Najbolji albumi 2012.

Internet je čudan masovni medij. Za razliku od monomedija kao što su televizija i radio i tisak koji su ispaljivali relativno malen i pomno biran sadržaj golemom, monolitnom auditoriju i na taj način stvarali monokulturu, internet ispaljuje golemu količinu sadržaja golemom ali rascjepkanom auditoriju podijeljenom na interesne grupe koje se mogu  ali ne moraju preklapati prema sadržaju kojeg probavljaju. Teško je reći da je internet ubio monokulturu zato jer i dalje imamo američke izbore i Olimpijske igre i Gangam style i Felixa Baumgartnera ali ju je definitivno rasklimao i oslabio.

Propadanje monokulture posebno je zanimljivo pratiti na muzičkoj sceni na kojoj se u posljednjih desetak godina oformio golem broj izvođača koji su, potaknuti pojeftinjenjem procesa proizvodnje muzike, novim kanalima distribucije i nepostojanjem restriktivnog faktora kakvog su nekoć predstavljale izdavačke kuće koje su jedine imale sredstva proizvodnje i distribucije, počeli stvarati golemu količinu snimljene i arhivirane muzike. Proliferacija izvođača na žalost nije urodila proliferacijom muzičkih ideja, za što je, opet, kriv internet, medij koji omogućuje da sve postoji u isto vrijeme. Golema količina stare muzike koja je odjednom postala dostupna novim generacijama ne samo da je stvorila prvo postmodernu pa retro nego je gotovo pa zamrzla muzički razvoj (u ne-plesnim žanrovima) i stopirala inovaciju. Preslikavanje i raščlanjivanje prošlih stilova postao je jedini dominantan trend neplesne, nezavisne muzike i moram priznati da me svakim danom sve više nervira. Ne zato jer imam potrebu pripadati nekakvoj novoj supkulturi ili nečemu sličnom, takve tinejdžerske godine su davno iza mene, nego zato jer me i dalje uzbuđuje i oduševljava kada čujem nešto što ne zvuči kao ništa snimljeno prije toga.

Kada zanemarimo moje iritantno kukanje valja priznati kako je iza nas iznimno sadržajna godina u kojoj sam čuo masu dobrih ploča i stvari, ploča kojima sam se vraćao zato jer su me intrigirale i zanimale i zato jer sam razmišljao o njima i one su me tjerale da razmišljam o sebi i o svemu oko sebe i ploča koje su me tjerale da se krećem, da skačem, da plešem. U toj masi interesantne, dobre muzike teško mi je izdvojiti ploče koje su se drastično izdvajale od ostalih pa ću ove godine preskočiti rangiranje albuma, napisati pokoji tekst o dvadeset najdražih mi ploča i staviti popis još trideset komada koje sam ekstenzivno slušao u dvije iljade i dvanajstoj. Ne bojte se, daljnji tekstovi neće biti ovako kvaziintelektualni i preseratorski kao ovaj kvaziintelektualni i preseratorski uvod. Bar se nadam.

Crystal-Castles1Crystal Castles – III

Pod debelim naslagama sintetske distorzije, neugodnih uboda hladnog zvuka i sumanutih ritmova, zvučne maske koju kreira Ethan Kath, skriveni su bolni osjećaji Alice Glass, žene prestravljene svijetom u kojem živimo. Treći album Crystal Castlesa kotrljajuća je bomba empatije ispaljena iz neočekivanog oružja, iz srca i uma osobe koja je do ove godine percipirana kao ikona kula, kao nihilist kojeg za ništa nije briga. Maske su pale, a iza njih Kath i Glass su zavrištali kako živimo u svijetu koji je odvratan, nehuman i nasilan i koji je jedini kojeg imamo te se za njega isplati boriti.

el p

El-P – Cancer 4 Cure

Tri koraka ispred ostalih, uvijek spreman na istraživanje i otkrivanje novih puteva, Jaime Meline stvorio je svoj najbolji album, futurističku, matrixastu priču o borbi izopćenog, paranoidnog pojedinca s mračnim silama sistema u koje ne možeš direktno uprijeti prstom, ali koje uvelike određuju tvoje postojanje.

Futurizam El Producta ne izlazi na vidjelo u zakukuljenim SF tekstovima, on prije svega isijava iz hladnih i brzih podloga građenih oko originalnih sintetskih melodija i inovativnih beatova koji nemaju uporište u prošlosti. Cancer 4 Cure je uzbudljiv komad moderne, progresivna rap ploča puna novih ideja koja rastura unatoč ne pretjerano impresivnom repanju glavnog junaka. Budućnost su ionako gradili ljudi s manama.

grips mon

Death Grips – The Money Store

The Money Store je ploča koja istražuje ljudsku psihu uronjenu u okolinu koja uzgaja paranoju, otuđenost, ludilo i nasilje. Istražuje je na osoban, intuitivan način kroz agresivne ritmove Zacha Hilla i sintetske melodijske linije Flatlandera i mračne vokalne rafale MC Ridea. The Money Store je ploča koja se upija na primalnoj razini, ona je živa, divlja, sastavljena od kostiju i mišića a ne od zvuka. Ona je agresivna poput poludjele skitnice koja urla na tramvaje i prljava poput vode nakon što su u njoj tri dana stajale ugašene cigarete i odurna poput bljuvotine na autobusnoj stanici u četiri ujutro.

The Money Store je Taxi Driver prenešen s platna u eter, priča o pojedincu koji polako gubi razum u ekstremno nehumanim uvjetima modernog života. Grozote se mogu izbjeći i zaobići jednostavnim zatvaranjem očiju i izbjegavanjem oronulih dijelova grata i zaobilaženjem skitnica i bljuvotina i prljavštine, no Death Gripsi namjerno žive u polusvijetu koji je za Travisa Bicklea bio određen poslom i mjestom života, ali danas više nije takav, danas je dublji i širi i postoji ne samo u neposrednoj blizini nego i na televiziji i na internetu, sveprisutan je i natjerat će vas da zaurlate ukoliko imate imalo empatije.

swans

Swans – The Seer

Američki indijanci poštuju drevnu tradiciju spiritualnog putovanja za vrijeme kojeg se mladići u pubertetu ostavljaju gladni i žedni u divljini kako bi pronašli svoj duh, esenciju samog sebe.

* Nemojte me držati za riječ, sve što znam o nativnim amerikanđanima naučio sam od Karla Maya i Zagora, dakle od Švabe i Talijana.

Posljednji album Swansa svojevrsno je duhovno putovanje kroz gustu prašumu zvuka i osjećaja koja je toliko drevna i moćna da ćete doživjeti vizije ukoliko sklopite oči i u potpunosti se prepustite šamanu Michaelu Giri, pouzdanom vodiču kroz divljinu.

japan

Japandroids – Celebration Rock

Slavlja i himne ne čine se prikladnima u godini u kojoj je kolektivna neuroza dosegle tolike razmjere da je dobar dio čovječanstva potajice očekivao smak svijeta istovremeno zbijajući šale o apokalipsi. Japandroidsi su rasturili sav pesimizam, sav veltšmerc, svu tu opsjednutost prošlošću i nostalgijom svojom ogromnom, mesijanskom rokijanom za koju je teško povjerovati da je stvaraju samo gitara, bubanj i glas. Njihova kerouacasta optimističnost podsjetila nas je kako rok muzika može biti oslobađajuća sila ukoliko si dopustite, u ciničnim, bezokusnim vremenima, biti naivni i neiskvareni, makar kroz 35 minuta i 15 sekundi.

liars

Liars – WIXIW

 Lako je pričati o zaljubljenosti, o glomaznim, rafalnim osjećajima koji te neprestano šoraju i dižu i razvaljuju i unutar kojih možeš živjeti kao na nekom prirodnom dopu koji sve druge stvari čini nevažnima. Veze su puno zaguljenije i o njima nije lako pričati zato jer su složene, sastavljene od iskustava i osjećaja koji su toliko sitni i delikatni da nemaju ni imena. Veze uključuju često oprečne osjećaje, a rijetko koji bend je tijekom posljednjih desetak godina živio u tako oprečnom muzičkom svijetu kao Liarsi. WIXIW je trijumf ambivalentnosti, precizni, razrađeni i komplicirani album gotovo pa radioheadovske elektronike koji uspijeva secirati sve miješane osjećaje koji se javljaju u odnosu s drugom osobom i koji ujedno predstavlja sonični vrhunac kameleonskog benda.

purity

Purity Ring – Shrines

 Teško je ignorirati Purity Ring. Megan James i Corrin Roddick, briljantni duo iz Edmontona, zaokupit će vas kombinacijom južnjačkih trap ritmova karakterističnih za glasne, nekontrolirane rap zvijezde poput Gucci Manea i Wacka Flocka Flamea i hladne, skandinavske elektronike koja je učinila The Knife i Fever Ray ljubimcima indie publike. Neuobičajena i suvremena produkcija izrodila je niz hitova koji brzinski ulaze u uho i koji su toliko zarazni da zvuče jako bezazleno sve dok ne obratite pozornost na osjećaje koji se provlače kroz pjesme i na maglovitu i mračnu liriku Megan James koja nabraja tjelesne organe, simbole vlastite ranjivosti i povrijeđenosti, kao na satu anatomije,. Purity Ring su, kada se crta podvuče, emo bend samo što njihove emocije nisu prenaglašene i lažne kao kod svih onih bendova koji su oči (njihove i naše) mazali crnilom. One su iskrene i stvarne.

django-django_2385694b

Django Django – Django Django

Django Django je škrinja s blagom puna drangulija, muzički helikopter koji se vrti na sve strane, pinjata iz koje ispadaju slatkiši, duga od milijun boja, svadbena torta na dvanaest katova, zraka svjetlosti rasuta u prizmi, polica s pločama šezdesetgodišnjeg audiofila, Django Django je proljetni dan i veliki odmor u osnovnoj školi i košara s tek rođenim štencima i kutija s vodenim bojicama i dinosauri od plastelina, Django Django je najšareniji, najveseliji, najhitoidniji album godine koji miješa milijun stilova i utjecaja u muzičku voćnu salatu, osvježavajuću poput vesele kiše u srcu ljeta.

fionica

Fiona Apple – The Idler Wheel Is Wiser Than The Driver Of The Screw And Whipping Cords Will Serve You more Than Ropes Will Ever Do

Prije deset godina hladno bi izignorirao Fionu i njenih deset čvrstih pjesama zato jer ih ne bi osjetio, one nisu namijenjene osamnaestogodišnjacima koji tek otkrivaju kompleksnost drugih. Njene pjesme govore o zajedničkom životu i borbi s dosadom koja se razvija kada u potpunosti upoznaš drugoga i borbi s vlastitim neurozama i lošim periodima i nesigurnostima i borbi s razočarenjem i tugom kada taj drugi ode i borbi s nesposobnošću da uživaš u malim stvarima i borbi s imperfekcijom i prihvaćanjem nesavršenosti i borbi i borbi i borbi.

Fiona je možda mršava i ispijena, ali nije krhka, žena je žilava, ona je fajter, a The Idler Wheel zvuči kao obračun sa svim onim stvarima koje su je mučile kroz posljednjih sedam godina, kao krvavi obračun sa samom sobom. Fiona je ogolila sebe u tvrdim tonovima klavira i lijepim riječima koje lebde nad pamtljivim melodijama, hrabro je pobrojala svoje mane i bez umiljavanja i bez drkanja i bez obzira rekla što joj je na pameti, suhim humorom razočaranih pjesnikinja. Kada slušam ovu ploču čujem ženu koja bi uistinu mogla biti „all of the fishes in the sea“.

alt-j-2012

Alt-J – An Awesome Wave

An Awesome Wave je sve ono što je gitarska pop muzika mogla biti da se nije okrenula prošlosti. Alt-J stvaraju muziku koja baštini naslijeđe bendova poput ranog Radioheada i Coldplaya* ali koja je u suštini jedinstvena, koja na tradiciji gradi nešto novo i svježe i uzbudljivo i produkcijski bogato, nešto što ste čuli davno ali zapravo niste. Kada ktome pridodate fantastični tanki vokal Joea Newmana, afektiran do bola, toliko afektiran da će mnogima ići na jetra (o kako volim ga jako), koji ocrtava trenutke između ljubavnih parova kroz na glavu okrenute klišeje postaje vam jasno što Alt-J zapravo rade, ili se meni barem čini da rade . Likovi su dekonstruirali britansku gitarijadu i nanovo je sastavili na debitantskoj ploči krcatoj hitovima. Što bi značilo da za bend koji zvuči k’o da u njemu pjeva eunuh Alt-J imaju poprilično velika muda.

*Radi se, naravno, o prva dva albuma na kojima su Martin i njegovi bili simpatični i zabavni, ne o kasnijim pločama na kojima su izazvali U2 za titulu najdosadnijeg benda na planeti Zemlji.

Daughn-Gibson-608x456

Daughn Gibson – All Hell

 All Hell je miran, lijep komad americane na kojem Daughn Gibson markantnim baritonom ispreda priče o ruralnom polusvijetu, tragičnom i tužnom kao u pjesmama Toma Waitsa. Unatoč tome što je na prvu teško razlučiti što odvaja All Hell od ostalih lijepih i mirnih americana – country albuma nakon par minuta sve postaje jasno – All Hell je ploča sastavljena od elektronike i sampleova koja unatoč tome zvuči nevjerojatno organski i prirodno, kao da je snimljena na akustari na mjesečinom obasjanoj livadi u srcu američke prerije. Daughn Gibson je na svom prvom albumu zacrtao novi pravac kojeg drugi neće slijediti, ali i ne trebaju. Ionako nemaju šanse napraviti tako dobar komad muzike kakav je All Hell.

heems

Himanshu – Nehru Jackets

U modi je provest prvih dvaest, trijes godina tragajući za vlastitim identitetom. Nužno je, rekli bi, naročito ako imate sreće pripadati postmaterjalističkom segmentu populacije. I teško je, čak i ako ste, recimo, heteroseksualni, fakultetski obrazovani, muški pripadnik etnički dominantne grupe pa vam društvo automacki dodjeljuje određene uloge i na taj način kreira identitet. Ne mogu zamisliti koliko je teško kada ste pripadnik manjine, druga generacija useljenika, razapet između starog i novog svijeta u moralno ambivalentnom gradu u moralno ambivalentnom trenutku u vremenu.

Himanshu Suri, bolja polovica nedavno raspadnute njujorške rap grupacije Das Racist, provlači pitanje identiteta kroz sve stvari na Nehru Jackets, svom prvom solo mikstejpu kojeg je izbacio početkom godine gospodnje dvije iljade i dvanajste. Heems je, u svojim očima, hodajući paradoks; sin prve generacije indijskih useljenika koji je baštinio kulturu Bolywooda i Coca Cole, produkt radničke klase koji je pohađao fensi srednju školu i završio umjetnički fakultet, rođeni Njujorčanin koji je ujedno i žrtva svakodnevnog rasizma, lijeni slacker kojeg je iznenadna slava prisilila da radi na sebi i svojoj muzici gotovo svaki dan. Svi ti paradoksi isijavaju ne samo iz tema o kojima Heems govori kroz dvadeset i pet pjesama* na Nehru Jackets nego iz samih konstrukcija stvari u kojima se bolivudski mjuzikli i punjabi folklor susreću s pop muzikom 80-ih i 90-ih, u kojima se lijeni amaterizam susreće s ambicioznim pristupom obrazovanog, samosvjesnog pojedinca, u kojima se lagana o tako muška zajebancija susreće s ozbiljnim moralnim i političkim raspravama. Paradoksi uspijevaju postojati u zanimljivom skladu zahvaljujući inteligenciji i duhovitosti glavnog aktera koji trapavo korača kroz najšarmantniju ploču godine.

*Unatoč tome što je Heems izgubio desetak kila, još uvijek nije naučio kako srezati salo s vlastitog rada. Jedina mana Nehru Jacketsa je mana koja je opterećivala odlične mikstejpove Das Racista, ima previše stvari i kvaliteta varira, ali dobre pjesme na kraju odnose glatku, dominantnu pobjedu.

julia

Julia Holter – Ekstasis

Ekstaza je grčka riječ koja opisuje stanje u kojem se osoba nalazi „izvan sebe“. Ne postoji neistinitija riječ kojom je Julia Holter mogla opisati svoj drugi album. Ekstasis od početka do kraja zvuči kao ploča mlade žene koja je provela sate i sate slušajući Kate Bush i Joannu Newsom i Laurie Anderson, koja je studirala umjetnost i muzičku kompoziciju, koja se zanima za grčke drame i čija majka drži katedru za povijest na sveučilištu, ukratko Ekstasis je ploča koja je u potpunosti „unutar sebe“ ukoliko je subjekt rečenice Julia Holter.

Ne treba stoga čuditi što je Ekstasis bogata i inteligentna ploča koja će vas osvojiti sitnim pop detaljima uronjenim u more precizno izrezbarenih, gustih, nakićenih, gotovo pa baroknih zvukovnih pejzaža. Holter je uložila ogroman trud u slaganje kompleksnih kompozicija pri čemu nije zaboravila kako napraviti pamtljive pjesme s kojima se lako povezati i na zvukovnoj i na osjećajnoj razini zbog čega ju je lako usporediti sa starim majstorima koji su povezivali besprijekornu tehniku i moćan senzibilitet u svojim remek – djelima. Nisam siguran da Ekstasis možemo nazvati tim imenom, ali nisam siguran ni da ne možemo.

killer

Killer Mike – R.A.P. Music

Trideset sedmogodišnji Michael Render, iskusni veteran južnjačkog hip hopa, na svom je šestom albumu napao temelje kulture kojoj sam pripada. R.A.P Music je intenektualni napad na paradoks gangsta rap kulture koja je nastala kao oštar odgovor na srednjestrujašku, protestantsku kulturu bijele Amerike, ali koja istovremeno direktno slavi getoizaciju crnog segmenta društva, getoizaciju za koju su direktno odgovorni bogati bijelci i koja im donosi izravnu korist.

Killer Mike je očaran rap muzikom ali je i istovremeno svjestan njenog negativnog utjecaja na vlastitu zajednicu o čemu konstantno govori kroz bezbroj primjera, kroz pjesme o svom ocu policajcu i svojoj supruzi kojoj uvijek ostaje vjeran. Mike se elegantno kreće iznad inovativnih beatova El-P-ja koji je svoje sintetske, njujorške podloge prilagodio lijenoj atmosferi američkog juga te repanjem razara poput Lennoxa Lewisa, tehnički savršeno i dominantno. Ukoliko ne volite rap muziku teško da ćete provariti R.A.P Music, no svejedno mislim kako bi mu trebali dati šansu, čisto zato jer si ne bi smjeli dopustiti da propustite bombe poput razarajuće Big Beast i politički nabrijane Reagan, pjesme koja bi mogla stati bok uz bok najboljim stvarima Rage Against The Machinea, najbolje društveno angažirane stvari još tamo od Dry Drunk Emperor TV On The Radia.

gybe

Godspeed You! Black Emperor – ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend!

Ostavili su svijet u vihoru rata. Napustili su ga, činilo se zauvijek. Godspeed You! Black Emperor, misteriozni kolektiv iz Kanade, izgradio je bogato muzičko naslijeđe ispredajući goleme, instrumentalne epove koji su govorili o zlu i kaosu i pustoši pa je mnoge začudilo što su odustali od muzike u trenutku u kojem je zlo jasno pobijedilo, na početku ratova na Bliskom Istoku. Devet godina kasnije, nakon tisuća i tisuća mrtvih, nakon milijardi dolara potrošenih na ubijanje i razaranje, nakon tijesnog izbjegavanja potpunog kolapsa zapadnog ekonomskog sustava GY!BE su se vratili. Nove pjesme, većina njih stvorena davne dvije i treće, savršeno odgovaraju modernim vremenima. GY!BE su ostali majstori eskalacije zvuka, bend koji i dalje zna kako, kroz dvadesetominutne tiho – glasno – tiho kompozicije istražiti sve užase svijeta i na njih staviti ljekovitu muzičku pomast. Nisu se mogli vratiti u boljem i nužnijem trenutku.

lambchop

Lambchop – Mr. M

Dekada je prošla otkako su Kurt Wagner i njegova družina tužnih, olinjalih muzičara odustali od epskih pjesama, od new soula, od nenamjernih pokušaja osvajanja top lista. Wagner je odustao od pisanja hitova i posvetio se stvaranju suptilnih, delikatnih komada muzike koji na prvu zvuče jednostavno i lijeno, no ispod površine skrivaju pravo blago zvukova, raskošnih i bogatih, zvukova koji opijaju svojom ljepotom. Mr M. je album koji plijeni poput lijepog i krhkog ženskog lica čiji su očni kapci premazani ne crnilom nego slojem gudača, čiji su obrazi istaknuti ne rumenilom nego laganim izmjenama oštih udaraca klavira i perkusija, čija su napućena usta ukrašena ne ružem nego teškim vokalom ostarjelog pjevača. Ljepota se u pjesmama Lambchopa savršeno slaže s razočaranjem i sjetom izraženom kroz suhi humor Kurta Wagnera što Mr. M čini  nevjerojatno životnim i, bar za mene, najboljim albumom benda od genijalnog Is A Woman.

Scott-Walker-010

Scott Walker – Bisch Bosch

 Bisch Bosch je stran, neumoljiv, mučan, gotovo pa neprobavljiv album koji napada slušatelja neugodnim zvukovima koji stvaraju atmosferu straha. Bisch Bosch zvuči kao zaobljena, glatka glava Aliena puna oštrih zuba niz koju se slijeva voda, kao organski trup stravičnog svemirskog broda koji ispunjava prazninu noćnog neba iznad vaše kuće, kao vanzemaljska klaonica niz čije žlijebove curi ljudska krv. Scott Walker stvara muziku koja nije od ovoga svijeta, njegova glazba je neljudska, puna strahota i iživljavanja i gadosti, glazba koju je teško slušati a još teže o njoj ne razmišljati.

Ukoliko ipak uspijete zaroniti u katran zvuka kojeg legendarni bariton proizvodi iz pjesme u pjesmu na dnu ćete pronaći iskupljenje, svojevrsnu katarzu koja ne dolazi kroz iskustvo veće od života i prosvjetljenje već kroz bizaran smisao za humor veličanstvenog šansonijera koji pokazuje da se valja zajebavati čak i s najmučnijim osjećajima. Što nam uostalom preostaje?

young_fathers_tinpark09_DN_01_10

Young Fathers – Tape One

Osnovani kao zajebantski psihodelični hip hop boy bend Young Fathers su se uozbiljili jednom kad su prešli dvadesetu. Alloysious Massaquoi (Liberija), Kayus Bankole (Nigerija) i G Hastings (Škotska) stvorili su ploču koja plijeni mješavinom hip hopa, poliritmije,  sintetiziranih melodijskih linija uhvaćenih negdje na pola puta između Trickya i M.I.A i mnoštva pozadinskih vokala koji naglašavaju važnost muzike za zajednicu, koji stvaraju tribalni, afrički osjećaj koji prožima sve pjesme. Zajednica je jako važna Young Fathersima koji prije svega pričaju o očevima koji su otišli, o siročadi, o osjećaju napuštenosti i nerazumijevanju zašto su baš oni neželjena djeca. Tape One je fenomenalna ploča zato što će vas natjerati da skačete i plešete sve dok joj ne posvetite punu pozornost. Nakon toga će vam slomiti srce.

grips no

Death Grips – NO LOVE DEEP WEB

Žalosno je što će NO LOVE DEEP WEB u povijesti pop glazbe ostati upamćena kao komad diskografske anarhije, kao ploča preko koje je bend očekivano pljunuo u lice institucija i dokazao ono što smo odavno znali – da smo ušli u doba u kojem su velike kuće i njihovi golemi lanci proizvodnje i distribucije nepotrebni i postoje isključivo zbog inercije i glomaznosti sustava. Žalosno jer ploča s kurčinom na omotu zaslužuje biti upamćena po onome što se krije ispod njene naslovnice, a ne po kaosu kojeg je izazvala.

NO LOVE DEEP WEB je komad moćne muzike na kojem se Death Gripsi okreću od svijeta prema unutra, ploča na kojoj njihovo ludilo postaje introvertirano i samo sebi dostatno, apstraktnije, nepovezanije i strašnije nego prije. Svedeni na duo nakon nikad objašnjenog odlaska Flatlandera Gripsi su dodatno ogolili svoj zvuk što je NO LOVE DEEP WEB učinilo njihovom sonično najkohezivnijom pločom, a kontinuitet apstraktnih slika i zvuka učinio ju je artefaktom koji će odzvanjati dugo i dugo i dugo, u mračnu budućnost.

kendrick-lamar-shyne

Kendrick Lamar – good kid m.A.A.d city

Moja noga nikad nije kročila američkim tlom niti je gazila po vrućem asfaltu Comptona. Nemam stričeve gangstere, nikad nisam držao pištolj u rukama niti sam provaljivao u kuće, mažnjavao bijelu tehniku i bježao od policije. Moj i Kendrickov život imaju jako malo dodirnih točaka. Unatoč tome lako se povezati s pričom koju Lamar prodaje na svom drugom albumu, konceptualnoj ploči o odrastanju u najslavnijem getu svijeta zato što Kendrick, kada se crta podvuče, zapravo priča o problemima pojedinca suprostavljenog okolini koja na njega vrši pritisak, pojedinca koji je zbunjen i rastrgan između želje da čini pravu stvar i da se uklopi u društvo, u širu grupu ljudi u sredini koju karakterizira bogat komunalan život.

Podstavljen starim soul sempleovima i zanimljivim i progresivnim bitovima good kid m.A.A.d city postao je klasik samo nekoliko mjeseci nakon što se pojavio, objedinivši krasne podloge s vizijom mladog, tehnički potkovanog umjetnika koji na ploči mijenja svoj vokal od teme do teme, savršeno glumeći različite psihološke momente u kojima se nalazi. Good kid m.A.A.d city je sjajan primjer urbanog humanizma koji pokazuje kako stvari nisu uvijek onako prljave kakvima se čine i kako u surovim uvjetima može klijati sjeme dobra. Kendrick nam je tako ponovio ono što nam je Hari Rončević prije osamnaest godina otkrio sa bazena na Zvončacu; ako je getanin i on je dite.

 

No to nije sve, ma kakvi. Pošto je godina bila poprilično bogata dobrim ali ne i spektakularnim pločama evo vam još trideset komada u kojima sam guštao od kojih su neki skoro upali na listu dvaest najboljih: Andy Stott – Luxury Problems, Bell Witch – Longing, Best Coast – The Only Place, Chromatics – Kill For Love, Cloud Nothings – Attack On Memory, Converge – All We Love We Leave Behind, Dum Dum Girls – End Of Daze, Egyptian Hip Hop – Good Don’t Sleep, Emeralds – Just To Feel Anything, Frankie Rose – Interstellar, Goat – World Music, Grizzly Bear – Shields, Holy Other – Held, How To Dress Well – Total Loss, Iamamiwhoami – Kin, Icona Pop – Iconic EP, Led Er Est  – The Diver, Lower Dens – Nootropics, Matthew Dear – Beams, Metz – Metz, Mixtapes – Even On The Worst Nights, Moon Duo – Circles, Old Apparatus – Alfur/Derren/Realise/Harem EPs, Polica – Give You The Ghost, Raime – Quarter Turns Over A Living Line, Tame Impala – Lonerism, TNGHT – TNGHT, Torche – Harmonicraft, Ty Segall Band – Slaughterhouse, Wild Nothing – Nocturne. Fala kurcu, gotovo je.

 

Sretna vam Nova ljudi. Dođite na fejs. Družite se. Budite dobri. Ljubim vas.

2 thoughts on “Najbolji albumi 2012.

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: