Crni Isus u metropoli

Gole brojke me ne fasciniraju. Objektivne činjenice koje iskazuju neosporivu kvantitetu uvijek su se činile pregrube i pretvrde ovom čovjeku od riječi. Njihova vrijednost je neosporiva zato jer nisu zagađene značenjem, one će vam pomoći da izgradite kuću i omogućite čovjeku da iskusi svu prazninu svemira i njihova je magija potpuno drugačija od magije koju posjeduju riječi. Njihova magija me ostavlja hladnim.

Brojke se doduše može napuniti značenjem. Može ih se staviti u kontekst, može ih se interpretirati, može ih se pretvoriti u riječi. Naročito u sportu u kojem brojkama možete ocrtati ljudsku dramu koja se svakog tjedna odigrava diljem borilišta u svijetu, u kojem se ustajanje u šest ujutro svakog dana i trčanje na prazan želudac, u kojem se udaranje loptica o zid dok ti na rukama ne izrastu žuljevi od držanja reketa, u kojem se iščašeni zglobovi i slomljene podlaktice, u kojem se propuštene prilike, razočarenja, osjećaji nekontrolirane sreće, žrtvovana mladost i obrazovanje daju smjestiti u tek nekoliko znamenki. Brojke nam mogu poslužiti da ocrtamo ogromne aberacije ili prave revolucije koje se događaju u svijetu sporta, poput one koja se tijekom nekoliko posljednjih godina događa u NFL-u.

Napunimo sljedeće brojke značenjem: od 20 najboljih QB sezona po broju bačenih jardi 8 je upisano u posljednje 2 godine. Prošle sezone čak 10 quarterbackova bacilo je preko 4 tisuće jardi, pet godina ranije taj broj je prepolovljen, dok je u periodu prije 2005. godine broj obično fluktuirao od nule do trice. Bacači su u prosjeku bacali za 247 jardi po utakmici tijekom dvije i jedanaeste dok su u periodu između recimo osamšeste i dviišeste u prosjeku bacali za 204 jarde, podatak koji postaje još zanimljiviji kada se prisjetimo da se liga u tom periodu proširila za 4 momčadi i time osigurala posao još četvorici bacača koji u prijašnjem periodu zbog manjka talenta ne bi imali prilike bacati loptu i time razvodnjavati statistiku. Likovi poput Matthewa Stafforda, Matta Schauba, Matta Ryana i Cama Newtona, sve redom solidnih igrača koji ni pod razno ne upadaju među top pet QB-eva lige, napravili su ono što Joe Montana, Johnny Unitas i Roger Staubach, igrači koji spadaju među top 30 igrača koji su ikad igrali ovaj sport na svim pozicijama, nikada nisu napravili – bacili su za preko 4 tisuće jardi u sezoni. Nastave li ovim tempom Stafford, Ryan i Schaub, a možda i Cam ukoliko mu ekipa nabavi par sposobnih linijaša i hvatača, prestići kroz par sezona Elwaya, Marina i Favrea (6xpreko 4k) i učiniti bačene jarde besmislenom brojom zato jer više neće odražavati apsolutnu kvalitetu bilo bacača bilo bacačkih jedinica.

Te brojke ilustriraju spomenutu revoluciju koja se događa u NFL-u, promjenu paradigme koja je narušila kontinuitet igre i učinila povijest neusporedivu s današnjim stanjem*. Ukoliko ste pogledali par starijih utakmica znate o čemu se radi. Rekli smo adio gigantskim defanzivnim linijama i nepomičnim guardovima, oprostili se od fullbacka kao važne pozicije, pretvorili franchise probijače u ugroženu vrstu, zatvorili poglavlje o smashmouth footballu, drastično skresali broj dugačkih, metodičnih napada, probijačku igru pretvorili u taktičku fintu kojoj je cilj omogućiti bacačima da otvore obrane. Stvorili smo hibridne igrače koji igraju na milijun pozicija, otkrili tight endove koji trče seam rute i ne znaju blokirati, nafilali napad spread setovima i iskreirali milijun različitih screenova, otvorili sredinu terena, pretvorili slot hvatače u zvijezde, zaštitili bacače od grubih udaraca i osakatili igru obrana.

*Što uopće nije problem za NFL koji, za razliku od baseballa (i djelomično basketa), ne šarmira tradicijom i uspomenama koliko životom u trenutku, čak i više od europskog nogometa.

Eskalacija napadačkih brojki i svi navedeni simptomi direktan su uzrok niza promjena koje su se dogodile u ligi. Uvedena su pravila kako bi se povećao broj postignutih poena na utakmicama, pravila su dodatno postrožena nakon što su potresi mozga direktno povezani s depresijom i retardacijskim bolestima, napredni trenažni procesi i medicinski zahvati drastično su povećali atletske sposobnosti ogromnog broja pojedinaca, napredni statističari omogućili su dijelu GM-ova pametnije sastavljanje svojih napadačkih jedinica, a inteligentniji treneri uveli su niz preinaka u svoje taktičke sustave i na taj način iskoristili novopostavljene restrikcije koje su dovele velik broj defanzivnih koordinatora na rub živčanog sloma.

Promjena paradigme u NFL-u omogućila nam je da uživamo u novoj, taktički zanimljivoj, lepršavijoj igri koja je omogućila nizu različitih igračkih tipova koji prije desetak godina nisu imali šanse ostvariti karijeru u ligi da postanu zvijezde. Hvatački tight endovi, slot hvatači, combo probijači, spomenuli smo neke od njih. Niti jedan tip igrača nije više profitirao od uvođenja novih pravila od tzv. scramblera, od bacača koji klasične QB vještine nadomještaju brzinom, kretanjem i osvajanjem jardi nogama. Kada je Cam Newton lani ulazio u ligu gotovo četiri petine analitičara predviđale su mu propast čisto zbog toga što su igrači poput Newtona u prošlosti uništavani iz utakmice u utakmicu dok konačno ne bi napustili ligu kroz par sezona. Promjene pravila omogućile su Newtonu da postane velika zvijezda i jedan od najzanimljivijih igrača lige, dok je trend uspješnosti neiskusnih scramblera nastavio Robert Griffin III koji je u nekim segmentima i nadmašio svog prethodnika.

Ma jebo ovakvo pisanje. „U nekim segmentima i nadmašio svog prethodnika“, kakve su to gluposti, jel’ se tako piše o najuzbudljivijem igraču lige?! Napišeš brutalno dugačak uvod o brojkama i statistici i promjenama pravila samo kako bi mogao reći kako ti je drago da je do promjena došlo jer guštaš ko prase iz tjedna u tjedan gledati RGIII-ja kako izluđuje protivnike i onda nemaš muda priznati kako si se sporcki zaljubio u mladog bacača Redskinsa? E pa ne može to tako! RGIII je carčina i zaslužuje da se o njemu pišu hvalospjevi. Problem je samo što ne znam otkud da krenem.

Stvar koja me fascinira kod Griffina je koliko strpljenja pokazuje za jednog novajliju. Najveći problem koji rookieji imaju u bilo kojem sportu je prilagođavanje na brzinu u profi ligama. RGIII je pokazao ne samo da nema problema s tim segmentom igre nego da može mijenjati brzine ovisno o situaciji, da zna kada treba istrčati iz pocketa, zanemariti zaštitu i nogama kupiti vrijeme dok se netko od njegovih inferiornih hvatača otvori, kada treba ostati između tackleova i baciti bombu niz teren, a kada treba zafitiljiti jednu van terena kako bi izbjegao obaranje ili presječenu loptu. Griffin je uzbudljiv igrač kojeg ćete prepoznati prije svega po brzini i po trčanju, no za razliku od Cama i Vicka, dvojice igrača s kojima ga najčešće uspoređujemo, Griffin nije ishitren, ne siluje loptu, uzima ono što mu obrana da i ne pokazuje znakove pohlepe.

Takva igra sjajno naglašava eleganciju i glatkoću Griffinova kretanja. Newton je „kockast“ igrač, njegovo kretanje je trzajno, ubodno, oštro, angularno i moram priznati kako mi ga uopće nije gušt gledati, dok je Griffinovo kretanje klizački glatko, tečno, kao da u njega nije uložen nikakav napor. Gledati ga kako trči niz teren, mijenja smjer u trenutku i izbjegava udarce da bi minutu kasnije lateralnim kretanjem izbacio grdosiju od 110 kila koja mu planira polomiti sve kosti i zafitiljio loptu prema zbunjenom Pierreu Garconu kojemu ni samom nije jasno kako je odjednom ostao slobodan je vizualni užitak, sportski orgazam, klimaks do kojeg me u ovom trenutku može dovesti svega tridesetak sportaša na čitavom planetu. Griffin ima sve, brze noge, haubicu u ruci, nepretenciozan izbačaj, vrhunski pregled igre i duboko razumijevanje sposobnosti svojih suigrača koje nikada ne dovodi u bezizlazne situacije.

Ono što me najviše fascinira kod Griffina nije ni njegovo besprijekorno kretanje ni spektakularni potezi ni krasna tehnika, ono što najviše fascinira je njegova taktička potkovanost, duboko razumijevanje šahovskog aspekta igre, sposobnost povlačenja poteza koji će se isplatiti tek pola sata kasnije. Griffin je pokazao da u jednom trenutku može vrtjeti klasičan option napad koji je, u paru sa tradicionalnim zonskim blokiranjem ofenzivne linije trenera Mikea Shanahana, pretvorio fizički limitiranog probijača Alfreda Morrisa u punokrvnu zvijezdu, samo da bi nekoliko sekundi kasnije igrao u spreadu sa četvoricom hvatača koji trče vertikalne rute niz teren. NFL je stvorio niz QB-eva koji su tijekom karijere igrali u taktički različitim, ponekad i oprečnim sustavima, ali prilagodba na nov način igre obično je trajala nekoliko godina a ne četrdesetak sekundi koliko prođe između dva snapa lopte.

Za razliku od Cama i Vicka Griffin je pravi karizmatik, vođa kojeg obožava i navijačka zajednica i njegovi suigrači. U godini rookie bacača, u kojoj su medijski prostor preplavile orgazmične priče o Russellu Wilsonu i Andrewu Lucku*, niti jedan momak nije primio toliko pohvala na račun svog držanja, svog ponašanja i svog pristupa igri od dredloksiranog bacača Skinjara. Griffin je preporodio momčad kojoj su i najoptimističniji analitičari prije početka sezone predviđali tek šačicu pobjeda, nije joj dao da potone čak ni kada su izgubili dva najbolja igrača obrane odmah u prvom tjednu sezone, napravio je čudesa za Morrisa, učinio je Garcona i Santanu relevantnim fantasy igračima te je doveo Washington na rub plasmana u doigravanje koje im bježi pred nosom unatoč vrećama kešovine koje je vlasnik Dan Snyder spičkao tijekom prošlog desetljeća. Nije čudo što su mu navijači Skinsa prišili nadimak Black Jesus. RGIII u njihovim očima je pravi i istinski spasitelj.

*Luck je po mnogočemu upisao jednako impresivnu, ako ne i impresivniju sezonu od Griffina. Jedini razlog zašto nemam nikakvu potrebu napisati jednu jedinu riječ o Andriji je to što smo igrače poput njega vidjeli masu puta u NFL-u. Griffin je jedinstven.

Pitanje je samo koliko će izdržati. Trčanje van pocketa uvijek je avantura za bacače, naročito one mlade i neoprezne koji odbijaju klizati nogama naprijed i primaju bespotrebne udarce kako bi osvojili dodatan jard ili dva. Priznajem, srce mi je preskočilo otkucaj nakon brutalnog udarca kojeg je RGIII zaradio protiv Atlante, i grozne ozljede protiv Ravensa. Priznajem, obrisao sam znoj sa čela nakon što su liječnici javili da je ozljeda nije ozbiljna. Zadovoljno sam protrljao ruke nakon što je objavljeno da momak propušta utakmicu s Brownsima kako bi se izbjegao rizik od pogoršanja ozljede. Griffin je briljant, dijamant, dragulj kojeg valja paziti i tetošiti i čuvati. Izbjegne li ozljede sljedećih deset godina je njegovo. I naše.

Fejs. To je sve.