Ugodan vikend u srcu tame

Vidio sam smrt kada sam imao tri godine. Metal na vratu, kratak meket, krv i stravično trzanje umirućih mišića. Trčao sam kući u suzama. Nisam imao želudac za smrt i nasilje*. Još uvijek ga nemam.

*Za janjetinu jesam.

Što ne znači da me smrt i nasilje ne privlače. Čovjek sam. Pripadnik sam parazitske vrste koja je prisiljena ubijati da bi preživjela, koja je prisiljena uništavati da bi se razvijala i koja temelji svoju društvunu strukturu na kontroli nasilja. Evolucija, taj mistični impuls promjene nas tjera da se mijenjamo i kao biološke jedinke i kao zajednica svjesnih bića i tako se odmičemo od svojih primitivnih, barbarskih i nasilnih početaka prema besmrtnosti i prosvjetljenju (pretpostavljam, iako se vjerojatno radi o wishful thinking), no da bi do tamo stigli valja nam klati i ubijati i uništavati. Ljudi su paradoks u šupku svemira. Paradoks svjestan samog sebe i fasciniran sobom.

Umjetnost, riječ koju koristim lišenu svih njenih hoch privjesaka, riječ koja obuhvaća i Beethovenovu devetu simfoniju i Američkog Ninju IV, nam je poprilično dobro poslužila kao platforma za sagledavanje paradoksa i, u puno većoj mjeri, za nesvjesno ocrtavanje paradoksa. Smrt i nasilje, nasilje i smrt, od Altamire do Martina Scorsesea.

Death Grips, eksperimentalni rap trio iz Sacramenta, nastavljaju ponosnu tradiciju. Pop muzika je za razliku od ostalih umjetnosti prigrlila idilični kredo o ljubavi kao najjačem ljudskom oružju (s tim da valja priznati kako je jednadžba ljubav = seks bila poprilično česta čak i u naizgled nevinim počecima pop povijesti pa prijašnju konstataciju možete u jednom dijelu zanemariti) da bi u posljednjih tridesetak godina i sama postala poprilično fascinirana smrću i nasiljem. Pank, metal, hip hop, synth pop, post pank, elektronika. Pa čak i obični komercijalni pop. Destrukcija i autodestrukcija, over and over again. Death Grips stoga nisu nova pojava stvorena iz ilovače poput kakvog Adama, oni su samo jedna u nizu grančica u porodičnom stablu pop muzike. Deformirana, iskrivljena i bolesna grančica. Fascinantna.

Abrazivan, divlji i ogoljeni zvuk benda definiran je ritmovima Zacha Hilla, distorziranim i neukroćenim, obojanim blagim nijansama crvenog, tek toliko da ne budu pristojni i ljubazni i obični. Hillovo bubnjanje i programiranje bubnjeva stvara infrastrukturu na koju Andy “Flatlander” Morin slaže svoje jeftine synthove, zvukove koji čas napadaju slušatelja preciznim ubodima buke, čas bježe, skrivaju se u zasjedi i prepuštaju inicijativu Hillovim ritmičnim krošeima i aperkatovima. Morin i Hill izmjenjuju se u zadavanju udaraca no oni su ringu samo kako bi načeli slušatelja. MC Ride je ubojica, nokaut-master, mamojebač iz pakla, šejtan s mikrofonom. On je fokalna točka benda, srce tame srca tame, čovjek koji glasom hrapavim od urlanja isporučuje nasilje i smrt. Stefan Burnett je glavni razlog zašto sam lani slušao prvijenac Death Gripsa, odličan mikstejp „Exmilitary“, dok mi uši nisu prokrvarile. Stefan Burnett je glavni razlog zašto bjesomučno preslušavam „Money Store“ i kontroverzni „NO LOVE DEEP WEB“, ploče koje su Gripsi izdali i „izdali“ ove godine*.

*Ukoliko ne znate priču pročitajte na netu. Meni se ne da prepričavati.

Burnettov glas je sam po sebi dovoljan da mu posvetite pozornost. On puca i raspada se i ispada iz ritma, hrapav i dubok i opet tanak, poput glasa ranjene životinje koja ne želi umrijeti nego se sprema na posljednji juriš. No njegove riječi, ponekad kriptične i zakukuljene, ponekad direktne poput nule na računu u banci, su one koje će vas natjerati da slušate. Gripsi nisu bend koji nosi srce na rukavu niti su aktivisti koji traže promjene, nisu ni vješti autobiografi koji oslikavaju život ulice rimama niti su storytelleri koji vješto pletu priče. Gripsi su teatralni lažovi, a Sean Burnett je njihov postmoderni vođa, istovremeno i pripovjedač i lik. Kroz tri sjajne ploče stvorio je sebičnog, beskrupuloznog, depresivnog i neuravnoteženog anti-junaka, paranoičnog manijaka koji leži u mraku napuštene zgrade na zapišanom madracu, gleda u svijeću i mašta o klanju gamadi koja mu šeta pod prozorom. Rideov lik je smješten negdje na pola puta između Rorschacha, jednog od junaka epohalnog stripa „Watchmen“ i Omara Littlea, homoseksualnog pljačkaša iz „Wirea“ koji se jednako čvrsto drži svoje sačmarice kao što se drži moralnog kodeksa koji, naravno, nije u skladu s moralnim kodeksom licemjernog društva. I Rorschach i Omar i MC Ride su paragoni nasilja i smrti, paranoični i agresivni zbog prirode posla kojim se bave i sva su trojica, iako očito izmišljeni, teatralni i umjetni likovi, preslika dijela svijeta u kojem živimo. Smrt i nasilje, nasilje i smrt, svaki sat i svaki dan u svakom kutku planete.

Proveo sam prethodni vikend u samom srcu te tame, slušajući fantazije Death Gripsa o samoubojstvu, propasti zapadnog svijeta i ovcama linčovanim u omčama njihovih aureola. Nije mi bilo smiješno. Burnett, Hill i Morin možda nisu suptilni, definitivno su teatralni, ali su svejedno uvjerljivi. Paradoks. Baš kao ljudi. Poslušajte. Neću vam garantirati da nećete zažaliti.

Fejs. To je sve.

Označeno , , , , ,

One thought on “Ugodan vikend u srcu tame

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: