Zlatan – Guliver u zemlji Liliputanaca

Prvi gostujući tekst na blogu. Nije mi običaj, neće ni postati, no Saši Čobanovu su odbili objaviti krasan tekst o krasnom Zlatanovom golu u jednim dnevnim novinama, pa ću to napraviti ja. Iako se moji stavovi ni blizu ne poklapaju sa stavovima iznesenim u tekstu, to nije bitno. Uopće. Uživajte.

Ni s kim se povijest nije tako pošalila kao što se pošalila s Engleskom. Naravno, o nogometu pričam. Njihovom čedu. Bezobraznom i nezahvalnom derištu koje se davno odmetnulo od materinih skuta i ko za vraga, kao da mu to nije bilo dosta, neutješnim roditeljima i dan danas ne prestaje nabijati sijede. Englezi su kao što je poznato svima izumili nogomet, postavili mu pravila, učinili ga opipljivim te mu, poput Geppetta Pinocchiu udahnuli život i poslali ga van, na ulicu, preko granica, kao poklon svijetu od tada najveće sile svijeta. Nisu ni slutili da će se taj nogomet, baš poput drvenog lutka iz te krasne bajke vrlo brzo odmetnuti i oteti se kontroli.

Povijest engleskog reprezentativnog nogometa je povijest prepuna razočaranja, neispunjenih očekivanja, pa čak i blamaža.

Ipak, neki od njihovih poraza već sada se nazivaju povijesnima i većima od same igre, a neki od golova što su ih primali, eh da…Onaj Maradonin je već službeno bio proglašen golom stoljeća, a gol koji ga je Englezima u srijedu, 14. studenog 2012. u Stockholmu zabio Zlatan Ibrahimović mirne duše može konkurirati za gol tisućljeća. Igrala se sudačka nadoknada, a rezultat je bio 3:2 za Švedsku. Sva tri gola za domaćina, sva tri posve različita zabio je Zlatan Ibrahimović. Očito mu to nije bilo dovoljno te je onim sretnicima koju su hodočastili na tu utakmicu želio priuštiti remake svadbe u Kani, čudo koje će postaviti nove parametre u shvaćanju i nogometne igre kao takve i individualnog učinka pojedinca. Naime, engleski vratar Joe Hart je istrčao je izvan šesnaesterca i glavom odbio jednu dugu loptu. No, na svoju žalost, a na sreću svih onih koji vole nogomet i vole sve što je lijepo, na tridesetak metara od gola, iskosa, loptu je dočekao Zlatan ibrahimović te ju sasvim neočekivano(hm, jest klinac moj neočekivano) škaricama napucao prema golu. I tu je vrijeme stalo. Ta lopta je baš kao onaj asteroid koji je prije tko zna koliko milijuna godina pao na Yucatan i pobio dinosaure, promijenila povijest. Da, vrijeme je stalo, a ta je lopta putujući prema engleskim vratima sekundama, satima, godinama, rušila kao kule od pijeska sve mitove koji su u nogometnom svijetu do tada postojali. Sve legende postajale su obične priče, a svi velikani postajali su obični patuljci. Tim udarcem Zlatan je ubio nogomet, a zatim ga iznova porodio. Nakon šta je onog vrućeg poslijepodneva 1994. Yordan Lechkov poslao Nijemce kući, a Bugarsku odveo u senzacionalno polufinale SP, veliki Hristo Stoichkov se u euforiji drznuo reći: ‘’Bog je Bugarin’’. Ne, Bog nije Bugarin kako kaže Hristo, niti su Božanstva Springsteen ili Strummer kako nam godinama tumači Aleksandar Dragaš. Od srijede, 14. studenog godine gospodnje 2012., Bog je nesumnjivo sin Šefika i Jurke Ibrahimović, prorok čija su čuda i mene, zadrtog nevjernika prisilila da shvatim da postoji i nešto više.

Svaka čast i Bergkampu i Maradoni i Marku Van Bastenu, bilo je divnih golova, nije da nije, ali ovo je gol na koji se čekalo da se njime poslože kockice mozaika apsolutnog savršenstva.

A postigao ga je baš on, nogometaš čiju golovi su već više puta trusili zemljinu koru

i pomicali granice mogućeg. I granice estetski divnog. Da bi uživao u njegovim golovima, ne moraš nužno voljeti nogomet. Dapače, možeš biti prema njemu totalno nezainteresiran, no moraš imati smisla za lijepo, biti esteta i znati prepoznati. Njegovi potezi i golovi su umjetnost. Gol Bredi u dresu Ajaxa, gol Italiji na EP 2004, gol Francuskoj ove godine na EP ili nedavni gol petom Olympiqueu iz Marseillea u dresu PSG su zapravo čisti postmodernizam. Golovi koji ruše granice između sporta, popularne kulture i visoke umjetnosti.

 

Otkako se Zidane ostavio nogometa, Zlatan Ibrahimović je možda posljednji potomak izumrlog nogometnog plemstva iz romantičnih crno-bijelih vremena. Nogometaš ostavljen sam na vjetrometini da brani ono što je vrijeme usisalo i koji poput Atlasa nosi na svojim leđima nogomet koji smo nekada voljeli. Nogomet iz vremena tankih stativa i nogomet u kojem treneri nisu bili veće zvijezde od svojih igrača. Da, čini mi se da je ostao samo još on koji uporno juriša na vjetrenjače, koji svojom improvizacijom, talentom, nepredvidivošću ruši sve te šablone odvratno dosadnog labaratorijskog play station nogometa kojeg igra danas Barcelona, a kojem nažalost mnogi teže.

Zlatan nikad neće osvojiti SP niti će vrlo vjerojatno povijesne knjige pisati o njemu kao što su pisali o Peleu, Maradoni i kao što će sutra valjda pisati o Messiju. Neće. Neka. Baš me briga. Za mene je Zlatan najveći jer nitko ne udara loptu poput njega i nitko ne korača nogometnim terenom poput njega. Nitko ne zabija poput njega. Gledajući ga, ja sam sretan, a sretan je garant bio i onaj engleski branič koji nije stigao loptu koja se nakon leta po nogometnoj prošlosti spustila u englesku mrežu. Sretan je, jer mu je taj gol omogućio da i on postane dio povijesti.

Saša Čobanov

Označeno ,

3 thoughts on “Zlatan – Guliver u zemlji Liliputanaca

  1. Baš sam ovih dana, točnije danas, intenzivno razmišljao da napišem nešto o tom golu…golu kojeg također smatram.. ono – NAJ OD NAJ! Ali odustah od pisanja jer naprosto nemam riječi kojima bih opisao zašto su te škarice nešto najbolje što je nastalo na nogometnom terenu ikada…ikada!

    Sviđa mi se tekst…drago mi je da je netko našao riječi ;-))

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: