Objesimo šišmiše o tornjeve kristalnih palača

U posljednjih 12 godina, dakle od početka novog milenija, snimljeno je preko četrdeset filmova o superherojima. Trend se može pripisati nizu faktora – pojeftinjenju proizvodnje filmova baziranih na specijalnim efektima, tehničkom usavršavanju efekata, kulerizaciji stripa* i posljedičnom povećanju publike, proliferaciji eskapističkih sadržaja koja se gotovo uvijek dogodi u teškim vremenima (ekonomska kriza, ratovi, smanjenje društvene kohezije unutar zapadnih nacija – država)… U konačnici ljudi žele biti spašeni. Superheroji ne spašavaju samo likove na ekranu, oni spašavaju naše živote, daruju nam dva i pol sata lišena dosade.

* Ili nerdovizaciji mainstreama. Oba termina su poprilično nezgrapna. Nezgrapan sam čovjek, šta da vam kažem.

Nitko to ne radi bolje od Batmana. Čedo Boba Kanea i Billa Fingera navuklo je svoj crni kostim sredinom prošlog desetljeća i upustilo se u avanturu rastegnutu na tri filma koja mu je donijela gotovo dvije i pol milijarde dolara, novac koji u ovom slučaju ne mjeri samo uspješnost filma na kino-blagajnama nego i njegovu kulturološku važnost. Teško je reći hoće li Nolanova trilogija za tridesetak godina imati isti status kakvog ima Godfather ili Star Wars trilogija, no teško je osporiti kako je ukorijenjenost serijala u zeitgeist nultih ostavila dubok trag na mlađe generacije filmske publike. U duba superheroja Batman je heroj broj jedan, prvi pick na draftu, numero uno. Što je poprilično zanimljivo pošto je Batman heroj s velikim brojem mana, pri čemu je njegova najveća mana to što uopće nije heroj.

Njegova borba protiv psihotičnih i vulgaris kriminalaca vođena je duboko ukorijenjenim psihološkim problemima koju na životu ne održava potreba da čini dobro već je na životu održavaju kodeksi i rituali vezani uz rane iz djetinjstva te skrivanje identiteta i samim tim samog sebe. Batman ne čini dobro zbog altruizma i empatije, on čini „dobro“* jer mu se od toga diže kurac. Bruce Wayne je vlasnik multinacionalne kompanije koja godišnje generira tri milijarde dolara profita, tri milijarde dolara koje bi, pravilno upotrebljene, sanirale veliku većinu problema u Gothamu. Wayne je u svojoj suštini zlikovac, vlasnik tvrtke koja bogatstvo stječe iskorištavanjem periferije odnosno jeftine radne snage u zemljama trećeg svijeta, čiji kemijski i industrijski odjeli nedvojbeno loše utječu ili su utjecali na okoliš i koja je u konačnici razvijala oružja za američku vojsku, dakle za uzročnike brojnih patnji diljem globusa**. Pitajte Alice Glass, pjevačicu kanadskog soničnog odreda Crystal Castles što misli o Bruceu Wayneu i nimalo ne sumnjam da će vam reći kako je tip obično đubre (iako ne znam jel žena pogledala filmove).

*Ne znam kojoj se školi mišljenja priključujete, ne znam da li smatrate da je dobro apsolutna ili relativna kategorija, ali čak i da uzmete najobičniju vanilla verziju zapadnog morala (bilo u korijenu protestantskog bilo katoličkog) ono što Batman u filmovima radi teško bi se moglo nazvati dobrim. Protuzakonito mlaćenje bad guysa na stranu, momak svako malo napravi kuršlus u centru grada koji završi milijunskom štetom na arhitekturi i infrastrukturi te nizom automobilskih nesreća (trzajne ozljede vrata i pokoja smrt zagarantirane) prouzročenih divljanjem u prometu. U usporedbi s njim Radimir Čačić je savjestan šofer.

 ** El malo debilno na ovaj način analizirati likove koji postoje samo na papiru/platnu? Ne znam, možda je. S druge strane i Bog postoji samo na papiru/platnu (u raspravu o ostalim oblicima egzistencije se ne bi želio miješati) pa ga to nije spriječilo da oblikuje dvije iljade godina zapadne kulture. Ne kažem da je Nolanova trilogija blizu Bibliji po utjecajnosti, ni blizu, al’ ne treba podcjenjivati snagu pop kulture.

Guranje Crystal Castlesa i Batmana u jedan tekst poprilično je nategnut pothvat, neki bi mogli reći glupast, no što mogu kada mi se čini da albumi kanadskog dvojca i Nolanovi filmovi o bogatom osvetniku imaju izrazito zanimljivu dodirnu točku, pri čemu ne mislim na određeno stilsko mračnjaštvo i tamu koje prožima djela iz oba kampa. Njihova dodirna točka je prije svega pogrešna percepcija. Batman je percipiran kao heroj ali on to nije. Crystal Castles su percipirani kao nihilistički too-cool-for-school bend ali oni to nisu.

Niti blizu.

Slava Castlesa ne može se mjeriti s popularnošću koji uživa milijarder iz Gothama ali ne može se osporiti kako su Alice i njen kompanjon Ethan Kath kroz posljednje četiri godine postali jako popularni i utjecajni u određenim krugovima. Oronuli leš nekoć slavnog NME-ja proglasio je Alice ikonom kula broj jedan dok ju je raspadnuti kostur nekoć slavnog Rolling Stone magazina uvrstio među deset ikona Lollapalooze, jednog od najvećih svjetskih muzičkih festivala. Slavu su stekli neumoljivim super-bučnim nastupima koji će i najtvrdokornije natjerati da se zapitaju nije li njihov kodeks o neupotrebljavanju slušnih čepića na koncertima malčice preinfantilan i isplati li se izgubiti sluh prije tridesete, nastupima tijekom kojih Alice skače po pozornici kao zapaljeni svemirski marinac ušikan  stimpackovima samo da bi se sjurila u publiku te, nošena rukama stranaca, naletjela na nekog debila koji će joj gurnuti ruku pod suknju, zgrabiti je za međunožje i završiti u bolnici raskoljene glave i slomljenog nosa nakon zasluženih udaraca mikrofonom. Glass je naizgled istinska ikona kula, osoba koja će nastupati sa slomljenim gležnjevima zato jer je boli kurac za vlastito dobro, koja ne želi trpiti publiku za koju je nimalo nije briga, koja u raideru od organizatora traži kokain samo zato jer može, koja pljuje viski po fanovima, osoba koju ništa ne jebe. Biti kul znači ne mariti, ne mariti za druge, ne mariti za ništa, a ona to savršeno odrađuje. Batman ima svoju masku. Egocentrični kulerski nihilizam maska je koju Alice Glass samouvjereno nosi na pozornici.

Začuđujuća je stoga količina empatije i altruizma koja curi iz pjesama Crystal Castlesa. Pod debelim naslagama sintetske distorzije, neugodnih uboda hladnog zvuka i sumanutih ritmova, zvučne maske koju kreira Ethan Kath, smješteni su bolni osjećaji žene prestravljene svijetom u kojem živimo. Treća ploča Crystal Castlesa koja se nekidan rasprostranila webom spomenik je humanosti kakvog bi najbolje bilo usporediti s pločom s kojom nema apsolutno nikakvih soničnih dodirnih točaka, s „In The Aeroplane Over The Sea“, remek-djelom Neutral Milk Hotela na kojem je autor Jeff Mangum kanalizirao sve one osjećaje groze, boli i nenadoknadivog gubitka iskovanih u zvjerstvima Drugog svjetskog rata. Za razliku od Mangumove, patnja Alice Glass nije precizno uobličena u lijepim i upečatljivim stihovima koji se urezuju u pamćenje, ali ona je iskrena, nedvosmislena i jasna te je posvećena žrtvama današnjice – njeni stihovi, iako ne konkretni, ocrtavaju mlohave udove djece ugušene bojnim otrovima u sukobima na Bliskom Istoku, radnike u tvornicama u jugoistočnoj Aziji čija fizionomija podsjeća na Birkenau i Dachau i Treblinku, na žene u Africi iskrivljenih leđa od nehumanog rada u poljima, na silovane djevojke iz velikih američkih gradova na koje dio društva svaljuje krivicu za grozotu koja im je nanesena. Castlesi maskiraju svoje emocije, no nakon nekoliko slušanja one izlaze na površinu i, bar u mom slučaju, nose sve pred sobom. Ono što posebno razoružava, što me ubija, što me tjera da se topim je majčinski, zaštitnički osjećaj kojeg Alice, djevojka koja je sa 14 godina pobjegla od doma, koja nimalo ne mari za sebe, koju fanovi hvataju za međunožje i kradu joj suknje na živim nastupima, ta naizgled duboko sjebana mlada žena, gaji za žrtve suvremenog svijeta. „I’ll protect you from all the things I’ve seen“, kaže i, premda se prijeti i divlja i trese glavom, zvuči kao da ne vjeruje u to, zvuči kao da šapuće riječi bolesnom djetetu koje joj se zavuklo u naručje samo kako bi smirilo i sebe i njega.

Alice Glass je superjunakinja kakvu Gotham treba. Alice je superjunakinja koja neće riješiti stvari zato jer nije multimilijarder koji se oblači u šišmiša, ali koja može ukazati na njihovo postojanje. Aktiviste odbacujemo sa srdačnim cinizmom i dubokim podsmjehom i kolutanjem očima ne samo zato što bi nam prihvaćanje njihovih postulata umanjilo užitak u novim tenisicama i komadima robe i mobitelima i elektronici nego i zato jer izgledaju* kao prljavi hipiji koji bulazne pizdarije, kao likovi na koje ne treba obraćati pozornost, kao ljudi koji najčešće i nisu ništa drugo nego licemjeri koji su postali aktivisti iz mode, da bi impresionirali nekog ili se pobunili protiv roditelja i okoline ili štatijaznamšta. Alice je aktivist, no nju ne možete ignorirati. Ona je superjunakinja čija je supermoć kulerština. Kada govori, premda govori ono što baš i ne želite slušati, čut će te je. Alice Glass je junakinja kakvu ovaj naš crni svijet zaslužuje.

*Izgled vara. Ponekad.

Poslušajte album. Javite se na fejs. Budite dobri. Pozdrav.

Označeno , , ,

2 thoughts on “Objesimo šišmiše o tornjeve kristalnih palača

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: