Uvod u NBA 2012/13: Istok

Listopad je. Ljudi su se vratili u grad i rade gužve po cesti, guraju se po dućanima i gunđaju po tramvajima. Mora i jezera su se ohladila, stabla su se uvukla u sebe a djevojke su navukle jakne i kapute i sakrile svoja lijepa tijela od mojih pogleda. Postalo mi je teško lijegati sa zorom, sunce sve kasnije izlazi u ovom gradu. Jesen je, majku mu. I šta sad? Oćemo li ležat doma na kauču, buljit u strop i žaliti jer je ljeto prošlo ili ćemo se prebaciti na zimski lajfstajl? Ha? Kažem jebo ljude, jebo jezera, jebo stabla, jebo djevojke i njihovu garderobu, ovo je NBA vrijeme i ja sam, narafski, sretan zbog toga. Stoga dosta lirskih slika, valja se pripremiti za nadolazeću sezonu. Krećemo s Istokom jer tamo smo rođeni.

15. Charlotte Bobcats

„Nije ovo dno“ – urlao je par penzionera u lice Zenita Đozića u legendarnom skeču Nadrealista Na dnu dna – „Ima ispod nas još rudari i prosvjetni radnici“. Penzioneri kao penzioneri, percepcija i pamćenje im baš  i nisu najbolji. Zajedno s rudarima i prosvjetnim radnicima na dnu se skrasila i momčad Charlotte Bobcatsa.

Ekipa Michaela Jordana, čovjeka koji se proslavio zbog svoje bolesne potrebe za pobjeđivanjem, lani je upisala 59 poraza u sezoni koja je trajala samo 66 utakmica. Bobcatsi su bili kanta za napucavanje, smijurija od momčadi, nakupina D-League igrača, istrošenih veterana, golobradih mladića i vječitih talenata koji nisu i vjerojatno neće ostvariti svoj potencijal. Bobcatsi su se lani pretvorili u završnu rečenicu svakog NBA vica, uništeni godinama lošeg draftanja i bizarnih i priglupih zamjena igrača. Volio bih vam reći kako će se stvari promijeniti kroz koju godinu, no nisam previše siguran u taj ishod. Lolcatsi su poput zatvorenika smrdljive jame u The Dark Night Rises – svako malo se pokušavaju popeti uz sklisko kamenje samo da bi promašili posljednji skok i smrskali lubanju na tvrdom, neumoljivom dnu.

Bobcatsi se nadaju kako su Michael Kidd-Gilchrist i Bismack Biyombo košarkaške verzije Banea i Brucea Waynea. Što nije točno, ali nije ni toliko daleko od istine. Biyombo je u nekoliko navrata prošle sezone pokazao da ima dobre instinkte igranja u obrani, a nova šema defanzivnog inovatora i novog trenera Bobcatsa Mikea Dunlapa trebala bi dodatno naglasiti njegove intelektualne i fizičke prednosti nad opozicijom. Šteta što je Biyombo u napadu zrcalna preslika samog sebe iz obrane, šteta što igra kao bukva s nogama, ne razumije kutove napada, ne zna kako proći slabije igrače od sebe, konstantno gubi lopte i pokušava završiti na finesu umjesto na snagu. Srećom pa će se Bobcatsi pretvoriti u defanzivnu i tranzicijsku momčad pod Dunlapom što bi trebalo garantirati Biyombov razvoj. Takva igra definitivno će odgovarati MKG-u, all – around majstoru koji bi već u rookie sezoni trebao osigurati Bobcatsima ono što im je Gerald Wallace osiguravao prije nekoliko sezona. Kidd – Gilchrist je fenomenalan i u obrani i u tranziciji no njegova najveća prednost je visina, težina i brzina zbog čega je realno očekivati da će se kroz par sezona razviti u igrača koji može probijati reket iz driblinga i osiguravati visokopostotne šuteve za sebe i za svoje suigrače. Bobcatsi imaju dva nebrušena dijamanta u Biyombu i MKG-u i njihov prvi i jedini zadatak trebao bi biti njihov razvoj uz očekivano tankiranje i podebljavanje ekipe kroz draft.

Problem je što GM Bobcatsa Rick Cho misli da su njegova dva visoka picka već sada moćni poput strip junaka. Cho je tijekom predsezone pokušao dovabiti Brooka Lopeza i Krisa Humphriesa u Šarlotu, bio je spreman iskrcati masnu lovu za dvojicu polovičnih igrača čija se igra nimalo ne uklapa u ono što bi Bobcatsi trebali biti, a to znači, bar u mojim očima, da će Cho jako brzo napraviti veliku grešku. Kroz dvije sezone Bobcatsi će se riješiti ogromnih ugovora Bena Gordona kojeg su dovukli iz Pistonsa da ojača konkurenciju na dvojci i loših ugovora koje plaćaju Mattu Carrolu i DeSagani Diopu za grijanje klupe što bi značilo kako će imati jako puno mjesta pod salary capom za ojačavanje ekipe kroz free agency plus još dva visoka picka na draftu. Bobcatsi moraju ostati loša momčad kroz sljedeće dvije sezone ukoliko žele imati šansu za osvajanje naslova.

Ove im sezone to ne bi trebao biti problem. Kemba Walker i Ramon Sessions zajedno ne čine solidnog NBA startera na poziciji pleja budući da Sessionsa drastično limitira nedostatak talenta dok Kembu uništavaju loše fizičke predispozicije i bespotrebno junačenje s loptom. Ben Gordon je kroz proteklih nekoliko sezona postao jedan od novčano najprecijenjenijih igrača lige i trenutno spada među igrače koji uspješno zabijaju samo spot – up šuteve i ništa drugo. Rupa u obrani, jako loš u penetraciji u reket, nesposoban izraditi otvoren šut s poludistance, Gordon nije ni sjena onog igrača koji je u Bullsima znao redovito zabijati 20 poena s klupe. Gerald Henderson trebao bi mu oteti dobar dio minuta na dvojci iako ni on nije neka sreća, tek prosječan swingman koji može zaokružiti rotaciju. Kada uzmemo u obzir da će se na krilima i centru rotirati razočaravajući Tyrus Thomas koji nije pretočio impresivne fizikalije u kvalitetnu NBA karijeru, BJ Mullens koji izgleda kao dvometarski student FER-a koji može tu i tamo pogoditi vanjski šut, usporeni Reggie Williams i Brendan Haywood koji predstavlja NBA verziju onih kockastih Mercedesa iz 90-ih koji su prošli 900 tisuća kilometara, koji piju 10 litara dizela na sto kilometara i imaju velikih problema sa motorom i mjenjačem ali i dalje voze samo zato jer imaju znakić na haubi ili, u slučaju Haywooda, zato što imaju 214 centimetara.

Bobcatsi su loša ekipa čija budućnost izgleda svijetlo, ali koja jako brzo može potamnjeti. Ove sezone neće biti loši kao lani, pobijedit će u 15 do 20 utakmica, a gledat ćemo ih samo kako bi vidjeli razvoj Biyomba i MKG-a. Ostatak ekipe je ionako spreman za otpis.

14. Orlando Magic

DisneyWorld je lani slavio četrdesetu godišnjicu postojanja. Tematski park s koji se prostire na 12 tisuća hektara zemlje u blizini Orlanda u svoje četiri dekade nije posjetiteljima priuštio vožnju kakvu je navijačima Magica lani priuštio Dwight Howard rollercoaster. Bi, ne bi, bi, ne bi premišljao se Dwight poput polupijane gimnazijalke na maturalnoj zabavi na kojoj su svi odlučili izgubiti nevinost. Njegovo nećkanje o potpisivanju novog ugovora podebljano svađama s trenerom Stanom Van Gundyem i ozljedom leđa koja je uništila bilo kakve šanse da Magic nešto napravi u plejofu okrenulo je navijače protiv drugog najboljeg igrača lige. Na njihovu žalost Dwight Howard je dobio ono što je želio. Navijači nisu.

Orlando je mogao dobiti 70 lipa na kunu u Howardovom trejdu. Vidjeli smo što su im nudili Rocketsi, vidjeli smo što su im nudili Cavsi. Mlade igrače, prostor pod salary capom, nezaštićene pickove. Magic su na kraju pristali na najslabiji mogući dil – dobili su pet pickova na draftu od čega dva u drugoj rundi a ostala tri debelo pri kraju prve (ukoliko se ne dogodi čudo i Lakersi i Sixersi dvije godine za redom propuste playoff), dobili su jednog provjerenog igrača rotacije u Arronu Afflalu, dva mlada potencijala Moea Harklessa i Nikolu Vučevića koji možda mogu postati NBA starteri iako je i to poprilično nategnuto, dobili su preplaćenog Ala Harringtona i njegov ističući ugovor, borbenog Josha McRobertsa kojeg možete staviti par minuta u igru u garbage timeu i Christiana Eyengu od kojega ne možete dobiti ni to. Umjesto sa 70 lipa u džepu i finim osjećajem slobode koji dolazi okretanjem novog lista Orlando je završio sa 20 lipa u džepu i osjećajem da su bili prevareni u trgovini ali si to kao ne žele priznati da ne bi ispali papci i pred sobom i pred drugima*.

*Isti onaj osjećaj kada kupite na primjer mikrovalnu u dućanu za 500 kuna da bi šest dana kasnije skužili da je drugi dućan prodaje za 370,99 kuna. Ili nešto. Nemam mikrovalnu doma.

Orlando je momčad koja je odgodila ulazak u pravi rebuilding za dvije sezone, što bi bilo razumljivo kada bi imali pohlepne vlasnike koji očekuju ulazak u playoff na sedmom ili osmom mjestu Istoka čime bi stavili dodatnih par milja u džep. No Magic s ovakvim rosterom, s ovom kaotičnom, neposloženom, razbijenom ekipom jedino što mogu napraviti je konkurirati za dno lige. Umjesto da padnu u blato, ustanu se i krene naprijed Orlando je pao u blato i stao gacati po njemu s uživanjem.

Njihov novi trener Jacque Vaughn pokušat će sastaviti filigranski precizan sistem u kojem su uloge jasno podijeljene i koji će biti potpuno različit od polusistema Stana Van Gundya koji se temeljio na širenju igre, rokanju trica i hvatanju ofenzivnih skokova*. Vaughn je učio od Popovića i Sloana i svojim igračima sigurno neće dopustiti takvu slobodu, no ako ćemo pravo, Vaughn baš i nema puno izbora. Njegovi igrači drastično će ograničiti implementiranje bilo kakvog sustava u ovu ekipu.

*Samo je jedna ekipa osvojila naslov takvom igrom. Houston Rocketsi. Zlobnici će reći kako Howard nije Hakeem, no Dwight definitivno nije kriv što je Orlando sjebao njegov zenit lošim sastavljanjem ekipe. Problem nije bio u Dwightu, problem je što nitko na rosteru Orlanda nije igrao obranu poput Vernona Maxwella i Roberta Horrya niti je postajao vruć poput Sama Cassella i Otisa Thorpea.

Za boga miloga, njegov najbolji plejmejker je Hidayet Turkoglu, jedan od najpreplaćenijih igrača lige. Čuj, Hedo je car, nemoš ne volit Hedu i smiješne face koje radi dok dribla, njegovu skladnu nezgrapnost kada se spusti niže od trice, njegov šlampavi dribling i precizne lopte koje spušta u reket, ali Hedo je prosječan krilni igrač i ne može biti plejmejker kvalitetne ekipe. Jameer Nelson je nominalno prvi i čisti plej ove momčadi, no ozljede su uništile njegov prvi korak zbog čega je pod stare dane postao obični spot up šuter koji može prenijeti loptu preko centra i predati je otvorenom čovjeku. Očekivati od Nelsona da skenira i razbija obrane u punom napadu, stvara višak driblingom, igra drive and kick ili napada obruč u tranziciji je suludo. Bez solidnog pleja Vaughn ne može igrati ono što želi igrati te će se morati orijentirati na improvizaciju.

Problem je što ni za to nema igrače. Na centru bi se trebali izmjenjivati Vučević i Gustavo Ayon* koji su materijal za klupu a ne za startera. Kada uzmemo u obzir da su opcije na četvorci Big Baby Davis, Al Harrington, Hedo i Josh McRoberts jasno je da improvizacija ne može doći kroz indivdiualnu post-up igru niti kroz skladni hi – lo napad za kojeg Magic jednostavno nema visinu.

*Čiji nemaštoviti NBA nadimak bi trebao biti G-Ay, po uzoru na Tracya Mcgra… Ups.

Improvizacija bi stoga trebala doći kroz igru na krilu i bekovima. Arron Afflalo je definitivno najbolji igrač Orlanda, fenomenalan defanzivac koji roka trice i može pogoditi dugu dvojku iz driblinga, ali Afflalo nije igrač koji ulazi u reket jedan na jedan i stvara šanse za druge. Čovjek je igrao u ultra-brzom, super-fluidnom napadu Denvera koji je lakoćom dolazio do otvorenih šuteva i sada će se trebati prilagoditi na potpuno drugi sistem i potpuno drugu ulogu u ekipi. Afflalo i Hedo bi trebali dobro surađivati, no njih dvojica jednostavno nisu dovoljno dobri da nose igru ekipe koja se nada nečemu višem od dvanajstog – trinajstog mjesta Istoka.

Orlando bi trebao napraviti sve da do kraja prijelaznog roka utopi Hedu i JJ Reddicka, izrazito podcijenjenog startera koji gađa trice i igra jebenu obranu, pretvori ih ili u mladost ili u pickove i krene u pravi rebuilding. A ne u ovo sprdanje sa svojim navijačima.

13. Cleveland Cavaliers

Dan Snyder nije održao svoje obećanje. Miami je, očekivano, osvojio prvenstvo prije Clevelanda koji se potpuno raspao odlaskom LeBrona u South Beach. Izdaja, kako su je navijači Cavaliersa percipirali, ujedinila je klub u prvoj sezoni u kojoj je ogoljena ekipa Cavsa nizala poraz za porazom. Godinu kasnije navijačima nije trebao vanski neprijatelj i domaći izdajnik da napune tribine Quicken Loans Arene. Spasitelj se pojavio. Kyrie Irving je zabljesnuo kao zvijezda repatica u sumraku klivlanđanskog sporta i nagovijestio promjene.

Na njih ćemo doduše morati malkice pričekati. Kyrie je, na moje iznenađenje i veliku radost, u rookie sezoni pokazao da se na njega može računati kao na nositelja franšize. Premda igra očajnu obranu i nije sjajan razigravač Kyrie se predstavio kao maestralni finišer i strijelac koji može zabiti na različite načine sa svih djelova terena. Unatoč baksuznim ozljedama poput loma šake i nožnog prsta Kyrie ne vuče teška oštećenja i igra nešto ljudskijim ritmom od Rosea i Westbrooka s kojima ga najčešće uspoređuju što bi trebalo značiti da će imati dugačku i produktivnu karijeru. Irving bi trebao napredovati tijekom ove sezone, trebao bi popraviti obranu i povećati broj minuta provedenih na terenu, no unatoč ogromnom potencijalu još uvijek nije igrač koji može prosječnu momčad voditi do playoffa.

S tim da Cavsi nisu prosječna momčad. Oni su loša momčad. Anderson Varejao je trenutno jedini pravi NBA starter na rosteru uz Irvinga. Brazilski lignjun prošle je sezone držao poroznu obranu Clevelanda na okupu sve dok se nije ozlijedio, a nakon što je završio u bolnici kola su krenula nizbrdo za Irvinga i ekipu. Varejao je vrhunski profesionalac, igrač koji se ubija od posla u svakoj jebenoj akciji, čovjek koji nadoknađuje većinu svojih mana nevjerojatnim zalaganjem zbog čega će biti jako tražen prije kraja prijelaznog roka. Cavsi bi mogli zadržati Varejaoa i njegovih 9 milijuna dolara koliko zarađuje godišnje, ali stavio bih ruku u vatru da će ga trejdati sredinom sezone za pikove ili mlade igrače. Varejao bi drastično pomogao nekim ekipama čije se šanse za osvajanje naslova tope iz sezone u sezonu (khm Spurs, khm Mavs) i bilo bi lijepo kada bi dobio šansu da natakne prsten na ruku.

Ostatak ekipe Cavaliersa je mlad i nedokazan i okružen upitnicima. Tristan Thompson lani nije pokazao nikakav napredak kroz sezone (iako statistika to ne otkriva) i tek treba vidjeti da li se radi o igraču koji može napredovati ili će veći dio karijere provesti na njeh razini igre kakvu je prikazao lani*. Thompson je najavljivan kao igrač s velikim potencijalom, a slična priča popratila je i ovogodišnji prvi pick Cavsa, combo beka Diona Waitersa. Iskreno, nisam pretjerano oduševljen Waitersovom igrom koji je dosta oscilirao u dresu Syracusea i često dolazio u sukob s tvrdoglavim trenerom Jimom Boehimom. Waiters ima solidnu slashersku igru, na koledžu je znao probiti obranu i zavući se u reket, zna odigrati solidnu obranu te bi se trebao nadopunjavati s Irvingom kao pečena kokoš s krumpirima, al momak mi iz nekog razloga ne ulijeva povjerenje. Dobra je vijest da će dobiti ogromnu minutažu pošto je Cleveland izuzetno tanak na klupi.

*Šteta što Cavsi nisu imali muda i izabrali Valenčijunasa tim četvrtim pikom. Irving i Jonas, kombo iz snova.

Omri Casspi je solidan all – around napadač ali u bilo kojoj ozbiljnoj ekipi za njega nema mjesta dok će u Cavsima praktički igrati ulogu šestog igrača. Jon Leuer i Tyler Zeller bi trebali pokazati mogu li biti dio rotacije visokih i ne bi me iznenadilo kada bi oba igrača pokazala da zaslužuju mjesto u rotaciji, posebno Zeller koji je izuzetno brz i okretan za svoju visinu (usudio bi se reći i za boju kože ali to bi bilo rasistički). CJ Miles bi se mogao nametnuti kao okej opcija na klupi nakon impresivnih Olimpijskih igara, dok će Alonzo Gee, Samardo Samuels i meni jako dragi Boobie Gibson uskakati u rupe i odrađivati svoje uloge kako najbolje znaju i umiju. A ne znaju niti umiju. Tanka klupa i mladi i nedokazani starteri na kraju će pokopati ovogodišnju sezonu Cavsa, ali ništa zato. Oni su momčad poput Toronta i Detroita, momčad čije vrijeme polako dolazi. Možda već sljedeće sezone kada im se otvara puno prostora pod salary capom, prostora kojeg mogu iskoristiti za potpisivanje igrača poput Josha Smitha, Davida Westa i Ala Jeffersona što bi ih, zajedno sa još jednim visokim pickom drafta i razvojem Thompsona, Waitersa i Irvinga gurnulo među kandidate za vrh Istoka.

12. Detroit Pistons

Prošlo je pet godina otkako su Detroit Pistonsi bili relevantna NBA momčad. Bivši šampioni koji su osvajali titule momčadskom igrom i vrhunskom obranom pokušali su promijeniti recept za vrijeme dugogodišnjeg rebuildinga. Umjesto da napune momčad bilo visokokarakternim bilo napaljenim i zaluđenim mladim igračima Pistonsi su spičkali salary cap* na nemotivirane i sebične i ne pretjerano talentirane igrače poput Bena Gordona, Charlieja Villanueve i Rodneya Stuckeya. Unatoč tome što su neshvatljivo produžili ugovor Tayshaunu Princu na tri godine po 7 milijuna Pistonsi bi se trebali očistiti od glupih ugovora do 2014. godine i stvoriti bazu za osvajanje naslova.

* Kojeg su kupili trejdom Chaunceya Billupsa i Arrona Afflala u Denver. Afflalo tada nije bio poznat igrač kao ovih dana, ali njegov intenzitet u obrani jasno se vidio u onih par minuta koje je dobijao na klupi Pistonsa.

Ukoliko ne uprskaju sljedećeg ljeta Pistonsi bi te sezone trebali imati prostora za jedan, ako ne i za dva max ugovora. No za razliku od ostalih ekipa koje operiraju sa ogromnim cap spaceom Pistonsi bi te godine trebali imati privlačnu momčad koja može odmah skočiti u utrku za naslov. Greg Monroe i Andre Drummond to praktički garantiraju.

Dvojac visokih igrača bit će glavni razlog zašto ću uopće gledati Detroit ove sezone. Monroe je pokazao da Georgetown još uvijek proizvodi tehnički najpotkovanije centre u ligi, a njegova igra sa high posta tijekom prošle sezone bila jejedna od najboljih u ligi. Monroe ima brzinu ulaska u reket*, ne boji se napasti koš u gužvi, a ono što ga posebno krasi je dobar pregled igre i mogućnost pronalaženja suigrača u blizini koša iako broj asistencija to lani nije odražavao. Monroe bi ove sezone lako mogao završiti u All Star utakmici, a Pistonse valja veseliti što u njemu imaju savršenog partnera za super-talentiranog Andrea Drummonda.

*Brzina je, hm, možda pogrešna riječ. Monroe nije atleta, ali zna proći čovjeka iz driblinga kao što su to Nowitzki i Gasol znali raditi prije par sezona. Njegova usporenost ne može se sakriti u obrani gdje pokriva jako malo terena, ali u napadu mu nimalo ne smeta zbog dobre tehnike i metodičnog pristupa igri.

Drummond se nije dokazao na koledžu, dijelom zato što nije igrao u ekipi čiji mu stil odgovara, dijelom zato što je nezreo poput banana iz Konzuma, ali talent, fizički talent je preočit da ga se ne bi vidjelo. Brz, skočan, pokretan, eksplozivan, izaberite pridjev koji vam drago i Drummondu će pristajati. Dečko još uvijek ne zna igrati košarku i Pistonsi će se namučiti da bi ga naučili, ali kao što sam rekao za to imaju dvije godine.

U te dvije godine trebali bi prokljuviti da li je Brandon Knight čovjek za budućnost. Mladi plej je tijekom prošle sezone dobio ogromnu minutažu, bljesnuo je u nekoliko navrata, pokazao je da ima šlifa kao spot-up šuter i tranzicijski plej, ali valja priznati kako je njegova igra u punim napadima, bar što se razigravanja tiče, bila poprilično slabašna. Rookieju se to može i mora oprostiti, naročito u sezoni u kojoj nije bilo pripremnih kampova i utakmica za uigravanje, pa ćemo procjenu njegovih stvarnih sposobnosti napisati tek nakon ove godine.

Ta tri igrača trebala bi predstavljati srž ekipe kojoj se navijači Detroita mogu i moraju nadati. Will Bynum i Corey Maggette to nisu i teško je očekivati da će im Pistonsi obnoviti ugovore. Maggette će igrati važnu ulogu u ovoj sezoni Pistonsa i kao bek i kao krilo, no njegovi najbolji dani su iza njega i sve što Maggette dobro radi u ovom trenutku je izvlačenje faulova. Tayshaun Prince, koliko god ga obožavao, više ne može raditi ni to pa bi on ovoj ekipi trebao služiti kao mentor i stabilizirajući utjecaj – zanimljiva uloga za igrača koji je prije dvije sezone vodio pobunu protiv glavnog trenera. Rodney Stuckey je preskup i nepouzdan i ne zaslužuje 8 milijuna dolara godišnje, iako se radi o igraču koji može probiti prvu liniju obrane kada ga ide. Stuckey nije ni plej ni dvojka, šut mu je klimav i nije čovjek za velike stvari, no ove bi sezone trebao biti drugi ili treći najbolji strijelac ekipe i lako je moguće da zavara Pistonse da mu iskeširaju još jedan masni ugovor za dvije godine kada mu ovaj istekne.

Kyle Singler, Kim English i Khris Middleton iskoristit će svoje rookie godine kako bi dokazali da mogu biti korisni igrači s klupe, dok će Jason Maxiell, Austin Daye, Jonas Jerebko i Charlie Villanueva voditi gladijatorsku bitku za minute na krilnim pozicijama. Jerebko bi na kraju trebao isplivati kao pobjednik u tom četveroboju budući da se radi o jedinom dvosmjernom igraču u konkurenciji i jedinom kojeg bi, uz možda Dayea, Pistonsi trebali zadržati za budućnost.

Ovo je sezona procjenjivanja talenta i taktičkog pozicioniranja za momčad iz Motor Citya. Unatoč tome što neće u playoff i što neće pobjediti u više od tridesetak utakmica imaju se čemu veseliti. Talent je tu, samo čeka da se razvije i da ga se okruži sa pravim igračima. Još jedan visoki draft pick,  jedan kvalitetan free agent (Memphis bi mogao trejdati Rudya Gayea sredinom sezone) i eto Pistonsa natrag u vrhu Istoka.

11. Toronto Raptors

Ah Toronto. Ah Raptorsi. Ah Colangelo. Ah. Ah. Ah.

Po dobrom starom običaju Toronto Raptorsi su u predsezoni napravili korak naprijed i dva koraka natrag. Trošenje osam milijuna dolara u prijelaznom roku na obrambenog beka koji ne može pogoditi koš sa više od dva metra udaljenosti i trećeg pleja kojem treba 20 sekundi da inicira napad im nije trebalo. Trošenje osmog picka na draftu na Terrencea Rossa, solidnog spot up šutera kojeg su mogli dobiti 10 pickova kasnije također nije imalo smisla. Unatoč klasičnim pizdarijama GM-a Briana Colangela Raptorsi svejedno izgledaju kao ekipa kojoj treba samo jedna loša godina da se lansira u vrh Istoka. Unatoč svim krivim potezima Raptorsi su u poziciji da nakon još jednog visokog picka* stvore jezgru momčadi koja može konkurirati za naslov.

*Taj pick je završio u rukama Oklahome nakon Hardenovog trejda. Pick je top 3 i 15 – 30 zaštićen i Raptorsi moraju imati ili debele sreće u lutriji ili ući u playoff da bi ga sačuvali.

Sve je počelo dovođenjem Kylea Lowrya kojeg su se Rocketsi odrekli zbog konstantnog svađanja s trenerom Kevinom McHaleom. Lowry je živac, o tom nema sumnje, no ljudi koji su ga trenirali prije legende Celticsa nisu se pretjerano žalili na njegovo ponašanje. Kyle je brz, okretan, sjajan dribler i čovjek koji može probiti reket. Osim što je solidan razigravač Lowry, za razliku od Josea Calderona koji će ove sezone biti vjerojatno najbolji bekap bek lige, može odigrati presing na loptu i izgurati protivničkog razigravača iz omiljenih pozicija na terenu. Lowry nema dugogodišnji ugovor, no kada bi ga Raptorsi produžili za par milja više od ovih 5,7 milijuna koje trenutno prima bili bi presretni.

Dubina na pleju prenijela se i na bekovsku poziciju na kojoj će se izmjenjivati DeMar Derozan i Landry Fields. Koliko god Fields bio drag i simpatičan i borben igrač, on je čovjek kojeg su Raptorsi trebali zaobići u širokom luku. Torontu je trebao šuter, netko tko može raširiti obranu i roknuti koju s krila, no u Fieldsu ga nisu dobili. Neće ga imati ni u Derozanu koji je solidan igrač, svake godine sve bolji, igrač koji može završiti oko obruča u tranziciji, ali i igrač koji se muči s napadanjem obruča u punom napadu zato što nema ni dribiling, ni ekstra potez ni prvi korak kojim bi otresao bolje obrambene igrače. Rookie Terrence Ross bi mogao postati šuter koji im treba za godinu ili dvije, ali on bi trebao više igrati na krilu nego na beku, iako će Raptorsi u prvoj godini vjerojatno napraviti rošadu s njim i Fieldsom.

Raptorsi su odlično popunjeni i na centarskim pozicijama sa rookijem Jonasom Valenčijunasom koji bi se kroz dvije sezone trebao razviti u post-up mašinu, u klasičnog centra koji zabija i hvata u dvoznamenkastim ciframa. Valenčijunasov NBA potencijal je ogroman, a da stvar bude bolja ima savršenog sudruga u Andrei Bargnaniju koji je lani igrao solidno prije ozljede. Bargnani možda nikad neće postati novi Dirk Nowitzki zato jer neće i ne želi rješavati svoje protivnike iz driblinga i napadati koš*, ali je sjajan kao lažna četvorka, kao šuter iz daljine koji bi trebao Valenčijunasu otvoriti puno prostora.

*A može, jebemumater, može, pokaže to u nekoliko utakmica tijekom sezone, sve dok ne dobije po labrnji par puta i odustane. K’o da je učio od Vincea Cartera.

Kada uzmemo u obzir da na klupi čekaju više nego solidni Linas Kleiza (koji nikako da dobije pravu šansu), Amir Johnson (koji je bolno preplaćen, ali zna odigrati solidno s vremena na vrijeme), Aaron Gray (možda i najbolji treći centar lige, mrga u sredini), Ed Davis (jako dobar skakač i solidan finišer iz blizine), rookie Quincy Acy (koji bi mogao izgurati par godina NBA lige što je super za pick druge runde), John Lucas III (zajebajen se, Lucas je užasan plej, sebičnjak koji dribla i dribla i dribla da bi roknuo dvojku s vrha reketa par sekundi prije kraja) i već spomenuti Jose Calderon i kada uzmemo u obzir da je Dwane Casey od ove momčadi napravio solidnu defanzivnu grupu jasno je da će Raptorsi biti puno bolja ekipa nego lani. Guram ih na jedanaestu poziciju Istoka ne zato što tamo pripadaju, iako priznajem da će konkurencija biti žestoka jer su se i ostale momčadi pojačale, nego zato jer želim da završe na dnu i u lutriji dođu do top 3 picka. Ovoj momčadi treba samo jedno jedino rasno krilo da ih digne do samog vrha konferencije za recimo tri godine, prije nego Andrei iscuri ugovor. Shabazz Muhammed i James McAdoo dogodine izlaze na draft. Možda su upravo oni djelić koji nedostaje ovoj ekipi?

10. Washington Wizards

Taj Ted Leonsis stvarno zvuči k’o pošten čovo. Za jednog tajkuna, jel? Direktor AOL-a, Groupona i American Expressa, vlasnik Wizardsa, Capitalsa i najgluplje bradice sa ove strane Željka Pervana očarao je navijače spikom o polaganoj i metodičnoj konstrukciji momčadi. U obraćanju javnosti Leonsis je pričao o građanskom ponosu, o koheziji zajednice koju stvara sportski kolektiv, o tome kako nagrade dolazi nakon godina napornog rada, ukratko Leonsis je govorio sve ono što treba reći kako bi natjerao razočarane navijače da plate sezonske ulaznice za momčad za koju su znali da će biti loša. Vjerovali su mu. Leonsis je, naposlijetku, preporodio Capitalse.

Košarka, izgleda, nije hokej. Leonsis je dao otvorene ruke GM-u Ernieju Grunfeldu i ovaj je krenuo sastavljati momčad na potpuno suprotan način od onoga što je tajkun obećao. Umjesto da napuni ekipu igračima od karaktera, umjesto da bira kvalitetne mladiće kroz draft i lagano, kroz četiri sezone sastavlja momčad koja će se moći takmičiti za vrh Istoka, Grunfeld je složio momčad punu sebičnih i egoističnih igrača da bi je raspustio dvije godine kasnije i složio momčad od karakternih ali debelo preplaćenih igrača. Wizardsi se nalaze na samom rubu mediokritetstva, imaju momčad koja bi se mogla uvući u playoff ukoliko četiri ili pet boljih ekipa podbaci/poklekne ozljedama, no ono što definitivno nemaju je momčad koja može konkurirati za naslov, ne sad, ne za pet godina. Washington je na pravom putu da kroz godinu ili dvije postane ekipa kakva su Atlanta Hawksi bili kroz zadnje tri sezone. Pouzdana playoff momčad koja ne može dalje od druge runde.

Wizardsi su u svoje redove doveli Nenea i Okafora i stvorili jako dobru centarsku osovinu u vremenima kada se sve više ekipa fokusira na small ball rotacije. Nene je izvanredan finišer iz blizine koji teško može stvoriti prostor bilo za sebe bilo za druge, dok je Okafor pouzdan defanzivac i odličan skakač na kojeg se uvijek možete osloniti za mršavi double – double. Obojica su karakterni, vrijedni i kvalitetni igrači, ali suludo je na njih trošiti 27 milijuna dolara godišnje, naročito u ekipi koja nema velike šanse za playoff. Njihovi ugovori bi se eventualno mogli isplatiti u svlačionici u kojoj je John Wall konačno dobio niz odgovornih i inteligentnih suigrača koji znaju igrati košarku. Nema više Javala McGeeja i njegovih djetinjarija, nema više crnih rupa Andrea Blatchea i Nicka Younga, nema više igrača koji igraju za sebe i statistiku i koji ne kuže kako igrati u timu. Wall nije pokazao nikakav napredak u dvije godine koliko je proveo u ligi, a ove ćemo sezone vidjeti da li je za to krivo okruženje ili on sam. Wall posjeduje talent i fizikalije da bude igrač poput Derricka Rosea ili Kyria Irvinga, dakle igrač koji bi jednog dana mogao nositi ekipu do naslova. Ozljeda koljena bi ga mogla mrvicu usporiti na otvaranju godine, ali očekujem dobre stvari od Walla jednom kada se sezona zalaufa.

Unatoč tome što imaju dva visoka igrača koja mogu poentirati pod košem i super – brzog playa koji bi mogao postati zvijezda plafon za ovu momčad nije visok. Rookie Bradley Beal bi trebao startati na beku a tek treba vidjeti kako će se njegova samo solidna a ne spektakularna igra s koledža preslikati na NBA, dok je Trevor Ariza na krilu jako dobar defanzivac i solidan igrač za zaokružiti petorku, no ništa više od toga. Tanka klupa sa koje treba izdvojiti Jana Veselya koji nije briljirao u prvoj NBA sezoni i mladog Jordana Crawforda koji nikako da dobije pravu šansu na kraju će pokopati Wizardse. Ukoliko Wall i Beal pokažu napredak kroz sezonu, ukoliko se Nene ne ozlijedi, ukoliko se Randy Wittman pokaže kao stabilno rješenje na mjestu trenera, ukoliko dobiju visok pick i pretvore ga u klasnog igrača te se riješe Okafora i njegovog 14 milijuna dolara teškog ugovora Wizardsi bi mogli napredovati. U suprotnom evo nam prvih kandidata za nove Hawkse. Puno akoa za moj gušt.

09. Milwaukee Bucks

Mislim da sam konačno prokljuvio Milwaukee Buckse. Dok sve druge momčadi lige maštaju o draftiranju franchise igrača i jurišanju na titulu, Bucksi su zainteresirani za slaganje zabavne male momčadi koja će se takmičiti za ulazak u playoff i zabavljati gledatelje košarkaškim majstorijama. Bucksi su jeftinjak od momčadi, ekipa koja ne želi potrošiti puno love na svoj roster, ekipa koja ne želi puno riskirati, ekipa koja ne želi plaćati porez na luksuz i ekipa koja nema veće ambicije od pukog natjecanja u NBA-u.

Na žalost navijača Bucksi nisu bili zabavna ekipa za gledanje tijekom prošlih sezona zbog izrazito defanzivne igre i uštogljenih napadačkih shema uvijek zajapurenog trenera Scotta Skilesa koji utjelovljuje MidWest konzervativne vrijednosti bolje od svih trenera lige.

I onda se dogodio obrat. Bucksi su odlučili protresti momčad dovođenjem Monte Ellisa, Skiles je dao igračima odriješene ruke u napadu pa su počeli igrati brutalno brzu tranzicijsku košarku i zabava se vratila u Milwaukee. Estetske promjene i redizajn ekipe u konačnici nisu utjecale na samu supstancu momčadi – Bucksi su ostali mediokritetska momčad koja ganja osmo mjesto Istoka. Ove su mu godine još dalje nego lani.

Nema veze, bit će ih zabavno gledati. Brandon Jennings i Monta Ellis trebali bi biti najnezgrapniji bekovski par još tamo od.. pa još tamo od Ellisa i Currya. Pazi sad, ja jako volim Montea, volim ga više nego što volim Monte, ali čovjek ne može igrati u paru s još jednim driblerom, penetratorom i šuterom. Jedan od ove dvojice je čovjek viška i Bucksi bi trebali čim prije odlučiti kojeg će igrača trejdati. Ellis je svakako bolji i to drastično bolji igrač zato što ima fenomenalan prvi korak, jedan je od najboljih igrača lige u probijanju reketa, izrazito je podcjenjen kao playmaker samo zato što nikada nije igrao u sistemu koji se orijentirao na pune napade, a premda se gubi u obrani jedan na jedan teško možete naći igrača koji će odigrati bolji presing na loptu. Montu doduše bije zao glas i ima dvostruko skuplji ugovor od Jenningsa pa bi ga se Bucksi lako mogli otarasiti ukoliko se eksperiment s ovom dvojicom ne pokaže uspješan. Ili zabavan.

Jennings se dokazao kao igrač solidnih fizikalija koji može jako dobro odigrati pick ‘n’ roll, ali je slab razigravač, sklon je nerezonskim šutevima, previše ulazi ugusto i nije pretjerano dobar dribler. Zbog visine, baš kao i Monta, ne može igrati dvojku gdje bi se puno bolje uklopio nego na playu. Smiješno je vidjeti koliko su Bucksi neskladni na bekovskim pozicijama unatoč neospornom talentu  i koliko malo dubine imaju sa Udrihom, Lambom i Harrisom na klupi. Beno može odigrati svoje, lani je složio pristojnu sezonu, dok su Lamb i Harris prokleto nedokazani.

Bucksi me neobično podsjećaju na pedesetogodišnjake koji su se čitav život bavili nekim aerobnim sportom i onda odjednom prestali zbog neke ozljede i nabili ogromnu škembetinu od piva i roštiljanja. Mršave nogice, uska ramena, i škembosaur u sredini. Tanki tanki tanki na bekovskim pozicijama, prekrcani u frontcourtu. Milwaukee na krilima i u sredini ima šest igrača koji se redom imaju pravo nadati velikoj minutaži. Joel Przybilla je iskusni veteran koji više ne može izdržati puni tempo NBA utakmica, ali će ovoj ekipi, koja je bila očajna u obrambenom skoku prošle godine, donijeti kakvu takvu stabilnost u sredini. Samuel Dalembert je star i ofucan ali i dalje može odigrati dvadesetak minuta dobre obrane. Drew Gooden je lud i lijen, ali dat će vam bar 15 jako dobrih utakmica godišnje na četvorci i na centru pa vi vidite da li vam se isplati riskirati. Ersan Ilyasova je maestro u napadu, lažna četvorka za polizat prste, samo što mu je obrana trula poput vrha Hrvatskih željeznica. Larry Sanders je mlad i eksplozivan ali još uvijek ne zna igrati košarku. Luc Richard Mbah a Moute je vrhunski obrambeni igrač, pogotovo jedan na jedan, ali ne može pogoditi guzicu Jennifer Lopez sa više od pola metra udaljenosti. John Henson je rookie koji bi se mogao razviti u sjajnog blokera nalik na Sergea Ibaku, ali s njim treba pričekati.

Enivej, začepljeni su skroz na visokim pozicijama. Nitko od ovih igrača nije pravi NBA starter, čak ni Ersan koji bi to mogao biti kada bi imao centra koji će mu čuvati leđa. Dubina i širina klupe trebala bi gurnuti Buckse u borbu za posljednje mjesto doigravanja, no siguran sam kako će još jednom biti poraženi u toj utrci. Nezgrapni su za velike skokove.

08. Philadelphia 76ers

Navijači u Philadelphiji ne zamaraju se osrednjim ekipama. Divlji, borbeni, nemilosrdni, bučni, fanovi sporta u Gradu bratske ljubavi znaju stvoriti paklenu atmosferu, jedni od rijetkih u SAD-u u ovoj eri jumbotrona i kiss cama. Navijači u Phili imaju žara, ali nemaju odanosti. Ukoliko niste dobri pratit će vas grobna tišina i falši udarci dlanova pušteni sa nekakve mp3-ice, poput smjeha mrtvih ljudi u lošem sitcomu iz 90-ih. 76ersi su osjetili nemar navijača na svojoj koži tijekom nekoliko mediokritetskih sezona koje bi i lani završile ispadanjem u prvoj rundi doigravanja da ozljeda koljena Derricka Rosea i kolosalne greške sudaca u dvije utakmice nisu prelomile seriju s Bullsima.

Trener Doug Collins preživio je sezonu zahvaljujući stvarima na koje nije mogao utjecati, a Sixersi su njegovu sreću dodatno nagradili pozicijom vršitelja dužnosti GM-a koju dijeli zajedno s članom front officea Tonyem DiLeom. Collins je lani složio pravu mediokritetsku igru koja se bazirala na sporim napadima, kontroliranju defanzivnog skoka i bjesomučnim pikenrolanjem koje je u načelu završavalo dugim dvojkama, naročito na kraju sezone kada su Sixersi počeli igrati protiv ozbiljnijih protivnika. Konzervativni trener poznat po izbjegavanju rizika iznenadio je mnoge kada je tijekom predsezone stavio sve svoje žetone na jedno polje. Na Andrewa Bynuma.

Collins nije imao što izgubiti budući da Sixersi s Iggyem u glavnoj ulozi ionako nisu napredovali, no njegov potez svejedno treba ocijeniti kao visokorizičan. S Iguodalom su mogli čekati da ubodu kakvog slobodnog igrača kada im se prostor pod salary capom raščisti sljedeće sezone, mogli su upisati još jednu bezveznu sezonu i dodatno otuđiti svoje navijače kojima je ionaku pun kurac osrednjih Eaglesa i ostarjelih Philliesa. Povukli su potez, svaka im čast, sad samo treba vidjeti da li je on bio pravi. Iluzorno je očekivati da će se to vidjeti odmah u prvoj sezoni.

Za početak, Bynum je igrač napravljen od stakla. Čovjek je lani odigrao prvu pravu sezonu* nakon što su ozljede uništile početak njegove karijere. Andrija je prije par mjeseci otišao na laganu operaciju koljena koja izgleda nije otklonila sve njegove probleme pa se ovijeh dana po kuloarima priča da bi mogao preskočiti dvadesetak utakmica regularne sezone što bi sasvim dostajalo da izbaci Sixerse iz utrke za sam vrh konferencije. Ukoliko Bynum ozdravi trebao bi postati vođa ove ekipe za što mentalno baš i nije spreman ukoliko je suditi po njegovim dječačkim ispadima u Lakersima, ali igrački jest. Solidna obrana, jako dobra kontrola skoka i ispolirana igra leđima pretvorit će Sixerse iz pikenrol ekipe u klasičnu post-up momčad kojoj spori ritam igre u punim napadima više nije mana kao lani, nego vrlina koja im omogućava da kontroliraju tempo i kažnjavaju mismatch pod košem.

*U kojoj, bajdvej, nije uopće bio onako dominantan kao što neki pričaju.

Zdravi Bynum dakle znači i promjene u sistemu igre, a one se rijetko kada ispoliraju već u prvoj sezoni. Nakon odlaska Loua Williamsa koji je lani bio primarni organizator igre i nakon odlaska Iggya koji je bio glavni egzekutor i vođa jasno je da su Sixersi u stanju previranja i da će im trebati neko vrijeme da se poslože.

Evan Turner će preuzeti ogroman dio odgovornosti u ekipi kao dribler i plejmejker na poziciji dvojke. Turner je pokazao napredak u odnosu na rookie sezonu i njegov talent koji ga je učinio senzacijom u dresu Ohio Statea polako je počeo izlaziti na vidjelo. Navijači Sixersa moraju se nadati da će Turner ostati zdrav i aktivan jer će ga s klupe mijenjati Nick Young, crna rupetina od igrača, šuter koji će ući u brutalan niz svaku desetu utakmicu i na taj način zamazati oči navijačima koji će zaboravito koliko je glupo igrao u prethodnih 9.

Jrue Holiday bi trebao igrati u paru s Turnerom na poziciji razigravača, no njegova će uloga sasvim sigurno biti nešto drugačija nego lani kada je malo previše šutirao za moj gušt. Bynum bi trebao otvoriti jako puno prostora upravo za igrače poput Jruea ili Thaddeusa Younga koji bi trebao igrati četvorku, dakle za igrače koji mogu pogoditi otvoreni šut s poludistance. Young će možda prepustiti mjesto u startnoj petorci Spenceru Hawesu koji je više čisti centar nego krilo, ali trener Collins žarko želi igrati s dva nebodera u sredini terena što mu baš i nije pametno u ligi koja se sve više i više oslanja na brzinu, a ne na visinu. U svakom slučaju Collins će imati solidnog trećeg visokog igrača na klupi spremnog za 25+ minuta, a u slučaju ozljede minutažu će dobiti ili Kwame Brown, solidan obrambeni igrač kojem se neznalice i dalje smiju samo zato jer je bio prvi pick drafta, ili Arnet Moltrie, fizički eksplozivan krilni centar koji bi mogao postati krađa drafta, ili Lavoy Allen koji je lani impresionirao analitičare u nekoliko navrata.

Rotaciju bi trebali zatvoriti Jason Richardson koji je ostario i ne može više igrati kao nekoć ali koji može dobiti dvoboje na iskustvo i Dorell Wright koji će uz Younga biti primarni tricaš ekipe. Solidna klupa, okej starteri, Turner i Bynum i čini se kako bi Sixersi mogli puno više od osmog mjesta Istoka, šta ne? No ne mogu ih gurnuti više zbog pustih nepoznanica, što taktičkih što zdrastvenih, koji ih okružuju. Ionako je lakše igrati ispod radara.

07. Chicago Bulls

Pričajte što hoćete, Bullsi su lani imali poštenih 20 posto šansi za osvajanje naslova. Miami je bio najbolja ekipa lige bez ikakve sumnje, naročito nakon što je LeBron James po drugi puta u životu ušao u Zonu*, ali malo je falilo da ih Celticsi skalpiraju, Oklahoma je odigrala par izrazito gustih utakmica, a čak ih je momčad Pacersa u jednom trenutku držala u šaci. Bullsi su imali šansu. Isparila je sa bolnom grimasom na licu Derricka Rosea.

*Mitsko mjesto u sportu u kojem postajete nepobjedivi. Koliko god James bio dominantan samo je jednom prije u playoffu izgledao onako dominantno kao u zadnje dvije protiv Celticsa i u finalu. Naravno, govorim o Pistonsima 2007. godine.

 Monstrum koji je zadnje dvije sezone gazio sve pred sobom u regularnoj sezoni više ne postoji. Gotovo pa savršeno posložena klupa se razišla, unutarnja trvenja u klubu donijela su niz retardiranih poteza od kojih je prvi i najvažniji preplaćivanje Kirka Hinricha koje ne samo da je istjeralo Omera Asika iz kluba nego je aktiviralo hard cap, natjeralo Bullse da potpišu smanjeni ugovor s rookiejem Marquiseom Teagom koji će to pamtiti do kraja života i onemogućilo ih u potpisivanju novih ugovora.

Klupu sastavljenu od solidnog šutera CJ Watsona, najboljeg tricaša lige Kylea Korvera, defanzivnog specijalista koji je počeo pogađati s poludistance i koji igra odlično uz osnovnu crtu Ronnieja Brewera i već spomenutog Asika* zamijenili su skupinom koja ne samo da ne može šamarati druge jedinice protivnika i stvarati prednost nego će vrlo vjerojatno dopuštati protivnicima da stižu razliku. Kapetan Kirk je nekoć bio jako dobar combo bek no godine su ga stigle i više ne može igrati obranu niti prolaziti protivnike u napadu što bi trebao raditi dok se Derrick Rose ne vrati. Marco Bellinelli je šuter koji ne bi trebao imati više od 10 minuta po susretu zbog kriminalne obrane i teško da će zamijeniti Korvera kao prvi tricaš ekipe baš zbog toga što će ga protivnici ubijati na drugom dijelu terena. Nazr Mohammed je stariji od Isusovog magarca, Vladimir Radmanović je limitiraniji od jednosmjerne ulice,Marquise Teague je neiskusniji od šesnaestogodišnjih Čehinja koje prvi puta dolaze na Jadran dok je Nate Robinson nepouzdaniji od iskaza hrvatskih političara pred sudom. Zanimljiva je to grupa koja bi mogla potopiti Bullse, ali koja bi mogla dobiti novu svrhu vođenu čvrstom rukom Toma Thibodeaua. Srećom pa će Taj Gibson drastično podizati kvalitetu ove jedinice – čovjek bi lagano mogao osvojiti titulu šestog igrača lige, njegov učinak u napadu drastično je porastao nakon što je počeo zabijati šuteve izvan reketa, njegova jedan na jedan obrana je besprijekorna baš kao i njegove rotacije i mnogi smatraju kako Gibson zaslužuje i novi ugovor i mjesto u startnoj petorci. Jimmy Butler bi mu se lako mogao priključiti kao čovjek iznenađenja i kao ljepilo koje će all-around igrom držati drugu jedinicu na okupu.

*Nije mi žao što su se riješili Watsona koji je bio nekonzistentan i Lucasa koji mi je uništio živčani sustav brža i jače od heroina.

Starteri Bullsa bi trebali izvući 44 – 45 pobjeda i bez Derricka Rosea. Deng se oporavio od ozljeda i igra kao navijen, Carlos Boozer je i dalje koristan iako ne zaslužuje svoj ogroman ugovor, Rip Hamilton se kreće bolje nego zadnje tri sezone nakon što se otarasio svih ozljeda koje su ga pratile, a Noah je i dalje vrhunski defanzivac koji brani pikenrol, čisti table nakon promašenih šuteva, organizira igru sa high posta i trpa lagane poene u koš oko obruča. S obzirom na razvoj Denga koji se preporodio na Olimpijskim Igrama i dobio novu dozu samopouzdanja startna rotacija Bullsa bi izgledala još bolje nego lani kada bi se u njoj nalazio Derrick Rose. No njega nema.

Glupo je trošiti riječi na to što najmlađi MVP u povijesti lige donosi ovoj ekipi. Koliko laganih poena upisuju centri nakon promašaja polaganja, koliko otvorenih šuteva iz kuta nakon penetracije, koliko promjena u defanzivnoj filozofiji protivnika… Rose je igrač koji pretvara Bullse iz solidne ekipe Istoka u kandidate za naslov. Chicago bi ga trebao pustiti da se oporavi do kraja sezone, no bojim se kako će ga ubaciti nespremnog natrag u igru sredinom sezone samo kako bi zaradili što više love od prodaje karata. Tvrda obrana reketa i odlično pokrivanje trice te solidan učinak u napadu trebali bi Bullsima omogućiti plasman u playoff i dati im 19.8 posto manje šanse da osvoje naslov nego lani, no što će se dogoditi kada se i ako se Rose vrati ne mogu nikako predvidjeti. Ne može nitko. Bullsi su enigma, ne samo za ovu sezonu nego i za budućnost.

06. New York Knicks

 

Iskustvo je bitno. U poslu, u jebanju, u igranju košarke, ju nejm it, iskustvo je bitno. New York Knicksi ga imaju na pretek. Najstarija su momčad lige. Problem je što s godinama i iskustvom dolaze i problemi. U poslu ode zdravlje i izdržljivost, kod jebanja se pojave problemi s egzekucijom a u košarci… pa u košarci su svi ti problemi objedinjeni u jedno. Stariji igrači često uspijevaju našamarati mlađe samo zato jer su vidjeli iste akcije milijun puta i mogu predvidjeti kako će se završiti no s vremenom zamor fizičkog materijala uspori njihovu igru do te mjere da više ne mogu izdržati naporni NBA tempo.

Tijekom prijelaznog roka Knicksi su se ojačali Jasonom Kiddom, Marcusom Cambyem i Kurtom Thomasom koji se lagano bliže 40. godini života. Kidd i Camby bi trebali imati važne uloge u ovogodišnjoj rotaciji i to bi se Knicksima, koji nisu zadržali precijenjenog ali od Kidda trenutno boljeg Jeremya Lina, lako moglo osvetiti.

Kidd i Camby nisu jedine starkelje u klubu. Tu je i Amare Stoudemire koji ima samo 29 godina, ali ima koljena 60-godišnjaka zbog kojih će završiti na ledu neko vrijeme nakon što se opet ozlijedio, prošao terapiju, nije se zaliječio i sada traži drugo mišljenje. Pitanje je koliko će Amare izbivati, no svaka minuta koju provede na terenu bit će iznimno važna za Knickse koje STAT čini bitno različitom momčadi. Kako? Za početak Amare je jedini pravi pick ‘n’ roll igrač Knicksa. Novi trener Mike Woodson voli igrati spore napade koji se prije svega oslanjaju na izolacijske akcije, ali pick ‘n’ roll je trebao biti veoma važna komponenta njegove igre, zbog toga su Kincksi uostalom i doveli Raymonda All You Can Eat Feltona koji je zadnji put bio relevantan prije par sezona kada je vrtio pikenrol u prvoj Amareovoj sezoni s  Knicksima. Bez STAT-a se sve mijenja – nema više pick ‘n’ rolla, Carmelo Anthony prelazi na četvorku, igra se isključivo na izolacije pri čemu jednodimenzionalni Kidd i Felton prepuštaju mjesto u momčadi bilo agresivnom obrambenom beku poput zaliječenog Imana Shumperta ili friško potpisanog Ronnieja Brewera ili tricašima poput ludog JR Smitha i Stevea Novaka koji nema definirano mjesto u ekipi. Ukoliko je suditi po lanjskoj statistici Knicksi su ekšli bolja ekipa kada Stoudemirea nema na terenu i kada Melo igra čistu četvorku.

Problem je što se New York ne može riješiti Amarea i njegovog ugovora, niti ga može staviti na klupu i očekivati mir u svlačionici, niti ga može utrpati nekome zbog slabije igre i konstantnih problema s ozljedama. Drugi problem je što Melo ne želi igrati četvorku jer ga protivnici lupaju kao što časne sestre lupaju nevine školarke u spanking videima. Ništa čudno, Melo se dokazao kao igrač koji ne želi raditi puno toga. Ne želi igrati obranu kada klub krene gubiti, ne želi igrati point forwarda i razigravati Amarea i tricaše, ne želi sudjelovati u protoku lopte, ne želi napadati obruč protiv elitnih centara, i tako dalje i tako dalje i tako dalje. Najbolji čisti scorer lige ide na živce navijačima zbog svojeg diva stava i lako ih je razumijeti, no Knicksi će naposlijetku opet dogurati samo onoliko visoko koliko ih Melo i njegova izolacijska košarka odvuku. Obranu su drastično popravili sa neprelaznim Tysonom Chandlerom u sredini i nizom solidnih bekova koji mogu odigrati presing na loptu, napad je dubok i pun igrača koji su limitirani ali znaju odigrati svoju ulogu što znači da opet sve ovisi o međuigri Amarea i Mela i treneru Woodsonu koji ih mora posložiti. Knicksi bi mogli biti momčad za velika iznenađenja, samo je pitanje hoće li ona biti ugodna ili neugodna.

05. Atlanta Hawks

 Danny Ferry je uletio u Atlantu poput kirurga i počeo sjeći. Mačetom, ne skalpelom. Otfikario je goleme ugovore vječne enigme Marvina Williamsa i preplaćenog Joea Johnsona, otarasio se nevažnih igrača i sastavio rijetko viđenu momčad; ekipu koja će već ove sezone igrati zanimljivu, uzbudljivu i konkurentnu košarku, ekipu kojoj fale igrač ili dva da dođe do vrha i ekipu koja ima financijsku fleksibilnost da sljedećeg ljeta potpiše čak dva max ugovora. Ferry je u prvih petnaest minuta u Atlanti napravio ono što nije uspijevao napraviti u pet godina s Cleveland Cavaliersima, sastavio je momčad koja ima i sadašnjost i budućnost.

Ono što je još važnije za navijače Atlante, koji su godinama gledali bezdušne Hawkse kako ispadaju na prvoj ili drugoj prepreci u doigravanju, sastavio je momčad s jasnim identitetom. Zbogom dosadnoj izolacijskoj košarci Mikea Woodsona u kojoj je iso-Joe driblao 20 sekundi dok su ostali stajali s mirom i čekali da napravi potez*, helou fluidni sistemu Larrya Drewa koji se bazira na tranziciji i kretanju igrača i lopte u napadu. Zdravo pikenrolovi, zdravo penetracijo, zdravo hi-lo igro, adio dugim dvojkama preko ispruženih ruku obrambenih igrača.

*Čini mi se da je Zaza znao zapaliti koju dok je stajao u low postu i čekao šansu da zgrabi skok u napadu, al moguće da me sjećanje vara.

Atlanta ne samo da ima sistem i trenera koji ga je sposoban držati na okupu nego ima i igrače koji ga mogu vrtiti. Imaju dribling penetratore, imaju tranzicijske igrače, imaju finišere oko obruča, imaju snajperiste, imaju slashere, imaju post up prijetnju, čak imaju i iso igrača ako se sistem slomi. Postoji samo nekoliko ekipa koje ću s većim guštom gledati ove sezone.

Za početak imaju trojicu jako dobrih organizatora igre. Devin Harris se pokazao kao one – hit wonder i zasigurno nema all – star pedigre kojeg bi željeli vidjeti od svojih plejmejkera, ali i dalje zna lijepo potegnuti u tranziciji i brzinski inicirati napad što će biti ključno za igru Hawksa. Harris će mjesto u starterskoj ekipi prepustiti Jeffu Teagueu koji je lani drastično napredovao kao plej i koji će se preporoditi u novom napadu u kojem će vrtjeti masu pikenrol i pikenpop akcija. Lou Williams će se izmjenjivati sa ovom dvojicom kao šesti igrač ekipe, kao klasični combo bek i najbolji izolacijski i penetratorski plej momčadi koji može napraviti čuda u punim napadima drive and kick igrom i rokanjem dvojki u tranziciji. Williams se puno bolje uklapa u sistem Hawksa u odnosu na onaj Sixersa i lako bi mogao konkurirati za najboljeg šestog igrača lige. Jedini problem s ovom rotacijom je što je jedan igrač od ove trojice prekobrojan i Drew će teško pronaći minute koje će ih zadovoljiti. Hawksi bi se trebali otarasiti jednog od ovih igrača, ne samo radi mira u svlačionici nego zato jer trebaju podebljati tanku krilnu poziciju igračem koji može igrati jedan na jedan obranu budući da takvih nemaju na rosteru nakon što su okupili jednu od najboljih snajperističkih jedinica lige.

Kyle Korver je već godinama sinonim za tri poena, Anthony Morrow je iznimno podcijenjen bek šuter koji zna nizati poene bez prestanka kada ga krene, James Anderson je preklani bio sjajan i ima potencijala, a njihov prvi pick drafta John Jenkins je bio najbolji tricaš NCAA lige. DeShawn Stevenson je jedini swingman koji može igrati obranu, no kada ga šibnete u rotaciju gubite jako puno u napadu u kojem su spot-up trice jedna od najvažnijih komponenti zbog čega bi Hawksi trebali napraviti još jedan trejd prije kraja sezone*.

*Jesam li spomenuo da Devinu Harrisu ističe 8,5 milijuna dolara težak ugovor? Nisam. Pa eto.

Ferry je stvarno složio backcourt koji se gotovo pa savršeno uklapa u igru frontcourta koji će ove sezone nositi momčad. Josh Smith nije dobio produženje ugovora zbog čega će ove sezone dodatno podići razinu igre. Lani je igrao kao navijen, no ove bi godine trebao biti još bolji budući da će sistem limitirati njegovu sklonost lansiranju retardiranih dugačkih dvojki. Smith konačno ima suigrače koji mogu istrčati kontre i otvoriti mu prostor za cutove prema košu i lagane poene zakucavanjima. Kad uzmemo u obzir da će njegova kvalitetna obrana začepiti dio rupa nastalim na bekovskim pozicijama lako je moguće da Smith odradi najbolju sezonu karijere i dogodine potpiše max ugovor, bilo s Atlantom bilo s nekom drugom ekipom.

Unatoč njegovoj kvaliteti Smith neće biti najvažniji čovjek ekipe. Al Horford će preuzeti to breme na svoja nejaka leđa. Horford je, dragi moji, zvijer. Čovjek je lani igrao samo 11 utakmica prije ozljede, vratio se prije vremena u playoff, sam dobio utakmicu broj pet u seriji s Keltima i gotovo vratio Hawkse u četvrtoj četvrtini šeste. Momak godinama igra van pozicije, igra u sistemu koji mu ne paše i da nije imao kvalitetnog pleja koji bi s njim odigrao pick ‘n’ roll i pick ‘n’ pop, dva najjača oružja njegove igre, i unatoč tome upisuje vrhunske brojke, ne žali se previše i unosti ogromnu stabilnost u momčad. Njegova post-up igra i mogućnost unutarnjeg razigravanja momčadi preporodit će napad Atlante u nadolazećoj sezoni i gurnuti Horforda u all – star utakmicu, a Atlantu u doigravanje. Šteta što je rotacija visokih tanka sa borbenim Zazom Pachuliom i nenormalnim Ivanom Johnsonom*, no to se ionako može popraviti nagodinu. Kažem vam, gledajte Hawkse, gledajte preporođenu ekipu, gledajte momčad koja će igrati zabavnu košarku i šokirati mnoge. Nećete zažaliti, garantiram. Ova ekipa ima identitet. Konačno.

*Ivan Grozni je čovjek koji zaslužuje ne samo fusnotu nego čitav članak. Tip je doživotno izbačen iz korejske lige nakon što je napravio vulgarnu gestu, otpao je iz niza D-League momčadi zbog problema s trenerima, priznao je da uopće ne gleda košarku i ne bi mogao razlikovati Kobea Bryanta od Earla Boykinsa, nosi dijamantnu rešetku na prednjim zubima, lomi table na treningu, unosi se protivnicima u lice i rezonira k’o Ron Artest na LSD-u. Lik je luuuuuuuuuuuuuuud. Da sutra čujem kako šverca kokaindžu u prepariranim papigama iz Kolumbije ili održava sajt s fetišom za bestijalnost ne bi me začudilo. Ivan Johnson je najzanimljiviji igrač lige.

 04. Indiana Pacers

Indiana Pacersi su dugo godina gradili svoju bije… ovaj, radničku momčad, kvalitetni momčad, vrlo dobru momčad i odjednom su se našli pred zidom. Ekipa koja je trebala napraviti skok unaprijed našla se pred raspadom. Pacersi su se uspaničarili i na stol istresli ogromne novce kako bi na okupu zadržali ekipu koja ne može osvojiti naslov ali može zapapriti favoritima i uzbuditi navijače po prvi puta u devet godina. Roy Hibbert i George Hill ne vrijede 98 milijuna dolara ni pod razno, no kada gubite uz sezone u sezonu i nađete se na korak od finala Istoka sve vam se zacrveni pred očima i povučete nelogične poteze. Šta se može.

Pacersi su preplaćivanjem ovog dvojca osigurali nastupe u doigravanju u sljedećih pet sezona, ali su isto tako osigurali svojoj ekipi nemogućnost osvajanja naslova u sljedećih pet sezona*. Pacersi su isto tako osigurali navijačima gledanje ružne, krvave, borbene, radničke košarke koja se savršeno uklapa u mentalitet Indiane. Pacersi su lani imali neefikasan napad koji je poentirao zahvaljujući ogromnom broju izvučenih slobodnjaka i solidnu obranu u kojoj su i bekovi i centri napadali igrače a ne loptu i mlatili sve što bi ušlo u reket. Lepršavost? Pah, to je za hipije. Pacersi su krvavo radili za svoje poene te su očekivali da će i protivnici raditi isto.

*Osim ako im ne uleti neki ludi i spasonosni trejd u kojem će dati 30 centi za dolar i onda zadržati zvijezdu u Hoosierlandu, što baš i nije vjerojatno budući da su NBA igrači zainteresirani za stvari kao što su tulumarenje i jebanje droljetina, a ne za uzgoj kukuruza i spavanje u devet navečer. Đast sejin.

Njihov sistem se zasigurno neće promijeniti u narednoj sezoni nakon što nisu uspjeli dovesti kreatora igre koji može probiti obranu. Očekujte puno šuteva iz blizine, očekujte napadanje reketa sa krila i sa bekova, očekujte puno post-upova i high-lo igre, očekujte rokanje trica, ali isto tako očekujte da će većina šuteva dolaziti ili preko ruke ili iz kontakta, baš kao i lani. Pacersi nemaju uigran sistem, nemaju košarkašku filozofiju, nemaju puno izrađenih akcija niti imaju složenu hijerarhiju. Sljedeća sezona trebala bi razriješiti tko je zapravo prvi igrač Pacersa.

Mnogi se navijači nadaju da je to Paul George. Kada je mladi swingman izabran na draftu napisao sam kako se Pacersi zasigurno planiraju riješiti Dannya Grangera budući da su ova dvojica preslika jedan drugoga. Lanjska sezona je to jako lijepo pokazala. Okej, nisu baš skroz isti budući da je Granger mrvicu bolji obrambeni igrač od Georgea, dok je Paul bolji egzekutor iz blizine od Dannya, ali manje više je to ista igra. Ista statura. Isti potezi. Jedina je razlika što znamo koji je Grangerov maksimum, vidjeli smo ga prije dvije sezone. George ima potencijala za napredak, samo je pitanje hoće li mu njegov dvojnik dati dovoljno lopti da se razvija. Georgeov napredak je jedina stvar koja može gurnuti Pacerse korak bliže nastupa u finalu Istoka.

Unatoč tome što su praktički isti igrač Granger i George su se solidno nadopunjavali tijekom prošle sezone, naročito u obrani gdje je njihova visina i sposobnost igranja pritiskanja igrača sprječavala brojne otvorene šuteve i osiguravala defanzivne skokove. Problem je što obojici zapravo treba jedan klasni plej koji će iskoristiti njihove spot-up i slasherske vrline, a takvog pleja nemaju. Darren Collison sigurno nije bio taj te Pacersi zapravo nisu puno izgubili njegovim odlaskom (iako su sigurno mogli dobiti više za njega), no taj zasigurno nije ni George Hill, klasični combo bek koji bi u normalnom svijetu trebao ulaziti s klupe i voditi drugu jedinicu momčadi i koji u ovom povampirenom NBA svijetu zarađuje 8 milijuna dolara godišnje.

Oprostite, malo sam si povratio u usta.

Hill definitivno nije igrač koji Pacersima treba i pravo me šokiralo kada sam otkrio koliko su ga platili. Nije kreator, nije dobar dribler, ukratko nije igrač koji može voditi momčad i Pacersi su ga trebali pustiti da ode. DJ Augustin bi mu lako mogao preoteti mjesto startnog pleja do kraja sezone, iako ni on nije briljirao lani nakon što mu je po prvi put u karijeri povjereno mjesto startera. Istina, igrao je u najgoroj ekipi s lige koja je sigurno utjecala na grozan omjer asista i izgubljenih lopti, i ako odigra na razini od prije dvije godine mogao bi riješiti dio problema Indiane.

Nesposobnost krila i bekova da izrade lake šuteve donekle će anulirati prisustvo visokih igrača. David West možda više nije onako efikasan kao kad je uništavao protivnike zahvaljujući asistencijama Chrisa Paula, ali još uvijek spada u klasnog post up igrača koji može odigrati i pikenrol i pikenpop i završiti oko koša iz driblinga protiv sporijih protivnika.

West bi trebao imati savršenog partnera u Royu Hibbertu koji je jako dobar dodavač iz low posta, no njihova je suradnja lani bila nespretna i kvrgava. Navijači se moraju nadati kako će im puna predsezona pomoći u razvijanju kemije zato što bi međuigra ovog dvojca drastično olakšala posao ostalim Pacersima u napadu, prvenstveno šuterima trica koji se ne bi više trebali više oslobađati kroz blokove i izrađene akcije nego bi mogli fino šutirati s mjesta kao gospoda. Hibbert je lani pokazao da nije igrač za velike stvari nakon što nije uspio kazniti visoke igrače Heata unatoč tome što je imao 10 cenata i 20 kila prednost nad svakim, pa se nemojte začuditi što ne vjerujem da će opravdati svoj ugovor, ali očekujem da će malkice popraviti svoju igru leđima prema košu i biti još efikasniji nego lani.

Hibberta se lako može izbaciti iz igre frontanjem posta i agresivnijom igrom zbog čega su Pacersi trejdali Collisona za Iana Mahinmija. Mahinmi je čovjek koji nema igru leđima ali fino završava oko obruča naročito u pick ‘n’ rollu te bi trebao pomoći Pacersima da ostanu u igri u utakmicama u kojima Hibbert brzo nakupi osobne. Rotaciju visokih zaokružit će Tyler Hansbrough koji lani nije briljirao ali je dobro radio ono najbolje što zna – izvlačio je faulove i šutirao slobodnjake. Gerald Green, koji je lani sjajno finiširao sezonu u dresu Netsa, trebao bi im pomoći svojim poentiranjem s krila, dok je pitanje što će dobiti od Lancea Stephensona, Sama Younga, Sundiate Gainesa, Jeffa Pendengrapha i prerano izabranog rookieja Milesa Plumleeja.

Pacersi bi u narednoj sezoni trebali kontrolirati skok igru, igrati solidnu obranu i efikasne napade i mlatiti sve pred sobom, ali teško da će ponoviti lanjsku sezonu kada su bili zdravi kroz čitavu godinu i kada su ipak imali dosta deblju klupu od ovogodišnjeg Pacer Lite izdanja. Unatoč tome ne vidim kako mogu pasti niže od šestog mjesta Istoka.

03. Brooklyn Nets

Netsi nisu željeli ući u prvu bruklinšku sezonu kao luzeri. Za vrijeme prijelaznog roka počeli su se razbacivati parama poput kvartovskog zgubidana koji je upravo digao 20 iljada kuna na kladionici pogodivši osam nebuloznih parova i nakon toga odlučio da je vrijeme da počasti sve goste omiljenog kafića. Odriješili su kesu i masno platili svog startnog centra iako momak ne može uhvatiti deset skokova po utakmici makar mu lopte u glavu padale. Ponudili su 10 milijuna dolara godišnje krilu koje već dvije sezone ne liči na sebe i koje u ozbiljnoj šampionskoj ekipi ne može biti ni četvrta najbolja opcija u napadu. Na kraju su odriješili Atlanta Hawkse grijeha i od njih preuzeli monstruozni ugovor najpreplaćenijeg igrača lige, ugovor koji smrdi gore od onih otoka smeća koji lagano plutaju po Pacifiku. Netsi nisu željeli biti luzeri, no to nije bila jedina njihova motivacija. Netsi su preplaćivali igrače kako bi nagovorili Dwighta Howarda da im se pridruži. Njihov plan je propao i sada su osuđeni igrati s tankom ekipom koja ima pet jako dobrih ali ne i sjajnih igrača na rosteru i koja se može nadati finalu konferencije u najluđim snovima, iako ni do tamo ne bi smjela doći.

Okej, ukoliko Deron Williams zaigra na razini na kojoj je igrao prije dvije sezone u seksualno represivnom Salt Lake Cityu možda možemo Netse ugurati među ozbiljne ekipe. Možda. No nekako sumnjam da će se to dogoditi. Williams je lani odigrao najlošiju šutersku sezonu u svojoj karijeri, nije pronalazio rješenja za suigrače, gubio je masu lopti i jednom za svagda dokazao svima kako je rasprava o tome tko je bolji plej, on ili Chris Paul u samom startu bila besmislena i držala vodu samo kada je CP3 bio ozlijeđen. Williams je jako dobar igrač kojem će biti puno lakše igrati u ovogodišnjoj inkarnaciji Netsa, ali nekako sumnjam da može biti prvi igrač šampionske franšize.

Joe Johnson je pak dokazao da ne može. U njegovom slučaju sumnje nema. Drug Mikhail je odlučio potrošiti 2 821 793 004 rubalja* na šutera koji previše carini loptu, koji se ne može driblingom probiti u reket i čije je najjače oružje duga dvojka iz koraka iliti najgori šut u basketu. JJ je kvalitetan šuter naročito kada ne drka s loptom nego okida iz spot-up situacija, a njegova obrana spada među solidnije u ligi, no jasno je da su ga Netsi dovukli samo kako bi imali još jedan magnetić za privlačenje Howarda. Plan im nije uspio i sada su tu di jesu.

*Odnosno 89 295 016 dolara

 Nevjerojatno je koliko je Howard zapravo utjecao na slaganje ove momčadi. Nakon što je postalo jasno da će Netsi ostati kratkih rukava brzo su potpisali Geralda Wallacea kojeg su bili spremni pustiti da ode unatoč tome što su iskrcali pravu premiju u ruke Netsa samo za jednu polusezonu Wallaceovih usluga. Najbolji igrač u povijesti Bobcatsa dobio je ugovor težak 10 milja godišnje kojeg će pokušati opravdati all – around igrom koja na žalost ne uključuje šutiranje trica iz kuta, nešto što Netsima najviše nedostaje u početnoj petorci i na što su trebali potrošiti Geraldove novce. Ruku će mu dati uvijek spremni Kris Humphries koji je klasični slučaj igrača čija je statistika drastično bolja od same igre. Wallace bar igra nekakvu obranu, Humphries je kriminalan na tom dijelu terena. Wallace je sjajan skakač za svoju visinu, Humphries ima napuhane brojke samo zato jer igra s jednim od najgorih centarskih reboundera u povijesti košarke. Wallace ga bar može tu i tamo metnuti van reketa kada igra uz osnovnu liniju, Humphries s te pozicije ne bi pogodio guzicu Kim Kardashian.

Njihov glavni zadatak bit će maskiranje svih nedostataka Brooka Lopeza. Mladi centar Netsa dobio je ugovor težak 60 milijuna dolara zbog još uvijek neispunjenog potencijala i krasne post-up igre u napadu. Tko bolje igra na low postu od Brooka? Bynum, Scola, Pau bez sumnje. Još netko? Nisam siguran. Lopez zna kako poentirati leđima i ove bi sezone mogao biti još važnija karika u napadu Netsa. Šteta što kvalitetne poteze u napadu uništava ispodprosječnom obranom i kriminalnim čišćenjem odbijanaca. Wallace i Humphries će morati krvavo raditi da bi zaštitili obrambeni skok te će se trpati u reket u napadu kako bi ugrabili koju loptu čime će onemogućavati kvalitetnu post-up igru, stavljati svoju momčad u rizik od kontri i štopati pune napade. Netsi će godišnje na ovaj trojac trošiti gotovo 36 milijuna dolara. Pa to je za plakati.

Nemojte me krivo shvatiti, Wallace, Humphires, Lopez, Johnson i Williams su redom kvalitetni igrači koje želite imati u ekipi. Njihov problem je što su preplaćeni. Kada debelo preplatite startere u ovakvom NBA-u onda nemate prostora za potpisivanje kvalitetnih zamjena. Netsi imaju brutalno tanku klupu kojom će predsjedavati perspektivni ali nekonzistentni MarShon Brooks i novopristigli Mirza Teletović koji će imati ogromne probleme u obrani. Reggie Evans trebao bi im dati određenu čvrstinu pod košem, CJ Watson će im donijeti desetak inspiriranih utakmica tijekom sezone, Andray Blatche će se raditi pizdarije koje su ga izgnale iz Washingtona dok će Jerry Stackhause i Keith Bogans glumiti Šefa i Jeremiju te eventualno doprinjeti ekipi savjetima o kupnji kozmodiska i objašnjenima narodnih običaja i svim tim stvarima koje stari ljudi navodno rade.

Netsi su spičkali ogromne pare jer nisu željeli ući u prvu bruklinšku sezonu kao luzeri, no pri tome su zacementirali sudbinu svoje ekipe na sljedećih pet godina. Uvijek u vrhu Istoka, nikad na njemu.

02. Boston Celtics

Majstorima valja skinuti šešoar. Čak i kada se Celticsima otvorio put prema finalu Istoka ozljedom Derricka Rosea nije izgledalo kao da su spremni na to putovanje. Ozljede nekolicine važnih igrača, klupa tanja od Kate Moss i napadačka neefikasnost prijetile su eliminacijom Kelta rano u doigravanju. Majstori su stisnuli zube, napali protivnike i došli na korak do velikog finala. Povratak Bosha i vanzemaljska igra LeBrona ih je prizemljila sa visina kojima uopće nisu smjeli letjeti.

Kelti ove sezone imaju bolju momčad nego lani. Ostarjela jezgra momčadi se pomladila solidnim draftanjem, jeftinim akvizicijama i nerazumnim i preskupim ugovorima koji jasno daju do znanja – vremena je sve manje. Znaju to navijači Kelta jako dobro. Jednom kada KG i Paul Pierce odu u penziju šampionska priča je gotova.

Srećom pa su Celticsi praktički kopirali jednu drugu momčad koja je pomladila svoju ekipu, naučila kako štedjeti i čuvati svoje velike zvijezde i doživjela pravu košarkašku renesansu. Šampioni kopiraju šampione, Kelti su iskopirali Spurse. Možda neće igrati poletnu i rastrčanu košarku, ali trebali bi bar malkice podići ritam i efikasnost u napadu u odnosu na lani zahvaljujući mladim igračima koji će unijeti dozu prijeko potrebne svježe krvi u momčad.

Naravno, ovo i dalje ostaje ekipa koja će dogurati onoliko daleko koliko je Pierce – KG – Rondo osovina odvede. Iako niti jedan od ove trojice igrača više (ili još) ne spada u NBA elitu oni se savršeno nadopunjuju. KG-ova nepopustljiva obrana koja se preporodila nakon zaliječenja koljena i solidno šutiranje s poludistance odlično se uklapa s presingom kojeg igra Rajon Rondo i njegovim super-brzim ulazima i asistencijama dok Pierceova metodična igra u napadu u kojem može zabiti sa svake pozicije na terenu omogućuje Keltima da ostaju u igri kada se obrane stisnu i zatvore prilaze košu. Jasno, ova trojka ima velikih mana – KG više nema post-up igru i ne mlati se pod košem, Pierce je izgubio korak i pati se u obrani, Rondo ne može zabiti s faul linije i iz daljine zbog čega još uvijek nije elita, ali pašu si, pašu si ko ćevapi i kapula, ko škarpina i blitva, ko zec i njok… Sori, malo sam ogladnio. Čekajte sekund.

Okej, tako je bolje. Dakle, Celticsi i dalje imaju srž momčadi na okupu i dokle je tako imat će šanse za naslov jer ovaj trojac igra pametan basket, živi za basket i to se vidi na njima. Istina, izgubili su četvrtog člana tijekom mučne medijske sapunice koja je još jednom bacila ružno svjetlo na Raya Allena*, ali ne samo da su ga nadomjestili nego su ga, bar po mom mišljenju, fino nadogradili. Jason Terry je strastven mamojebač koji jednako gušta igrati basket kao Rondo, Pierce i KG zbog čega će se savršeno uklopiti u ovu ekipu. Samouvjeren, spretan, precizan, Terry je jedan od onih igrača koji poznaju sve svoje mane i igraju igru koja ih najviše prikriva. Njegov šut iz daljine, naročito u ključnim trenucima trebao bi anulirati izostanak Raya Allena. Courtney Lee će mu dati ruku s klupe, a njegova solidna dvosmjerna igra koju karakterizira dobro šutiranje trica i kvalitetna jedan na jedan obrana omogućit će Keltima česte rotacije i odmaranje istrošenih djelova. Kada Avery Bradley, koji je prije par godina bio najbolji srednjoškolski igrač u čitavom SAD-u, zaliječi svoje ozljede ramena i vrati se u momčad Kelti će imati brutalno jaku bekovsku rotaciju koja će uništavati protivnike obranom.

*Allen je otišao u ružnim okolnostima i iz Bucksa i iz Supersonicsa. Premda ga navijači, uključujući i mene, vole zato jer je na parketu uvijek gospodin, ovo više ne može biti slučajnost.

Paul Pierce će također moći malkice odahnuti sada kada ima solidnu zamjenu na krilu. Jeff Green nije spektakularan igrač, ne vrijedi 9 milijuna dolara po sezoni i najbolji je u mazanju očiju navijačima, ali trebao bi pružiti solidnih 28 – 30 minuta igre Keltima na obe krilne pozicije. Pitanje je kako će igrati nakon što je propustio čitavu sezonu zbog operacije srca, no trebao bi pružiti solidnu all – around igru i malko popraviti očajni ofenzivni skok koji je lani uništavao Boston. Jared Sullinger će im posebno pomoći u tom rajonu. Momak je ubijao u skok igri na koledžu, a ne bi me začudilo da svoje vještine postavljanja i izgurivanja protivnika prenese u NBA. Sullinger je jako dobar post-up strijelac kojem će trebati vremena da taj aspekt svoje igre prilagodi brzini i visini NBA igrača, ali u skoku bi trebao biti jak. Lako je moguće da do kraja sezone izgura iz startne postave Brandona Bassa koji je dobar šuter s poludistance i solidan atleta, ali ne zaslužuje mjesto startera u ozbiljnoj ekipi. Rotaciju visokih zaključit će Fab Melo i nesposobni Jason Collins koji donose 12 besplatnih faulova i popunjavanje reketa, polivalentni Chris Wilcox koji može odraditi nekoliko uloga s klupe i Darko Miličić od kojeg mogu očekivati ne znam što (samo neka mu zavidaju stolicu u parket).

Dubina, iskustvo i čisti talent najboljih igrača trebali bi dostajati Keltima da uđu u playoff na visokoj poziciji. Možda ne budu sjajni zbog nemogućnosti kontrole ofenzivnog skoka, slabašne post-up igre, presporih napada i nepostojanja tranzicijske košarke, ali trebali bi svejedno biti jako, jako, jako dobri. Dovoljno dobri da skinu Heat? Ne vjerujem. Nisam vjerovao ni lani. Zamalo su mi začepili usta.

01. Miami Heat

Olakšanje. To je prva riječ koja mi pada na pamet kada vidim sliku nasmiješenog LeBrona Jamesa koji u rukama drži trofej NBA prvaka. Heat su začepili usta mrziteljima i kritičarima, organski su razriješili svoj najveći problem i postali jedna od onih ekipa koje ćemo zauvijek pamtiti, momčad koja nije samo postala prvak nego je to učinila na pamtljiv način. LeBron, Wade i Bosh ispunili su očekivanja u svojoj drugoj godini u South Beachu. Teret im je pao s leđa. Olakšanje je prava riječ za prošlosezonsku titulu.

Na početku ove sezone Miami opet izgleda kao prva momčad lige, kao gigant s Istoka kojeg je teško oboriti s nogu. LeBron James je svima dokazao kako je (daleko) najbolji igrač lige svojom igrom u završnici serije sa Celticsima i u finalu s Oklahomom. Osvojio je prvi naslov karijere, okitio se zlatnom medaljom u Londonu i natjerao ljude da pričaju o njemu kao čovjeku koji bi mogao skinuti Jordana s imaginarnog trona najboljeg košarkaša svih vremena. I čini se da se to LeBronu sviđa. Jordan je osvojio naslov tek nakon što je prestao glumiti alfa mužjaka u svakom ogledu i počeo vjerovati suigračima, LeBron je osvojio naslov tek kada je prestao ići niz dlaku svojim suigračima i postao alfa mužjak. Konačno je gurnuo Dwaynea Wadea u stranu, postao vođa momčadi i zagospodario parketom. James izgleda kao da uživa u svojoj novoj ulozi, kao da je osvajanje trofeja probudilo u njemu nekakvu iskonsku glad i sada više u intervjuima ne govori kako želi postati globalna ikona već kako želi postati najbolji igrač koji je ikada igrao ovu igru. Iskreno, LeBron me straši.

Njegova igra je napredovala tijekom prošle sezone nakon što je odlučio igrati u low postu i uništavati igrače igrom leđima. Ta komponenta ga je pokopala u finalu s Mavsima i James je po prvi put u karijeri unio novo oružje u svoj repertoar. Šut, ulazi, sve se to razvijalo prirodnom progresijom, igra leđima je došla svjesno i to nam je pokazalo da gledamo nekog novog Jamesa. LeBron je osim toga prestao rokati izolacijske trice i duge dvojke, postao je najbolji triple threat igrač lige, konačno je pronašao način kako da igra s Wadeom a ne uz njega te je dodatno podigao razinu igre u obrani. LBJ trenutno izgleda kao opaki križanac Barkleya, Birda, Pippena i Magica i mogao bi upisati najbolju sezonu u svojoj karijeri.

Jedini čovjek koji bi ga mogao uštopati na tom putu je Dwyane Wade. Zenit njegove karijere polako prolazi, ozljede i duge minute načele su njegovo tijelo i njegovu igru i jasno je da više ne gledamo onog Wadea otprije tri godine, momka koji je lomio gležnjeve, zabijao se u reket i izvlačio slobodnjake kao manijak. Wade je i dalje elita, jedan od 10 ili 15 najboljih igrača lige, ali ne može se takmičiti s LeBronom za mjesto alfa mužjaka. I ne smije. Lani mu je prepustio ulogu vođe u presudnom trenutku, napravi li to u novoj sezoni odmah u startu Miamiju ne gine prvo mjesto Istoka.

Čovjek koji bi trebao najviše profitirati od Wadeove nešto povučenije uloge nije LeBron nego Bosh. Prestanak herojskih izolacijskih napada i povećano kretanje lopte trebalo bi dodatno otvoriti igru za često ismijavanog Bosha koji je lani dokazao svoju vrijednost u dresu Heata. Bosh bi trebao imati hrpetinu otvorenih šuteva te pravog hi-lo partnera u LeBronu kada zaigraju s majstorom na četvorci.

Ovaj trojac koji se konačno posložio i što se hijerarhije i što se filozofije igre tiče ne donosi momčadi Miamija samo prednost u talentu. On im donosi i taktičku prednost koju će ove godine još lakše koristiti zato jer sve više ekipa naginje igranju s niskim postavama. Kada imate dva vrhunska triple threat igrača koji mogu i probiti i šutnuti i asistirati i kada imate vrhunsku stretch četvorku koja se ne gura u reket taktičke mogućnosti su ogromne. Želite igrati s niskom postavom koja žrtvuje obranu za napad? Nema frke. Želite igrati s dva spot up šutera koji su uvijek slobodni? Što da ne! Želite ugurati dva beka koji igraju presing i krenuti u kontre? Nego šta! Je li bitno na kojim pozicijama igraju ti igrači? Je li bitno jesu li jedinice ili centri? Nije. Niti malo. Spoelstra je u poziciji da igra ono što je Rinus Michels nekoć igrao s Ajaxom, s LeBronom u ulozi Johana Cruyffa i Wadeom u ulozi Johana Neeskensa.

Šuterski poboljšani Mario Chalmers, isprani ali još uvijek neotpisani Rashard Lewis, inteligentni Shane Battier, polomljeni ali ne i slomljeni Mike Miller, zericu iskusniji i pametniji Norris Cole, svestrani Udonis Haslem i borbeni Joel Anthony koristit će sjajne egzekutorske sposobnosti ovog trojca kako bi za sebe izgradili pristojne sezone, ali nitko ih neće više iskorištavati od Raya Allena. Zbogom primanju udaraca za vrijeme trčanja kroz dvostruke blokove, zdravo otvorenim tricama licem prema košu iz kuta. Najbolji šuter u povijesti lige konačno će moći odmoriti u napadu, fokusirati se na hvatanje i šutiranje i čuvati energiju za igru u obrani. Premda je Ray Ray bio jedino pojačanje Heata u predsezoni možemo reći da su za 5,6 posto bolji nego lani, što vam dovoljno govori koliko je Allen sjajan kada za takav postotak podiže šampionsku momčad. Rotacija nije bajna ni duboka, visoki igrači osim Bosha su očajni, mučili su se lani i protiv Pacersa i protiv Celticsa i protiv Thundera no čini se da to nikoga ne zabrinjava.

Miami je na najboljem putu da po prvi puta zgazi sve pred sobom i osvoji prvo mjesto u regularnoj sezoni. Imat će problema sa jakim centarskim linijama i ekipama koje brzo pomiču loptu s jednog kraja terena na drugih, no takve momčadi možete nabrojati na prste. Svi drugi su tu da pate i gledaju kako se ova momčad polako penje do vrha nošena na ramenima najboljeg igrača na svijetu.

Malo pojašnjenje rankinga prije nego krenemo na želje i pozdrave: Mjesta broj 14 i 15 se mogu zamijeniti, baš kao i mjesta 13., 12. 11. i 10., baš kao i mjesta 11., 10, 9, 8 i 7, baš kao i mjesta 8, 7 i 6, baš kao i mjesta 7, 6 i 5, baš kao i mjesta 6, 5, 4, 3 i 2. Sve drugo bi me šokiralo i konsterniralo. Slažete se, ne slažete se, boli vas briga i samo želite nekoga izvrijeđati? Javite se na fejs. Zapad slijedi do kraja tjedna, tako mi brade Jamesa Hardena.

Označeno , , , , , , , , , , , , , , ,

4 thoughts on “Uvod u NBA 2012/13: Istok

  1. Pedja Karisik kaže:

    Čitanje ovoga ne može dosaditi nikad.Brravo majstore.

  2. Ivan Šiprak kaže:

    Veselim se tvolim kolumnama, duhovito štivo, puno šarma iz kuta tipa koji kuži košarku.

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: