Uvod u NFL 2012: AFC South

Izjednačenost i paritet u većini NFL divizija me uzbuđuje više od erotskih trilera iz devedesetih. Postoji li normalno muško koje bi radije gledalo vulvu Sharon Stone kako nam se smiješi iz dubina bijele haljine nego utrku Steelersa i Ravensa za vrh AFC Northa? Ja kažem ne. Erotski trileri sa obnaženim ženama su gej, mišićavi mačo muškarci su melem za moje oči, naročito kada je njihova borba na NFL brvnu tako prokleto izjednačena. Paritet postoji i u AFC Southu, no tu me ne rajca nego me čini tužnim, kao lica ostarjelih striptizeta iz Sopranosa. Zato jer se izjednačenost krije s krive crte razdvajanja. Izjednačenost AFC Southa očituje se na dnu. U diviziji trenutno stanuje Izvrsna momčad, Solidna momčad koja nas uvijek razočara, Posrnuli velikan koji će biti dobar tek za nekoliko godina i Najdosadnija momčad lige.

Indianapolis Colts

Pripremite se dečki i djevojke, jer lavina stiže. Roj metaka. Navala. Ne, ne mislim na eru Andrewa Lucka u Indianapolisu, mislim na milijun retardiranih pošalica na račun njegovog imena koje će sportski novinari, komentatori i kolumnisti izgovoriti do kraja sezone. Jedna od najčešćih bi trebala biti „Colts are all out of luck“.

Andrew je čovjek čiji talent, koji se vidi sa jebenog Olympus Monsa kroz leće Mars Rovera, može preporoditi čak i najgluplje franšize na svijetu, a  Coltsi to definitivno nisu. No da takav talent zasja trebaju proći godine. Luck je sistemski bacač, inteligentni kučkin sin koji će vas natjerati da mislite jedno, radite drugo i na kraju s očajem sisate treće dok Luckovi suigrači slave još jedan pobjednički tačdaun. Problem sistemskih bacača je da prvo moraju naučiti sistem, shvatiti protivničke obrane i početi sa njihovim raščlanjivanjem, prvo u video-sobi, nakon toga na terenu. Luck nema improvizatorske sposobnosti jednog Cama Newtona zbog čega je nelogično očekivati da će odmah u prvoj sezoni revitalizirati Coltse, ali trebao bi pokazati zašto je draftan. Solidna ruka, čitanje obrana, duboko razumijevanje igre i sposobnost istinskog vođenja momčadi, ne praznim frazama i bodrenjem nego čistom fizičkom igrom, to je ono što je Lucka učinilo zvijezdom na Stanfordu. Ono što će ga učiniti zvijezdom u NFL-u je razumijevanje vlasnika kluba Jima Irsaya i novog generalnog menadžera Ryana Grigsona da uspjeh u ovoj ligi dolazi polako, postepeno, i da ga obično dočekaju samo strpljivi ljudi. Coltsi su stoga promijenili čitav svoj sistem unutar kluba, dovukli novog trenera Chucka Pagana koji će instalirati agresivnu 3-4 obranu i ofenzivnog koordinatora Brucea Ariansa koji bi trebao uvesti fluidni sustav koji koristi bazične 2TE pakete na način na koji ih koriste Patsi i na koji ih je koristio Stanford za vrijeme Luckove ere.

Coltsi će potrošiti nekoliko sezona na obnavljanje istrošene hvatačke jedinice, a obnovu su započeli dovođenjem tight endova ključnih za Ariansov sustav i za Luckov razvoj. Coby Fleener biran je već u drugoj rundi zato jer je imao fenomenalnu kemiju sa Luckom na faksu, dok je Dwayne Allen biran već u trećoj rundi zbog nevjerojatnih fizičkih predispozicija, prije svega skočnosti i snage koji bi ga trebali učiniti nezaustavljivim na kratkim rutama dok Fleener bude rastezao teren po tzv. šavu. Fleener i Allen će morati blisko surađivati sa živućom legendom Reggiejom Wayneom koji više neće biti korišten kao primarni hvatač što i ne može biti u trideset i trećoj godini života prožetog udarcima i ozljedama, nego će biti korišten kao igrač koji mijenja pozicije, odlazi u motion, započinje akcije na mjestu trećeg tight enda i radi sve one kerefeke specifične za Ariansove momčadi. Mjesto prvog hvatača trebalo bi pripasti Austinu Collieju koji je solidan trkač ruta, ali je malkice precijenjen, dok će drugi hvatač biti brzanac Donnie Avery kojeg su Coltsi doveli tijekom predsezone. Malo je vjerojatno da ćemo ovu trojicu gledati u Coltsima za tri ili četiri sezone kada krenu u lov na titulu, ali ništa nije nemoguće.

Nisam pretjerano siguran ni da ćemo za par godina gledati Donalda Browna u plavom dresu Indianapolisa. Bivši izbor prve runde lani je konačno pokazao male znakove života te je finiširao u stilu, ali ove će sezone igrati u setovima bez fullbackova koji su mu lani krčili put što bi još jednom trebalo razotkriti njegovo loše prepoznavanje rupa za trčanje i po ničemu specijalnu brzinu. Ali tko zna, Brown nas možda opet iznenadi. Coltsi su za svaki slučaj izabrali Vicka Ballarda u petoj rundi i pokupili podcijenjenu električnu jegulju Mweldea Moorea koji bi trebao igrati na trećim pokušajima zbog solidnog blokiranja i mekanih ruku.

Brownu, Lucku i svim ostalim igračima posao bi mogla olakšati ganjc nova ofenzivna linija. Joe Ritz i Anthony Castonzo jedina su dva startera od lani, što je sasvim razumljivo pošto su Coltsi imali jednu od najgorih ofenzivnih linija dvije iljade i jedanaeste godine. Castonzo je lani izabran u prvoj rundi te je pokazao talent, rad nogama, okretnost i sve ostale stvari potrebne na poziciji lijevog tacklea, a još samo ostaje da taj talent pretvori u produkciju. Novopristigli igrači trebali bi biti bolji nego lanjski starteri, samo je pitanje koliko. Kada bi Winston Justice pokazao da je njegova igra u Philadelphiji bila plod nesretnog spleta okolnosti i kada bi konačno pokazao da može biti konzistentno kvalitetan na desnom tackleu čitava jedinica bi se preporodila. No bez njegovog učinka nije pretjerano vjerojatno da će Luck, Brown i društvo uživati u nekoj pretjeranoj zaštiti.

Velike promjene u napadu nisu ništa prema promjenama s druge strane lopte. Paganova 3-4 obrana pomakla je jedan od najboljih pass rushing dvojaca lige s pozicije defanzivnih endova na pozicije linebackera. Ukoliko se Ryan Mathis i Dwight Freeney brzinski prilagode na novu šemu obrana Coltsa će kako – tako funkcionirati u nadolazećoj sezoni. Ukoliko prilagodbe ne bude protivnici će ih šamarati kao Chris Brown Rihannu*. Freeney i Mathis imat će težak posao budući da će sada morati brinuti o čitanju napada, zaustavljanju blokera u run akcijama, surađivanju sa ostalim blitzerima i sličnim stvarima, a ne bi me čudilo da ih Pagano koji put, zajebancije radi, spusti u pass coverage.

*Iako sam upotrijebio ovu debilnu šalu valja napomenuti kako je nasilje nad ženama dno dna ljudskog ponašanja.

Društvo na linebackerskim pozicijama će im činiti Kavell Conner, igrač profinjene tehnike fokusiran na zaustavljanje probijača i pomaganje secondaryu i Jerrell Freeman, neprovjereni linebackere koji je dobio priliku samo zato jer je solidni Pat Angerer slomio stopalo u predsezoni. Coltsima treba kvalitetna predstava insiderskih linebackera kako bi olakšali tranziciju Mathisu i Freeneyu koji imaju već 30 godina i svu su karijeru odradili u 4-3 sistemu, no sumnjam da će je dobiti. Talent je pretanak.

Nešto je deblji na defanzivnoj liniji koja je živnula dovođenjem odličnog Coreya Reddinga iz Baltimorea; čovjeka koji igra kao razjareni nosorog zbog čega stalno upada iza linije razdvajanja i udara bilo bacače bilo probijače prije nego shvate što se tu, jebemumater, događa. Redding će dobar dio sezone učiti Filija Moalu, klasičnog defanzivnog tacklea, kako igrati DE poziciju u 3-4 sustavu, a Moala je pokazao solidno bočno kretanje koje bi mu trebalo olakšati prijelaz na novu poziciju. Antonio Johnson trebao bi držati srednju poziciju i od njega ne treba očekivati bilo kakvu penetraciju, ali bi svojim tijelom trebao dobro krčiti A-Gapove i time sprječavati probijanja kroz samu sredinu.

Zaustavljanju probijanja trebali bi doprinjeti i safetyi Tom Zbikowski, čovjek koji ima godine iskustva igranja u Paganovoj šemi i Antoine Bethea, odlični Pro Bowl igrač koji je još uvijek drastično podcijenjen unatoč tome što pokriva dosta terena, uzima dobre kuteve prema probijačima, pomaže nisko u boxu i ove bi sezone mogao postati ključan u maskiranju Paganovih blitzeva. Bethea ne bi uopće bio opcija za blitzanje da se Coltsi nisu uzeli i doveli odličnog Vontaeu Davisa na mjesto prvog beka. Vontae je malo blesav i ćudljiv i teško je s njime raditi, ali brate, čovjek može pokriti većinu hvatača u ligi jedan na jedan i svakako vrijedi izbora druge runde, naročito kada uzmemo u obzir da su bekovi najdeficitarnija pozicija u ekipi Coltsa, deficitarnija i od ofenzivne linije i probijača. Jerraud Powers i Cassius Vaughn vjerojatno ne bi startali ni za jednu drugu ekipu u ligi, što vam dovoljno govori o svemu.

Godine vrhunskog footballa će vam to napraviti. Sportovi određeni sallary capom, trejdovima i draftanjem su ciklički. Ukoliko pobjeđujete normalno je da će se talent prorijediti, veterani će odlaziti ili za novcem ili u penziju, a vaša pobjednička ekipa će se raspasti i ostaviti neke dijelove momčadi uništene. Coltsi su godinama bili u samom vrhu i sada se trebaju pripremiti na nekoliko teških godina. Za razliku od drugih ekipa Coltsi imaju plan. I vrhunskog quarterbacka. U footballu ne postoje dvije važnije stvari. Osim sreće.

Jacksonville Jaguars

Kada sam bio klinac obožavao sam Garfieldov crtić u kojem pretili mačak objašnjava kako država Wyoming ne postoji. Ne znam zašto. Valjda sam imao nekakv bolesni fetiš na mape ili nešto slično. U svakom slučaju mogli bi istom logikom osporiti postojanje Jacksonville Jaguarsa. Poznajete li ikoga tko navija za Jagse? Naravno da ne. Jeste li ikad gledali utakmicu Jaguarsa? Pa niste valjda ludi! Sve one vijesti da su im utakmice zacrnjene na telki zato jer ljudi ne dolaze na utakmice su najobičnija laž koju su skovali vanzemaljci i maso… Molim? Šta? Jacksonville Jaguarsi postoje?! Nitko ne navija za njih jer su najdosadnija momčad lige?! Pa što niste prije rekli!

Sve oko ove ekipe je dosadno. Njihov dosadni grad i dosadni stadion i dosadni tirkizni dresovi i dosadni igrači koji igraju u dosadnom sistemu dosadnog trenera Mikea Mularkeya i koji ostvaruju dosadne rezultate kao što su 8 – 8 i 7 – 9 koji vam onemogućuju da izaberete visoko na draftu i da uđete u doigravanje. Isuse, zijeva mi se od ove dosadne rečenice.

Okej, pretjerao sam, nije baš SVE dosadno. Onaj Maurice Jones-Drew je zapravo jeben igrač kojeg je gušt gledati. Možda je to razlog zašto Jaguarsi nisu željeli restrukturirati njegov ugovor i dati mu novce koje zaslužuje? Mislim, možda je u njihovom planu igrati toliko dosadan football da uspavaju svoje protivnike i to doslovno i onda po tiho zabijaju poene dok linebackeri i safetyi i bekovi spavaju na vlažnoj floridskoj travi uspavanog Jacksonvillea. Jer to bi bilo jedino logično objašnjenje zašto ne žele dati Jones-Drewu lovu koju je čovjek već zaradio. Svojim agresivnim stilom igranja zbog kojeg prima iznadprosječan broj udaraca unator kojima ostaje na terenu MJD vam garantira da će se njegova karijera brzo ugasiti, al bar bi još tri godine trebao igrati na vrhunskom nivou. Bez njegova učinka Jagsi bi bili idealan kandidat za ekipu s najmanje pobjeda u sezoni. U napadu gotovo ništa osim džepnog Herkula ne štima.

Njegova ofenzivna linija jedan je od razloga zašto prima toliko puno udaraca. Treba biti pošten i priznati da su linijaši patili od brojnih ozljeda u zadnje dvije sezone što je usporilo razvoj individualnih vještina igrača i oslabilo koheziju unutar jedinice, ali čak i kad su zdravi linijaši Jacksonvillea ne spadaju u elitu, zapravo, radi se o grupi koja nam vjerojatno nikada neće dati igrača vrijednog spomena. Uche Nwaneri je jedini igrač koji je lani ostvario vidljiv napredak i to prije svega kao run bloker zbog sposobnosti da otrči niz teren i mazne linebackera, ali poprilično je loša vijest kada vaš najbolji igrač igra desnog guarda i kada ni njega ne možete svrstati među pet ili čak deset najboljih na svojoj poziciji.

Linija će imati problema sa zaštitom bacača kojem će zaštite svakako trebati. Srećom pa u Jacksonvilleu žive samo penzioneri koji vuku tankove sa kisikom za sobom pa ga neće trebati štiti i od navijača. Blaine Gabbert je loš. Bar je lani bio loš. Treba priznati da ima monstruoznu ruku kojom može zafitiljiti loptu sedamdeset metara niz teren, ali sve drugo je loše. Rad nogu mu je nikakav. Prepoznavanje obrana ne postoji. No ono što je najgore je panika koja se javlja čim nanjuši da ga napadaju i koja bi ga mogla spriječiti da se razvije u pristojnog startera. Treneri su navodno bili jako sretni onim što je prikazao tijekom predsezone kada je ostavio jadnog Chada Hennea u prašini iza sebe, što doduše niti jednom poštenom bacaču ne bi trebalo biti teško.

Gabbert će već u drugoj sezoni morati pokazati da može opstati u NFL-u zato što su svršila ona stara vremena u kojima se QB-a gradilo kroz tri ili četiri sezone. Živimo u instant vremenima, a sport je uvijek bio preslika, baš kao i bilo koja grana umjetnosti, vremena u kojem živimo. Gabbertovom opstanku trebao bi pomoći svježe potpisani Laurent Robinson i svježe na draftu izabrani Justin Blackmon. Robinson je imao krasnu sezonu u Dallasu u kojem je iskoristio ozljede Austina i Bryanta i pokazao da njegova fluidna, mekana igra može uspjeti u novom NFL-u, ali to ne znači da bi trebali zaboraviti kako je četiri sezone prije toga bio poprilično za kurac. Justin Blackmon bi se s vremenom trebao razviti u zvijezdu zbog čega je i izabran petim pickom drafta, ali baš i kao svaka prava NFL zvijezda pokazao je da ima sklonost vožnji pod gasom zbog čega je uhićen početkom godine. Preživi li Blackmon susrete sa zakonom trebao bi pokazati dio svog talenta u rookie sezoni, ali očekivati od njega da preporodi anemični zračni napad Jacksonvillea, koji se ne koristi ni trikovima ni uzbudljivim novim paketima, nije realistično. Hvatačima obično treba nekoliko sezona da uhvate ruku, ili u Blackmonovom slučaju da uhvate rutu. Mike Thomas bi trebao biti treći hvatač jedinice, no nakon lanjske katastrofalne sezone od njega je bolje ništa ne očekivati. U teškim paketima Jacksonvillea važnu će ulogu odigrati i tight endovi Marcedes Lewis i Zach Potter (koji mijenja ozlijeđenog Zacha Millera) koji svakako znaju uhvatiti loptu, naročito krupni Marcedes koji bi bio ubojito oružje u nekoj ekipi koja zna koristiti tight endove. Ipak, ova dvojica igrača, baš kao i hvatači, najčešće će biti korišteni kao blokeri za Mauricea Jones-Drewa u predvidljivom napadu Jagsa. Samo da i oni ne zaspu od dosade.

Obrana se lani razbudila. Nakon što je užasni trener Jack Del Rio dobio kajlu defanzivni koordinator Mel Tucker je po prvi put u pet godina dobio punu kontrolu nad svojom jedinicom. Na kraju sezone obrana Jaguarsa je po statistici bila među deset najboljih u svim relevantnim kategorijama. To ne znači da je Tuckerova obrana zanimljiva i uzbudljiva. Jok! Jaguarsi streme dosadi, a Tuckerova 4-3 zonska šema je najdosadnija obrana koju možete igrati u footballu. Ona može biti efikasna ukoliko u ekipi imate vrsne defanzivce, no ukoliko imate prosjek kakav imaju Jaguarsi ona će dosta često pucati iako ne bi smjela dopuštati velike akcije, bar na papiru. Bog zna kako će funkcionirati bez najvažnijeg igrača sistema, neumornog linebackera Clinta Sessiona koji je završio na PUP listi i neće ga biti tijekom prve polovice sezone.

Najbolji čovjek obrane zove se Jeremy Mincey, all-around defanzivni end koji je potiho odradio sezonu sa 8 sackova. Mincey je kvalitetan pass rusher čija kvaliteta leži u sposobnosti da kvalitetno pokriva i probijačke rute, drži protivničke tackleove u pat pozicijama i gura njihova tjelesa u rupe koje pokušavaju otvoriti. Mincey se ne uspijeva odvojiti od protivnika u takvim situacijama da sam ostavari obaranje, ali njegovo izvrsno postavljanje olakšava posao ostalim igračima poput njegovog kolege s druge strane, mladog Andrea Branchea kojeg su Jagsi izabrali u drugoj rundi drafta. Branche je fluidan igrač koji može okrenuti kut i trebao bi poboljšati skromni pass rush Jagsa, ali se na faksu znao gubiti u probijačkim akcijama. Tu će mu Minceyevo postavljanje dobro doći, baš kao i igra defanzivnih tackleova Tysona Alualua, koji sjajno ulijeće u gapove i trebao bi pomoći i u obrani dodavanja i CJ Mosleya, veterana kojeg je teško uhvatiti za dres i dugo držati na jednom mjestu, ali koji će se dosta rotirati sa zanimljivim Terrenceom Knightonom kako bi ostao svjež.

Leđa će im čuvati osakaćena linebackerska jedinica kojom gospodari najvažniji čovjek obrane Paul Posluzny. Veteran je odličan igrač protiv runa čime nadomješta nesposobnost pokrivanja kratkih ruta i generalno loš pass coverage, no njegov učinak se ionako mjeri prije nego je lopta izvedena. Kao klasični Mike, Posluzny namješta obranu prije svakog snapa što je u klasičnoj 4-3 zoni bitnije nego u bilo kojoj drugoj obrani. Njegove su procjene bile najzaslužnije za solidnu igru čitave jedinice tijekom prošlogodišnje sezone iz pakla. Russell Allen će mu činiti društvo u odsustvu Sessiona, no ne očekujem da ćemo često gledati ovog udarača prilikom očitih dodavačkih situacija. Najbolji cover LB ekipe definitivno je Daryl Smith koji je sposoban pokriti i flatse i klasičnu srednju zonu, a uz to je poprilično solidan u zaustavljanju probijanja, iako se ne možete u potpunosti pouzdati u njega u tom segmentu.

Budući da linebackeri nisu skloni pokrivanju, a prednja linija nije toliko dobra da kreira pakleni pass rush normalno je da će bekovi i safetyi biti izloženi. Jaguarsi se nadaju da će konstantna igra sa dva duboka čovjeka biti dovoljna da spriječi dugačka dodavanja, no isto su se nadali i Chicago Bearsi prošle sezone pa se to nadanje pokazalo pogrešnim. Uostalom, više puta sam ponovio: „Tko živi u nadi umire u govnima“. Jaguarsi se nadaju da će osrednji Dawan Landry i Dwight Lowery dovoljno kvalitetno odraditi svoju Deep-2 ulogu, u što nisam baš previše siguran. Baš tako nisam siguran da će tanka rotacija bekova moći ikoga zatvoriti. Rashean Mathis je nekoć bio vrstan bek, ali godine i puknuti ligamenti učinili su ga nesigurnim i sporim. Derek Cox se pokazao nekonzistentnim i sklonim ozljedama, a treći bek Aaron Ross bi trebao bolje igrati u slotu nego je to radio na krilu u Giantsima, ali se ni na njega ne možete pouzdati.

Zapravo, čitava obrana, ma čitava momčad Jacksonvillea je puna igrača koji osciliraju i koji jedan čas mogu biti sjajni, a već drugi katastrofalni. Samo su dvije stvari sigurne. MJD će i ove sezone biti zvijer. Jacksonville Jaguarsi će i ove sezone biti dosadni.

 Tennessee Titans

 

U grčkoj mitologiji titani su bili besmrtni divovi epske snage i izdržljivosti, potomci Gaie i Urana, bogovi koji su činili prvi Panteon. Ekipa iz Tennesseeja im nije nimalo nalik. NFL Titani su mediokritetska momčad koja uvijek pronađe način da razočara svoje navijače. Uvijek tu negdje, nikad u vrhu, nikad na dnu. Bez okusa i mirisa. Bez ikakvih naznaka božanstva.

Jedan od razloga za prosječne rezultate Titansa je sistem koji konstantno stvara kvalitetne igrače i onda im pušta da odu iz kluba bez ikakve odštete. Titansi su u proteklih pet godina proizveli Alberta Haynswortha, Javona Kearsea, Jasona Babina i Cortlanda Finnegana samo da bi im mahnuli zbogom, nekima taman kada su otišli kvragu, drugima kada su bili na vrhuncu snage. Unatoč uspješnom razvijanju mladih snaga Titansi su radije trošili milijune na istrošene veterane poput Matta Hasselbecka i Kameriona Wimbleya nego na zadržavanje ljudi koji su odrasli u njihovom sustavu, poznavali ga iznutra i u njemu se osjećali ugodno. Potreba za instant uspjehom, naučili smo, postala je brutalno jaka u zadnjih 15 godina.

Instant uspjeh doduše ne dolazi bez provjerenog QB-a. Titansi su odlučili kako će ove godine ključeve auta predati u ruke Jakea Lockera, pa kud puklo da puklo. Matt Hasselbeck ipak ima 37 godina, ne može ekipu odvući do doigravanja, a sva njegova inteligencija i preciznost ne mogu prikriti ugrize zločestog zubala vremena čiji je zagriz postao izraženiji zbog milijarde ozljeda. Jake Locker nije ni blizu dobar bacač kao stari Mate, ali Titansima nudi varljivu nadu u svijetlu budućnost. Locker se vjerojatno nikada neće razviti u pravog bacača – nervozan je kao Woody Allen prije seksa, stalno bježi iz pocketa, progresija mu je nikakva a brzina i mobilnost mu samo odmažu da postane bolji QB. Titansi će, sudeći po predsezoni, implementirati masu bootlegova i roll-outova kako bi pocket učinili mobilnim, zaštitili Lockera i omogućili mu da skrati polje igre, no nisam baš siguran da će im to puno pomoći u igri zrakom.

Doduše, moglo bi revitalizirati njihovu igru po zemlji. Lockerova pokretljivost mogla bi izbaciti obrane iz ravnoteže i otvoriti prostor za zonsko blokiranje ofenzivne linije i otuđenog Chrisa Johnsona. CJ je prošle sezone zasmrdio čitavu ligu svojim nespretnim, preopreznim a opet nesmotrenim probijanjima. Superheroj koji je osvojio više od 2 tisuće jardi po zemlji postao je prosječan probijač koji se boji kontakta i pitanje je može li se vratiti u formu koju je imao prije nego je potpisao super – masni ugovor s Titansima. Momčad ga treba, ostali probijači nisu mu ni blizu, a čudesa koja je nekoć radio uvelike bi olakšala posao Lockeru.

Linija će sasvim sigurno i ove sezone dobro otvarati rupe, kao što je to radila i lani. Ne samo da Titansi upražnjavaju sve popularnije zonsko blokiranje nego imaju i talentirane igrače. Okej, unutarnji dio i nije bogznašta iako bi se trebao popraviti dolaskom 34 godine starog Stevea Hutchinsona koji će vjerojatno u Hall of Fame kad završi karijeru, ali su zato tackleovi jebeni, i zajebani veteran David Stewart i dugoruki Michael Roos koji spada među 7 najboljih LT-ova lige.

Roos i Stewart garantiraju ne samo prostor za Johnsona nego i dodatne djeliće sekunde za Lockera što bi se trebalo odraziti i na igru hvatačke jedinice. Kenny Britt je definitivno prvo ime ekipe unatoč nezrelom ponašanju i učestalim ozljedama i ispuštenim loptama i… Ono, Britt je brz i skočan i mogao bi biti odličan hvatač, ali ne čudi me baš što su Titansi uzeli jednako nezrelog Kendalla Wrighta u prvoj rundi drafta. Wright će ove sezone biti korišten na milijun pozicija no već bi sljedeće godine trebao biti prvo rješenje Tennesseeja uz aut liniju gdje mu je i mjesto s obzirom na brzinu i osjećaj za igru. Prekaljeni veteran Nate Washington također će se boriti za svoj dio jardaže, a iako je teško očekivati da će ponoviti lanjsku sezonu od iljadu jardi trebao bi biti produktivan u sistemu Titansa.

Hoće li sistem biti produktivan i sa druge strane terena ostaje da vidimo*. Titansi će i ove sezone oformiti svoju klasičnu 4-3 zonu koja je u prošlosti znala dobro funkcionirati zbog iznimnog i podcijenjenog talenta momčadi. Talenta doduše više nema nakon godina odlazaka, ali da se tu skrpati jedna okej ekipica. Ako ne očekujete previše.

*Kakva hrabra i pametna rečenica. Kakva analiza stručna, baš sam ponosan.

Kao što sam ponovio milijardu puta, 4-3 obrana počinje pritiskom defanzivnih endova. Titansi su u ekipu dovukli bivšeg Raidera Kameriona Wimbleya koji bi trebao odraditi pošten posao na liniji, ali kojeg su Titansi panično pretplatili umjesto da su sačuvali lovu za neke druge igrače. Wimbley svojom prepoznatljivom igrom neće iznenaditi mnoge, ali bi zato Derrick Morgan mogao. Bivši izbor prve runde uništio je koljeno u rookie godini i sada se po prvi put vraća na teren bez ikakvih bolova. Morgan je brz, zna okrenuti kut, nije bajan ali nije ni grozan kontra probijanja i dobro čita kretanja bacača što bi ga trebalo učiniti iznadprosječnim rusherom, a to je upravo ono što Titansima treba. Šteta što je David Ball pretrpio potres mozga i završio na IR-u jer je njegovom ozljedom jedinica izgubila svu dubinu koju je imala. Unutarnja strana linije bi zato trebala biti više nego solidna. Jurrell Casey je u svojoj prvoj sezoni pokazao da ima mota i života za igrača od 150 kila i Titansi ozbiljno računaju s njegovim razvojem. Karl Klug, koji je lani skupio sedam sackova kao vrstan A-gap penetrator i Sen’Derrick Marks, jedan od najboljih zaustavljača probijanja u ligi činit će ostatak rotacije na DT pozicijama.

Jedina razlika između standardnog 4-3 sustava i šeme koje igraju Titansi je u načinu na koji se linebackeri često spuštaju nisko, gotovo do prve razine obrane, naročito kada očekuju probijanje. Šteta što je Akeem Ayers jedini igrač koji uistinu može igrati na takav način bez da pati njegovo pokrivanje terena. Ayers jest nekonstantan, ali on je mila majka prema ostatku linebackerske jedinice koja je lani bila odgovorna za jednak broj pogrešnih pokrivanja kao i secondary. To se možda popravi uvođenjem lanjskog picka četvrte runde na mjesto Mike startera. Colin McCharty nije bogznakakav igrač, ali lik je dobar u predviđanju akcija i postavljanju suigrača makar ulazi u tek svoju drugu sezonu. Podmukli veteran Will Witherspoon unijet će potrebnu dozu agresivnosti u jedinicu, no nekako sumnjam da ćemo ga često viđati na trećem pokušaju zbog toga što čovjek voli zaplivati u prostoru više od Phelpsa, Spitza i Draganje zajedno.

S obzirom da se bekovska rotacija znatno oslabila odlaskom nezrelog ali čvrstog Cortlanda Finnegana ne treba očekivati da će se safetyi često spuštati u box budući da će morati pokrivati duge rute u klasičnoj Deep-2 zoni. Michael Griffin bi se u tom sistemu trebao snaći kao riba u vodi budući da obično može solidno pokriti čitav teren, a ovako će morati pokrivati samo svoju polovicu. Jordan Babineaux bi zato mogao dopustiti velik broj hvatanja budući da se često gubi i ostavlja protivnicima prostora, ali će zato i isporučiti velik broj tvrdih udaraca. Nitko živ ne zna što možemo očekivati od bekovske rotacije koja uključuje mladiće poput Alterrauna Vernera i Jasona McCourtya koji su još uvijek previše skloni pogreškama u sistemu koji se ne zasnivana na varkama i mindfuckingu nego staroj dobroj egzekuciji.

Od Titansa stoga ne treba očekivati ništa više od onoga što su pokazali lani. Dapače, treba očekivati manje. Lani su mnogi, uključujući i mene, očekivali da će prekinuti sa svojim mediokritetskim nizom i šokirati ligu. Niš od toga. Njihov identitet je izgrađen i trebat će vremena da se promijeni.

Houston Texans

The circle is unbroken! Devetnajst je godina prošlo od trenutka kada su Hjustončani imali ekipu u doigravanju. Njihovi ljubljeni Oilersi osvojili su diviziju davne iljadudevestodevestreće da bi tri godine kasnije preselili u Nashville i prozvali se Titanima. Texansi su lani ušli u plejof u kojem su neslavno zglajzali, no to im nitko nije mogao zamjeriti nakon što su ostali bez svog produktivnog bacača Matta Schauba. Vlasnik Bob Mcnair i navijači ove sezone očekuju najmanje jednak rezultat kao i lani s obzirom na slabašnu konkurenciju u diviziji, a mnogi vide Texanse i kao ekipu koja bi mogla u Super Bowl unatoč tome što ih je predsezona oslabila u odnosu na lani.

Naravno, u doigravanju je sve moguće ukoliko vaši najvažniji igrači ostanu zdravi. Texansi su lani nadozidali poseban dodatak stadionu kojeg su opremili najmodernijom medicinskom opremom kakva bi posramila i slavne institucije bolničarstva poput KBC-a Firule, samo kako bi skratili put svojim ozlijeđenim igračima do bolnice. Matt Schaub, Arian Foster i Mario Williams, dakle tri daleko najbolja igrača ovog kluba, propustili su velike dijelove sezone zbog ozljeda i unatoč tome je Houston ušao u doigravanje. Super Marija više nema u ekipi, ali Foster i Schaub su još uvijek tu.

Matko doduše ne spada u vrhunske QB-eve, ali je izuzetno važan u sistemu Texansa. Njegova ruka je jedna od najslabijih u ligi, njegovo kretanje je loše, a sposobnost da pretvori razvaljene akcije u dobitak za Texanse kod njega ne postoji. Schaub je oprezan, inteligentan i precizan bacač čija produkcija nadmašuje njegov talent zato jer igra u sistemu glavnog trenera Garya Kubiaka koji je izgrađen na Schaubovim kvalitetama i koji nagrađuje egzekuciju nauštrb atraktivnosti, odnosno pravilnu progresiju i metodičnost nauštrb velikih akcija. To je jedan od razloga zašto Texansi redovito pobjeđuju u više od 50 posto svojih utakmica ali i zašto gube u tekmama koje prelama jedan jedini plej.

Što objašnjava zašto su probijači važniji za Kubiakov sustav od bacača, pa makar on osvajao 4300+ jardi po sezoni. Niti jedna ekipa ne odrađuje zonsko blokiranje bolje od Texansa, iako je upitno hoće li se takva dominacija ofenzivne linije nastaviti i 2012. godine s obzirom na ogroman broj novih igrača u jedinici koja nije igrala dobro zbog talenta svojih igrača nego zbog kohezije i uigranosti. Odlaske Erica Winstona i Mikea Brisiela Texansi bi još kako tako preživjeli, ali odlazak veličanstvenog fullbacka Lawrencea Vickersa će ih posebno boljeti budući da je Vickers bio najzaslužniji za fenomenalne predstave rezervnog probijača Bena Tatea tijekom prošle sezone. Texansi će unatoč promjeni osoblja zadržati isti sistem u kojem ćemo često gledati dva tight enda Owena Danielsa i Garreta Grahama u probijačkim akcijama, iako je Daniels više građen kao hvatač.

Arian Foster i Ben Tate će imati najviše koristi od Kubiakove šeme. Nakon Tateove fenomenalne polusezone mnogi su se pitali je li Fosterov talent prenapuhan, no kada se čovjek vratio jasno se vidjelo da je ipak klasa za sebe. Njegova strpljivost čini ga savršenim igračem za ovaj sistem, njegove promjene smjera čine ga odličnim igračem za bilo koji sistem, a njegova sposobnost da uvijek padne prema naprijed za vrijeme svakog jebenog tacklea i na taj način osvoji dodatni jard je ono što ga u mojim očima čini vrhunskim igračem. Foster je uostalom i jako dobar hvatač zbog čega talentirani Tate ipak neće imati toliko prilika kao lani.

Dobrih hvatača Texansi nemaju na pretek i zato su screenovi na Fostera tako važni u ovom sistemu. Sreća pa imaju Andrea Johnsona koji je muku mučio sa ozljedama tijekom prošle sezone zbog čega je i izgubio titulu najboljeg all-around hvatača lige koju je do tad suvereno držao. Johnson je zvijer zbog brzine, zbog trčanja ruta, zbog osvajanja fifti-fifti lopti, zbog životinjskog blokiranja koje je izrazito bitno Garyu Kubiaku. Ostatak jedinice nije bogznašta iako se mora priznati kako je pouzdani Kevin Walter puno bolji hvatač nego ljudi misle čisto zbog toga što hvata gotovo sve lopte bačene na njegovu stranu unatoč tome što se teško odvaja od svojih čuvara. Ostatak jedinice sastoji se od neprokušanih rookieja i problematičnih mladaca koje nećemo spominjati kako svima koji su prognozirali ulazak Texansa u Super Bowl ne bi zapela knedla u grlu.

Doduše, svi ti ljudi svoje prognoze ne zasnivaju samo na predviđanju da će napad Texansa biti produktivniji nego lani nego i da će novokomponovana obrana Wadea Philiphsa nastaviti graditi na uspjehu kojeg je ostvarila lani. Čovjek koji je izgledao kao dobrodušni stari djedica kao trener Cowboysa preporodio se u Houstonu u kojem se vratio na svoje staro mjesto defanzivnog koordinatora. Philips upravlja specifičnom 3-4 obranom u kojoj voli spuštati vanjske linebackere gotovo na samu liniju i na taj način prisiljavati ofenzivnu liniju da igra jedan na jedan i u probijačkim i u dodavačkim akcijama. Takav gambit donekle otupljuje oštricu pass rusha zato jer linebackeri napadaju bez uobičajenog zaleta od par metara, ali Texansi definitivno imaju igrače koji mogu igrati u takvoj obrani što su pokazali i lani.

Odlazak Marija Williamsa će ih teško pogoditi kao što bi pogodio svaku drugu ekipu, no Texansi imaju dovoljno oružja da nadomjeste njegov učinak. Razlog je pass rush koji ne ovisi toliko o vanjskim linebackerima koji su u ovom sistemu samo egzekutori no ne i začetnici pritiska. Razlog zašto Philipsova obrana funkcionira su tri linijaša koji ulijetavaju u A i B gapove i tjeraju ofenzivnu liniju da se kontrahira i na taj način omogućuje OLB-ovima da šamaraju bacače ili rade contain u trkačkim akcijama. Najbolji čovjek u biznisu zove se JJ Watt koji je već u svojoj rookie godini pokazao da se dominantna igra sa Wisconsina može preslikati na NFL. Watt je krasan igrač koji dugim rukama i neumornim tempom udara, baca iz ravnoteže i gnjavi guardove dok konačno ne popuste i predaju mu se. Već sada spada među najbolje igrače u obrani runa u čitavoj ligi, a samo zato što igra u Philipsovom sistemu broj sackova mu nije veći. S njegove druge strane smjestio se Antonio Smith koji nije tako dobar igrač ali igra jednakim intenzitetom, konzistentan je ko nulti meridijan i situacije koje ne može riješiti talentom rješava zahvaljujući osmogodišnjem iskustvu. Smithu i Wattu olakšava igranje uz ogromnog Shauna Codya koji je pokretan za svojih 145 kila i čija jedina prava mana je što se brzo umara pa ga treba mijenjati.

Uz Watta i Smitha stajat će, kao što sam ranije objasnio, vanjski linebackeri koji 3-4 sustav zapravo pretvaraju u 5-2. Glavni egzekutor ovog sistema zove se Darwin Barney koji je prošle sezone upisao 11.5 sackova kraj svoga imena i koji bi unatoč sjajnoj produkciji na žalost mogao dobiti puno manje prilike ove sezone čisto zato što su Texansi u prvoj rundi birali Whitneya Mercillusa koji ima dovoljno talenta da upiše nekoliko uzastopnih sezona sa 12+ sackova. Mercillus neće startati ni na drugoj strani na kojoj se nalazi nabrijani Brooks Reed koji je lani biran u drugoj rundi, što će reći kako Texansi imaju pass rushera viška i zbog toga trebaju slaviti – takvi igrači vam osiguravaju produktivnost i uspjeh čitave jedinice.

Naravno, ni Reed, ni Mercillus, ni Barney nisu najtalentiraniji igrači na linebackersoj poziciji. Zanimljivo je kako su Texansi izgradili super jaku jedinicu u vremenima u kojima većina momčadi najmanje love troši na linebackere i safetye. Najbolji igrač jedinice, a vjerojatno i najbolji defanzivni igrač momčadi nakon odlaska Super Marija je Brian Cushing. Osramoćeni igrač koji se još uvijek trudi dokazati da je pao na dopingu zbog toga što je u trenutku testiranja u tijelu imao tumor. Cushing je lani prošao nekoliko testova koji su pokazali da je čist, a nedostatak dopinga nije nimalo utjecao na njegovu igru zbog čega sam sklon i sam posumnjati u ispravnost testa. Pazite, čovjek je lani po prvi puta u karijeri zaigrao na poziciji unutarnjeg linebackera. Razlika između vanjskog i unutarnjeg, naročito u 3-4 sustavu je nebo i zemlja. Cushing je unatoč promjeni skupio 114 obaranja, 4 sacka, 2 presječene lopte i 2 izbijene lopte i odradio sezonu iz snova. Wadeu Philipsu su se hlače svaki puta nadigle kada bi mu neko spomenuo Cushinga, toliko je zaljubljenosti pokazao prema igri snažnog i brzog mladića. Igra je to koja omogućuje Sjedokosom da na drugoj unutarnjoj poziciji starta svog ljubljenog Bradiea Jamesa čija je igra doživjela nagli pad nakon što je prešao 30 ljeta, ali koji uz ovakve atlete na linebackerskim pozicijama može igrati na iskustvo kojeg je stekao upravo u Philipsovoj obrani u Dallasu.

Takav talent prednje sedmorice omogućuje Philipsu i da starta dva ispodprosječna igrača na safety pozicijama. Okej, Glover Quin je solidan kada se treba popeti visoko i pokrivati leđa bekovima, no kao zaustavljač probijanja je dosta loš. Danieal Manning je pak očajan igrač koji može biti koristan u određenim situacijama, ali nema što raditi kao startni safety u ligi iako je opasan u onim rijetkim situacijama kada presječe loptu, čisto zato što je igrajuči kao returner naučio izbjegavati gužvu u kaotičnim momentima. Sreća pa ni Manning ni Quin ne trebaju puno pomagati vrlo dobrim bekovima koje predvodi izvrsni Jonathan Joseph kojeg bi mogli svrstati među pet ili sedam najboljih na poziciji. Kareem Jackson nije ni blizu toliko dobar, njegova karijera je brutalno oscilirala, no nekadašnji pick prve runde lani je pokazao stabilnost kakvu do tad vidjeli nismo.

Vidjet ćemo hoće li čitava momčad Texansa pokazati stabilnost. Obrana je moćna i mogla bi biti bolja nego lani, isto vrijedi i za napad. Prvo mjesto u diviziji bi trebali lakoćom osvojiti, a nije nemoguće da nanizaju nekoliko pobjeda u playoffu i uđu u Super Bowl. Problem je što se u NFL-u nikada ne treba nadati. Jedna teška ozljeda, kao lani, i sve je gotovo.

 

Na žalost nisam uspio sve napisati do nedjelje. Nanizale su se obaveze, društveni život, problemi, umor i sve to skupa. Jebiga. Žao mi je. Ostalo mi je još osam ekipa koje ćete dobiti do srijede ili četvrtka, ne zvao se ja Čovjek koji je buljio u ekran.

 

 

Označeno , , , ,

2 thoughts on “Uvod u NFL 2012: AFC South

  1. Aw, this was an incredibly nice post. Taking a few minutes and actual effort to generate
    a superb article… but what can I say… I put things off a
    lot and don’t seem to get nearly anything done.streetdirectory

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: