Sve što trebam

Volim muziku kao kontinuitet ideja. Teško je reći, bez velikog i opširnog istraživanja za kojeg nemam ni vremena ni intelektualne kapacitete, na koji su se način ideje razvijale i koje su društvene, tehnološke i biološke promjene na njih utjecale, no mislim da možemo reći kako kontinuitet bez ikakve sumnje postoji. Od prvih udaraca negdje u Africi do danas postojala je muzika, a njena je utroba bila ispunjena zvukovima koji su ulazili i izlazili iz mode, mijenjali se i mutirali, nastajali kao pritoci jedne tradicije ili kao bezobrazni odgovor na njenu monolitnost, javljali se kao dominantni okvir za srastanje određene zajednice ili kao odgovor pojedinca koji se pokušava izdvojiti iz gomile svedenu na njemu neprihvatljiv nazivnik. Kako god bilo, koliko god ideje bile drugačije, bez obzira na njihov vijek trajanja, na njihovo umiranje, na promjene paradigme i sve te krasne polurazumljive stvari muzika postoji. Zato jer nam treba.

Volim Radiohead. Volim ih zato jer su inovatori. Volim ih zato jer su bend koji se ne boji promjene, bend koji voli uzimati zvukove i iskrivljavati ih i stavljati ih na kriva mjesta i tražiti riješenja koja nisu čuli na gramofonima svojih staraca. Volim ih zato što nisu okoštali i okamenili se i postali dosadni. Volim ih zato što su bili pet različitih bendova sa istom postavom kroz dvadesetak godina postojanja. Volim ih zato jer su ostavili trag u kontinuitetu ideja.

Volim muziku kao muziku. Volim je kao muziku više nego je volim kao kontinuitet ideja. Volim je na onaj način na koji je voli baba s placa ili neandretalac ili profesor s filozofskog ili policajac, političar, prostitutka, pekar, programer, pirotehničar, tko god. Volim je kao nešto što mogu osjetiti. Volim je kao udarac u prsa koji me može srušiti na koljena i kao nogu u guzicu koja me tjera da skočim. Volim je kao toplinu koja se polako stvara u želucu i širi se u pluća i u noge i u glavu, kao uzbuđenje i trnce i sve te čudne stvari koje moje glupo tijelo osjeća pod utjecajem zvukova.

Volim Radiohead. Volim ih zato jer nikad nisu kul, zato jer uvijek pronađu način da me pronađu, zato što imaju toliko pjesama, toliko stvari koje kao da govore neki kurac baš meni i nikome drugom. Volim ih zato jer mi se od njihove muzike ježi koža na rukama, zato jer mi trnci prolaze kroz kičmu, zato jer mi se usta otvaraju u riječi a noge mi udaraju u ritmove. Volim ih zato jer njihovi zvukovi i njihova tišina zvuče kao moji zvukovi i moja tišina. Volim ih zato jer stvaraju muziku koju osjećam.

 

Zbog njih sam preživio polazak iz Zagreba u devet ujutro unatoč tome što radim noćne i što nisam zaspao prije četiri. Preživio sam šest sati vožnje autobusom. Preživio sam penjanje do dvorca u Udinama koji se, meni za ljubav, skrasio na najstrmijoj strmini u gradu. Preživio sam glupi talijanski običaj neposluživanja hrane između tri i sedam zbog čega nisam okusio mozzarellu di bufala  i pitinu i bacalla ala friuliana i frico. Preživio sam žderanje solidnog kebaba u kebabdžinici „Istanbul“ (slika Aja Sofije i komadi tepiha na zidu) i sve ono što je napravio mojoj utrobi nekoliko sati kasnije. Preživio sam čekanje izgubljenih prijatelja na pljusku koji je oprao sjevernu Italiju tijekom poslijepodneva. Preživio sam čekanje na mokroj travi prekrasne Ville Manin  i svoja koljena i križa koja su prijetila izdajom nakon probijanja do desetog reda pred pozornicom. Putovanje u Cordoipo na koncert Radioheada samo po sebi mi nije donijelo nikakav užitak, a neispavanost, glad i fizički umor umanjili su doživljaj krasnih malih Udina koje su me dočekale ulaštene kišom. Zato je muzika popravila sve.

Dobri stari Dan Snaith otvorio je večer poznatom kombinacijom entuzijazma, sintisajzera i repetitivnosti koja mladiće i djevojke baca u radosni trans. Slušao sam Snaithov bend nekoliko puta na raznim lokacijama u Zagrebu te mogu posvjedočiti da su zvučali odlično i u prijateljskoj prljavštini KSET-a i u šuštavom zelenilu Jaruna, pa me nije iznenadilo što je profesor matematike i njegov prateći trojac, sav u bijelom, odradio krasan uvod u koncert Radioheada. Predgrupe su obično zlo koje treba istrijebiti ognjem i mačem i španjolskom inkvizicijom i neki od najgorih nastupa koje sam vidio, od Res Nuliusa prije Pixiesa do Messerschmitta prije White Stripesa, djelo su predgrupa, ali Snaith je, što se mene tiče, te večeri u Italiji mogao svirati koliko mu drago. Caribou su krasan bend, a završnica polusatnog nastupa ispunjena sjebanom Jameliom, ritmičnom Odessom i hipnotičkim desetominutnim Sunom, kojim su rasturili nemirne Talijane i pokojeg pretilog Hrvata, natjerala me da s nestrpljenjem čekam sljedeće gostovanje ex-Manitobe u našim krajevima. Snaith je na odlasku objasnio kako su posljednjom pjesmom željeli otjerati kišu koja je i dalje prijetila, a samo deset minuta nakon što se pokupio počelo je pljuštati. Tko kaže da je svemir indiferentan.

Zagrijan muzikom i razbuđen kišom, u društvu prijatelja, počeo sam se osjećati bolje. Kvragu, osjećao sam se pravo dobro. Ne samo da me Caribou razveselio kako to samo stari drugovi mogu nego me razveselilo i tehničko osoblje benda koje je prije početka koncerta izvelo cirkuski šou za okupljene. Po tankim malim ljestvama tri su se krkana počela penjati u visine, ravno pod krunu pozornice na kojoj je bilo smješteno šest velikih crnih ploča koje je trebalo naštelati budući da su se na njima projicirala lica članova benda za vrijeme nastupa. Jedan po jedan odlazili su gore, svaki preko devedeset kila, svaki jednako spor i nespretan, svaki sa potencijalom da promaši korak, posklizne se i ostane visjeti na zaštitnom užetu vezanom oko nabujalog struka. Cirque de Soleil je pitomije i manje opasno mjesto od pozornice Radioheada.

Pigavi, nemirni, rasplesani Thom Yorke dodatno je pojačao taj dojam. Ukoričen u crni kožnjak i ukrašen repićem zaustavljenim na pola puta između Beckhama i Petita Yorke je započeo svoj cirkuski ples dok je bend nadjačavao pljesak i vrisku prvim taktovima Lotus Flowera. Gledao sam Radiohead prije devet godina u Firenci, par mjeseci nakon što su izdali Hail To The Thief i nije se puno toga promijenilo unatoč tome što se puno toga promijenilo. Bend je izgledao starije i drugačije iako se to nije osjetilo, bar ne na Yorku koji se kretao na isti, istrzani, izlomljeni način kao i prije. Okomite stupce svjetla koji su podsjećali na mjerače jačine zvuka na Winampu zamjenila je golema ploha svjetla koja je mijenjala boju iz pjesme u pjesmu i već spomenute crne ploče koje nisu samo krasile krunu pozornice nego su se spuštale sa vrha ovješene o sajle, mijenjajući položaj tijekom koncerta dok su se na njima prikazivala lica članova benda. Koji je zvučao usvirano ali ne onako kao prije, dijelom zato jer je Yorke dva puta fulao tekst tijekom koncerta, dijelom zato što su svirali sa dva bubnjara, dijelom zato jer se noviji materijal koji je predstavljao okosnicu koncerta, dakle stvari sa In Rainbowsa i The King of Limbsa, oslanja na suptilnost i podmuklost, na milijun sitnih zvukova koji ispunjavaju zvučnu sliku i koje slušatelj otkriva tek nakon n-tog slušanja što je užasno teško prenijeti za vrijeme živog nastupa na otvorenom tijekom kojeg bend jednostavno mora biti nametljiv i glasan i ogoljen da bi bio zanimljiv.

Unatoč sitnim greškama, setlisti koja bi bila znatno drugačija da sam je ja slagao* i uvijek neizbježnom osjećaju već viđenog Radiohead su me, prema svim očekivanjima, rasturili. Jebo ih pas, kad imaju tako dobre stvari.

*Pri tom mi nimalo ne smeta ignoriranje većeg dijela starijeg materijala, to mi je sasvim okej budući da obožavam sve faze razvoja benda, ali bi definitivno volio čuti i Videotape i House of Cards i Codex koje nisu svirali.

Ne znam jesam li više uživao u tihom pjevanju Airbaga i Climbing Up The Walls i Pyramid Songa, tihom da svojim nekontroliranim glasom ne upropastim koncert entuzijastičnim i stereotipno muzikalnim Talijanima, ili sam više uživao pokušavajući otkriti sve sitne promjene u stvarima koje nisam čuo uživo, u Nudeu, Reckoneru, Bloomu i Give up the Ghostu. Gledao sam ćelavog Phila Selwaya kako tambura po bubnjevima, precizan i fokusiran, pogleda uprtog u svog dvojnika Clivea Deamera, plaćenika koji je za vrijeme prijelaznog roka prešao iz Portisheada u Radiohead, ćelavom glavom iz Glave u Glavu. Šibali su Myxomatosis i The Gloaming i There There, lupajući i udarajući, kričeći i pištajući glasnije i bolje nego na ploči, podebljavajući pjesme taman tamo gdje je potrebno. Neupadljivi Colin Greenwood skrivao se između bubnjeva poput kakvog štakora, sitan i neobrijan, sve do The National Anthema kada je njegov bas prozborio i sravnio sve pred sobom. Maneken Ed O’ Brian, najviši čovjek na koncertu, izgledao je kao da je upravo sišao sa naslovnice GQ-a sa svojom kosicom i tijesnom plavom majicom da bi manijakalnim stiskanjem pedala i držanjem ritma pokazao kako izgled vara i kako je baš on pravi šljaker u bendu. A Jonny, taj prokleti, mršavi, iskrivljeni JonnyGreenwood skakao je sa mjesta na mjesto, drkajući po gitari, pritiskajući dugmad na semplerima, upirući svoje duge prste o analogne sinteve kao jebeni umjetnik, što definitivno jest, majku mu talentiranu. Otprašili su nastup i tri bisa, zaustavili se nakon gotovo dva i pol sata, odsvirali pregršt fenomenalnih pjesama i natjerali me da budem sretan.

Radiohead su jedini bend o kojem želim i volim i jedino mogu razgovarati u srednjoškolskim terminima. Njihov me gig pretvorio, makar za trenutak, u srednjoškolca preplavljenog emocijama, u momka koji naivno očekuje da će sva sitna sranja u svijetloj budućnosti nestati a ne samo promijeniti svoj oblik, u klinca kojem je drago da ga tamo negdje daleko, u nepoznatom i samim time ljepšem svijetu, petero ljudi koji proizvode zvukove razumiju. Skupo je biti naivan, ali nekad si to jednostavno morate priuštiti*.

Stigao sam u Zagreb oko pet ujutro, a noć se polako pretvarala u dan. Dva tramvaja kasnije stajao sam kraj širom otvorenog prozora na četvrtom katu zgrade u Vrbanima, dok je narančasta zagrebačka zora nadirala poput plime preko obzora. Stajao sam tako par minuta, vrteći film u glavi, razmišljajući o prošlosti i o budućnosti i o svim ostalim stvarima o kojima izbjegavam razmišljati. Na kraju sam slegnuo ramenima, zatvorio prozor i pokupio se spavati.

 

* Radiohead su zanimljiv entitet, antikorporacijska korporacija koja funkcionira bolje od većine velikih, a pod velikih mislim popularnih i samim time glomaznih bendova. Iako polako prestaju biti kul u proliferiranom muzičkom svijetu koji redom odbacuje velike bendove kao nositelje kulerštine njihova sljedba je ogromna i sastavljena je od ljudi koji ili gutaju ili cinično trpe političku poziciju u koju ih Thom Yorke poput kakvog jebenog Bonoa neprestano gura. U načelu Radiohead su bend koji kuži koliko je svrstavanje u antikapitalističke redove tijekom devedesetih i nultih bilo važno za akumuliranje kapitala. Što ih pomalo čini licemjerima čije je iskrene i politične pjesme nakon te spoznaje teško progutati. Ja si na žalost ne mogu pomoći, njihova muzika me ubija, njihova inovativnost me tjera da im oprostim sve transgresije, jedini su bend kojeg uistinu obožavam i zato im opraštam sve. Uživao sam u svakoj sekundi nastupa i nadam se da ću ih gledati još nekoliko puta. U međuvremenu se javite na fejs da o svemu tome prodiskutiramo, ako vas je volja.

 

Označeno , , , , , , ,

5 thoughts on “Sve što trebam

  1. Miroslav kaže:

    Odličan report – kao da sam bio na koncertu!

    Na idućoj turneji će valjda doć’ bliže nama – vjerojatno u Ormož ;)

  2. Magičar kaže:

    Ne možeš biti veći obožavatelj Radioheada od mene. Dokaz leži u činjenici što ti zavidim ne samo što bio na koncertu (ja sam se bijedno nadao da bi ipak mogli svojom nogom stupit na balkansko tlo) već i na odličnom tekstu o istom. :) I da, čitavo si vrijeme bolje od mene opisivao zašto ih toliko voliš! Ja mogu samo potišteno uzvratiti nekakvom uvrnutom estetikom 22 ili nekog drugog budućeg stoljeća – Radiohead su i moja glazbena krv…

  3. cute2701 kaže:

    hvala vam ljudi!

  4. I do not know if it’s just me or if everyone else encountering issues with your site.
    It appears as if some of the text in your content are running off the
    screen. Can somebody else please provide feedback and let me know if this is
    happening to them as well? This could be a issue with my internet browser because I’ve had this
    happen previously. Kudos

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: