača koji će im dati 10 do 12 sackova godišnje, ali umjesto toga su dobili jednog solidnog zaustavljača probijanja koji će biti potpuno neiskorišten u Spagnuolovoj šemi. Najbolji pass rusher jedinice je brzonogi Junior Gallete koji ne bi uspio zaustaviti ni Jelenu Rozgu da mu krene probijati u štiklama kroz sredinu linije te stoga ni neće igrati osim u očitim passing situacijama. Turk McBride, Brodrick Bunkley i razočaravajući Sedrick Ellis bi se trebali rotirati na liniji, ali teško da će netko od njih uspjeti generirati česte napada na QB-a. Saintsi su sjebani, zar ne?

Pa dobro, ne toliko koliko se čini. Spagnuolo voli često blitzati iz 4-3 zone što se baš i ne viđa često jer ostavlja secondary izložen dugačkim bombama, ali Saintsima bi ta njegova neobična sklonost mogla ići na ruku budući da je najbolji pass rusher njihovog tima safety Roman Harper koji je lani imao više od 7 sackova, a ne treba zaboraviti i da je Malcolm Jenkins, drugi starter na safety poziciji, također solidan blitzer. Njih dvojica bi se trebala dosta kretati u pozadini i zbunjivati protivničke quarterbackove, iako je pitanje da li će biti tako dobri u tim diverzantskim akcijama kao lani. Jonathan Vilma je, kao što sam rekao, bio mozak obrane, i često se znalo dogoditi da upravo on u defanzivnim dogovorima usmjeri svoje safetye na pozicije sa kojima su mogli napadati protivničke bacače. Suspendiranog Vilmu će zamijeniti Curtis Lofton koji nema njegovu reputaciju, njegovu inteligenciju i njegovu brzinu te će stoga jako utjecati na izgled ne pretjerano sjajne linebackerske jedinice Saintsa u kojoj obitavaju Scott Shanle i David Hawthorne koji su solidni zonski igrači koji na žalost nemaju dovoljno kvalitetno lateralno kretanje da bi pokrivali igrače u prostoru jednom kada prime loptu.

Puno toga će stoga ovisiti o bekovima koji bi mogli tu i tamo ostajati bez pozadinske podrške. Patrick Robinson i podcijenjeni Jabari Greer moći će izdržati takve situacije s vremena na vrijeme, naročito ako blitzevi budu funkcionirali, ali nerealno je očekivati da dva takva solidna igrača pokriju najbolje protivničke hvatače u ovakvoj ligi sa očajnim pass rushom defanzivne linije.

Teško je prognozirati što će se točno dogoditi sa Saintsima. Talent je manje – više tu, igrači su manje – više isti i samo je pitanje hoće li na kazne i uklanjanje trenera reagirati kao poražena vojska ili će podići visoko glave i nastaviti sa plasmanima u doigravanje. Saintsi bi ove sezone mogli imati i 6 – 10 i 12 – 4 i ništa od toga me ne bi začudilo. Kada je glava otkinuta tijelo postaje nepredvidivo u svojim posmrtnim trzajima.

 

Carolina Panthers

Gotovo svake godine nekoliko momčadi napravi skok. Ekipe koje imaju manje od 50 posto pobjeda već sljedeće sezone uđu u doigravanje. Prije dvije godine Houston, Detroit i San Francisco imali su omjer 6 – 10 dok je Denver imao omjer 4 – 12. Sve su te momčadi lani ušle u playoff. What a difference a year makes, eight thousand seven hudred and sixty little hours. Poprilično sam siguran da će i ove sezone jedna od loših lanjskih ekipa ove sezone u doigravanje, a kao glavni favoriti u NFC-u za takav pothvat izdvajaju se Carolina Panthersi koju su lanjsku sezonu završili 4 – 2 serijom i pokazali da imaju dovoljno šlifa da budu solidna NFL ekipa.

Za početak Panthersi imaju ono što vam treba da uspijete u ligi – odličnog quarterbacka. Bio sam uvjeren da Cam Newton neće dominirati ligom na način na koji je dominirao koledžom istovremeno zaboravljajući na sve promjene pravila koje su otvorile NFL napade i drastično olakšale posao hvatačima, a samim tim i  ljudima koji im dostavljaju loptu. Newton je upisao najbolju rookie godinu u povijesti kvorterbekiranja, a lakoća kojom komunicira s medijima i navijačima učinila ga je miljenikom javnosti i punokrvnom zvijezdom. Newton nije samo pokazao snažnu ruku, brzinu, okretnost i sposobnost da osvaja jarde nogama nego je pokazao i da razumije kako funkcioniraju NFL obrane, kako je nekada bolje ignorirati rupe i izbjegavati udarce i umjesto toga ostati zaštićen i čekati da se netko od hvatača otvori. Newton je pokazao da može igrati kontroliranu igru i izvršavati sve svoje zadatke bez da žrtvuje išta iz svog opasnog arsenala. Zahvaljujući njegovom brzinskom odrastanju Panthersi su imali mogućnost igrati iz neobičnih formacija poput 2-TE shotguna koji je mogao činiti osnovu njihovih napadačkih i probijačkih akcija čisto zato jer su protivnici uvijek morali razmišljati o tome da Cam svakog trenutka može potrčati prema naprijed i donijeti nova četiri pokušaja svojoj ekipi.

Postava sa dva tight enda vrlo vjerojatno neće funkcionirati ove sezone pošto je Jeremy Shockey napustio Carolinu i ostavio usamljenog Grega Olsena kao jedino hvatačko oružje na toj poziciji. Moglo bi se dogoditi da mekoruki fullback Mike Tolbert, koji je odradio sjajnu sezonu za Chargerse kao probijač, zauzme poziciju na liniji budući da je solidan bloker i odličan trkač kratkih ruta, ali nekako vjerujem da će Panthersi ove godine ipak malo češće igrati u spread formacijama. Za što ipak nemaju dovoljno kvalitetne hvatače.

Nemojte me krivo shvatiti – Steve Smith je i dalje car u svojoj trideset i trećoj godini. Borben, spaljen, brz i skočan prošle se sezone vratio u velikom stilu i postao omiljena Camova meta. Koliko dugo će izdržati takvim tempom u poodmaklim godinama? Nemam pojma, ali nekako vjerujem da bi mogao odraditi još dvije produktivne sezone ukoliko izbjegne ozljede. Problem je što je Smith jedino veliko ime ove jedinice. Panthersi vrište kako bi visoki i snažni Brandon LaFell ove godine mogao postati nova velika zvijezda, ali činjenica je da je njegovo trčanje malo previše predvidljivo zbog čega ga protivnički braniči prečesto prate korak za korak. Panthersi su morali trejdati pick za Louisa Murphya kako bi zaokružili svoju hvatačku rotaciju, no pitanje je koliko će im brzonogi ex-Raider pomoći budući da je u Oaklandu bio sklon ispuštanju lopti i ozljedama. Kada bi LaFell i Murphy profunkcionirali i kada bi makar jedan od njih došao do sezone od sedamstotinjak jardi Panthersi bi mogli biti vraški opasna momčad.

Mislim, i ovako su opasni zahvaljujući Newtonu ali i svojom probijačima koji mogu trčati i u klasničnim formacijama i u shotgunu kao lani. DeAngelo Williams i Jonathan Stewart su na prvi pogled preslični igrači da bi zajedno funkcionirali u momčadi, ali njihova pouzdanost i sposobnost da prođu linebackere, bekove i safetye jedan na jedan učinila ih je gotovo pa savršenim parom koji je lani bio još bolji nego 2009. godine kada su obojica išla preko tisuću jardi. Zašto? Zato jer su svojim prisustvom omogućili sustav Panthersa i zato jer su obojica ostvarivali sjajnih 5,4 jardi po probijanju. U tome su im naravno pomogli i jako dobri linijaši predvođeni all – around centrom Ryanom Kalilom koji je pomalo nesmotreno najavio da ove sezone jurišaju na Super Bowl i lijevim tackleom Jordanom Grossom koji je već dva puta zasluženo hladio jaja na Pro Bowlu.

Pro Bowlera s druge strane baš i nema previše pa ne čudi što je obrana Caroline lani bila jedna od najslabijih u ligi. Njihov 4-3 sustav trebao bi se oslanjati na pass rush sa linije, ali na liniji Panthersi imaju samo jednog jedinog pass rushera, gospodina Charlesa Johnsona koji je lani skupio 9 sackova ali nije konstantno stvarao pritisak i požurivao protivničke zato što mu se igra više oslanja na snagu nego na brzinu. Greg Hardy koji igra s njegove suprotne snage je brz kao zec na kokainu ali nema ni snagu ni tehniku da bude konstantna prijetnja. Navijači bi mu to nekako oprostili da se pokazao kao solidno riješenje u igri protiv probijanja, ali Hardy je, baš kao i ostatak linije, i u tom segmentu zakazao. Obrambeni tackle Terell McLain pokazao je naznake talenta u svojoj rookie sezoni i njegov prirodni napredak trebao bi učiniti Pantherse boljim u zaštiti probijanja, ali što im to vrijedi kada 80 posto lige pomiče loptu po zraku a ne po zemlji.

U 4-3 formacijama linebackeri su iznimno važni u pokrivanju dodavača, a Panthersi su lani imali jednu od najgorih linebackerskih jedinica lige koja je bila dodatno izložena zbog neadekvatnog pass rusha. Jedan od razloga zbog kojih očekujem da će se Panthersi drastično popraviti ove sezone leži u činjenici da je njihova linebackerska jedinica drastično bolja nego lani. Za početak zadržali su Jamesa Andersona koji je lani bio njihov najbolji igrač u zaštiti dodavanja. Za sredinu vratili su u momčad sjajnog Jona Beasona koji je lani propustio veći dio godine nakon što je strgao ahilovu tetivu. Za kraj draftali su Lukea Kuelchya u prvoj rundi koji se pokazao izvrsnim tacklerom i pokrivačem na Boston Collegu. Njih trojica garantiraju da će Panthersi po linebackerskoj produkciji biti među 10 najboljih umjesto 10 najgorih ekipa lige. Ukoliko ih ozljede preskoče.

Dobra igra linebackerske jedinice trebala bi olakšati posao secondaryu koji je lani bio prečesto kritiziran, ni kriv ni dužan budući da je pao kao žrtva nepostojanog pass rusha. Startni bekovi Chris Gamble i Captain Munnerlyn pokazali su da znaju odraditi svoj posao bilo u zoni bilo u bump ‘n’ run akcijama, ali nisu ni oni nadljudi koji mogu pokrivati protivnike dulje od pet – šest sekundi. Charles Godfrey i Haruki Nakamura su solidne opcije na safety pozicijama, ali ni jedan ni drugi ne spadaju među kvalitetne igrače, baš kao ni ostatak njihove jedinice. Svejedno, Panthersi će se i ove sezone oslanjati na napad za pobjede, a s obzirom na evoluciju Cama Newtona možda im to bude sasvim dovoljno za ulazak u doigravanje. Ukoliko u njega ne uđu nije greda – još jedna loša godina znači još jedan naramak visokih pickova koji su Panthersima potrebni da podignu razinu svoje igre na šampionski nivo kojeg je Ryan Kalil najavio.

 

Atlanta Falcons

NFL je nestalna i prevrtljiva poput Balk… Okej, bolje da se ne pačamo u takve stvari. NFL je nestalna i prevrtljiva liga u kojoj momčadi jedne sezone igraju finalu da bi sljedeće godine zbunjeno gledali u tablicu i pitali se kako je moguće da su pobijedili u samo šest utakmica. Konstantnost se rijetko viđa, naročito u vrhu lige. Atlanta Falconsi su stoga prava rijetkost.

Svaku od posljednje četiri sezone Falconsi su završavali pozitivnim omjerom. Tri puta su ušli u doigravanje. Sva tri puta su izgubili. Atlanta je tako naletjela na zanimljiv problem s kakvim se momčadi tu i tamo znaju susretati – postali su pobjednička momčad koja je hitno trebala nešto promijeniti, samo što nije znala što. Njihovi igrači su bili dobri na svim pozicijama, nisu imali niti jednu pravo veliku rupu na rosteru, a treneri su svake sezone vodili ekipu do doigravanja. Falconsi su nekoliko godina bježali od promjena nadajući se da će prirodna progresija momčadi biti dovoljna za pobjeđivanje u siječnju i veljači, no tu su se prevarili gadnije od štediša Ljubljanske banke. Ove sezone su odlučili presjeći čvor. Falconsi su doveli novog ofenzivnog i novog defanzivnog koordinatora.

Dirk Koetter trebao bi pretvoriti Falconse iz velike, krupne, udaračke, trkačke momčadi u finu i preciznu dodavačku ekipu kakvu smo trebali vidjeti već prošle godine. Suludo je trčati u više od polovice playeva kada na rosteru imate vjerojatno najbolju kombinaciju dvojice hvatača u čitavoj ligi. Roddy White je fenomenalan igrač koji fascinira u svim segmentima igre, od trčanja ruta preko brzine do blokiranja za suigrače. Lani je ispustio malo previše lopti za svoje standarde ali je unatoč tome završio petu uzastopnu sezonu sa više od 1100 jardi. White bi ove sezone trebao biti nešto povučeniji, trebao bi trčati kraće rute i ubijati protivnike na izolaciji dok će vertikalno rastezanje terena i hvatanje lopti u end zoni prepustiti skočnijem, bržem i potencijalno kvalitetnijem Juliu Jonesu. Momak za kojeg su Falconsi trejdali gotovo čitav jedan draft lani je pokazao bljeskove genijalnosti, bilo u igri bilo na treningu, dok bi ove sezone trebao postati prava zvijezda sa više od tisuću osvojenih jardi i 10 TD-ova. Nešto tačdaunova otet će mu živuća legenda i najbolji tight end svih vremena Tony Gonzalez koji se sigurno želi oprostiti na najbolji mogući način od igranja u NFL-u. Njih trojica će činiti glavnu osovinu hvatačke jedinice Atlante koja nema neku posebnu dubinu i iz koje bi jedino mogao isplivati Harry Douglass kao solidan treći hvatač specijaliziran za kraće rute na sredini terena.

Uspjeh novog napada Dirka Koettera ovisit će i o napadačkoj liniji koja je prije svega građena za igru probijanjem i koja se znala gubiti u zaštiti bacača, naročito prilikom duljih akcija koje uključuju seven step dropove. Linija se nije pretjerano pojačala tijekom predsezone, osim ukoliko ne računate vijesti da se lijevi tackle Sam Baker konačno riješio ozljeda koje su unakazile njegovu mladu karijeru zbog čega ga mnogi već sada nazivaju bustom, a to nisu dobre vijesti za bacača Matta Ryana koji se baš ne snalazi u tijesnom pocketu.

Ryan je pokazao napredak u čitanju obrana prošle sezone u kojoj su Falconsi često igrali bez dogovora prije svake akcije u bezuspješnom pokušaju da nametnu ritam protivničkim obrana. Ryan je pokazao da može igrati brz football bez uplitanja trenera, ali je svejedno prečesto griješio pod pritiskom. Njegova ruka nije toliko snažna poput recimo ruke Jaya Cutlera da može precizno bacati sa stražnje noge, niti je brz i snažan poput Bena Roethlisbergera da izbjegne sack i baci dugu loptu niz teren jednom kad zaštita popusti. Unatoč tome Ryan spada u gornji dom NFL bacača zbog preciznog izbačaja, inteligencije i razumijevanja igre zbog čega bi mogao procvjetati u punokrvnu zvijezdu u nadolazećoj sezoni.

Ofenzivna linija mu u tome neće pomoći, njegovi hvatači sigurno hoće, a vjerojatno će dobiti i solidnu podršku od svojih probijača. Prisustvo Michaela Turnera u svim formacijama prisilit će obrane da često razmišljaju o zaustavljanju runa. Turner je apsolutna zvijer, razgoropađena životinja, čovjek koji je imao 300 probijanja u sezoni čak tri puta u svojoj karijeri i koji unatoč toj brutalnoj brojci ne pokazuje znakove posustajanja. Falconsi su najavili kako će ove sezone skresati broj akcija u kojima će se Turner pojavljivati kako bi zaštitili njegovo tijelo, no to ne bi pretjerano trebalo naštetiti Falconsima koji imaju dostojne zamjene u Turnerovoj kopiji Jasonu Snellingu i jako zanimljivom igraču druge godine Jacquizzu Rodgersu. S obzirom na razinu talenta među probijačima, s obzirom na razinz talenta među hvatačima i s obzirom na Ryanov pedigre preciznog kulera instaliranje nove napadačke šeme trebalo bi proći bez rušenja sustava te rezultirati optimiziranjem radnog učinka.

Nisam baš pretjerano siguran da će Falconsima nešto slično poći za rukom s druge strane lopte. Obrana Atlante je solidna, ali nije baš prepuna fenomenalnim igračima kakve viđamo u napadu. Pitanje je hoće li Nolan odmah u startu instalirati svoj neobični 3-4 sistem koji koristi maštovite blitzeve za zbunjivanje protivnika ili će tranzicija sa klasičnog 4-3 sistema kojeg je Atlanta lani koristila ipak biti nešto postepenija. Ukoliko je predsezona ikakva najava trebali bi vidjeti nekakav čudan hibrid između dva sustava sa puno zonskog blicanja u paketima sa 3 ili 4 cornerbacka. Nolan će prije ili kasnije inzistirati na prelasku na 3-4 obranu budući da Falconsi u klasičnom sistemu jednostavno nemaju fenomenalnog pass rushera izuzev 33-godišnjeg Johna Abrahama koji polako pokazuje znakove starenja. Ray Edwards je trebao preuzeti dio odgovornosti nakon što su mu Falconsi lani dali masne pare u predsezoni ali je bivši end Vikingsa još masnije razočarao. Kada bi se Edwards vratio u svoju staru formu Falconsi bi postali puno kvalitetnija momčad budući da bi pass rush olakšao posao i linebackerima i secondaryu. Podcijenjeni Jonathan Babineaux i solidni Peria Jerry predstavljat će osnovu igre protiv probijanja u sredini linije i od njih se očekuje da zadrže razinu igre od lani. Falconsi imaju hrpetinu solidnih igrača na klupi, od super – brzog Lawrencea Sidburya do inteligentnog Kroya Biermanna, no dubina rotacije neće im ništa značiti ukoliko starteri ne mogu odraditi velik dio akcija na zadovoljavajućoj razini.

Linebackeri su dovoljno kvalitetni da mogu pokriti određen broj grešaka linije, ali ih ne mogu u potpunosti anulirati. Falconsi su izgubili puno odlaskom Kennya Loftona sa mjesta srednjeg linebackera i pitanje je može li ga pokretni Akeem Dent kvalitetno zamijeniti. Falconsi su se donekle osigurali dovođenjem stare iskusnjare Mikea Petersona koji je u svom zenitu slovio za jednog od najsnažnijih udarača lige, ali pitanje je može li on sa 36 godina na grbači zamijeniti Denta ukoliko se ovaj pokaže kao neadekvatno rješenje. Na poziciji unutarnjeg linebackera roje se, dakle, teška pitanja, no na vanjskim pozicijama odgovori su poznati. Stephen Nicholas je solidan i pouzdan igrač koji vam neće upasti u oko ni sjajnim potezima ni greškama, dok je Sean Weatherspoon najbolji igrač obrane Falconsa i lako bi mogao završiti u Pro Bowlu zahvaljujući kombinaciji eksplozivnosti i inteligencije zbog koje je i izabran u prvoj rundi drafta prije dvije sezone.

Linebackeri bi trebali imati i solidnu podršku secondarya, naročito u Williamu Mooreu i Thomasu DeCoudu koji su vrsni zaustavljači probijanja i kratkih dodavanja i isto tako potpuno izgubljeni na dugačkim loptama prilikom kojih često zaborave na svoje zadatke. Srećom pa su bekovi Atlante dovoljno dobri da pokriju njihove greške. Dunta Robinson i Brent Grimes nisu najbolji igrači na svijetu ali znaju kako pokriti najbolje protivničke hvatače. Ne kažem da ih mogu u potpunosti zatvoriti, nisu njih dvojica Darell Revis, ali ih mogu dovoljno usporiti i dati šansu svom napadu da odgovori. Robinsonu i Grimesu ove će se sezone pridružiti i Asante Samuel koji je nekoć spadao među pet najboljih bekova lige, ali su ga godine stisle i teško da više može briljirati kao nekoć. Ni ne treba. Falconsima fali baš jedan solidan, iskusni bek koji može pokrivati i slot i aut liniju i dobit će ga u Samuelu.

Puno promjena obično ne nagovještava dobru NFL sezonu. Rutina i uvježbanost temelji su svake kvalitetne sezone, a teško je reći da Falconsi imaju i jedno i drugo s obzirom da su promijenili sustav i u napadu i u obrani. No talent je tu. Ekipa je tu. Konkurencija je slabija, igrači su jači. Falconsi bi trebali lakoćom u doigravanje. Hoće li doči i do prve playoff pobjede. Ne bi me začudilo. No ove sezone me ništa ne može začuditi.

 

Još samo četiri dana do početka sezone, još tjedan do prve NFL nedjelje. Uzbuđen? Ma kakvi. Ruke mi se tresu od pomanjkanja šećera. Ukoliko dijelite entuzijazam javite se na fejs da malo popričamo.

 

 

Označeno , , , ,

One thought on “Uvod u NFL 2012: NFC South

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: