Uvod u NFL 2012: AFC West

Potiho, mic po mic, AFC West se razvila u jako zanimljivu i izjednačenu diviziju. Bezubost i šonjavost nekoć naelektriziranih Chargersa otvorila je vrata ostalim momčadima da na pomalo neortodoksan način izazovu najbolju momčad divizije na papiru i skinu je s vrha. Lani je to pošlo za rukom Broncosima, ove sezone to može poći za rukom i Oaklandu i Kansas Cityu. AFC West je postao još jedna od meni omiljenih divizija, grupa u kojoj je sve moguće. To ne znači da su ekipe u AFC Westu dobre, naposlijetku sve četiri momčadi imaju velikih mana koje ćemo sa zadovoljstvom istaknuti kroz još jedan bosanski lonac teksta, ali izjednačene bogami jesu. I to me čini sretnim.*

*Dugo sam razmišljao kako da napišem ovaj tekst. Da li da u obzir uzmem način na koje su momčadi igrale prvu utakmicu ili da u potpunosti izignoriram prvi tjedan i napišem uvode kakve bi napisao da sam uspio objaviti tekst u roku? Odlučio sam se za drugu varijantu, unatoč tome što druga varijanta povećava mogućnost da ispadnem glup. Zato sam i ostavio tekst o Denveru napisan prije početka utakmice u kojoj su našamarali Steelerse.

 

Oakland Raiders

 Smrt ponekad može donijeti olakšanje. Prestanak mučenja za patnika i za iscrpljenu familiju u emocionalnom rasulu. Smrt je nekad, jako rijetko, dobra stvar. Smrt Ala Davisa, koliko god to odvratno i neljudski zvučalo, donijelo je olakšanje ne samo njegovom napaćenom i iznurenom tijelu nego i čitavoj organizaciji Oakland Raidersa. Momci u crnom proveli su petnaest godina u zatočeništvu nekadašnjeg progresivnog vizionara koji je pod stare dane postao konzervativni tiranin. Liga se mijenjala, no Raidersi su ostajali isti, vjerni starim postulatima i šemama koje je Davis začeo u šezdesetima i sedamdesetima. Ove godine uistinu počinje nova era u Oaklandu.

Raidersi su započeli korjenite promjene dovođenjem Dennisa Allena na poziciju glavnog trenera. Allen je odlučio unijeti korjenite promjene u način igre Oaklanda – u napadu uvodi zonsko blokiranje koje će zamijeniti taktike fokusirane na snagu dok će zastarjelu man – to – man press obranu zamijeniti suvremenom hibridnom varijantom. Instalacija novih sistema u NFL-u rijetko kad prolazi bez greške te se po njenom završetku često pronađu loši sektori u momčadi koji drastično utječu na njene performanse. Bilo bi realistično očekivati da će se Raidersi dosta mučiti ove sezone iako se po golom talentu mogi mjeriti sa ekipama iz divizije.

Baš kao i ostale ekipe AFC Westa imaju pravu ogradu upitnika podignutu oko svog kvoterbeka. Carson Palmer je nekoć spadao u NFL elitu ili joj je bar bio jako blizu, no nakon brutalne ozljede koljena koja mu je gotovo okončala karijeru više nije bio isti. Već tri godine gledamo istog Palmera koji se muči sa kretanjem u pocketu, koji previše riskira i gubi enormnu količinu lopti, a njegov neoprezni stil igre nikako se ne preklapa sa sistemom ofenzivnog koordinatora Grega Knappa koji igra klasični West Coast napad koji se zasniva na sistematičnosti, preciznosti i pametnim odlukama.

Palmerova velika mana je i što ne vjeruje svojim hvatačima, za što ga baš i ne možemo kriviti. Al Davis je na draftu gotovo uvijek birao atlete koji su brzinom dominirali na Draft Combineu, ali koji ne bi znali otrčati skinny post rutu makar ih na kraju rute čekale raširene noge Emme Watson omotane pršutom. Denarius Moore bi bio odličan igrač kada bi znao trčati nešto više od obične fly rute jer ima i brzinu i visinu i kilažu potrebnu da pobjeđuje bekove jedan na jedan, bilo na brisanom prostoru, bilo na sredini terena, bilo u kutu end zone. Moore je jedini igrač koji može postati prava opcija broj jedan za Palmera budući da je Darrius Heyward – Bay lani pokazao da ga poboljšana tehnika ne odvaja od prosjeka zato jer nema nikakav osjećaj za igru, dok je Jacoby Ford pokazao da ga se može koristiti uglavnom kao screen igrača kojemu trebaju blokeri i precizno izrađene akcije da pobijedi coverage. Palmer se ne može osloniti ni na tight endove među kojima iskače samo jedno ime – Brandon Myers koji je poprilično loš i kao trkač ruta i kao hvatač, ali koji razara protivničke linije pravovremenim i snažnim blokovima.

West Coast napad bi se trebao bazirati na preciznom bacaču, hvatačima tehničarima i prosječnom probijaču koji je tu da se nađe i da natjera obrane da ne igraju čitavo vrijeme u pass protectionu. Raidersi nemaju ni jedno ni drugo ni treće. Njihov bacač je neprecizan, njihovi hvatači su komatozni, a njihov running back je zvijer. Darren McFadden je nevjerojatan. Ozljede koje su zatrovale izvor njegove karijere sada su otklonjene i McFadden je spreman pokazati svima koliko je zapravo talentiran. Doduše, čovjek je i lani tvrdio da su ozljede stvar prošlosti, čovjek je i lani razorio kroz prvih mjesec i pol sezone da bi na kraju propustio 9 utakmica zbog ozljede stopala. Kada je zdrav njegov brutalan uspravni stil trčanja tjera obrane da nakrcaju igrače iza defanzivnih tackleova da bi ih već u sljedećoj akciji prošetao s jednog kraja terena na drugi zahvaljujući solidnoj lateralnoj brzini. McFadden bi mogao postati omiljena Palmerova meta i služiti Raidersima kao što je Matt Forte kroz zadnje dvije sezone služio Bearsima, dakle kao primarni playmaker i fokalna točka napada u svim njegovim fazama. Raspadne li se McFaddenevo tijelo kao i prošle i pretprošle i pretpretprošle i pretpretpretprošle i pretpretpretpretprošle sezone Raidersi mogu kendat loptu na krov stadiona i pokupit se doma jer bez njega teško da mogu nešto pametno napraviti. Michael Bush im je lani služio kao zaštita od ozljede, no njegovo mjesto na rosteru zauzeli su no name probijači Taiwan Jones i Mike Goodson koji bi se možda mogli pokazati adekvatnim zamjenama samo zahvaljujući novoj zonskoj šemi blokiranja koja bi trebala nagraditi pokretljivost ofenzivne linije predvođeni mladim lijevim tackleom Jaredom Veeldherom i iskusnim zonašima Cooperom Carslileom i Mikeom Brisielom. Ofenzivna linija bi se dosta trebala namučiti u zaštiti Palmera, jadna li mu majka, ali bi isto tako trebali briljirati u otvaranju pukotina za McFaddenove sprintove.

Srećom pa neće morati igrati protiv defanzivne linije Raidersa. Kada stavite briljantnog Richarda Seymoura bok uz bok sa bilo kojim igračem lige dobijate zid kroz kojeg meso ne prolazi. No kada kraj njega stavite mrgu poput Tommya Kellya koji konstantno zatvara A-gapove i urušava liniju direktnim pritiskom na njen centar onda dobijate najbolje srce linije u čitavom NFL-u s kojim se samo može usporediti srce linije Detroita. Problem je što za razliku od Lionsa jadni Raidersi nemaju igrače koji mogu generirati pritisak kod dodavačkih akcija sa strane. Matt Shaughnessey i Lamarr Houston su endovi koji dobro zatvaraju probijačke akcije, ali koji nemaju brzinu da okrenu kut jedan na jedan protiv tackleova. Richard Seymour je genij i može generirati pritisak sa unutrašnje strane linije, ali očekivati od njega da radi konstantan pritisak je suludo. Dennis Allen je najavio kako ćemo ove sezone gledati „multiplu“ obranu što znači da se neće oslanjati na jedan sustav nego će konstantno mijenjati različite zone sa man pressom kako bi zbunio protivnike, a u tom slučaju bilo bi dobro da nacrta i nekoliko zanimljivih blitz akcija jer će inače njegov secondary biti previše izložen.

Problem je što u ekipi nema blitzera ni na linebackerskim ni na safety pozicijama. Aaron Curry je možda mogao postati odličan blitzer da nije upao u crnu rupu u Seattleu iz koje se izvukao tek kada su ga prošle sezone trejdali. Činilo se da će Curry ove sezone konačno opravdati enormna očekivanja s drafta kada su ga zvali najsigurnijim izborom godine, ali onda se ozlijedio i završio na PUP listi. Umjesto Currya ove ćemo sezone gledati rookieja Milesa Burrisa koji je izabran u četvrtoj rundi i koji bi po fizičkim predispozicijama mogao biti solidan, ali ne i odličan pass rusher. Napade na QB-a sigurno nećemo vidjeti od Philipa Wheelera, prosječnog igrača koji će uglavnom pokrivati kratke rute, i Rolanda McClaina koji još uvijek nije opravdao izbor osmim pickom drafta. Kritičari su malo preoštri prema McClainu koji Raidersima donosi potrebnu prgavost, bezobrazluk i udaračku snagu, ali treba naglasiti kako smo od njega očekivali puno više. Kada uzmemo u obzir da bi Rolando trebao završiti u pržunu na 180 dana zbog pucanja iz vatrenog oružja, napada, prijetnji i ugrožavanja života jasno je zašto su mnogi navijači i članovi medija bijesni na talentiranog linebackera. Iako, što očekivati od jednog Raidera? Da sluša Fionnu Apple, jede posni sir i gleda reprize Prijatelja na televiziji? Pliz.

Pravnih problema zato nema u secondaryu, ali ima igračkih. Odustajanje od man to man pressa i uvođenje zonskih paketa trebalo bi prikriti mane bekova Rona Bartella i Shawntaea Spencera koji nemaju ni brzinu ni tehniku da pokrivaju hvatače u NFL-u bez podrške safetya, naročito kada uzmemo u obzir da se lani baš i nisu naigrali zbog ozljeda i sukoba sa trenerima što bi trebalo utjecati na njihovu formu. Srećom pa iskusni Joselio Hanson kojeg su dovukli iz Phile* dovoljno sposoban da sam pokrije slot hvatače. Raidersi se moraju moliti da će „multipl“ obrana upaliti, jer ako ne upali sve odlazi u trokurac. Fluidni safetyi Michael Huff i Tyrone Branch bi trebali olakšati posao čitave obrane svojim dobrim kretanjem u dubokoj pozadini, ali ne mogu njih dva pomagati na kratkim rutama od sedam – osam jardi koje će ove sezone uništavati Raiderse.

*Bartell je došao iz ramsa, Spencer iz 49ersa što vam jasno daje do znanja koliko je neuigrana ova jedinica. Kladim se da će Raidersi do kraja sezone ispušiti bar tri utakmice zbog očajne igre bekova.

Jebiga. Svaki početak je težak, a Raidersi definitivno kreću ispočetka. Dobar dio igrača koje im je stari Al ostavio u nasljedstvo ne uklapaju se u taktičke planove trenera i vjerojatno će odlepršati iz Oaklanda kroz nekoliko sezona. Neki igrači će ostati, a ova sezona organizaciji bi trebala poslužiti za odjeljivanje žita od kukolja. Sve drugo bio bi bonus.

 

 

Kansas City Chiefs

Mlade momčadi sklone su oscilacijama. U jednoj će sezoni poletjeti do neslućenih visina da bi već sljedeće godine krahirale. Prošle se godine mladenački krah dogodio Tampi i Kansas Cityu koji je postao jedina momčad divizije koja je upisala negativan omjer u godini kada su sve tri ostale ekipe u grupi upisale skor 8 – 8. Šteta. Chiefsi su stvorili mladu momčad, nakrcali su se talentom s obje strane lopte, generalno su izbjegavali glupe poteze i preplaćivanje veterana i mogu s veseljem gledati u svijetlu budućnost koja vjerojatno neće doći ove, ali bi lako mogla stići sljedeće sezone. Chiefsi su lani startali s dva poraza i razlikom poena 10 – 89, izgubili su dvije najveće mlade zvijezde Erica Berrya i Jaamala Charlesa prije sredine sezone, a na kraju godine otarasili su se trenera Todda Haleya koji je mogao i morao dobiti još jednu priliku, no Chiefsi su popustili pod pritiskom i povukli krivi potez. Njegov nasljednik Romeo Crenel nema ni imaginaciju ni karakter kakav je imao Haley što je pokazao u Brownsima u kojima su igrači navodno gazili preko njega i ignorirali njegove naredbe. Narodski treneri bez karizme poput Crenela mogu uspjeti u super-talentiranim momčadima, no Chiefsi to nisu.

Najdeficitarniji su na poziciji bacača. Nemojte me krivo shvatit, Matt Cassel je dobar dečko kojeg bi svaka majka željela za zeta i to ne samo zbog 10 milijuna dolara koliko mu Chiefsi godišnje plaćaju. Cassel je solidan bacač koji ima dobru ruku, lijepo se kreće u pocketu, ne kuži baš progresiju ali nije ni totalna truba u toj kategoriji, pročita obranu tu i tamo i s vremena na vrijeme izgleda genijalno. Cassel je nekonzistentan bacač koji ovisi o trenutnoj inspiraciji i čije utakmice imaju više uspona i padova od života prosječne heroine iz meksičkih sapunica. Da igramo football kakav se igrao prije dvajs godina Kansas City bi mogao doći do naslova sa igračem poput Cassela pod centrom. U suvremenom NFL-u to nije slučaj. Kada imate bacača i morate organizirati sustav u kojem ćete minimalizirati njegov utjecaj na igru i kada takvog igrača plaćate 10 milja po sezoni onda znate da ste nešto gadno zajebali.

Jesu li Chiefsi zajebali dovođenjem Peytona Hillisa iz Brownsa tek ćemo saznati. Momak je stalno njurgao i kenjkao dok je lovu zarađivao u Clevelandu što je sigurno utjecalo na drastičan pad u njegovoj produkciji. Hillis bi mogao živnuti u Chiefsima kojima treba probijač poput njega, topovska kugla koja razara između tackleova i otvara prostor za brzonogog i okretnog Jaamala Charlesa da trči sa strane ofenzivne linije. Charles je puno talentiraniji, fluidniji i produktivniji probijač od masivnog Hillisa, ali je pitanje kako će izgledati njegova igra nakon što je operirao ligamente koljena. Ukoliko se vrati na razinu igre kakvu je imao prije ozljede Charles bi mogao preuzeti naslov najboljeg probijača lige jer nitko nema takvu bočnu pokretljivost kakvu ima momak iz Texasa. Charlesu će sigurno pomoći ofenzivna linija koja nema puno velikih imena, ali je izuzetno pokretljiva te stvara dobre kuteve za vanjsku run igru. Linijaši nisu sjajni u zaštiti dodavanja i spadaju među niže i laganije jedinice u ligi, ali kada treba napraviti dobar leadblock na vanjskom linebackeru pozvat ćete njih da odrade posao.

Slabašna ofenzivna linija, igra orijentirana na probijanja i nekonzistentan bacač uvelike su naštetili hvatačkoj jedinici Chiefsa koja bi mogla biti još bolja nego je to bila prošlih godina. Dwayne Bowe je treću uzastopnu sezonu upisao više od tisuću jardi hvatanja, ali je lani njegov broj touchdown hvatanja pao sa 15 na 5. Trend bi se trebao nastaviti i ove sezone u kojoj će Chiefsi i dalje forsirati run igru, a Bowe se pokazao kao vrstan run bloker i prava je šteta što nema kvalitetne statistike koja bi valorizirala njegovu igru u tom segmentu i široj publici otkrila koliko je često kritizirani hvatač zapravo koristan svojoj momčadi. Boweova solidna brzina i trčanje ruta trebalo bi otvoriti prostor za Stevea Brestona i izolacijske akcije na drugoj strani. Breaston se pokazao kao solidan igrač u Arizoni, no njegova statura i brzina više bi odgovarale jednom slot hvataču nego punokrvnom wide reciveru. Tu će ulogu vjerojatno preuzeti Dexter McCluster koji igra sličnu igru kao Darren Sproles i Reggie Bush iako u akcije ne kreće sa RB nego sa WR pozicije. McCluster je sitan, dinamitan i jako bitan za uspjeh Chiefsa jer je jedini igrač koji može konstantno odrađivati screenove i tjerati protivnike da promaše otvorene tackleove. Kevin Boss i Tony Moeaki bi također trebali poslužiti Casselu kao velike mete na tight end pozicijama. Boss je precijenjen igrač kojeg bi Chiefsi trebali često mijenjati sa trećim hvatačem Jonom Baldwinom koji bi trebao biti češće na terenu nego lani kada je pokazao određene naznake briljantnosti. Moeaki je pak jako zanimljiv igrač koji razara u blokiranju i koji bi mogao biti vrsni hvatač seam ruta kada ga ne bi uništavala ozljeda koljena koju je zaradio prošlog kolovoza. Šteta što sustav i Cassel ne dopuštaju da vidimo svu raskoš talenta ove jedinice i čitavog napada.

Talenta ima i u obrani, to nije sporno, samo je pitanje može li zasjati u Crenelovoj 3-4 zonskoj šemi koja je lani uključivala masu 3-man rusha i spuštanja osmorice igrača da pokrivaju hvatače. Takva taktika razotkrila je sve mane mladih endova Tysona Jacksona i Glenna Dorseya. Dva izbora prve runde konstantno su gubili bitke jedan na jedan, padali na guzicu u zaustavljanju runa, izgledali nezainteresirano i lijeno tijekom prve polovice sezone i tjerali Todda Haleya da zajapurenog lica gubi glasnice urlajući psovke i gadosti pune bijesa. Jackson i Dorsey su proigrali u drugom dijelu sezone iako nikako ne možemo reći da spadaju među kvalitetne pass rushere pa je Crenelova taktika rushanja sa samo trojicom igrača izgledala kao pravo samoubojstvo. Chiefsi su draftali defanzivnog tacklea Dontaria Poea u prvoj rundi koji je trebao pomoći ovoj dvojici navlačenjem dvojice blokera na sebe, ali Poe je igrao tako katastrofalno tijekom predsezone da je završio na klupi i izgleda da će se priključiti Dorseyu i Jacksonu u kategoriji razočaravajućih izbora prve runde drafta. Njihov fizički talent je neupitan, ali kao i mnogi drugi prije njih iz nekog razloga ne uspijevaju biti produktivni u NFL-u.

Čitava ekipa Chiefsa je zapravo jako neproduktivna što se pass rusha tiče. Tamba Hali je jedina prava zvijer u momčadi, ali prije sezone smo saznali kako je za njegovo uništavanje kvoterbekova dijelom zaslužan čudomix zbog kojeg je suspendiran na jednu utakmicu. Stvarno mi nije jasno koliko glup moraš biti da ideš koristiti doping godine gospodnje dvije iljade i dvanajste kada znaš da će ti liga izvući više krvi iz tijela tijekom sezone nego svi tigrasti komarci na Jadranu. Sreća pa se Tamba ekspresno vraća u postavu jer su bez njega Chiefsi najebali gore od francuskih turista koji se u japankama penju po Velebitu. Justin Houston bi se mogao razviti u solidnog pass rushera uz Halija kao mentora, no valja naglasiti kako je čak 3 od lanjskih 5.5 sackova skupio u okršaju sa katastrofalnom ofenzivnom linijom Bearsa i da tek treba naučiti kako koristiti svoju brzinu koja je lani bez naučene tehnike u većini slučajeva bila potpuno beskorisna. Unutarnju stranu jedinice činit će Derrick Johnson, koji bi također mogao poslužiti kao više nego solidan pass rusher ukoliko Crenel odluči malo više riskirati, i Jovan Belcher, koji uz srpsko ime ima i srpsku sklonost udaranju svojih protivnika* i prava je šteta što prečesto zapinje u gužvi jer je jedan od rijetkih linebackera koji imaju razvijenu tehniku obaranja. Ima tu dosta štofa za razvijanje i ne bi me začudilo da se ova jedinica razvije kako sezona bude odmicala.

*ZAJEBAJEN SE! OPUSTITE SE. ĐIIIZ! Malo šale na račun stereotipa i odma svi popizde.

Jedinica kojoj ne treba razvijanje je secondary. Talenta u secondaryu ima na pretek i taj talent je produktivan. Najbolji igrač jedinice zove se Eric Berry koji je u svojoj mladoj karijeri pokazao da bi mogao postati novi Ed Reed. Berry pokriva ogroman dio terena, ogroman, ogroman, ogroman, čovjek bi mogao igrati safetya na golf terenu i ne bi mu bio bed. Ruke mu nisu mekane kao Reedu iako je presjekao četiri lopte u rookie sezoni, a njegova najveća prednost u odnosu na druge safetye je brzina koja mu omogućuje da blitza sa treće razine obrane. Berry je na otvaranju prošle sezone zaradio ozljedu ligamenata koljena (još jedna stvar po kojoj podsjeća na Reeda), no trebao bi se vratiti jači nego ikad nakon što je odradio operaciju i rehabilitaciju. Kendrick Lewis nema ni sedminu talenta koju posjeduje Berry ali se drastično popravio u pokrivanju dugih ruta što bi trebalo omogućiti Berryu da igra puno slobodnije i više luta po obrani, čita napad i presjeca akcije u stilu Polamalua.

Berryeva fenomenalna igra trebala bi olakšati posao novopotpisanom Stanfordu Routtu i standardno odličnom Brandonu Flowersu. Chiefsi su doveli Routta da zamijeni Brandona Carra što baš i neće biti lako. Routt nema Carrovu brzinu i snagu, ali ima iskustvo igranja bump ‘n’ runa te bi se trebao kvalitetno uklopiti u Crenelovu šemu. Flowersu iskustvo nije potrebno zato jer je snažan, brz i okretan te je jedan od rijetkih igrača lige koji uistinu može zatvoriti protivničke hvatače. Flowers je pouzdan igrač koji rijetko radi greške i ne bi me iznenadilo kada bi na kraju sezone završio u Pro Bowlu. Jedini manjak secondarya je nedostatak kvalitetnog slot beka, no u NFL-u se ionako teško približiti savršenstvu.

Chiefsi su daleko od njega, ali rade sitne korake da mu se približe. Pitanje je samo mogu li odustati od „dva naprijed, jedan nazad“ taktike i konačno ući u puni šprint. Možda za sezonu ili dvije. Sa drugim quarterbackom.

San Diego Chargers

 

Nisam nasilan čovjek niti me pretjerano briga za sudbinu San Diego Chargersa niti se palim na sado-mazo stvari*, ali rado bi šibom premlatio Alexa i Deana Spanosa. Vlasnik i predsjednik Chargersa iz godine u godinu gledaju svoju ekipu prekrcanu talentom kako se sramoti pred milijunima i milijunima ljudi.

*Bar mislim.

Chargersi su prije nekoliko godina bili najtalentiranija ekipa u NFL-u. Imali su sve. Franchise QB-a, izvrstan par hvatača, najboljeg running backa desetljeća, moćnu ofenzivnu liniju, obranu punu playmakera, sve, sve, sve. Punih pet godina bili su daleko najbolja papirnata momčad AFC Westa. Ušli su u doigravanje samo tri puta, jednom kao 8-8 momčad. Ekipa koju su novinari svake godine gurali u Super Bowl upisala je 3 – 3 omjer u playoffu. Dvije sezone za redom nisu ušli u doigravanje, unatoč tome što su u jednoj od te dvije sezone imali statistički najbolju obranu i statistički najbolji napad lige. Postoji puno faktora koji su utjecali na pobačaje Chargersa i mnoge od njih je teško mijenjati. No jedan faktor nije. Alex i Dean Spanos trebali su dati otkaz treneru Norvu Turneru.

Turner je briljantan ofenzivni koordinator koji ne samo da zna kreirati maštovite akcije i stvoriti sistem prilagođen svojim igračima nego zna i kako upotrijebiti taj sistem da izloži sve protivničke nedostatke. Problem je što Turner nije materijal za glavnog trenera. U NFL-u naslove osvajaju ili napaljeni, tvrdoglavi karizmatici koji se povežu sa svojim igračima kroz krvavi rad poput Seana Peytona i Billa Cowhera ili dostojanstveni treneri čiji intelektualni integritet izaziva poštovanje igrača poput Billa Bellichicka i Tonya Dungya. Dogodi se tu i tamo da naslov osvoje nekarizmatični ljudi poput Dona McCaffertya, ali to je stvarno rijetkost. Nije Turnerov jedini problem nedostatak karizme i činjenica da sav taj talent iz nekog razloga ne igra na optimalnoj razini nego i povlačenje loših poteza tijekom utakmica koji su djelomično zaslužni za njegovu titulu jedinog trenera koji ima 200 odrađenih utakmica i negativan skor.

Ne možemo svu krivicu prebaciti na Turnera. Igrači su griješili češće nego napaljeni tinejdžeri na maturalcu, nizajući neuspjeh za neuspjehom. Spešl timovi su unakazili preklanjsku sezonu dok je prošle godine velik dio krivice opravdano svaljen na leđa Philipa Riversa koji je izgubio čak 29 lopti zbog čega je postajao sve frustriraniji i frustriraniji kako je sezona odmicala. Rivers je dobar igrač sa jedinstvenim izbačajem ali je lani nekarakteristično pokazao da više nije precizan u bacanjima iz pocketa i da ga lagano hvata panika jednom kada se džep krene urušavati. Ova će sezona pokazati jesu li nestrpljivost i nervoza plodovi brojnih sitnih ozljeda koje je Rivers zadobio tijekom godine ili se igra 30-godišnjeg bacača počela raspadati.

Riversu bi svakako pomoglo kada bi ostatak napada ostao zdrav. Lani su se ozlijeđivali i hvatači i probijači, no na igru Chargersa najviše su utjecale ozljede u ofenzivnoj liniji. Marcus McNeill i Kris Deilman su na kraju sezone okončali karijeru zbog povreda vrata i potresa mozga, Chargersi su pronašli zamjene unutar ekipe koje ipak ne mogu igrati kao dva sjajna veterana, pa je za očekivati da će produkcija jedinice predvođene odličnim centrom Nickom Hardwickom biti na istoj ili neznatno višoj razini nego lani.

To nisu dobre vijesti ni za Riversa ni za njegove hvatače koji će morati malkice skratiti svoje rute kako bi spasili svog QB-a. Turnerov napad može pretrpjeti ozljede kvalitetnih recivera i nedostatak talenta (razina kojeg se smanjila u San Diegu odlaskom Vincenta Jacksona u Tampu), ali ne može pretrpjeti lošu zaštitu ofenzivne linije. Turnerova igra je vertikalna igra sa seven step dropovima i postavljanjem ekstra blokera i loša igra ofenzivne linije mogla bi ga natjerati da promjeni svoj plan. Antonio Gates bi u tom slučaju postao najvažniji igrač na terenu zbog svojih mekih ruku, mobilnosti, fantastičnog građenja u zoni i trčanja kraćih crossing ruta. Gates je ove sezone konačno oslobođen ozljede stopala te bi opet trebao dominirati ligom i pokazati mulcima Gronkowskom i Grahamu kako se odrađivao posao u dobrim starim danima. Gates neće biti jedino Riversovo oružje budući da su Chargersi Jacksona zamijenili Robertom Meachamom koji nije toliko dobar, ali posjeduje brzinu koja mu omogućava da vertikalno rastegne teren i otvori prostor za Gatesa i Malcolma Floyda koji će vrebati priliku na kratkim i srednjim rutama. Floyd je podcijenjen igrač koji pobjeđuje u jedan-na-jedan obračunima postavljanjem i okretnošću te bi i ove sezone trebao biti produktivan. Chargersi su potpisali veterane Eddieja Royala i Michaela Spurlocka koji bi trebali preuzeti ulogu slot hvatača za što je jako bitno da brzo razviju prisan odnos s Riversom budući da će dodavanja prema njima ovisiti o tajmingu. Pokažu li se Royal i Spurlock kvalitetnim pojačanjima Chargersi bi konačno mogli igrati iz spread formacija što neće utjecati samo na efikasnost njihovih hvatača nego i čitave probijačke jedinice.

Stavljanjem tri hvatača na LOS automatski izbacujete najmanje jednog linebackera iz obrane, a jedno ogromno tijelo manje trebalo bi značiti i manje šanse da se Ryan Matthews ozlijedi. Mekani probijač Chargersa je efikasan u spread formacijama, no kada mora trčati između tackleova na punu obranu njegova produkcija drastično opada. Chargersi su potpisali Ronnieja Browna da odrađuje taj dio posla za Matthewsa no bivši probijač Miamija i Phile već dvije godine igra loše i nije realno očekivati da će se preporoditi u Turnerovu napadu.

Nekonzistentni napad kakvog smo vidjeli prošle sezone svima je upao u oči zato što smo od Chargersa u tom segmentu igre navikli na izvrsnost. Obrana je imala gotovo jednako, ako ne i više zasluga za ispadanje iz utrke za doigravanje. Greg Manusky je na kraju godine dobio otkaz, a na poziciji defanzivnog koordinatora zamijenio ga je John Pagano koji bi trebao unijeti malo domišljatosti u 3-4 obranu koju su Chargersi isfuravali dok se nije izlizala. Pagano bi trebao imati i bolji fundus igrača s obzirom da su njegovi šefovi u prve tri runde drafta izabrali tri defanzivna igrača. Jedan od njih zove se Melvin Ingram.

Chargersi nisu imali poštenog pass rushera otkako je Shawne Merriman pao na doping testu, no to bi se trebalo promijeniti dolaskom sjajnog linebackera sa South Carolina sveučilišta. Ingram se nije uspio izboriti za startno mjesto na poziciji vanjskog linebackera, ali njegova  brzina i pozicioniranje pri pass rushu te pravilno postavljanje kuteva u zaobilaženju ofenzivne linije trebale bi se fino preslikati sa koledža u NFL. Ingram za sada prepušta mjesto Shaunu Philipsu koji je lani upisao razočaravajuću sezonu za pass rushera koji je dva puta imao više od 10 sackova i Jarretu Johnsonu koji je jedan od najboljih zaustavljača probijanja među vanjskim linebackerima i koji je dovoljno snažan da igra defanzivnog enda u očitim dodavačkim situacijama što bi moglo otvoriti prostor za ingrama i na taj način osnažiti pass rush.

Pritisak na QB-a ključan je u otvorenom NFL-u, naročito kada imate ispodprosječan secondary poput Chargersa. Antoine Cason je razočarao mnoge užasnom lanjskom sezonom u kojoj se konstantno gubio u zonskom pokrivanju pa mnogi smatraju da je ovo posljednja sezona u kojoj se bivši izbor prve runde može dokazati budući da mu ističe rookie ugovor. Sličnu logiku možemo primjeniti u slučaju Quentina Jammera koji je lani odradio najgoru sezonu svoje jedanajs godina duge karijere i kojemu na kraju sezone ističe ugovor. Jammer je imao izliku u bolnom razvodu kroz kojeg je prolazio usred sezone i ne sumnjam da će odlični cover bek pokazati da još uvijek nije za staro željezo. Ukoliko dvojac startnih bekova zakaže Chargersi neće oklijevati da u igru ubace Shareecea Wrighta i Marcusa Gilchrista na koje su lani potrošili treći odnosno drugi pick drafta.

Pick su ove godine potrošili i na krpanje safety pozicije. Brandon Taylor izabran je u trećoj rundi, predvodio je fenomenalnu obranu LSU-a prošle sezone što bi trebalo značiti kako razumije igranje u NFL obrani, ali nerealno je očekivati da starta već ove sezone pokraj Ericka Weddlea i Atarija Bigbya. Weddle polako izrasta u solidnog dubokog safetya iako je i dalje sklon greškama te se ne možete u potpunosti na njega osloniti. Bigby je pak došao iz Seahawksa, oteo Tayloru mjesto u momčadi i nagovijestio da će upravo on biti čovjek koji će igrati duboko u pass situacijama i spuštati se nisko bilo kao blitzer bilo da pomogne u spriječavanju probijanja.

Nije da će Chargersima u tom segmentu pomoć biti neophodna. Koliko su lani bili očajni u pass protectionu toliko su bili dobri u pobjeđivanju u run akcijama. Antonio Garay se nakon godina lutanja skrasio na poziciji nose tacklea i lani odigrao fenomenalnu i jako podcijenjenu sezonu u kojoj je konstantno urušavao A-gapove i obarao igrače jedan na jedan.Vaughn Martin je pokazao ogroman napredak u tri godine provedene u NFL-u te bi mu trebao velika ispomoć, dok će se lanjski pick prve runde Corey Liguet, koji je malkice razočarao u rookie sezoni, opet lutati na poziciji desnog enda sa three technique na five technique i nazad, ovisno o tome treba li linija stvoriti pritisak na tackleu i olakšati posao pass rusherima ili treba urušiti unutarnji dio OL-a. Liguet možda neće zabljesnuti što se produkcije tiče, ali trebao bi imati veoma važnu taktičku ulogu u predstavama Chargersa i tako pomoći linebackerskoj jedinici, pogotovo Donaldu Butleru i Takeu Spikesu.

Spikes je lani bio glavni razlog zašto su Chargersi imali dobru run stopping jedinicu. Trijespetogodišnji veteran i dalje mažnjava probijače poput buldožera, iako se mora priznati da je izgubio korak i da ne izgleda dobro jednom kada se nađe na brisanom prostoru. Zbog toga su Chargersi kraj njega postavili Butlera koji baš i nije najsretniji izbor kada treba upasti u gap i stvoriti kavez oko probijača, ali je užasno brz i može pomoći Spikesu u otvorenim tackleovima.

Kvalitetna suradnja bit će potrebna Chargersima ne samo među inside linebackerima nego među svim djelovima organizacije. Kada godinama ulazite u doigravanje, radite loš skauting i gubite kvalitetne igrače u free agencyu brzo se nađete pred zidom u izjednačenom NFL-u. Čini se kako se prozor zatvorio za nekoć supertalentiranu momčad San Diega. Norv Turner je trebao dobiti otkaz, nije, nema veze, dobit će ga kroz par sezona kada krene konačan pad Chargersa. Ekipe koja će, baš poput Phoenix Sunsa iz sredine nultih, biti upamćena kao super zabavna momčad koja nikad nije ostvaarila svoj puni potencijal i otišla do naslova. Iako, ovo je NFL, a u njemu nikada nije pametno reći nikad.

Denver Broncos

Tim Tebow mora biti presretan načinom na koji je završila njegova epizoda u Denveru. Unatoč tome što je igrao loše u većini svojih utakmica Tebow je predvodio snažnu mladu momčad sa čvrstom obranom u kojoj su neke stvari sjele na svoje mjesto sredinom sezone. Broncosi su neočekivano stali nizati pobjede u gustim utakmicama (trend koji se pokazao neodrživim na većem statističkom uzorku), plasirali se u doigravanje i na kraju svladali izubijane Steelerse u najboljoj Tebowljevoj utakmici sezone. S obzirom da su Broncosi pretrpjeli nekoliko teških udaraca tijekom predsezone, s obzirom da nemaju velike šanse da nastave lanjski niz pobjeda u gustim utakmicama, s obzirom da Peyton Manning ima ukočen vrat i kralješke zavarene jedan na drugi logično je očekivati da će Broncosi ove sezone regresirati, upisati šest ili sedam ili osam pobjeda i još jednom ostati bez doigravanja. Što će samo povećati vjerski zanos kojeg navijači Denvera imaju prema Tebowu. „Da je on bio tu, a ne ovaj jebeni Manning, sigurno bi otišli do naslova“, govorit će. Sport je još uvijek domena u kojoj prevladavaju osjećaji, a ne razum.

Razum govori da je Peyton Manning, jedan od ako ne i najbolji QB svih vremena, bolji igrač od Tima Tebowa. Razum govori da sa Manningom Broncosi imaju veće šanse osvojiti Super Bowl nego sa Timom Tebowom. Razum također govori da su te šanse i dalje jako, jako male. Broncosi su usuli ogromnu količinu para u igrača koji pati od kroničnih boljki u vratu i leđima koje smanjuju njegovu mobilnost, pregled igre i komfor u pocketu. Broncosi imaju šansu riješiti se budućeg Hall of Famera već nakon ove sezone za koju će mu iskeširati 18 milijuna dolara. Nekako sumnjam da će Peyton opravdati takvo ulaganje.

Broncosi u Peytona nisu uložili samo financije nego i logistiku. Nakon što je prošle sezone Denver prešao na čisti run option, dakle jedini napad u kojem je Tebow mogao igrati, ove sezone prelaze na Manningball u kojem ćemo gledati velike pakete, max protection na shotgun formacijama i konstantno mijenjanje akcija na liniji razdvajanja uz jako malo kretanja samih igrača. Pozivanje akcija i čitanje obrana Peytonu će oduzeti samo Alzheimerova bolest, a čovjek nije toliko star da bi se i o tome morao brinuti. Postavljanje kod Manningballa je mačji kašalj budući da igrači gotovo uvijek kreću sa istih pozicija kako bi zadržali obranu u uvijek istom stavu, no sama izvedba je totalno zajebana. Peyton je u Indyu izgradio dubok odnos sa Marvinom Harrisonom, Reggiejem Wayneom i Dallasom Clarkom koji su točno znali kada napraviti promjenu smjera, kada sjesti u rupu u zoni, kada dići pogled i gdje očekivati Manningovu loptu. Kada je Indy prije nekoliko sezona počela pomlađivati svoju hvatačku jedinicu dio kemije je nestao i momčad više nije izgledala isto. Stoga je teško očekivati, čak i ako Manning ne bude igrao kao poluinvalid, da će napad Denvera biti tečan kao napad Indianapolisa*.

*Ne treba zaboraviti ni kako je Manning čitavu karijeru igrao u zatvorenom stadionu u kojemu je valjda sam podešavao temperaturu i određivao gustoću trave, dok će u Denveru startati na otvorenom i jako hladnom stadionu i to u razrijeđenom zraku u kojem je teško disati.

Ionako se niti jedan hvatač Denvera ne može mjeriti sa Marvinom, Reggiejem ili Dallasom, ni po učinku ni po sposobnostima. Demaryius Thomas bi mogao postati prva Manningova meta ukoliko razvije kemiju sa legendarnim bacačem. Thomas nema ni ubrzanje ni apsolutnu brzinu zbog čega i dalje nije jasno zašto je biran u prvoj rundi drafta, ali je solidan trkač ruta, zna pozicionirati svoje ogromno tijelo s unutarnje strane svojih čuvara i može uhvatiti teške lopte bačene u prostor. Lani je pokazao nekoliko bljeskova na kraju sezone, a to bi se moglo dogoditi i ove godine. Za igrače koji ne mogu vertikalno rastegnuti teren izuzetno je važno razviti tajming s bacačem a za to treba vremena. Zato je Eric Decker obično bio prvi hvatač Denvera kojeg su ljudi mažnjavali na fantasy draftovima. Decker nije bogznakakav tehničar iako razumije osnove pobjeđivanja zonskog presinga, ali je zato jebeno brz i trebao bi biti primarna meta Peytonovih dugih lopti. Ostatak hvatačke jedinice sastoji se od ostarjelog Brandona Stokleya koji je zadržao mjesto u ekipi samo zato jer je četiri sezone proveo u Coltsima, neiskusnog Matthewa Willisa koji je u četiri sezone u ligi uhvatio svega 20 lopti i novopotpisanog Andrea Caldwella koji je trebao biti slot hvatač Denvera ali je toliko zakazao u kampu i predsezonskih utakmicama da je trenutno tek peti hvatač na Depth Chartu. Srećom pa Broncosi imaju dva solidna tight enda koja će imati prominentnu ulogu u Manningballu. Jacob Tamme je proveo četiri sezone u Indianapolisu te bi se lako moglo dogoditi da se Peyton oslanja na njega na početku sezone iako je Joel Dressenn puno bolji trkač ruta od Tammea.

Ni jedan ni drugi nisu baš sjajni u blokiranju, no to ionako nije bitno budući da je ofenzivna linija Broncosa jedna od najboljih u ligi. Ryan Clady je zvijer na LT-u koja dominira zahvaljujući sjajnoj pokretljivosti zbog koje baš i nije pretjerano radio na tehnici. Lani mu se znalo dogoditi da u potpunosti zglajza no dio tih pogrešaka možemo pripisati privikavanju na novi sistem – igranje u jednostavnom novom sustavu trebalo bi mu drastično olakšati posao. Ostatak linije ne igra na njegovoj razini ali je jako dobro uigran i trebao bi fino štiti osakaćenog Peytona tijekom čitave sezone, iako im pass zaštita nije forte. Ne, ova je linija građena za otvaranje rupa u probijačkoj igri koja je lani predstavljala jedini način za poentiranje u igri Denvera. Broncosi su prije dvije sezone odustali od slavnog zonskog blokiranja, a linija je pokazala da može i klasičnom igrom otvarati rupe za probijače. Willis McGahee se preporodio u njihovom sustavu koji zahtijeva pametne, metodične igrače koji čekaju da se rupa otvori, pretrpe par udaraca i osvoje četr-pet jardi. McGahee nije ni brz ni okretan igrač, ali je zato mašina koja gazi po ljudima i ne boji se proći kroz sredino linije zbog čega će i ove sezone biti primarno oruđe Broncosa, naročito u onih par metara ispred end zone. Knowshon Moreno je talentiraniji igrač od starog McGaheeja, ali je nesiguran, neoprezan i presklon ozljedama da bi ga koristili kao primarnog trkača.

Napad uostalom nije bio razlog zašto je Mile High ekipa završila u doigravanju. Dok su napaljeni novinari diljem zemlje češće maštali o tome da gurnu mikrofon pred facu Tima Tebowa nego spolovilo pred facu ljubljene osobe obrana je odrađivala posao koji je na kraju izvukao Denver iz blata prosječnosti. Ta sjajna obrana se raspala tijekom predsezone kada su iz Denvera otišli Brodrick Bunkley, Marcus Thomas, Ryan McBean i legendarni Brian Dawkins koji se odlučio posvetiti penzionerskom životu. Da stvar bude gora DJ Williams je suspendiran na šest utakmica dok je defanzivni koordinator Dennis Allen pokupio kofere i otišao u sunčanu Kaliforniju. Novi čovjek je bivši trener Jaguarsa Jack Del Rio koji će u tipičnom đeguarskom stilu otpupiti oštricu, uvesti klasično zonsko pokrivanje s minimalnim rizikom i nadati se da iskasapljena obrana može igrati na lanjskoj razini, u što duboko sumnjam.

Prednja četvorka sigurno neće biti dobra kao lani. Justin Bannan i Ty Warren će morati preuzeti svu odgovornost koju su lani dijelili s Bunkleyem i ekipom u zaustavljanju probijanja. Bannan ima 33 godine i više ne može igrati svaki down pod punim gasom zbog čega će se često mijenjati sa prosječnim Kevinom Vickersonom. Nešto slično vrijedi i za Tya Warrena koji je bio igračina dok ga nisu pojele ozljede kuka i tricepsa koje su ga izbacile iz igre na sezonu i pol i gotovo uništile čitavu karijeru. Uz upitnu sredinu linije Broncosi će imati još jedan upitnik na lijevom endu na kojem će igrati ovogodišnji izbor druge runde Derek Wolfe koji je očarao skaute trudom, zalaganjem i egzekucijom unatoč tome što nije ni pretjerano brz ni eksplozivan pa tek treba vidjeti može li slavnu produktivnost sa koledža prenijeti u NFL vode. Jedini čovjek za kojeg sam siguran da će i ove godine igrati dobro zove se Elvis Dumervil koji će u 4-3 zoni predvoditi pass rush Denvera. Elvis je nizak i lagan igrač koji je potpuno beskoristan u zaustavljanju probijanja, no zato okreće kuteve brže od Pacmana i ždere ofenzivne tackleove koji teško izlaze na kraj s njegovom brzinom i pokretljivošću.

Jedini čovjek bolji od Dumervila u uništavanju QB-eva zove se Von Miller. Prije početka lanjske sezone brojni su analitičari tvrdili kako će Miller na kraju karijere završiti u Hall of Fameu, a ako je suditi po njegovoj prvoj sezoni bili su u pravu. Miller je razorio. 11.5 sackova, 64 obaranja, Pro Bowl nastup, Defanzivni rookie godine i hrpetina sjajnih videa na YouTubeu. Millerova jedina mana je što još uvijek ne čita napad i loše prepoznaje akcije, no to su ionako vještine koje se stječu iskustvom. Sve drugo je tu, razumijevanje kuteva, udaranje, brzina, okretnost, suludo brze ruke i intenzitet toliko potreban svakom pravom pass rusheru. Šteta što ostatak linebackerske jedinice nije ni blizu tako dobar kao njen najistaknutiji član. DJ Williams je sposoban igrač, ali majstor je suspendiran nakon što je na dopinšku kontrolu predao urin koji, kažu doktori, nije došao iz urinarnog trakta ljudske osobe. Jep, Williams je kontroli predao životinjsku pišalinu. Kako je došao do nje ne znam niti želim znati. Zamijenit će ga Wesley Woodyard koji je jako dobar u zaštiti dodavanja, ali je limitiran u svemu ostalom. Teško je zamijeniti čovjeka koji je sposoban izvući uzorak urina od životinje. Jebiga. Sredinu jedinice činit će Joe Mays koji je jako, jako, jako dobar u zaustavljanju probijanja, ali koji je izgubljeniji od Ivice i Marice u dodavačkim akcijama. Srećom pa bi Broncosi trebali generirati dovoljno pritiska preko Millera i Dumervila pa ih Maysova izgubljenost neće puno koštati.

Ukoliko postoji dio obrane u kojoj su Broncosi zadržali status kvo onda je to secondary. Odlazak Briana Dawkinsa pogodio bi svaku ekipu iako valja priznati da legendarni safety lani baš i nije briljirao. Denver je unaprijedio bekovsku poziciju dovođenjem Terrya Portera iz New Orleansa. Porter je mlad igrač koji je napunio tek svoju 26 godinu i unatoč tome je imao ogromnu ulogu u osvajanju jednog Super Bowla. Porter se voli malo previše kockati za moj gušt, no Del Riov sistem bi trebao stabilizirati njegovu igru i pretvoriti ga u igrača koji će otimati lopte i sprječavati dodavanja. To je nešto što je Champ Bailey učestalo radio sredinom desetljeća pa su ga protivnički bacači prestali napadati. Champ je izgubio možda četvrtinu koraka u svojoj 14 sezoni i dalje spada među dvadesetak najboljih bekova lige. Bailey više ne može sam pokrivati najbolje protivničke igrače, no u novoinstaliranoj zoni to ni ne bi trebao raditi. Safetyi će pomagati, no pitanje je koliko dva prosječna igrača poput Quintona Cartera i Mikea Adamsa mogu pomoći Baileyu, Broncosima i svemiru. Ne previše.

Ne treba vam previše inteligencije da predvidite zaključak ovog članka. Sve ovisi o Manningu. Sa oslabljenom obranom, sa istim napadom, sa ekipom koja je lani debelo nadmašila očekivanja i konstantno pobjeđivala u gustim utakmicama normalno je očekivati pad produkcije. Manning me možda razuvjeri, ali morat će se pošteno potruditi. Doduše, u ovako izjednačenoj diviziji čak i momčad poput Broncosa može uzeti prvo mjesto.

 

 Još samo NFC West, još samo NFC West, još samo NFC W… Kvragu, još i NFC West. Nngh. Bolje da se uhvatim posla. Do tada me možete pronaći na fejsu.

 

 

 

 

Označeno , , , ,

One thought on “Uvod u NFL 2012: AFC West

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: