Uvod u NFL 2012: AFC East

Dani turbulencije i previranja u AFC Eastu su naizgled iza nas. Nakon desetljeća dominacije Patriotsa tri su momčadi predvođene Jetsima pokušale skinuti kraljeve sa prijestolja. Nisu uspjeli. „You come at the king, you best not miss“, savjetovao nas je Omar u The Wire i Patriotsi su lani pokazali zašto. Ekipa Billa Belichicka satrala je konkurenciju i plasirala se u peti Super Bowl u posljednjih 12 godina. Njihov status apsolutnih favorita konferencije čini se zacementiranim, no ni Jetsi ni Billsi neće se predati sve do posljednjeg tjedna sezone.

Miami Dolphins

Dolphinse pak možemo odmah otpisati. Previše nesigurnosti, previše promjena, previše rupa na najvažnijim pozicijama. Novi trener Joe Philbin pokušat će instalirat sistem koji ga je proslavio u Green Bayu, no nisam baš siguran da će njegove neobične napadačke šeme funkcionirati već u prvoj sezoni na sparnom američkom jugu.

Ni Matt Moore ni Ryan Tannehill ni ozlijeđeni Steven Garrard nisu Aaron Rodgers. Ni jedan ni drugi ni treći nisu pretjerano dobri u čitanju obrana u no huddle napadu, a to je vještina koju bacači u Philbinovom sustavu moraju posjedovati. Čini se kako će neiskusni Tannehill otvoriti sezonu kao prvi bacač ekipe, ali me ne bi čudilo kada bi se nakon nekoliko tjedana našao na klupi i prepustio mjesto jednako nekompetentnom Mattu Mooreu.

Srećom pa Tanehill neće toliko često završavati na leđima kao, nadamo se, njegova supruga Lauren koja je bez ikakve sumnje postala prvo ime ovogodišnjeg izdanja Hard Knocksa. Tannehill se jako loše kreće u pocketu, ali trebao bi imati dovoljno vremena za bacanje iza jedne od najboljih ofenzivnih linija lige. Jake Long bi bio najbolji tackle lige da za Brownse ne igra Joe Thomas, Mike Pouncy spada među pet najboljih centara NFL-a naročito u igri probijanjem, dok je rookie Jonathan Martin savršeni tehničar koji bi mogao izrasti u pravu jedan – na – jedan zvijezdu na desnom tackleu. Richie Incognito je solidan pull guard koji bi trebao jednako pomagati bacačima koliko i probijačima, a jedina prava mana linije je Artis Hicks koji bi do kraja sezone mogao prepustiti svoje mjesto Nateu Garneru ili Johnu Jerryu.

Linija Dolphinsa nije samo dobra u zaštiti QB-a. Njihova kvalitetna igra u run akcijama spriječila me da ne umrem od smijeha nakon što je Reggie Bush najavio osvajanje rushing titule. Bush je krasan igrač koji stvara ogromne probleme obranama jednom kada se nađe na brisanom prostoru, ali je istodobno preslab i premekan da bi konstantno probijao kroz sredinu što morate raditi ukoliko želite  završiti sezonu sa najviše osvojenih jardi. Bush će uostalom izgubiti velik broj akcija zbog prisustva tradicionalnog probijača Daniela Thomasa u momčadi. Thomas je imao ogromnih problema s ozljedama na početku karijere, no sada se čini kako je spreman za nove radne pobjede i trebao bi osvajati jarde iz velikih paketa Philbinova napada.

Dobri stari Džo će se morati više oslanjati na probijače nego je to radio u Wisconsinu čisto zato jer je njegova hvatačka jedinica poprilično nekompetentna i ne samo da ne može maskirati nedostatke Tannehilla i Moorea nego će ih, po svoj prilici, dodatno naglasiti. Davone Bess je jedini ekstra igrač u čitavoj postavi, no on nije tip koji može nositi hvatačku jedinicu budući da operira iz slota, a ne uz aut liniju. Fluidni no ne i brzi Brian Hartline bi mogao postati njihova opcija broj jedan, ali čini se da Dolphinsi baš i nemaju povjerenja u njega (a neće mu pomoći ni ozljeda lista zbog koje ne trenira posljednjih nekoliko dana) baš kao što ni ne vjeruju Legedeuu Naaneeu koji je više puta dokazao kako nema potrebne vještine da bi postao hvatač broj jedan. Ili broj dva. Ili čak broj tri. U takvim okolnostima lako bi se moglo dogoditi da hvatač broj jedan, bar što se produkcije tiče, postane TE Anthony Fasano koji nema dovoljno talenta da se jednog dana pridruži eliti na svojoj poziciji, ali je pouzdan, precizan i gotovo pa nepogrešiv u trčanju ruta. No pitanje je koliko to može pomoći Finsima. Koliko god se liga otvorila, koliko god bilo lakše bacati po sredini terena, opet ne možete čitavu svoju igru graditi na hvatačima sa slot i tight end pozicije*.

*Osim ako nemate bacača poput Toma Bradya i trenera poput Billa Belichicka.

Obrana Miamija nije pretjerano iznenadila prošle godine kada je odrađivala jako dobar posao iz neuobičajene, hibridne 3-4 formacije. Ove sezone Dolphinsi prelaze na 4-3 sustav koji puno više odgovara igračima koje imaju na rosteru, naročito linebackerima koji su izvrsni u pokrivanju prostora i defanzivnim endovima koji su jako dobri u napadanju quarterbacka. Cameron Wake je lani upisao gotovo šest sackova manje nego 2010. godine ali je unatoč tome dominirao protiv većine tackleova s kojima se susretao budući da je konstantno požurivao QB-a i tjerao protivnike da zarađuju kazne – Wake je prisilio linijaše da protiv njega naprave čak 13 holding penala što je gotovo duplo više od drugog najboljeg obrambenog igrača u toj kategoriji. S njegove druge strane stajat će snažni Jared Odrick koji bi trebao procvasti u punokrvnu zvijezdu u svojoj trećoj sezoni u NFL-u. Odrick i Wake trebali bi puno više riskirati u 4-3 sistemu a to će im omogućavati unutarnji bedem sasčinjen od Paula Soilaia i Randya Starksa, dvojca koji nije poznat diljem lige, ali koji jako dobro pokriva unutarnje gapove i može igrati i direktno na guardu i u rupama između ofenzivnih linijaša. Ostatak jedinice tanji je od proračuna grada Zagreba što znači da se Dolphinsima gadno piše ukoliko se netko od ove četvorice ozlijedi.

Linebackeri pak imaju kvalitetne startere i solidne zamjene i trebali bi predstavljati pravu snagu momčadi. Karlos Dansby je inteligentan, pouzdan igrač s jako dobrim lateralnim kretanjem koje ga čini iznimno opasnim u pokrivanju kratkih ruta i zaustavljanju probijača nakon što runneri dosegnu drugu razinu. Dansby, baš kao ni njegov kolega Kevin Burnett koji spada u samu elitu među tzv. cover linebackerima, nije super-snažan tip no to mu do sada nije nešto pretjerano smetalo. Uz Karlosa i Kevina jedinicu će zaokruživati Koa Misi koji će vrlo vjerojatno prepuštati mjesto mobilnom Garyu Guytonu u očitim dodavačkim situacijama.

Linebackeri će se morati dobro uskladiti sa safetyima koji bi u novoj formaciji trebali biti odgovorni za često blitzanje i zbunjivanje protivnika. Pitanje je koliko će bivši izbori pete runde Chris Clemons i Reshad Jones biti sposobni igrati u takvom sistemu bez da zbune sami sebe. Secondary je svakako najslabiji dio obrane budući da niti jedan od safetya ne spada u iznadprosječne igrače, a nešto slično bi se moglo reći i za bekove nakon što je Vontae Davis trejdan u Coltse. Sean Smith i Richard Marshall su solidni slot bekovi ali do sada nisu pokazali da mogu čuvati najbolje protivničke hvatače i ne bi me čudilo da se muče kao dupini na suhom tijekom sezone. Srećom pa bi ostatak obrane trebao igrati dobro i olakšati im posao.

Dolphinsi spadaju u još jednu od onih ekipa koje ne mogu napredovati dok u momčad ne dovedu pravog franchise QB-a. Uspješnost njihove sezone neće se vidjeti na omjeru pobjeda i poraza nego na razvoju novopečenog startnog bacača Ryana Tannehilla. Ne znam za vas, ali nekako sam skeptičan.

New York Jets

Neki ljudi obožavaju pritisak. Ne mogu bez njega. Ne da im se ni ustati iz kreveta, počešati se po jajima i oprati zube ukoliko tog dana nemaju izazov. Stres iz njih izvlači ono najbolje pa se ponekad sami stavljaju u situaciju u kojoj će pritisak biti gotovo pa neizdrživ. Rex Ryan, čini se, spada među takve ljude.

Pritiska u New Yorku nikad ne nedostaje. Najslavniji grad dvadesetog stoljeća od svojih sportaša uvijek očekuje najbolje, brzo zaboravlja uspjehe i sa veseljem razapinje ljude na križ srama iako ih je slavio samo nekoliko tjedana ranije. Rex Ryan je oduševio Njujorčane kada je garantirao osvajanje naslova te je bio prihvaćen kao mesija, kao čovjek iz naroda koji će ih odvesti do obećane zemlje. No kada je naslov završio u rukama njihovih sugrađana u plavom i kada Jetsi u tri navrata nisu uspjeli doći do Super Bowla plima se okrenula. Pritisak se povećao. I čini se da Ryanu više ne odgovara.

Trener Jetsa ove se sezone pokajao zbog svojih velikih usta te je priznao kako je bilo nerazumno od njega obećavati naslove, no što se može, Ryan je samo ekstenzija svog nerazumnog i glasnog tima. Jetsi možda ne spadaju u football elitu, ali zato pune novinske stupce kao elita. Što uostalom očekivati od tima koji je najavio da će se ove sezone pritajiti samo da bi zadržao Santonia Holmesa u svlačionici, gurnuo Barta Scotta pred mikrofone i potpisao Tima Tebowa i čitav cirkus koji putuje s njim. I uza sav taj vatromet, uza svo to urlanje i šepurenje Jetsi i dalje ne izgledaju kao kvalitetna football momčad. Prije svega zbog svog napada. Prije svega zbog bacača.

New York Jetsi su tijekom predsezone zabili svega jedan touchdown. Niti jednog nisu postigli Mark Sanzchez i Tim Tebow. Nisam jedan od onih ljudi koji puno pažnje obraćaju na predsezonu u kojoj starteri često igraju preko one stvari*, ali kada u predsezoni imate utrku za startersko mjesto onda očekujete da će igrači dati sve od sebe, da će uložiti maksimalan trud kako bi ga osvojili i stoga ne možemo pripisati loše rezultate Tebowa i Sancheza apatiji i nezainteresiranosti za igru. Možemo ih pripisati nedostatku kvalitete.

*Kurca.

Mark Sanchez je solidan u prepoznavanju obrana i postavljanju suigrača u pozicije sa kojih se mogu otvoriti, no njegova uspaničenost, nekontrolirano kretanje u pocketu i nepreciznost uništavaju unutar same akcije sve ono dobro što napravi prije nje. Zato mi nije baš jasno čemu su Jetsi potrošili četvrti pick na Tima Tebowa koji bi trebao biti njihov Red Zone QB kada nemaju bacača koji ih uopće može dovući do posljednjih 20 jardi terena. Tebow će u ateističkom, multikulturalnom New Yorku biti manje popularan nego je bio u Coloradu, naročito ako ne uspije pretvoriti Jetse u pobjednike što mu je pošlo za rukom, kažu vjernici, u Denveru  i na faksu. Tebow je lošiji bacač od Sancheza – preciznost i snaga njegove ruke su nikakve, obrane ni ne pokušava čitati, a progresija gledanja hvatača se zaboravlja čim je lopta izvedena. Tebow je bio uspješan u Denveru zbog jako dobre obrane Broncosa, zbog svoje fluidne, improvizatorske igre nogama i zbog nadnaravne vjere koje su suigrači imali u njega. Dolaskom bivšeg trenera Dolphinsa Tonya Sparana na mjesto ofenzivnog koordinatora mnogi su smatrali kako će Jetsi instalirati slavnu Wildcat formaciju u svoj sustav no to se iz nekog neobjašnjivog razloga još nije dogodilo. Nije mi baš jasno zašto.

Wildcat formacija učinila bi Jetse uzbudljivima, omogućila bi Sanchezu i Tebowu da igraju zajedno na svakom snapu i izluđuju protivničke obrane koje bi morale stalno nagađati što će se dogoditi, te bi sakrila veći dio mana koji krasi slabu hvatačku jedinicu Jetsa. Problematični Santonio Holmes jedini je igrač koji ima sposobnost da se odlijepi od svojih protivnika u svakoj drugoj akciji zahvaljujući iznenadnoj promjeni smjera i dobrom trčanju ruta, ali sva ta vještina mu nije pomogla prošle sezone u kojoj je razočarao navijači i očajnim igrama i svojim ponašanjem kojim je unosio razdor u svlačionicu. On je jedini hvatač Jetsa vrijedan spomena i ukoliko bude igrao kao lani odgovornost za loše predstave napada neće ležati samo na Tebowu i Sanchezu. Jetsi su potrošili pick druge runde na visokog i brzog Stephena Hilla no svi znamo da hvatačima obično trebaju dvije ili tri sezone u ligi da se razviju u kvalitetne igrače. Chaz Schillens je solidan igrač, baš kao i sloter Jeremy Kerley, no obojicu se relativno lako može zaustaviti jedan na jedan bez trošenja svojih najboljih bekova. Drugi hvatač jedinice zapravo je tight end Dustin Keller kojeg će i Sanchez i Tebow često tražiti na kraćim rutama jednom kada osjete pritisak u pocketu. Pritisak koji je često samo u njihovim glavama.

Zašto to kažem? Zato jer je ofenzivna linija Jetsa izvrsna. Nick Mangold je vjerojatno najbolji centar lige, D’Brickashaw Fergusan ima najbolje ime u svemiru i jednako dobru mobilnost i tehniku, Brandon Moore je brutalno podcijenjen, dok je Matt Slauson fenomenalan u run akcijama koje ne uključuju pullanje. Jedina rupa u liniji je na desnom tackleu na kojem bi netestirani Austin Howard trebao zamijeniti nespretnog Waynea Huntera kojeg su Jetsi trejdali za razočaravajućeg tacklea Ramsa Jasona Smitha koji nije opravdao izbor u prvoj rundi drafta i koji je trenutno drugi desni tackle na depth chartu New Yorka.

Odlična ofenzivna linija pretvorila je limitiranog Shonna Greena u probijača sa više od tisuću osvojenih jardi u sezoni, no očekivati nešto slično i ove godine nema pretjerano smisla. Green će izgubiti dosta posla na račun Tebowa što bi trebalo zabrinuti njegove vlasnike u fantasyu, ali ne i navijače New Yorka. Green je solidan trkač kroz sredinu i relativno se brzo spušta niz teren, ali njegova okretnost, izbjegavanje protivnika i trčanje oko tackleova su na jako niskoj razini. Ostatak probijačke skupine nije ništa bolji, što jasno opisuje koliko je zapravo tanak napad Jetsa. Ukoliko žele ostvarivati pobjede Njujorčani će se u napadu morati početi navlačiti zastore na oči protivnika neobičnim formacijama i varkama.

Varke im zato nisu potrebne s druge strane lopte, iako ih Ryan neprestano koristi u svom neobičnom sustavu koji će ove sezone inkorporirati i pregršt akcija iz do sad nekorištene 4-3 šeme. Koliko napad bio okljaštren, šupalj, nesposoban i siromašan talentom toliko je obrana snažna, potentna i krcata sjajnim igračima, čak i na defanzivnoj liniji koja je do prije nekoliko sezona bila najveći problem kluba.

Jetsi su potrošili jako puno pickova na pojačavanje linije koja ima jako puno zaduženja i protiv dodavanja i protiv probijanja što baš i nije često u 3-4 sustavu. Očekujte da će Muhammad Wilkerson ove sezone procvjetati u punokrvnu pass rush zvijezdu, naročito iz novih 4-3 formacija. Za vratom će mu puhati izbor prve runde Quinton Coples kojeg mnogi uspoređuju sa Juliusom Peppersom, ali koji nema dovoljno iskustva da starta u svojoj rookie godini. Mike DeVito će igrati nasuprot Wilkersona kao specijalist za zaustavljanje probijanja, a obijici će pomagati podcijenjeni Sione Po’uha koji nekako uspijeva svoje 15 kila teško tijelo provući kroz ofenzivne linijaše i raditi nered u backfieldu čemu će podučavati još bržeg i ogromnijeg Kenricka Ellisa koji je lani izabran u trećoj rundi i od kojeg se za sezonu ili dvije očekuju velike stvari.

Unatoč neospornom talentu linija je samo sjena linebackerske jedinice koju predvodi odvratni stari šporkačun Bart Scott koji voli opsovat mater više nego Tebowa vidit. Scott pobjeđuje protivnike zahvaljujući kombinaciji brzine, inteligencije i zastrašivanja, bilo verbalnog bilo fizičkog. Njegova igra je s godinama malkice opala ali unatoč svojoj nestabilnosti Scott je zapravo paragon konstantnosti te svojom kontrolom sredine terena omogućuje Ryanu da slaže bolesne, nepredvidljive, nikad viđene blitzeve sa sve tri razine obrane. U tome mu pomaže i fenomenalni David Harris koji se polako pretvara u prvog igrača jedinice zahvaljujući udarcima koje hvatači i probijači pamte sljedećih nekoliko nedjelja. Zanimljivo je kako Jetsi sa vanjske strane nemaju pravog pass rushera potrebnog za igranje u 3-4 formaciji budući da je Calvin Pace prije svega brutalno dobar u zaustavljanju probijanja dok je Bryan Thomas solidan all – around igrač koji se lani napatio sa ozljedom koljena. Nedostatak kvalitetnog brzanca na vanjskim stranama rezultirao je malim brojem sackova prošle sezone, ali Ryanova obrana ne mora rušiti QB-a da zaustavi protivničke napade. Njihov je cilj prisiliti protivničke bacače da pogađaju u pripremi napada i da se rješavaju lopte puno ranije od planiranog jednom kada napad krene, što im je uostalom i polazilo za rukom tijekom prošle godine u kojoj su protivnici završavali jedva 54 posto dodavanja protiv Jetsa.

Na to nisu utjecali samo linebackeri i linija nego i sjajan secondary u kojem igra vjerojatno drugi najbolji cornerback svih vremena, čovjek čiji se zenit može ravnomjerno mjeriti samo sa zenitom Deiona Sandersa. Darell Revis je nevjerojatan igrač. Iz utakmice u utakmicu Revis proždire najbolje protivničke hvatače, prati ih sa aut linije do slota, briljira u svim aspektima igre i jedini razlog zašto je lani imao tako malo presječenih lopti je taj što protivnici više uopće ne bacaju u njegovom smjeru jer znaju da to nema smisla. S njegove druge strane obitava greškama sklon Antonio Cromartie koji ne spada među najint… mislim, čemu okolišati, čovjek je… Ne. Neću vrijeđati ljude koje ne poznajem iako su to zaslužili. Cromartie spada među kvalitetnije lige zato što se iskupljuje za svoje greške spriječavanjem dugačkih akcija i oduzimanjem velikog broja lopti. Uz njih će igrati i mladi Kyle Wilson koji je pokazao da zna gadno zaplivati u slotu i koji me pošteno razočarao prošle sezone, ali Jetsi još uvijek vjeruju da će se razviti u punokrvnog nickel and dime igrača.

S takvim bekovima safetyi su puno slobodniji nego bi bili u sustavu u kojem koristite zonu da maskirate nedostatak mobilnosti obrane uz aut liniju. LaRon Landry je čovjek koji najviše iskorištava Revisovu izvrsnost pa umjesto da pokriva njegovu stranu terena se spušta nisko u box kako bi zaustavio probijanje, pomogao u slotu ili napao bacača. Yeremiah Bell je sličan tip igrača koji bi svoje mjesto na trećem downu trebao prepuštati brzom i pokretnom Ericu Smithu koji će regularno biti najdublji igrač Jetsa u takvim paketima.

Pritisak se nagomilao u New Yorku. Giantsi su osvojili dvije titule u posljednjih pet godina, Jetsi su s druge strane imali jedan jedini blještavi trenutak – slavnu pobjedu nad Patriotsima koju nisu uspjeli okruniti ulaskom u Super Bowl. Hoće li ove sezone Ryanova ekipa odraditi posao? Ne vjerujem. Obrana je sjajna, ali napad je preslab i prenestabilan da bi ih odveo do kraja. Možda se provuku u doigravanje, ali i to će biti na guzove. Kojih Jetsi, doduše,  imaju u izobilju.

Buffalo Bills

Prošle sezone hrpetina novinara, medijskih lica, bivših trenera i analitičara najavljivala je veliki uzlet Buffalo Billsa koji se i dogodio. Kroz prvu polovicu sezone. Billsi su izgledali kao mlada, gladna, kvalitetna momčad predvođena inteligentnim bacačem koji je procvjetao u spread napadu glavnog trenera Chana Gaileya da bi se na kraju raspali i završili sezonu nizom 1 – 8 i posljednjim mjestom u diviziji. Unatoč tom nesretnom finišu sezone potencijal Billsa je još uvijek tu; čak se i povećao dovođenjem fantastičnog defanzivnog enda Marija Williamsa.

Pitanje je može li se taj potencijal u potpunosti razviti pod ravnanjem preplaćenog bacača Ryana Fitzpatricka. Student s Harvarda je imao uspjeha na početku sezone dok ga protivnici nisu prokužili nakon čega su njegove boljke, prije svega mekana i neprecizna ruka i uspaničenost u pocketu, provirile svoju ružnu glavu i ugrizle Billse za guzicu, iste one Billse koji su mu nakon početka sezone produžili ugovor na sedam godina. Krajem sezone postalo je očigledno da je Fitz beskoristan u većini akcija koje iziskuju dugo čekanje u pocketu i bacanje bombi niz teren zbog čega su protivnici često podebljavali čuvanje kraćih i srednih ruta koje bacač Billsa obožava gađati jer mu omogućuju da se brzo riješi lopte prije nego pass rush dođe do njega. Fitzpatrick bi mogao napraviti korak naprijed u nadolazećoj sezoni budući da su Billsi krvavo radili s njim tijekom predsezone, ali nema tu štofa da se izgradi odličan igrač.

A ionako nema s kim igrati. Stevie Johnson je krasan igrač koji koristi finte da bi se odvojio od svojih čuvara, ali nema ni snagu ni brzinu da bi bio prvi hvatač neke ozbiljne momčadi. Donald Jones je trenutno hvatač broj dva no pitanje je koliko će dugo zadržati svoje mjesto s obzirom na ozbiljan nedostatak produkcije i ozljedu gležnja koja ga još uvijek prati. Srećom za njega u Billsima nema prave konkurencije – rookie TJ Graham stvoren je za igranje u slotu, dok je visoki David Nelson izgubio bitku s Jonesom u predsezoni. Fitzpatrick se ne može osloniti čak ni na tight endove budući da su Scott Chandler i Lee Smith prije svega blokeri a ne hvatači. Najbolji reciver kluba na kraju bi mogao postati rezervni probijač CJ Spiller kojeg će Billsi opet koristiti na screenovima i kratkim rutama koje odlično odgovaraju njihovoj ofenzivnoj liniji u kojoj postoji ozbiljan nedostatak snage i višak brzine i okretnosti koji im omogućava da nadtrče protivničke tackleove i endove i blokiraju za svoje probijače daleko od točke snapa.

To savršeno paše mekanom Spilleru, ali ne odgovara pretjerano sjajnom Fredu Jacksonu koji je lani morao mukotrpno raditi za svoje jarde. Jackson je brz i okretan, jako je dobar hvatač iz backfielda, ali za razliku od Spillera može trčati između tackleova. Bez podrške linijaša Jackson je bio prečesto izložen čistim udarcima koji su prošle sezone rezultirali ozljedama. S obzirom da je on jedina prava ofenzivna zvijezda tima Billsi bi trebali napornije raditi da ga zaštite, jer bez njega nemaju nikakve šanse upisati pozitivan omjer u regularnoj sezoni, što se vidjelo i lani.

Billsi će također propasti ukoliko ne pronađu načina da zauzdaju protivničke probijače. Prošle godine su morali previše brinuti o runu što je izložilo njihov secondary, pa nije čudno što Buffallo ove sezone prelazi na klasični 4-3 sustav. Drugi razlog promjene defanzivne šeme je akvizicija Marija Williamsa koji spada među pet najboljih defanzivnih endova kada je zdrav. Što nije bio slučaj u zadnje dvije sezone. Williams je zvijer koja ubija i brzinom i snagom, a nevjerojatna mobilnost mu omogućuje da sustiže probijače s leđa i zaustavlja ih odmah na LOS-u. Williams će podršku imati u nekonzistentnom Marku Andersonu koji je prošle sezone zablistao u dresu Patriotsa, ali to ne znači da mu možemo zaboraviti godine blijedih predstava u Chicagu. Ukoliko Williams ostane zdrav a Anderson zaigra na lanjskom nivou Billsi će imati opak dvojac pass rushera koji će anulirati većinu problema koji su se javili u obrani dodavanja prošle godine. Naročito kada uzmemo u obzir da lanjski treći pick Marcell Darreus, koji je odradio jebačku rookie sezonu, više neće igrati direktno na centru nego će se pomaknuti u rupu što bi mu trebalo omogućiti da lakše upada u backfield i sije strah, trepet, stravu i sve ostale stvari koje mobilni i masni tackleovi siju. Na drugom naći će se sporiji no pametniji Kyle Williams koji se oporavio od ozljede stopala koja mu je lani okončala sezonu.

Opaka linija trebala bi skriti velike probleme koji vladaju u linebackerskoj jedinici u kojoj je najveće ime pripadalo osramoćenom Shawneu Merrimanu. Merriman je postao Sadman otkako se skinuo sa steroida koji su očito bili glavni razlog njegovih nadljudskih igara u Chargersima zbog čega su ga se Billsi iznenađujuće odrekli prije desetak dana. Zamijenit će ga mladi Arthur Moats koji se iskazao kao pass rush specijalist ali koji je još uvijek presirov da bi preuzeo dužnosti koje iziskuje igranje kroz sva tri downa, a isto vrijedi i za srednjeg linebackera Kelvina Sheparda koji ulazi u drugo godinu u ligi. Nick Barnett bi trebao biti vođa ove jedinice no i njega su godine sustigle i više ne igra onom brzinom koja ga je učinila cijenjenim igračem prije svega nekoliko sezona.

Odradi li linija svoj posao, ne uprskaju li linebackeri svaku akciju, prepoznaju li treneri protivnički gameplan na vrijeme secondary Billsa bi mogao procvjetati. Njihov izbor prve runde Stephon Gilmore pokazao je da može igrati i u zoni i jedan-na-jedan zbog čega će startati već u svojoj prvoj sezoni. Njemu nasuprot stajat će lanjski izbor druge runde Aaron Williams koji je pokazao da može igrati bump ‘n’ run zahvaljujući snazi i brzim rukama. U slotu bi trebao zaigrati iskusni veteran Terrence McGee koji bi našao mjesto u svakoj NFL momčadi da se ne ozlijeđuje čim izađe iz stana – u zadnje tri godine propustio je 22 utakmice na račun povreda. Ukoliko ovaj trojac ispusti kojeg hvatača iz vida dobit će podršku brzonogog Jairusa Byrda koji bi trebao pokrivati ogroman komad terena, dok će se drugi safety George Wilson spuštati nisko kako bi pomogao protiv runa i kratkih akcija. Kvalitetna igra secondarya lako bi mogla odrediti sudbinu ove momčadi.

Kakva će ta sudbina biti teško je reći. Billsi su lani propustili veliku šansu, sada su pročitana momčad i pitanje je kako će odgovoriti na taj izazov. Mogli bi biti razočarenje sezone sa 4 pobjede, mogli bi šokirati ligu i dobiti 11 utakmica. Mladi su i nepredvidljivi, a s takvim ekipama uvijek valja biti oprezan. Šteta što nemaju malo boljeg QB-a iako, ajde, ako ih to išta tješi Fitzpatrick je bolji od Sancheza. Napisao bih i od Tebowa ali me strah da me ne strefi grom.

New England Patriots

Koliko je zapravo bila uspješna lanjska sezona? Jep, posaugali su u Super Bowlu od slabije momčadi koja im je opet dala po labrnji iskoristivši sve greške Bradya i društva. Jep, nisu se osvetili za brutalni poraz dvije i sedme kada su im Giantsi hrabrom igrom uništili savršenu sezonu. No jesu li Patriotsi uistinu podbacili? Ne, ne bih rekao. Na početku sezone kao glavni favoriti za ulazak u doigravanje isticali su se Steelersi, Ravensi i Jetsi, tri defanzivne momčadi spremne nastaviti dominaciju AFC-om. Patriotse se spominjali kao moguće iznenađenje lige, u rangu sa Texansima, a rijetko koji je stručnjak želio dati podršku ekipi koja je ulazila u sezonu sa novom, hibridnom obranom i napadom koji nije imao niti jednu vertikalnu prijetnju niti probijača koji bi natjerao protivničke obrane da nagađaju kakve će akcije Patsi zvati. New England Patriotsi prošle su godine bili momčad sa velikim manama i unatoč tome su ušli u Super Bowl. Bill Belichick i Tom Brady su dokazali da ih se ne smije otpisati čak ni kada se čini da je njihova franšiza u problemima.

Sigurno da su dva poraza u Super Bowlu ostavila tamnu mrlju na nasljeđu Toma Bradya, ali čovjek unatoč svemu spada među 10, možda čak i među 5, možda čak i među 3 najbolja bacača svih vremena. Možete reći što god hoćete o njemu, ali čovjek je startao 10 sezona u NFL-u i u tih 10 sezona 5 je puta odveo svoju ekipu do najveće utakmice. Nije loše za bivši pick šeste runde, zar ne?

Unatoč svim nagradama i hvalospjevima medija nemojmo se zavaravati – godine su ostavile traga na Bradyu koji se više ne kreće besprijekorno u pocketu, čija ruka nije jaka kao prije pet godina i koji više nema onu hladnoću kakvu je imao u danima prije nego mu je Bernard Pollard pretvorio koljeno u šalšu. Unatoč tome u čitavoj ligi postoji samo jedan QB koji je trenutno za dlaku bolji od njega a ime mu je Aaron Rodgers. Brady nadoknađuje izgubljeno inteligencijom kojom čita obrane i zove izmjene na liniji razdvajanja i varkama očima i tijelom kojima baca bekove i safetye na krivi trag i tjera pass rushere da krenu na krivu stranu. Unatoč tome što je ostao bez jedine vertikalne prijetnje koju je imao u karijeri, bez usahlog Randya Mossa, Brady je pronašao uspjeh u novom horizontalnom sustavu u kojem tri njegova najveća oružja čine dva tight enda i jedan slot hvatač.

Ono što čini Bradya istinskim genijalcem je njegova sposobnost da se prilagodi svakom mogućem sustavu. Ono što Billa Belichicka čini genijalcem je osmišljanje novih sustava koji na najbolji način koriste igrače koji su mu na raspolaganju i promjene pravila unutar lige. Patriotsi su kraljevi neobičnih formacija, nestalnosti i promjena, njihov klub je uspješan zato jer uvijek pronalazi način da zbuni protivnike, a ista stvar se ponovila i tijekom prošle sezone. Bellichick ove godine neće puno toga mijenjati jer nema zašto, gurat će uspješnu formulu dok se jedan od faktora u jednadžbi ne promijeni, dok liga ne izmijeni pravila ili dok njegovi igrači ne pokažu da ne mogu uspjeti u postojećoj šemi.

Što se ne bi trebalo dogoditi ove sezone. Nerazumne je očekivati da će sustav sa dva tight enda biti produktivan kao lani, ali produkcija se ne bi trebala drastično smanjiti. Rob Gronkowski sigurno neće biti onako čest posjetioc protivničke end zone, ali i dalje će se natjecati sa Jimmyem Grahamom za titulu najboljeg tight enda lige. Titulu im na kraju možda oduzme Aaron Hernandez koji bi lako mogao postati ovogodišnja fokalna točka napada Patsa s obzirom da će Gronk često biti udvojen i da će bolji slot cornerback biti zalijepljen za Wesa Welkera. Hernandez nema Gronkovu staturu, ali je brutalno brz za svoju visinu, okretan je poput recivera, a njegove rute su tečne kao mlijeko sa 1,5 posto mliječne masti. Unatoč tome nekako vjerujem da će ga i Gronk i Welker zasjeniti po produkciji.

Minijaturni hvatač je podbacio u Super Bowlu u kojem se nikako nije uspijevao sporazumiti sa Bradyem, ali bi unatoč tome trebao i ove godine zablistati i upisati sezonu od preko tisuću jardi, svoju petu otkako je stigao u Patse. Dio lopti namijenjenih Welkeru trebao bi otići u ruke brzonogog Brandona Lloyda koji nije izgubio na eksplozivnosti unatoč svojoj desetoj godini u ligi i koji bi Patsima trebao donijeti vertikalnu prijetnju koja bi mogla njihov napad učiniti nezaustavljivim, naročito ako razmetni sin Josh McDaniels, koji se vratio na mjesto ofenzivnog koordinatora nakon neugodnog izleta u Colorado, dizajnira nekoliko krasnih vertikalnih ruta kakve su preporodile karijeru Randya Mossa.

Ono što uvelike pomaže i Belichicku i McDanielsu je činjenica da Patsi mogu osvajati jarde zrakom iz svojih velikih paketa, ali isto tako mogu i otvarati rupe za svoje ne pretjerano kvalitetne probijače. Hernandez i Gronk su vrsni blokeri baš kao i Welker na slotu, a nitko to nije znao bolje cijeniti od BenJarvusa Green-Ellisa koji je maksimalno koristio prostor kojeg mu je stvarala ofenzivna linija u paru sa ostalim igračima. The Law Firm je tijekom presezone preselio svoje urede u Sinsinati, a njegovu ulogu preuzet će Stevan Ridley čija igra malkice podsjeća na Green – Ellisa, s tim da Ridley puno brže dolazi do druge razine obrane ali nema kondiciju kakvu je imao bivši probijač Patsa. Kada uzmete u obzir da će u backfieldu uz njega ili na njegovom mjestu stajati i Danny Woodhead koji briljira u screen dodavanjima i zavaravanju protivnika postaje jasno koliko je ova ekipa opasna. Postoji li još neka momčad koja može uspješno osvajati jarde iz 2-TE formacija i iz formacija sa pet krilnih hvatača? Jok. Nema je. Redizajnirana ofenzivna linija sa Loganom Mankinsom i Nateom Solderom u glavnoj ulozi trebala bi uživati u raznovrsnosti kakvu linijaši baš i nemaju priliku okusiti u konzervativnom NFL-u.

Raznovsnost je riječ koja dobro opisuje i igru u obrani. Koliko god maštovito i nepredvidivo napad Patriotsa izgledao, po raznovrsnosti se ne može mjeriti s kaosom koji determininira igru defanzivnog dijela ekipe. Patsi su lani igrali u 4-3 i 3-4 sustavima, miješali filozofiju igre jednog i drugog, bacali tri različite zone u tri uzastopne akcije na svoje protivnike, igrali u dime i nickel paketima kada to od njih niste očekivali, selili svoje tackleove na pozicije endova, kemijali su i muljali u svakoj utakmici toliko da nitko živ to nije mogao pratiti. Unatoč tome Patsi su podbacili. Kao što Bill Walsh kaže: „u napadu igra sustav, u obrani igraju igrači“, a Patriotsi su lani imali ogroman deficit talenta u svojoj defanzivnoj jedinici. Njihova obrana dopuštala je užasno puno jardi, no nije dopuštala velike akcije i dobro je branila end zonu zbog čega je bila 31. po dopuštenim jardima, ali tek 15. po dopuštenim bodovima. Ove bi se sezone te brojke trebale popraviti, no pitanje je koliko.

Patriotsi su potrošili dva picka prve runde kako bi u ekipu doveli dva prava pass rushera, nešto što nisu imali od davnih vremena Willieja McGinnesta. Chandler Jones trebao bi biti prvi rusher u 4-3 formacijama budući da ima snagu i brzinu da pobjeđuje tackleove jedan na jedan iako nikada ne znate sa endovima u prvoj sezoni nakon koledža. Njemu nasuprot skrasit će se Rob Ninkovich koji prelazi sa pozicije linebackera na prirodniju poziciju enda. Ninkovich se dokazao kao kvalitetan igrač u jako puno navrata, iako mu navijači zamjeraju što tu i tamo radi uistinu velike greške. Na unutarnjoj strani linije smjestit će se grdosija Vince Wilfork, vjerojatno najbolji igrač obrane uz Jeroda Mayoa. Wilfork je sposoban začepiti svaku rupu na liniji zbog čega se lani selio na sve četiri pozicije, a njegovo ulijetanje u gapove uništava protivničke planove i razara umišljene probijače koji misle da mogu preći grdosiju u kojoj je još uvijek više mišića nego sala. Na drugom tackleu rotirat će se sijaset* igrača ovisno o situacijama, a ne bi me iznenadilo da se Ninkovich tu i tamo preseli na svoje staro mjesto vanjskog linebackera.

*Želio bih istaknuti kako je sijaset odlična riječ i kako bi je trebao češće koristiti.

U njegovom odsustvu ta bi pozicija trebala pripasti Dont’i Hightoweru, rookie pass rusheru s početka priče. Hajtover je briljirao u ulozi blitzera u 3-4 sustavu Alabame koja je uz LSU jedina igrala čistu NFL obranu tijekom prošle sezone, a to bi trebalo drastično olakšati mladićev prijelaz među velike momke. Ne bude li Hightower koristan odmah u startu secondary bi se mogao naći u velikim problemima. Takvih problema ne bi trebalo biti u akcijama probijanja pošto je Jerod Mayo dovoljno sposoban da uhvati svaku mušicu koja prođe kroz Vincea Wilforka i ostale linijaše. Mayo će također imati velike zadatke u akcijama dodavanja budući da ga njegova brzina čini zajebanim pokrivačem tight endova i slot hvatača, naročito kada se igra zona. Ruku će mu dati i Brandon Spikes koji je konačno prizdravio i koji bi trebao do kraja godine na YouTube postaviti nekoliko videa brutalnih ali čistih udaraca.

Kao što vidimo linija i linebackeri nisu problem Patsa. Pravi problem leži u mršavom, slabašnom, trulom secondaryu koji u sebi ima više rupa nego olinjala svemirska drolja iz sustava Alpha Centauri*. Patriotsi nisu značajno pojačali jedinicu u nadi da će prirodan razvoj mladih igrača biti dovoljan da se igra popravi.

*Ne pitajte kako znam. Još sam u fazi oporavka.

Tu prije svega mislim na Devina McCourtya koji je lani pao kao klasična žrtva sophmore slumpa nakon izvrsne rookie sezone. McCourty je bio toliko loš da su ga Patsi selili sa beka na safetya, sa safetya na beka, bez nekog velikog poboljšanja. McCourty će sezonu započeti kao prvi bek momčadi što i zaslužuje s obzirom na svoj talent i pedigre zbog kojeg je izabran u prvoj rundi, no nekako sumnjam da će Belichick dugo trpjeti njegove loše igre. Srećom za McCourtya nije da ima puno izbora. Njemu nasuprot stajat će Kyle Arrington koji je lani sustavno uništavan od protivničkih bacača i koji bi trebao igrati u slotu a ne uz aut liniju. Svoje bi mjesto trebao prepustiti talentiranom Ras-I Dowlingu koji bi u formu mogao ući tek sredinom sezone budući da su dvije godine ne igranja sigurno ostavile traga na mladom beku koji je lani izabran prvim pickom druge runde drafta.  Will Allen i Sterling Moore ulazit će samo ako se ovaj trojac pokaže nesposobnim, što bi se lako moglo dogoditi. Pitanje je koliko će bekovi dobiti pomoći od safetya koji su ipak bolji u udaranju protivnika nego u striktnom pokrivanju. Tu prije svega mislim na Patricka Chunga koji je jedino sigurno ime secondarya i koji će vjerojatno izlaziti iz igre samo u slučaju ozljede. Njemu nasuprot bi se trebali izmjenjivati bivši igrač San Diega Steve Gregory i pick druge runde Tavon Wilson koji je oduševio Billa Belichicka svojim obavljanjem zadataka, ukoliko je uopće moguće oduševiti Billa i zagrijati njegovo hladno, slavensko srce.

Ono što bi ga sigurno oduševilo je četvrta titula kojoj se Patriotsi imaju pravo nadati. Ekipa je zdrava i spremna, Tom Brady je još uvijek vrhunski bacač, a Belichick je i dalje najbolji trener lige. Sve što im stoji na putu prema naslovu su oni sami.

I Steelersi.

I Ravensi.

I Texansi, Falconsi, Giantsi, Packersi… Nema veze. I oni stoji ostalima na putu. Mogli bi se pokazati neprelaznom preprekom.

Ispričavam se svima koji su očekivali analizu NFC Westa. Vama dvojici, da. Na žalost još nisam pribavio sve scouting članke iz kojih volim izvlačiti informacije, niti sam skinuo sve snimke koje imam običaj pogledati prije pisanja kolumne. Izgleda da nikoga nije briga za Ramse i Cardinalse. Da mi je znat zašto. Enivej, ako vam to smeta žalite se na fejs.

Označeno , , , ,

One thought on “Uvod u NFL 2012: AFC East

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: