Uvod u NFL 2012: AFC North

AFC North jedna je od onih divizija u kojima stanuje duh prošlih vremena. Divizija u kojoj kraljuju tvrde, muške, da ne kažemo primitivne momčadi koje pobjeđuju zahvaljujući brutalnim udarcima i zastrašivanjem. Nema sumnje kako se i AFC North otvorio i postao sofisticiraniji, ali puni spread napadi i instaliranje obrana koje se svijaju kako ne bi pukle? Molim vas! Steelersi i Ravensi osvajali su naslove zato jer se nisu bojali zamahnuti iz kuka i odalamiti izazivače po čunki. Njihovo vrijeme polako umire i oni su toga svijesni. Promjene su počele, ali u ovoj diviziji se nekako sporije ukorijenjuju nego drugdje. I neka. Te spore promjene jedan su od razloga zašto postoji velik paritet i zašto će i ove sezone AFC North biti jedna od najzanimljivijih divizija u footballu.

Cleveland Browns

Jadni Cleveland Brownsi. Već deset godina pokušavaju pokrenuti svoju raspadnutu franšizu, već deset godina završavaju u blatu kao žrtva kakve neslane šane sportskih bogova. Da igraju u nekoj drugoj diviziji Brownsi bi se možda i uspeli iskobeljati iz memle u koju su upali, no budući da ih Steelersi i Ravensi konstantno klofaju po stražnjici, a nekonzistentni Bengalsi im stavljaju soli na rep svake dvije – tri godine kada sastave poštenu ekipu momci iz Clevelanda konstantno dižu ruke i predaju se. Prije pet godina činilo se da su na putu oporavka samo da bi prodali svoje najbolje igrače i krenuli u svoj treći rebuilding desetljeća. Na žalost pregršt pickova koje su imali stukli su većinom na prosječne igrače i poluproizvode. Najvećim razočaranjem pokazao se Brady Quinn, posljednji quarterback kojeg su Brownsi birali u prvoj rundi 2007. godine. Sve do ovog drafta. Sve do Brandona Weedena.

E sad, Brandon Weeden bi bio dobar pick za kvalitetnu momčad kojoj nedostaje samo pravi QB da ih odvede do titule (čitaj San Francisco), ali momčad koja je u rebuildingu i koja će moći konkurirati za naslov tek kroz nekoliko sezona nema zašto birati 28-godišnjeg quarterbacka koji je najveći dio svoje mladosti proveo pokušavajući zaigrati za MLB momčad u čemu nije uspio. Nemojte me krivo shvatiti – volim Brandona Weedena, volim to što su ga klinci na Oklahoma Stateu zvali deda u svlačionici, super mi je stil njegove igre i sve ono što je ostvario na koledžu, ali nisam siguran da je on pravi izbor za ekipu Brownsa koja će i sljedeće sezone imati visoki pick na draftu. No što je tu je, predsjednik tima i de facto GM Mike Holmgren mogao bi uskoro dobiti cipelu budući da se promijenio vlasnik kluba, no prije nego što dobije otkaz potrudio se da odredi sudbinu ekipe kroz sljedećih nekoliko sezona.

Weeden bi se mogao pokazati kao jako dobro rješenje na poziciji bacača*. Weeden ima snažnu ruku koja ipak ne spada među najbolje u NFL-u ali je zato precizan poput Jeremya Rennera u Avengersima te dosta brzo izbacuje loptu zahvaljujući profinjenoj tehnici koju je sasvim sigurno stekao u svojim baseballskim danima. Weedena su skauti prije početka drafta nazivali najboljim bacačem iz pocketa, no pri tom su zaboravljali napomenuti kako je čovjek često znao podleći pritisku i izgubiti busulu čim bi se oko njega skupilo puno tijela. Weeden se ne snalazi u gužvi i u takvim situacijama njegove lopte gube na preciznosti. Ofenzivna linija će se morati vraški namučiti kako bi mu osigurala prostora za manevar.

*Moj ljubljeni Colt McCoy, čovjek s najboljim imenom ikad, lani je pošteno zglajzao. Kme. Čini se da je njegova starterska karijera finito. I to me čini tužnim.

Što zapravo i ne bi trebali biti toliko teško. Joe Thomas je najbolji tackle lige. Njegova tehnika, fokusiranost, pokretljivost, inteligencija i snaga su neupitni. Čovjek neutralizira najbolje pass rushere lige kao od šale, otvara ogromne rupe u akcijama probijanjem i postaje nezaustavljiv jednom kada se odlijepi od linije razdvajanja. Thomas je bio jedan od onih mudro potrošenih pickova prve runde, baš kao i Alex Mack koji je zacementirao svoj status vrhunskog centra prošlogodišnjom sezonom u kojoj je dominirao i u zaštiti dodavača i u otvaranju puteva za RB-ove. Ostatak linije je solidan, iako malo presklon greškama, no njihova kompletna igra mogla bi se podići na višu razinu ukoliko se Mitchell Schwartz pokaže vrijednim izbora druge runde drafta.

Linija će morati raditi ne samo da zaštiti Weedena nego i da otvori puteve i prolaze za najveće novo blago Brownsa, teškaškog probijača Trenta Richardsona. Bilo je poprilično nerazumno spičkati četiri picka (od čega je jedan bio četvrti pick prve runde) kako bi se dokopali trećeg picka i potrošili ga na probijača. Richardson bi mogao postati drugi Adrian Peterson, no da li vam u modernom NFL-u treba vrhunski running back da bi ušli u playoff ili osvojili naslov? Znam da je AFC North retro divizija ali molim vas, pa ne možete se tako šaliti! Od lanjskih 12 sudionika doigravanja samo su 4 momčadi imale vrhunskog probijača na rosteru (Texans, Ravens, 49ers, Falcons), s tim da je upitno možemo li još uvijek Gorea stavljati među najbolje i možemo li progledati Texansima kroz prste budući da su koristili Foster/Tate dvojac prvenstveno zbog ozljeda. Vrijeme franchise bekova je prošlo svugdje osim u fantasy ligama. Richardson svakako nije kriv što je biran tako visoko, niti će ga to pretjerano zamarati. Može se dogoditi da bude krepan u samom finišu sezone zbog svog životinjskog, surovog načina trčanja u kojima gazi linebackere i safetye brzinom kojom George R.R. Martin ubija svoje likove, ali do tada Richardson bi trebao biti fokalna točka napada Brownsa.

To svakako neće biti hvatači koji su pretromi da bi igrali u West Coast napadu kakvog je osmislio glavni trener Pat Shurmur. Brownsi bi trebali igrati u sličnom sistemu kao i Patriotsi, sa puno kratkih i srednjih ruta, velikih setova sa dva tight enda, dosta brzih dodavanja i kerefeka iz backfielda, no umjesto toga oni igraju u sistemu u kojem vam je potrebna vertikalna prijetnja koju Brownsi jednostavno nemaju. Njihov prvi hvatač Greg Little je prespor da bi se odvojio od svojih čuvara čak i na srednjim udaljenostima, a sigurno mu ne pomažu tvrde ruke kroz koje je lani ispustio čak 13 lopti. Koliko god Little bio spor on je pravi brzi vlak za nemotiviranog Mohamada Massaqoia koji bi se fino snašao u ekipi kojoj treba robusni hvatač u sredini terena, ali ne i ekipi kojoj treba reciver koji može pobjediti beka u situacijama jedan – na – jedan. West Coast napad Brownsa tako će opet biti osuđen na solidne ali ne spektakularne tight endove Benjamina Watsona i Jordana Camerona što nije najbolja vijest za Weedena, trenera Shurmura i navijače Brownsa.

Dobre vijesti zato stižu sa defanzivne strane lopte. Mladi igrači Brownsa lani su odradili odličnu sezonu u kojoj su bili peti po broju dopuštenih bodova, a ove bi sezone mogli napraviti korak dalje. Brojke će vjerojatno biti lošije pošto su lani bile malkice prenapuhane, ali zato će i individualna igra i igra kolektiva napredovati. Obrana je puna talenta koji još uvijek ima prostora za razvoj i napredovanje.

Njihova poprilično bazična 4-3 šema lani je funkcionirala zbog fenomenalne igre Jaabala Shearda koji je pokazao i lateralnu brzinu u zaustavljanju probijača i brzinu u okretanju kuta oko tackleova što mu je uostalom i donijelo 8,5 sackova već u prvoj NFL sezoni. S njegove druge strane stajat će super-brzi iako pomalo nespretni Frostee Rucker koji bi mogao upisati slične brojke kao Sheard ove sezone. Na žalost Brownsa lako je moguće da će Sheard i Rucker morati previše brinuti o probijačima da bi aktivno napadali QB-a. Unutarnji dio linije nalazi se u septičkoj jami problema nakon što je lanjski pick prve runde Phil Taylor ozlijedio prsni mišić zbog čega će propustiti dobar dio sezone. Zamijenit će ga rookie John Hughes  kojeg su na koledžu pratile priče o nedostatku ambicije i zalaganja što baš i ne obećava vrhunsku NFL karijeru. Uz njega će stajati solidni no malčice precijenjeni Athyba Rubin koji je lani predvodio ligu u obaranjima za jednog defanzivnog tacklea zbog „i ćorava koka nađe zrno“ sistema –  protivnici su ga toliko često napadali i prelazili da je Rubin imao puno više posla nego većina DT-ova u ligi. Nije ni čudno da su Brownsi bili trideseta momčad lige u zaustavljanju probijanja.

Istina, linijaši nisu dobili neku podršku od linebackerske jedinice. Niti će je dobiti ove sezone, bar ne kroz prve tri utakmice dok novopridošli Scott Fujita ne odradi tri utakmice suspenzije koju je zaradio kao igrač Saintsa u skandalu s namjernim ozljeđivanjem protivnika. Fujita voli pošteno opizditi protivnike a to je baš ono što Brownsima treba. Jest da će veteran biti problematičan u pokrivanju dodavačkih ruta, ali kompletni igrači na linebackersim pozicijama ionako nisu česta pojava u posljednje vrijeme. Kaluka Maiava, čovjek koji će igrati nasuprot Fujite, je tako očajan u zaustavljanju probijanja, ali možete proći gore kada treba pokriti tight enda ili probijača na kratkim rutama. U sredini će se naći minijaturni D’Qwell Jackson koji ima problema kada na njega nasrne hrpa blokera, ali je unatoč tome produktivan.

Ne doduše produktivan kao secondary Brownsa koji je lani spadao među najbolje u ligi, unatoč nedostatku kvalitetnog pass rusha osim s jedne pozicije i unatoč igranju klasične 4-3 zonske obrane. Glavni razlog za briljantne igre secondarya bila je fenomenalna sezona Joea Hadena čija vrtoglava brzina i okretnost uparena sa fluidnošću kakva se jako rijetko viđa obećava velike stvari i u njegovoj budućnosti i u budućnosti Brownsa*. Budućnosti nema za trideset trogodišnjeg Sheldona Browna koji je počeo gubiti na brzini u Isusovim godinama, ali koji i dalje može vraški, ili bolje rečeno božanski, zatvoriti većinu hvatača u ligi. U slotu će vjerojatno zaigrati Dimitri Patterson koji bi mogao dobiti priliku i na vanjskoj strani zato jer je pokazao da može efikasno igrati jedan na jedan. Podršku će im pružati TJ Ward koji se dokazao kao udarač koji kažnjava svaku budaletinu koja projuri kroz sredinu terena te brzonogi Eric Hagg koji je pokazao da može igrati unatoč tome što je biran u sedmoj rundi.

*Ukoliko ga ne trejdaju kao što su trejdali četiri od svojih zadnjih devet pickova prve runde.

 Unatoč određenim poboljšanjima Brownsi će i ovu godinu završiti kao posljednja momčad divizije osim ako Bengalsi ne dožive jedan od njihovij karakterističnih raspada sistema. Budućnost je pred njima. Ali budućnost je ionako pred svima nama, to ne znači da ćemo u njoj nešto pametno napraviti. Ukoliko Weeden ne pokaže već u prvoj godini da zna igrati, budućnost će Brownsima donijeti još jedan rebuilding. Cleveland je uistinu sjeban sportski grad.

Cincinnati Bengals

Svaki puta kada vam se čini da su Bengalsi spremni složiti pobjedničku momčad nešto ode kvragu. Posljednji puta kvragu je otišao Carson Palmer koji je u paru sa Chadom Johnsonom i TJ Houshmancuhucgasuudhszadom činio okosnicu jednog od najatraktivnijih napada NFL-a. Bengalsi su prošle sezone pokazali da su se oporavili od raspada te momčadi te da su spremni na nove velike stvari. Oko kojih sam malkice skeptičan. Ova ekipa nije imala dva uzastopna pojavljivanja u doigravanju od 1982. godine.

Čovjek koji može prekinuti taj negativni niz zove se Andy Dalton. Red Rifle zapravo nema ubojitu ruku i jedan je od najslabijih bacača u čitavoj ligi što se vidjelo i lani kada je jako rijetko bacao prema aut linijama iz pocketa, ali taj nedostatak snage nadoknađuje iznimnom inteligencijom i precizno i pravovremeno bačenim loptama. Daltonova mudra igra u njemu prilagođenom napadu koordinatora Jaya Grudena učinila je Bengalse opakom ekipom koja bi ove sezone mogla doživjeti pad u odnosu na lani (naročito kada uzmemo u obzir da su imali užasno lagan raspored) ali na koju svejedno treba računati.

Drugi čovjek zbog kojeg su Bengalsi opasni zove se AJ Green. Mladi hvatač je prošle sezone izrastao u veliku zvijezdu kako zbog svoje sjajne produkcije tako i zbog akrobatskih hvatanja. Green je brz i skočan, no ono što ga odvaja od ostalih hvatača je sposobnost trčanja ruta na kojima se bez problema odvaja od pratitelja i meke ruke pomoću kojih hvata i najteže lopte. Bengalsi su dizajnirali napad sa puno rolloutova i play action passova samo kako bi srezali polje igre i tako omogućili Daltonu da baci pokoju bombu prema Greenu koji se vertikalno otvarao kao od šale. Unatoč tome što su Daltonove lopte bačene sa 30 i više metara udaljenosti mahom bile neprecizne mladi Green ih je bez problema hvatao. Sigurno mu je pomoglo i to što je konstantno igrao jedan na jedan što ove sezone ne bi trebao biti slučaj. Dijelom zato što će se protivničke defanzivne šeme fokusiraju na zaustavljanje primarnog oružja napada, dijelom zato što će moći povlačiti dodatnog safetya sa dijela terena na kojem je nekoć igrao Jerome Simpson. Vlasnik najbolesnijeg tačdauna prošle sezone odgalopirao je iz Bengalsa i njegovo će mjesto zauzeti brzonogi Brandon Tate koji još uvijek slovi za boljeg returnera nego hvatača i koji nema tehniku i znanje da bi mogao biti prijetnja kao Simpson. Ostatak hvatačke jedinice bolje je ne spominjati budući da je razina njihovog talenta niža od razine Save u Slavoniji. Jedini hvatač koji se uz Greena ističe u ekipi Bengalsa je tight end Jermaine Gresham koji se pokazao kao fenomenalna opcija na kratkim i srednjim rutama te je najavio kako će opravdati što je bio biran u prvoj rundi drafta.

Green, Gresham i Dalton bili su glavni razlog zašto je napad Bengalsa bio uspješan, ali pri tom ne treba zaboraviti kako su njih trojica imali uspjeha zato što je igra probijanjem bila kvalitetno postavljena te su je protivnici morali respektirati zbog čega se otvaralo dosta prostora za probijače. Veći dio uspjeha usporenog i problematičnog Cedrica Bensona koji je lani bio RB broj jedan Bengalsa treba pripisati odličnoj ofenzivnoj liniji kojom gospodari mrga Andre Smith i potencijalno sjajni LT Andrew Withworth. Prednja petorka ove će sezone otvarati put za podcijenjenog Ben Jarvusa Green-Ellisa koji ima sličan stil trčanja kao i Benson samo što nije sklon ozljedama, njurganju i sukobima sa zakonom. Law Firm će na trećem downu prepuštati mjesto bivšem fullbacku Brianu Leonardu te poletnom i laganom Bernardu Scottu koji bi trebao predstavljati glavnog screen igrača na rosteru Činčinatija.

Jay Gruden je napravio sjajan posao u napadu instaliravši sustav koji odgovara talentu kojeg ima na rosteru. Isto vrijedi za Mika Zimmera čija 4-3 obrana ne igra klasičnu Cover 2 shemu nego se poigrava s protivnicima konstantnim blitzanjem sa druge ili treće razine obrane, tu i tamo ostavljajući svega četiri igrača da igraju obranu jedan na jedan dok ostala sedmorica napadaju bacača.

Takve igrarije učinile su defanzivnog enda Carlosa Dunlapa opasnim sack-maestrom koji bi ove sezone trebao procvjetati u punokrvnu zvijezdu. Kada sedam ljudi napada ofenzivnu liniju tackleovi ne mogu dobiti podršku guardova i backfield igrača u zaustavljanju opakok pass rushera, a Dunlap je predobar da bi ga konstantno zaustavljali mano – a – mano. Geno Atkins je također profitirao od konstantnog blitzanja te je lani pokazao natruhe briljantnosti, a sezonu je završio sa 8,5 sackova, najboljim rezultatom u ekipi. Dunlap i Atkins nisu procvjetali samo zbog maštovite blitz igre nego i zbog sposobnosti ogromnog Domata Peka da navlači dvojicu na sebe u svakoj akciji. Peko spada među najbolje DT-ove lige i jedini je razlog zašto su Bengalsi, uz jako mekanu linebackersku jedinicu, bili među najboljim ekipama lige u zaustavljanju probijanja. Peko će biti jedini igrač linije koji neće izlaziti nakon dvije ili tri akcije – Zimmer je naslijedio ekipu krcatu linijaškim talentom te je lani bjesomučno rotirao igrače, čime im je omogućavao da se ne šparaju niti na jednoj akciji i da čitavo vrijeme igraju punim gasom. Ista stvar će se ponoviti i ove sezone u kojoj je linija dodatno pojačana dovođenjem kvalitetnog run stopera Jaamala Andersona.

Potentna linija omogućava linebackerima da igraju klasičnu cover igru i ne haju* previše za probijače. Ray Maualuga preuzeo je odgovornost u sredini iako bi ga možda bilo bolje koristiti kao pass rushera na vanjskoj poziciji. Maualuga je eksplozivan i brz, ali ne razmišlja brzo na nogama i često se zna izgubiti u prostoru, naročito u probijačkim akcijama. Srećom pa igra iza masne pozadine Domata Peka, a ne treba zaboraviti da nadomješta svoje pogreške otetim loptama i važnim zaustavljanjima na trećem downu. Podršku će mu pružati Thomas Howard koji je jednako izgubljen prilikom probijanja ali je zato besprijekoran u zautsavljanju dodavanja te mu se nije problem prikeljiti za protivnike kao što se kruh sa maslacem prikelji za pločice kuhinje nakon što vam rano ujutro ispadne iz ruke i cura počne vikati prem… Da. Manny Lawson s druge strane nije spektakularan ali je definitivno čovjek na kojeg se možete pouzdati.

*Još jedan fenomenalan hrvacki izraz kakvog bi se trebalo više koristit u svakodnevnom govoru. Umjesto „briga me“ od sad govorim „ne hajem za to“. Eto.

Igra secondarya je ključna za Zimmerovu šemu, naročito igra safetya koji su zaduženi za spuštanje u box i jurišanje na bacača. Učinak jedinice ovisit će o talentiranom i nediscipliniranom Tayloru Maysu kojeg su 49ersi škartali zbog stalnih problema na treningu i koji je lani veći dio sezone prosjedio na klupi. Dok Mays bude ordinirao blizu LOS-a duboke će rute pokrivati Reggie Nelson koji je lani propustio par velikih prilika za presjecanje lopti, ali čija sigurna i precizna igra drastično olakšava cornerbackovima Bengalsa koji su izgubili kvalitetnog igrača odlaskom Jonathana Josepha. Njega je trebao zamijeniti pick prve runde Dre Kirkpatrick, ali je Dre imao neugodan susret s doktorom te će propustiti veći dio rookie sezone zbog ozljede koljena. Glavninu posla će stoga iznijeti ostarjeli i ozlijeđeni Leon Hall, ostarjeli i mudri Nate Clemens i ostarjeli i blesavi Terrence Newman koji spada među najprecjenjenije bekove lige.

Mogli bi reći da je čitava ekipa Bengalsa precijenjena samo zato jer je njihova lanjska sezona bila debelo precijenjena. No to bi bilo pogrešno. Cincinnati je izgradio odličnu bazu za buduće uspjehe, samo će im trebati nekoliko godina bez velikih potresa da ostvare svoj potencijal. Šteta što smo taj film već gledali i što svijetla sadašnjost ne garantira i svijetlu budućnost.

Pittsburgh Steelers

Pittsburgh Steelersi sinonim su za uspješnost. Stabilnost koju porodica Rooney osigurava svom timu racionalnim potezima lišenim ego tripanja učinila je Steelerse pobjednicima koji rijetko prolaze kroz duge periode rebuildinga na koje su ostale momčadi osuđene. Trenutna iteracija ekipe jednako je moćna kao i prije pet godina budući da se starenje obrambene jedinice anuliralo influksom mladog talenta u napadački dio.

Nije pretjerano jasno zašto su se Steelersi odrekli vrsnog ofenzivnog koordinatora Brucea Ariansa tijekom predsezone, no zato je potpuno jasno zašto su izabrali  Todda Haleya da ga zamijeni. Haley bi svojim vatrenim i ratobornim pristupom mogao unijeti nestabilnost u dio momčadi koji je lani operirao na visokoj razini, ali ta nestabilnost će se poništiti maštovitim napadačkim rješenjima koje je Haley implementirao u napade Cardinalsa i Chiefsa. Unatoč imaginaciji koja ga je učinila cijenjenim koordinatorom diljem Kumove Slame Haley je pragmatičan čovjek koji uvijek prilagođava svoj sustav igračima koje ima na raspolaganju. Kakav će sustav osmisliti za šarmantnog i nježnog Bena Roethlisbergera pitanje je koje si je preko ljeta postavljao svaki analitičar NFL-a.

Roethlisberger je naime poznat kao bacač koji namjerno ignorira sisteme zbog čega je njegov odnos sa opuštenim i bezbrižnim Ariansom funkcionirao besprijekorno kao klingonski stroj za klanje. Haley će morati pronaći način da iskoristi specifični Roethlisbergerov stil igre koji se sastoji od napuštanja zacrtanog plana u sred akcije, trčanja naokolo i osvajanja golemih komada terena preciznim bombama. Big Ben se malkice uozbiljio prošle sezone kada je igrao pod kontrolom, dijelom zato jer je stasao u igrača koji konačno čita obrane prije snapa, dijelom zato jer je njegovo zdravlje bilo narušeno ozljedama. Ukoliko Haley pronađe načina da ga bar malo zauzda Roethlisbergera bi se moglo svrstati u skupinu elitnih NFL bacača.

Jedan od razloga zašto je njegov anarhistički pristub bio uspješan su sjajni krilni hvatači kakvih u Pittsburghu ima u izobilju. Hines Ward je tijekom predsezone otišao u penziju, no njegov duh i dalje živi na Heinz Fieldu. Ward ionako nije bio fokalna točka napada već nekoliko sezona. Ta čast pripada Mikeu Wallacu, prvoj vertikalnoj prijetnji Steelersa, čovjeku koji se obično nalazi na drugom kraju Benovih bombi. Wallace kompenzira lošu tehniku i nezgrapno istrčavanje ruta fascinantnom brzinom koja mu omogućava da se otvori na pravocrtnim rutama. Ove sezone bi njegova produkcija doduše mogla opasti zato što je Antonio Brown još bolji hvatač od Magičnog Majka. Brown nema Wallaceovu brzinu ali je fenomenalan trkač ruta, ima ruke mekanije od deke oprane Silanom te je izgradio fenomenalan odnos s Roethlisbergerom koji ga je lani konstantno tražio kada su Steelersi pokušavali pretvoriti treći down u nova četiri pokušaja. Brown – Wallace tandem bio bi dovoljan da izludi svakog defanzivnog koordinatora, ali kada tom dvojcu priključite okretnog Emmanuela Sandersa koji napada loptu u svakoj akciji stvari postaju vesele. No to nije sve! U četvrtom hvataču Jerrichu Cotcheryu Steelersi imaju pouzdanog veterana u sredini terena, a ni Heath Miller nije za baciti kada vam treba uhvatiti kratku loptu, a još je bolji kada ga se pusti da trči na teren i ubija jadne linebackere koji ga rijetko kada mogu pratiti.

Goropadni zračni napad Pittsburgha dodatno je oplemenjen polaganom i pouzdanom igrom po zemlji. Ofenzivna linija Steelersa je mlada i nadobudna, na rosteru imaju čak četiri igrača birana u prvoj ili drugoj rundi drafta, a sve ih predvodi all – around majstor i Pro Bowl starter Maurkice Pouncey koji je toliko dobar da mnogi još uvijek smatraju kako je njegov izostanak iz preklanjskog Super Bowla presudio tu utakmicu. Pounceyeva škvadra otvarat će prostor za dva slična probijača, za Isaaca Redmana i Rasharda Mendenhalla. The Undertaker je talentiraniji, brži i snažniji, ali nema Redmanove instinkte koji nedraftiranom mladiću omogućuju da pronalazi rupe kroz sredinu linije. Njih dvojica će služiti prije svega kao sredstva za odvraćanje pozornosti obrani od passing napada.

S druge strane lopte Steelersi su stari, ali ne i istrošeni. Poput Clinta Eastwooda oni jašu dalje na svom pouzdanom kljusetu, smještajući metak među oči svakoj budali koja ih pokuša izazvati. Njihova 3-4 blitz zona i dalje izgleda svježe i blještavo kao što je izgledala kada ju je genijalni koordinator Dick LeBeau izmislio. Ona je dobro ulašteni kolt u rukama ove bande starih iskusnjara.

Dva sidruna ofenzivne linije i ove će sezone predstavljati Casey Hampton, Brett Kiesel i Kieselova magična brada. Kada imate 23 godine iskustva i 320 kila žive vage raspoređene na dva igrača onda znate da imate dvojac koji može zaustaviti i najmoćnije probijačke momčadi. Hampton je lani muku mučio s ozljedama, kao i ostatak prednje sedmorice Pittsburgha, ali bi se ove sezone opet trebao preobraziti u nepomičnu stijenu s mišićavim rukama koja kažnjava svaku budalu koja je napadne. Kiesel je Hamptonova sušta suprotnost, igrač koji dominira nad protivnicima zahvaljujući fenomenalnoj kombinaciji visine i okretnosti i lateralne brzine koja mu omogućava da pokriva ogromne komade terena. Mlada krv Ziggya Hooda i Camerona Heywarda trebala bi unijeti dovoljno svježine na treću linijašku poziciju, no ni jedan ni drugi izbor prve runde lani nije uspijevao spojiti niz dobrih akcija.

Linebackeri su najkrvoločnija bagra okupljena sa ove strane Rio Gr… Okej, malo sam se zanio. Ali tko me može kriviti u pokušaju opisivanja jedinice koja u svojem krilu štiti najzloglasnijeg linebackera lige, nepredvidivog Jamesa Harrisona. Okorjeli krvnik već je imao nekoliko razgovora s komesionarom lige zbog svojih brutalnih udaraca, a lani je doživio velik pad produkcije zbog ozljeda. Harrison bi se trebao vratiti u punoj formi ove sezone te će opet činiti važan kotačić u mehanizmu jedne od najboljih pass rusherskih jedinica lige. S njegove druge strane pritisak će stvarati LaMarr Woodley koji nije toliko zao kao Harrison, ali i dalje zna opizditi protivnika kao vreća vodom natopljenog cementa. Woodley je također propustio dobar dio lanjske sezone zbog ozljede, no bude li igrao na razini kakvu je pokazao tijekom svoje karijere drastično će olakšati posao Steelersima ne samo zbog napada na QB-a nego i zbog pokrivanja kratkih ruta, screenova i flats dodavanja. Larry Foote i Lawrence Timmons će držati unutarnju stranu jedinice, brinut će o probijanjima, tight endovima i running backovima, a lako je moguće da u određenim paketima napadaju bacača, naročito Foote koji je toliko oduševio glavnog trenera Mikea Tomlina da mu je ovaj obećao kako će dobiti masu playeva ove sezone.

Najopasniji čovjek obrane Pittsburgha, čovjek koji čini LeBeaovu obranu nepredvidivom i opakom, zove se Troy Polomalu. Kada je zdrav on je najopasniji obrambeni igrač lige. Troy može sve – spustiti se na crtu i zaustaviti probijanje, pročitati snap count i oboriti QB-a djelić sekunde nakon što je lopta pokrenuta, otići duboko, duboko, duboko i presjeći loptu u end zoni, sjuriti se prema wide reciveru i odalamiti ga da odleti tri metra u zrak i oteti loptu naizgled sigurnu u rukama opozicije. Njegov najveći problem su ozljede koje ga neprestano prate. Stabilizira li se njegovo zdravlje Troy bi trebao imati još jednu sezonu koja će dodatno olakšati njegov, sad već očiti, ulazak u Hall of Fame. Troy velik dio zasluga treba prebaciti na račun drugog safetya, inteligentnog i pouzdanog Ryana Clarka koji stabilizira secondary naizgled bezgrešnom igrom u sredini polja.

Clarkova prisutnost trebala bi olakšati posao stanjenoj rotaciji bekova koja je tijekom predsezone ostala bez Williama Gaya i Bryanta McFaddena. Stari lisac Ike Taylor stoga će preuzeti dužnosti prvog beka što mu ne bi trebalo biti pretjerano teško – Taylor može pokrivati najbolje protivničke hvatače u zonskoj obrani čak i sa 32 godine koje nosi na leđima. Ostatak jedinice je poprilično tanak sa neprovjerenim Keenanom Lewisom koji se sa slota seli prema aut liniji i mladićima Cortezom Allenom i Curtisom Brownom, no LeBeauova obrana je ionako koncipirana na način da olakša posao bekovima koji trebaju dobro poznavati sistem kako bi bili efikasni.

Efikasnost je ono što krasi Steelerse već desetljećima. Tako bi trebalo biti i ove sezone. Možda ne rasture Ravense u međusobnoj utrci za vrh divizije, ali u doigravanje bi trebali ući. Ozljede su jedina stvar koja ih može pokopati.

Baltimore Ravens

 

Momci iz Baltimorea došli su na dva koraka od ulaska u Super Bowl. Na prvom koraku zašeprtljavio je Lee Evans kada je ispustio čisti lopt u end zoni iz ruku i time izbacio ekipu iz ravnoteže da bi na kraju sve upropastio Bill Cundiff čiji je promašeni field goal srušio Ravense na tlo licem prema zelenoj travi. Pow, right in the kisser.

Unatoč tome što nisu vidjeli najveću utakmicu već 11 godina Baltimore Ravensi su vrhunska momčad, koliko god neki papci poput mene sumnjali da su spremni za osvajanje naslova. Tijekom tih jedanaest godina Ravensi su pobijedili u 104 od 176 utakmica te su samo dva puta završavali sezonu negativnim rezultatom. Baltimore je naslijedio recept kojeg su Steelersi usavršili – gradili su momčad kroz draft, puštali su preskupe i precijenjene igrače da odu čime nisu narušavali prostor pod salary capom, a na tržištu slobodnih igrača plaćali su samo one koji su zatvarali rupe u već posloženoj momčadi, a ne igrače oko kojih bi se ekipa tek trebala graditi. Naravno, lako je biti razuman kada konstantno birate odlične igrače na draftu, ne samo u prvoj nego i u kasnijim rundama.

Doduše, još uvijek je teško odlučiti da li je Joe Flacco bio dobar ili loš izbor. Njegov talent je očit, ta snažna ruka, solidno kretanje u pocketu, preciznost na dugačkim rutama, sve je tu. No Flacco je još uvijek očajan kada treba pročitati obranu zbog čega njegova ofenzivna linija izgleda lošije nego to uistinu jest. Flacco je još uvijek prokleto nekonzistentan. Flacco se zna uspaničiti pod pritiskom, ne toliko mentalnim budući da je lani igrao dosta dobro u velikim utakmicama nego onim fizičkim koji je u NFL-u svakodnevna pojava. Joe ima tek 27 godina te je po kvoterbekovskom računanju vremena tek prošao pubertet što znači kako prostora za napredak ima, ali Ravensi su momčad koja još uvijek ne može računati da će je njen bacač nositi do pobjeda.

To je uostalom razlog zašto Baltimore u doba spread napada i formacija sa četiri krilna hvatača igra arhaičan football velikih paketa i probijanja kroz sredinu. I ne ide im loše. I to je razlog zašto Raya Ricea možemo nazvati jedinim pravim franchise probijačem lige. Možemo raspravljati da li su McCoy, Foster, Peterson i MJD bolji od njega, možemo čak i Chrisa Johnsona uključiti u debatu, ali Rice je jedini probijač pobjedničkog tima oko kojeg je sazdana čitava napadačka igra. Jasno je i zašto. Riceova polivalentnost vidljiva je u svakoj akciji. Kada se sjuri kao topovska kugla iz crtića prema ofenzivnoj liniji Rice prolazi kroz meso, prima udarce i svejedno ostaje na nogama. Kada krene trčati oko tackleova njegova lateralna brzina omogućuje mu da okrene kut, napravi promjenu smjera i odgalopira prema zelenom i praznom komadu terena. Rice je jednako dobar, ako ne i bolji, kada treba uhvatiti loptu na screen dodavanju ili pobijediti safetya jedan na jedan na tradicionalnim backfield rutama zbog čega rijetko ostaje uz Flaccoa na bacačkim akcijama, iako se pokazao više nego solidnim blokerom.

Istina, treba priznati kako Riceu drastično pomaže zonsko blokiranje koje će i od prosječnog RB-a učiniti zvijezdu ukoliko je odrađeno kako treba*. Linija je u potpunosti prilagođena šemi sa mobilnim blokerima koji se muče u zaštiti bacača zato jer nemaju brutalnu snagu potrebnu za zaustavljanje rushera jedan na jedan, ali koji fenomenalno funkcioniraju kao jedinica, razumiju kako stvoriti kuteve za izgurivanje snažnijih igrača s puta i kako kreirati rupe za svog RB-a. Matt Birk je i dalje prvo ime jedinice, centar koji ni u 36 godini nije izgubio ništa od svoje pokretljivosti koja je nužna za zonsko blokiranje.

*Anonimusi Denvera su to najbolje pokazali tijekom nultih, baš kao i Ben Tate koji je briljirao iza zonskog blokiranja Texansa i time malkice bacio sumnju na genijalnost Ariana Fostera.

Kvalitetna igra linije i konstantna probijanja Raya Ricea drastično olakšavaju posao hvatačkoj jedinici koja je lani igrala s puno oscilacija što bi se moglo nastaviti i ove sezone unatoč tome što su se riješili najnekonzistentnijeg igrača ekipe Leeja Evansa. Svi očekuju od Torreya Smitha da izraste u punokrvnu zvijezdu nakon što je lani pokazao da spada među deset najbržih igrača lige koji osim što može brzo trčati zna kako izbjeći kontakt na LOS-u i odraditi pravocrtnu rutu. Čovjek je još uvijek malo sirov, ali njegova sposobnost razvlačenja terena uz Riceovo fenomenalno trčanje izludit će svakog defanzivnog koordinatora. Naročito kada zna da mora paziti i na Anquana Boldina, najboljeg trkača srednjih ruta u ligi. Boldinova čvrstina, visina i snažne ruke kojima drži lopte čak i nakon što pretrpi udarac ili dva su točno ono što Ravensima treba da iskoriste konfuziju u obrani. Mekoruki Tandon Doss bi trebao kompletirati jedinicu zajedno sa Jacobyem Jonesom koji ima potencijal da bude nekonzistentan i greškama sklon kao Evans, ali koji za razliku od Evansa može brzinom promijeniti postavu obrane i otvoriti prostor za neke druge igrače poput tight endova Eda Dicksona i Dennisa Pitte čiji je primarni zadatak blokiranje, ali koji hvataju manje-više svaku loptu bačenu u tijelo.

Napad ima sve komponente da postane jako dobar ukoliko Flacco bude dobar, ofenzivne linija nastavi sa kvalitetnim poslom, Rice se ne ozlijedi, hvatači postanu pouzdani, Mjesec uđe u Sedmu kuću i započne doba Vodolije. Obrana ne treba čekati. Ona jeveć sad jako dobri. Pardon. Podcijenio sam je. Obrana je već sad jebena.

Njeno srce leži unutar masivnih prsa Raya Lewisa. Triesedmogodišnji ubojica je izgubio korak, dva, tri, više ne može pokrivati dodavanja, teško stiže do bržih probijača koji mu nekarakteristično prolaze kroz nabildane ruke, ali i dalje ostaje na terenu u svakoj akciji, ne zato jer ga se treneri boje pa ga ne žele izvaditi iz igre, nego zato jer ga trebaju. Obrana Ravensa promijenila je tri koordinatora u zadnjih pet godina i jedini razlog zašto se sustav nije raspao je Ray Lewis koji prije svake akcije namješta svoje suigrače, izvikuje naredbe i procjenjuje što će napad odigrati. Iskustvo i inteligencija već desetljećima omogućuju ostarjelim igračima da budu važni dijelovi svojih momčadi, od Franca Baresija do Bena Wallacea, a isti je slučaj sa Lewisom koji bi želio uhvatiti još jedan naslov prije nego ode u penziju, uđe u Hall of Fame i krene u borbu protiv depresije koju će, vjerujem, pošteno izmlatiti i ostaviti je u lokvi krvi. Lewisovo iskustvo ove godine neće biti u potpunosti iskorišteno pošto kraj sebe neće imati svoje omiljeno oružje, raketu na navođenje, morskog psa među linebackerima, okrutnog Terella Suggsa. Defanzivni igrač godine operirao je Ahilovu tetivu i teško će se vratiti prije kraja sezone, a ove će ga godine zamijeniti neiskušani Albert McCllelan koji ne može biti ni približno efikasan kao čovjek koji zahtjeva udvajanje čak i kad stoji kraj klupe i pije krv jednoroških djevica iz svoje boce Gatoradea. Ulogu prvog pass rushera u 3-4 sistemu preuzet će Paul Kruger, eksplozivni linebacker koji se specijalizirao za napade na bacače, ali koji nije ni izbliza dobar u pokrivanju terena kao što je to bio Jarret Johnson koji je Baltimore zamijenio sunčanim San Diegom. Na drugoj unutarnjoj poziciji izmjenjivat će se mladi Jameel McClain i brzi Brendon Ayabendejo koji se pokazao vrsnim unutarnjim blitzerom tijekom prošle sezone.

Linebackerska jedinica u odsustvu Suggsa nema snagu kakvu je imala lani, no Ravensi se nadaju kako će igra defanzivne linije donekle otupiti oštricu ovog udarca. Haloti Ngata vraća se u punu formu nakon lanjske ozljede kvadricepsa te bi trebao nastaviti sijati strah među ofenzivnim linijama diljem lige. Ngata je možda i najbolji defanzivni end NFL-a u zaustavljanju probijanja, a njegova okretnost i snaga čine ga ubojitim i u dodavačkim akcijama, makar samo zbog toga što protivnici troše dva igrača da ga zaustave. To bi trebalo olakšati posao Pernellu McPheeju koji bi, bar prema onome što je pokazao lani, trebao postati kučkin sin koji će ubijati bacače. McPhee će se izmjenjivati sa Arthurom Jonesom koji nema nekakve elitne sposobnosti, ali ne uzima predah tijekom akcija, uvijek je u pokretu te igra sa maksimalnim zalaganjem. Ngata, McPhee i Jones mogli bi malo više riskirati ove sezone, dijelom zato jer nema Suggsa i njegovu produkciju treba nadomjestiti, dijelom zato što mogu riskirati s obzirom da u sredini imaju Terrencea Codya koji je pokazao drastičan napredak tijekom svoje dvije sezone u ligi i koji polako izrasta u nose tacklea na kojeg ne samo da možete računati da neće zabrljati, nego na kojeg možete računati da će napraviti pravu stvar. Skoro ko Điboni.

Čak i ako linija i zamjenski linebackeri ne odrade svoj posao kao lani, što bi bilo razumljivo s obzirom na promjenu koordinatora i odlazak brojnih igrača, secondary bi trebao izdržati. Ukoliko Ed Reed ostane zdrav. Budući član Hall of Famea zaprepastio je mnoge kada je najavio odlazak u penziju, ali pokazalo se da Reedu ipak nije lako napustiti football te se vraća i ove sezone. Unatoč tome što ima 33 godine i što ga zbog neprestanih ozljeda igrači zovu Jeremija* Reed i dalje spada među najbolje safetye u ligi, a njegova sposobnost presijecanja lopti, neviđena od dana Ronnieja Lotta, prisiljava bacače da zaborave na bacanje dugih lopti.

*Ne zovu. Lažem vam.

Reed nije polivalentan poput Polamalua i ne pomaže puno u zaustavljanju probijanja, ali za to i nema potrebe budući da je strong safety Bernard Pollard više nego sretan preuzeti udaračke dužnosti na sebe. Ravensi uz dva vrsna safetya ove godine imaju i odličnu rotaciju bekova predvođenu Ladariusom Webbom koji bi nakon ove sezone mogao završiti u Pro Bowlu. Možda je glupo reći da su bekovi predvođeni slot cornerbackom, ali s obzirom na puste promjene u NFL taktikama igrači u slotu postali su gotovo jednako važni kao i bekovi koji operiraju uz aut linije. Tamo će operirati lanjski pick prve runde Jimmy Smith koji je pokazao velike znakove napretka od početka do kraja lanjske sezone, dok će s njegove strane igrati ispolirani Cary Williams kojem gotovo da ne treba pomoć u čuvanju najboljih protivničkih hvatača.

S ovakvim rosterom Ravensi se imaju pravo nadati prvom mjestu na tablici i plasmanu u doigravanje i ulasku u Super Bowl i osvajanju naslova. Bilo bi jako zanimljivo kada bi u eri otvorenih napada i vrhunskih bacača naslov osvojila old skool momčad sa bacačem oko kojeg se godišnje podigne više upitnika nego oko hrvatske gospodarske politike.

Počelo je! Fooooootbaaaaaaaaaall!!!! Prva utakmica nije baš bila nešto, ali bar je bila! Ukoliko dijelite moje oduševljenje javite se na fejs. Ukoliko ga ne dijelite ne znam zašto čitate ovih 6 tisuća riječi bljezgarija o NFL-u-. Ja ću u međuvremenu pokušati održati obećanje i napisati sve privjuove do nedjelje, ali s obzirom na obaveze koje su me stisnule i ostala sranja nisam siguran da će mi to poći za rukom. 

Označeno , , , ,

2 thoughts on “Uvod u NFL 2012: AFC North

  1. Brolo el Cunado kaže:

    Your search – TJ Houshmancuhucgasuudhszad – did not match any documents.

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: