NBA predviđanja 2012: Istok

Odlijev igrača sa Zapada ojačao je Istočnu konferenciju, ali na kraju nije promijenio balans između dobrih i užasnih ekipa, dapače, mogli bi reći da ga je produbio. Na Istoku gotovo da nema srednjeg sloja; u njega bi eventualno mogli strpati Buckse i Philly. Ostale ekipe su ili bogatuni koji će prebaciti 40 utakmica ili siromasi koji će zapeti ispod 20. Sa malo više bogatuna nego što ih ima u stvarnom svijetu i sa dva milijardera na vrhu Istok je postao gotovo pa savršena preslika modernog američkog društva.

15. Washington Wizards (11 – 55)

 Pohlepa, arogancija, neiskustvo, lijenost i idiotizam pokopat će bilo kakav biznis, od male privatne firme do glomaznog državnog giganta. Pohlepa, arogancija, neiskustvo, lijenost i idiotizam su riječi koje pristaju Washington Wizardsima kao što skupi broševi pristaju skupim kaputima jeftine Jadranke Kosor. Wizardsi imaju hrpetinu mladih igrača koji imaju potencijal biti igrači zadatka, starteri i superzvijezde, ali pitanje je hoće li ikada realizirati mogućnosti koje im se otvaraju. Novi predsjednik Wizardsa Ted Leonsis je iznimno pametan čovo koji je krenuo s velikom čistkom u momčadi*, odlučan da promijeni luzersko-huligansku kulturu koja je vladala u franšizi, otjerao je problematične igrače i riješio se likova koji se nisu realizirali do kraja, ali ni on nije uspio do kraja razriješiti kaos kojeg je naslijedio.

*Leonsis je napisao program koji se sastojao od riješavanja 101 problema u franšizi, problema koje su fanovi istaknuli u svojim mejlovima. Leonsisov populizam služi prije svega da se zamažu oči navijačima, no kad uzmete u obzir kakvu ekipu Wizardsi očito je da ni mazanje ne pomaže – Leonsis bi fanovima trebao iskopati oči kako bi sakrio sve nedostatke svoje momčadi.

Možda ćete reći da pretjerujem, da su se Wizardsi očistili i da imaju perspektivnu ekipu, no tamo gdje ljudi vide perspektivu ja vidim ogromne falinge. Sve kreće od nositelja ekipe Johna Walla. Mladi play Wizardsa trebao je biti Derrick Rose v. 2.0, brz, ogroman, neuhvatljiv u tranziciji, nešto bolji u kreiranju prilika za svoje suigrače. Wall bi se trebao razviti u veliku zvijezdu čisto na račun svojih predispozicija, no dok ga gledam jednostavno ne vidim glad za košarkom kakvu njegov kolega iz Chicaga, s kojim je dijelio koledž trenera, posjeduje. Rose je već nakon dva mjeseca u ligi razvio solidan floater iz reketa, nakon četiri je razvio pristojan šut s poludistance,  a svoju igru je oplemenio boljim kretanjem u obrani, drastično poboljšanim šutom za tri (kojeg bi trebao manje koristiti, ali o tome više kada dođemo do Chicaga) i pametnijim izvlačenjem faulova. Jedina stvar u kojoj se Wall popravio kroz prvih 12 mjeseci NBA karijere su plesovi koje izvodi na klupi.

Ta nebriga prema vlastitom napretku očita je i u ostatku momčadi. Andray „Triple Double Whore“ Blatche i Javale McGee mogli bi biti pouzdani NBA starteri – Blatche ima pristojnu centarsku tehniku, McGee je rođeni skakač i bloker – no njih jednostavno nije volja. Andray u zadnje dvije godine nije pokazao napredak u niti jednom segmentu igre dok McGee odbija naučiti kako se grade protivnički igrači prilikom skoka. Prvi strijelac ekipe u ovom trenutku je nekonzistentni i nepouzdani Nick Young, čovjek koji se previše oslanja na skok-šut, koji nema ulaz i koji je previše sklon glupim potezima u tijesnim završnicama da bi odradio nekakvu važniju ulogu u ozbiljnoj ekipi. Ostatak ekipe sastoji se od mulaca koji se tek trebaju iskazati – od Jordana Crawforda, Chrisa Singletona, Shelvina Macka, Kevina Seraphina i ozlijeđenog Jana Veselya, no jasno je da nitko od njih neće podići ovu ekipu s dna NBA lige. Izgubljeni u kovitlacu mladosti, bahatosti i neiskustva tavore dva veterana – namireni i razočarani Rashard Lewis koji je postao simbol rasipnosti NBA lige te zbunjeni Ronny Turiaf čija je energija i profesionalizam izgubljena u momčadi koju jednostavno nije briga.

14. New Jersey Nets (13 – 53)

Možete li zamisliti scenu u kojoj Mihajlo Prokhorov i Jay-Z upadaju na trening New Jersey Netsa sa crnim cvikama na očima, kako vade kalaš i uzi ispod dugačkih, skupih crnih kaputa i kako redom rešetaju Krisa Humphriesa*, Anthonya Morrowa, Memu Okura, Johana Petra, Jordana Farmara, DeShawna Stevensona, Sundiatu Gainesa, Dennisa Hornera i trojicu od četvorice Williamsa? Jer ja mogu, a vjerujem da mogu i svi navijači Netsa koji bi bakljama i vilama najurili ovu ekipu iz grada da sljedeće godine sama ne odlazi u Brooklyn.

*Humphries je čista prevara od igrača, čovjek koji gomila brojke samo zato jer igra u slaboj ekipi. Priznajem mu samo izbor šuteva – lik jako rijetko puca prema košu iz neizrađenih situacija. Sve drugo je njeh.

Deron Williams i ozlijeđeni Brook Lopez jedina su dva ozbiljna igrača u ovoj momčadi, s tim da bi od MarShona Brooksa moglo nešto biti ukoliko ne krene stopama svojih suigrača. Ova momčad je toliko loša da je u Lopezu potpuno uništila želju za igranjem što se negativno odrazilo na njegove brojke, a sada se nešto slično događa i Deronu Williamsu. Šanse da igrač njegovog kalibra ostane u Netsima nakon ove sezone ravne su šansama da igrač njegovog kalibra ostane u klubu poput Bešiktaša, pa će ga Prokhorov zadržati u momčadi nakon ove sezone samo takozvanom Ivica Olić taktikom koja uključuje ubacivanje ljudi u portapak i pištolje u ustima. Okej, postoji i nada da će svjetla New Yorka na godinu privući i Dwighta Howarda u ovaj klup, no mislite li stvarno da će drugi najproduktivniji igrač lige otići u klub koji bez njega ne može upisati 15 pobjeda? Čisto sumnjam. Netsi pate od drastičnog manjka kvalitete koji im garantira visoki pick na sljedećem draftu. Možda konačno ubodu igrača koji će dovući guzice u sjedala nove Barclays Arene u Bruklinu.

13. Cleveland Cavaliers (15 – 51)

Cleveland Cavaliersi možda imaju najslabiju ekipu lige, ali neće završiti na posljednjem mjestu jer su dobra klapa i… Okej, koga ja tu zajebavam. Nisam ih stavio na posljednje mjesto samo zato jer mi ih je žao. Stvarno mi ih je žao. Za Boga miloga, pa njima likovi poput Alonza Geeja, Boobieja Gibsona i Ramona Sessionsa igraju 20+ minuta po susretu. A miceki moji mali…

Cavsi su, unatoč najsiromašnijem rosteru lige, ekipa koja bi mogla iskoristiti katastrofalnu konkurenciju na Istoku i naporan raspored te ukrasti nekoliko pobjeda. No puno važnije od pobjeda je stvaranje minuta za Kyriea Irvinga i Tristana Thompsona koji bi za dvije godine mogli postati pristojni NBA igrači, nešto što trenutno definitivno nisu. Jednom kada trejdaju Andersona Varejaa ekipi koja se bori, ili misli da se bori za naslov*, kada ostanu bez Antawna Jamisona i njegovih 15 milijuna dolara i kada ubodu još jednog mladog igrača na draftu Cavsi će se naći u naizgled sjajnoj poziciji, s hrpetinom talentirane mlađarije i ogromnim cap spaceom. No postoje dva mala problema – nitko od ozbiljnih igrača ne želi živjeti u Clevelandu i svi igrači preziru vlasnika Dana Gilberta zbog njegovog ponašanja u slučaju LeBron i tvrdolinijaških stavova za vrijeme lockouta. Budući da po novom kolektivnom ugovoru ne možete čuvati prostor ispod granice za plaće nego morate potrošiti 85 posto salary capa Cavsima se u svakom slučaju crno piše. Sljedećeg će ljeta ostati praznih ruku, preplatiti nekoliko veterana i pred sve praznije tribine Quicken Loans Arene izvesti perspektivnu momčad, i dalje tri godine udaljenu od nekog ozbiljnijeg rezultata. Hoće li se ta ekipa razviti u Oklahoma City Thunder ili u Milwaukee Buckse ostaje da vidimo.

* Ukoliko Portland nastavi gaziti mogli bi posegnuti za Varejaom za vrijeme prijelaznog roka. Camby i Batum za Andersona i Sessionsa se čini kao realna opcija budući da Blazersima puno više treba stabilan centar nego polivalentna trojka s klupe. Ukoliko ne žele trejdati Batuma uvijek mogu ponuditi Cambya, Odena, Babbita i pick za visokog Brazilca koji bi im se savršeno uklopio u momčad. Čak bi ih mogli zvati Plodovi mora budući da Gerald izgleda kao lignja, Varejao kao meduza, Felton nalikuje ježincu iz Super Maria, a Odenovo lice užasno podsjeća na zapjenjene valove. Zakon.

 12. Detroit Pistons (17 – 49)

Joe Dumars je Detroitu donio tri velike parade. Dva put se kitio naslovom prvaka kao igrač, jednom kao GM. Sve tri momčadi Pistonsa bile su građene na isti način – suma je bila jača od pojedinačnih djelova; momčadska igra je bila važnija od same količine talenta na rosteru*. Dumars je zadržao isti princip pri slaganju novih ekipa Pistonsa, no taj je princip zakazao.

* S tim da su Pistonsi s kraja osamdesetih bili jebeno jaka ekipa i individualno, nakrcana igračinama poput Dumarsa, Laimbeera, Rodmana i Isiaha. Nitko iz 2004. godine se ne može staviti u istu rečenicu s ovom ekipom. No princip igre je bio isti – svi igramo, svi smo važni, svi smo u ovom zajedno.

Teško je reći u kojem je trenutku sve otišlo kvragu. Joe je napravio niz pogrešaka – birao je Darka ispred Wadea i Mela, trejdao je Afflala i Billupsa za Iversona i njegov ističući ugovor, prepustio je budućnost momčadi kancerogenom Charlieju Villanuevi i nemotiviranom Benu Gordonu poklonivši im ogromne ugovore, na draftu je generalno bio grozan*, a nije znao ni kako se obračunati s trenerom Johnom Kuesterom koji je lani izgubio kontrolu nad svlačionicom u manje od mjesec dana i protiv kojeg su igrači organizirali štrajk. Joe je omiljen u Detroitu kako i spada, donio im je tri naslova, ali njegovo vrijeme polako prolazi.

* Birao je Mateena Cleavesa, Briana Cardinala, Rodneya Whitea, Memu Okura,  Tayshauna Princea, Darka, Carlosa Delfina, Andreasa Glyniadakisa, Rickeya Pauldinga, Jasona Maxiela, Amira Johnsona, Willa Blalocka, Cheicka Samba, Rodneya Stuckeya, Arrona Afflala, Sammya Mejiu, Waltera Sharpea, Derona Washingtona, Austina Dayea, DaJuana Summersa, Jonasa Jerebka, Grega Monroea i Daringtona Hobsona. Sudite sami.

Vrijeme većine igrača Pistonsa odavno je prošlo. Tayshaun Prince i Ben Wallace više nisu oni sjajni, ultra-korisni starteri s početka nultih, Willy Bynum i Jason Maxiell su ušli u zenit svoje karijere bez ispaljenog metka, a veterani poput Gordona i Villanueve su uzeli lovu i zavalili se u košarkašku hladovinu. Pistonsi na rosteru imaju svega četiri igrača koja će im pomoći u budućnosti, jer budućnost je jedino što im preostaje. Jonas Jerebko i Austin Daye mogu biti iznimno korisni igrači s klupe, Brandon Knight bi se kroz dvije godine mogao razviti u korisnog startera, a Greg Monroe ima dovoljno talenta da se jednog dana razvije u igrača poput LaMarcusa Aldridgea, visokog i umiješnog strijelca kroz kojeg možete vrtjeti organiziran i efikasan napad. Ostali igrači Dumarsu ne bi smjeli biti ništa više od robe za prodaju, makar je s nekima od njih osvojio naslov. NBA je nemilosrdna liga, Pistonsi su u rebuildingu i moraju napraviti sve kako bi se dočepali mladosti i pickova. Inače će propasti. Neka se ugledaju na Lionse koji su nakon sramotnih godina i 0 – 16 sezone konačno ušli u playoff. Prije toga nisu okrenuli jedan nego pet listova.

11. Toronto Raptors (20 – 46)

„Kako oni imaju obraza zvati se World Champions? Pa nisu igrali protiv ekipa iz Europe. Ti Ameri su bahati kreteni!“, često sam govorio dok sam imao osam ili devet godina, pjeneći se poput sapuna dok su brbljavi američki komentatori Bullse nazivali prvacima svijeta. Milijun sam puta slušao teze o tome kako bi euroligaške ekipe igrale u NBA-u, a prognoze su se kretale od ulaska u playoff do potpunog kraha. Prošle smo godine dobili jasan odgovor na to pitanje. Toronto Raptorsi su lani bili euroligaška ekipa.

Igrali su timski, vođa ekipe bio je mekani Talijan s prekrasnim vanjskim šutom, igru je organizirao neorganizirani Španjolac, na klupi su imali Litavca i Srbina kojeg su kasnije trejdali, crni igrači su bili na razini igrača koji igraju u Europi, čak je i trener bio neamerikanac talijanskog porijekla. Raptorsi su upisali 22 pobjede. Njihova euroligaška igra donijela im je peti pick u užasno siromašnom draftu na kojem su izabrali europskog igrača koji je ostao igrati u Europi. Eh.

No nije sve tako crno. Raptorsi su konačno škartali Triana i doveli defanzivnog trenera Dwaynea Caseya koji bi trebao popraviti obranu koja je lani primila više poena nego su hrvatski nogometni suci primili mita. Pitanje je što Casey može napraviti s genijalnim defanzivcima kao što su Andrea Bargnani, Demar DeRozan i Jose Calderon kojima je tlaka dignuti ruku u obrani, no gore od lani ne može biti. Ed Davis i ozlijeđeni Amir Johnson trebali bi odraditi svoj posao pod košem, no sumnjam da će to biti dovoljno protiv ozbiljnijih ekipa s pravim centrima. Ono što Andrea, Demar i Jozo nemaju u obrani svakako imaju u napadu. Andreu moramo pohvaliti jer je ove godine konačno naučila napadati koš i ubijati sporije protivnike iz driblinga zbog čega sve više i više nalikuje okljaštrenoj verziji one euro-plavuše iz Dallasa. Calderon je i dalje nesebičan i poslužuje nesposobnije suigrače kao na pladnju, a DeRozan se pretvorio u jednog od boljih šutera s poludistance, no već sada ga možemo otpisati čak i kao drugu opciju u dobroj momčadi jer mu je ulaz u reket nikakav. Kao što vidite, Raptorsi imaju mane čak i tamo gdje su jaki, a najveća mana njihovih igrača je što bježe od odgovornosti brže i jače od Vlatka Markovića. Njihov mršavi roster, nekvalitetna obrana, nepouzdani napad i trener koji nema igrače koji mu odgovaraju Kanađanima će prirediti još jednu euroligašku sezonu. Bar su bolji od Zagreba.

10. Charlotte Bobcats (21 – 45)

Obožavam gledati Borisa Diawa. Dok gledam to masivno tijelo kako se leluja dok se gega po terenu, dok gledam njegove manboobs svaki puta kada ga kamera pokaže s bočne strane, dok gledam njegovu masivnu guzičetinu kako izguruje indiferentnog Amarea Stoudemirea iz pozicije za hvatanje skoka, maštam o tome kako ćemo se jednog dana ljuljati na klackalici. Ne, nemam romantične snove o NBA igračima, samo kažem da je Boris Diaw trenutno jedini igrač u NBA-u s kojim bi mogao ići 1-na-1 na klackalici. Rasheed i Shaq su napustili ligu, Eddy Curry je smršavio, a Kendrick Perkins ima tako mrgodno lice da ga jednostavno ne bi pustili na dječje igralište. Boris mi je stoga jedina šansa. Čovjek se toliko uprasio da moj prika Mario tvrdi kako ga Corey Maggette šopa kao gusku – ščepa ga za grlo, gurne mu plastičnu cijev u grkljan i sipa kukuruz dok se Diawljev želudac ne napuni. Pošto je lik iz Francuske predlažem da ga odsad zovemo Boris „Foie Gras“ Diaw. Može? Ko bog!

Bobcatsi su u tek nešto boljoj formi od svog niskog-krila-koje-zbog-mase-mora-igrati-centra. Roster je krcat visokim pickovima koji nisu opravdali svoj potencijal poput Tyrusa Thomasa i Geralda Hendersona, veteranima koji su više štetili nego koristili poput Coreya Maggettea i DeSagane Diopa te neiskusnim igračima koji će ekipi pomoći tek kroz dvije godine poput Bismacka Biyomba i Kembe Walkera koji se ne može nametnuti kao prvi plej pokraj D.J. Augustina, iako majstor trenutno šutira ispod 40 posto iz igre.

Michael Jordan ipak može biti zadovoljan. Nakon što je ljeto proveo pokazujući ogromna muda svojim igračima za vrijeme suludih i bahatih govora tijekom lockouta, zimu i proljeće može provesti šlajfajući ga nemilice. Milijun igrača iz North Caroline izlazi na draft, Bobcatsi bi trebali imati pick, a Jordan se može nadati kako će mu jedan od njih, momak koji se zove Harrison Barnes, pasti ravno u ruke i spasiti franšizu.

09. Milwaukee Bucks (28 – 38)

Ajde da i njih riješimo, prije nego padnem u žestoku depru zbog očajnog donjeg doma na Istoku i šilom si iskopam oči kako ne bi morao gledati ovako očajne ekipe. Milwaukee Bucksi su slaba momčad koja je već godinama u žestokom rebuildingu. Umjesto da sagrade monumentalnu palaču Bucksi su izgradili betonski kućerak s vanjskim zahodom, odvratnim pločicama u boravku koje se podižu svaki put kad dođe zima, i loše provedenom strujom zbog koje svaka dva dana iskoči osigurač. Ništa čudno, njihov GM John Hammond je građevinar čija bi se nesposobnost lako mogla mjeriti s legendarnim dvojcem iz A je to.

Roster Milwaukee Bucksa trenutno izgleda poput straćare u kojoj je duo iz čehoslovačkog crtića provodio svoje vikende – on je nezgrapan, klimav i pokrpan te svake sekunde prijeti da će se urušiti. Njihov najbolji igrač je Andrew Bogut, rubni All – star centar kada je zdrav, čovjek sposoban zatvoriti reket, poentirati leđima, blokirati ulaze, hvatati ofenzivne skokove, pogađati s poludistance… Problem je što je Andrija doktorima u proteklih nekoliko godina odnio kilograme i kilograme Domaćice i hektolitre Ballantinesa, kao pravi Hrvat poštujući vjekovnu tradiciju zdravoseljačkog podmićivanja medicinskog osoblja. Ukoliko se Bogut ove sezone konačno vrati na svoju gornju granicu Bucksi bi mogli ići preko 50 posto. Što vam dovoljno govori koliko su loši.

 

Na prošlom su draftu ostali bez prvog izbora kojeg su se riješili kada su mijenjali Coreya Maggetea za Stephena Jacksona. Captain Jack je do sada izgledao jako loše u zelenom dresu, demonstrirajući po tko zna koji put svoju nebrigu prema timskoj igri, kvalitetnom odabiru šuteva i zdravom razumu. Jackson je tako postao savršen učitelj mladome Brandonu Jenningsu koji je do ove godine demonstrirao slične osobine, no ove bi sezone trebao dodatno podići granicu svoju košarkaške gluposti. Jennings bi pod vodstvom suptilnog trenera mogao postati pristojan NBA starter, možda čak i poluzvijezda, no narednički stil Scotta Skilesa samo će probuditi urođeni inat u rođenom kontrašu poput Jenningsa.

 Ostatak rostera sastoji se od krasnih role playera poput defanzivca Luc Richarda Mbah a Moutea, visokog tricaša Ersana Ilyasove, šutera Mikea Dunleavya, all-around igrača Carlosa Delfina, atlete Larrya Sandersa i solidnog zamjenskog playa Bene Udriha, ali što vam to vrijedi kada nema igrača koji može nositi ovaj roster do nekih ozbiljnijih rezultata. Kada bi umiješali sve ove ljude u jednog čovjeka u nekom paklenom stroju iz Zone sumraka možda bi i imali nešto. Ovako će Bucksi ostati osuđeni na košarkašku Zonu sumraka, područje između visokih izbora na draftu i doigravanja.

08. Philadelphia 76ers (36 – 30)

Philadelphia će se i ove godine provući do playoffa. Puzat će kroz 500 jardi govana i na kraju će izaći čisti, poput Andya Dufresnea u Shawshanku. Da, dečki moji dragi, ovaj smo film već gledali. Lani. Nije bio ni blizu dobar kao Shawshank Redemption, ali bio je gledljiv, bar na momente. 76ersi su ušli u doigravanje, upotrijebili sva oružja kako bi ucmekali Miami i napravili tek jednu vidljivu ogrebotinu u masivnom oklopu Heata. Ista nas stvar čeka i ove sezone.

Philly nije napravila apsolutno ništa kako bi podebljala svoj roster u postsezoni. 76ersi grade optimizam na prirodnom napretku Spencera Hawesa i Evana Turnera, iako je već sad jasno kako ni jedan ni drugi ne mogu puno pomoći ovoj ekipi. Hawes se drastično poboljšao u odnosu na lanjsku sezonu te je počeo nalikovati na startnog centra, no Turner je ostao isti. All around igrač bez šuta i napadačke imaginacije, za glavu manja preslika Andrea Iguadale. Turner je šio Johna Walla na koledžu i svejedno je bio izabran na draftu nakon playa Washingtona zato jer je iz aviona bilo očito da Turner nema ni brzinu ni snagu ni finesu da bude uspješan u NBA ligi kao što je bio na faksu.

Bez njegovog napretka Sixersi će poene morati tražiti na osovini Holliday – Williams – Iggy – Brand. Playoff momčadi trebale bi imati performanse u najmanju ruku kao Audi A4, no ova bi osovina više pristajala kakvom košarkaškom Opel Kadetu. Jrue i Lou su solidni igrači, ali niti jedan ne spada u elitu, jako su nepouzdani i loše se nadopunjuju. Iggy je sjajan igrač za ekipu koja ima low post centra i rasnog strijelca, ali nije čovjek koji će solo nositi momčad, što se jasno vidi u završnicama gustih utakmica kada obično preuzme teret zadnjeg šuta na sebe i brutalno zabrlja. Eltona je Branda gospon Pero Preradović očito imao na umu kada je poručio da je na svijetu samo mijena stalna, očito aludirajući na Brandovo zalaganje pod košem, hvatanje skokova i igru leđima koje čas ima, čas nema, poput mora za vrijeme smjene plime i oseke.

Sixersi su jako duboka momčad koja ima toliko role playera da si je mogla dopustiti riješavanje solidnog igrača poput Mareesa Speightsa i svejedno ostati korijenski nepromjenjena. Dubina i mladost ostaju njihov forte u ovoj sezoni u kojoj će još jednom dokazati da su prvi među mediokritetima.

07. New York Knicks (40 – 26)

 Prije nego krenete s vađenjem noževa, brušenjem sablji, bijesnim podizanjem vila i paljenjem baklji stanite da vam kažem dvije – tri riječi. Iskreno, nemam pojma kako će se razviti situacija od sedmog do trećeg mjesta na Istoku. Sve momčadi u ovom kružoku su dobre, ali imaju velike mane. Sve imaju talenta, bilo u vidu izbalansiranog sustava, bilo u vidu super-talentiranih pojedinaca. Sve momčadi imaju legitimno pravo gađati treće mjesto Istoka, i Magic i Hawksi i Pacersi i Celticsi i Knicksi. Jedini razlog zbog čega se Knickerbockersi trenutno nalaze na sedmom mjestu je taj što igraju brutalno gadnu košarku.

U kolumni o NBAžiću napisao sam kako Knicksi mogu uspjeti samo ako Melo prihvati ulogu razigravača i nauči hraniti kvalitetnim loptama ne samo Amarea nego i ostatak užasno limitirane ekipe. Nije se dogodilo i čini se da se nikad neće dogoditi. Anthony to jednostavno nema u sebi. Što znači kako Knicksi pod hitno trebaju naći playmakera. Njihov nadobudni rookie Iman Shumpert u nekoliko je navrata pokazao da bi mogao biti motor ove ekipe u dalekoj budućnosti*, no trenutno ga previše svrbe prsti te prelako okida iz teških situacija. Uostalom, bila bi prava šteta riješiti se rasnog šestog čovjeka i do kraja osiromašiti ionako siromašnu klupu.

*Znam, znam, imaju Knicksi i Barona Davisa koji čami na klupi zbog ozljede, ali zar zaista očekujete da čovjek koji je lani bio tako loš da su Clippersi morali dati prvi pick drafta samo kako bi ga se riješili razigra ovu ekipu? Ne kažem da ne postoji šansa da se to dogodi, ali u ovom trenutku Baron previše nalikuje Eddyu Curryu da bi na njega stavili svoje novce.

Bojim se da će Knicksi do svog playa morati doći putem trejda. Ne treba njima ni Steve Nash, ne treba im ni Deron Williams kojeg bi možda mogli dobiti u trejdu za Amarea, njima treba netko tko će prenijeti loptu preko centra, izraditi nekoliko lakših šuteva za nesposobnije igrače u momčadi i netko tko će zakotrljati nacrtane akcije sporog D’Antonijevog sustava u kojem više nema tranzicije, run ‘n’ guna i rokanja trica. Knicksima ne treba bolji igrač od jednog Josea Calderona, samo je pitanje hoće li oni to uvidjeti ili će nastaviti s ganjanjem još jedne superzvijezde.

 Ukoliko Knicksi nabave kvalitetnog playa i riješe se D’Antonija koji ne uspijeva izvući ama baš ništa iz ove ekipe svi njihovi problemi bi se trebali rasplinuti. Tyson će začepiti sve rupe koje ostavljaju Melo i Amare zato što je začepio rupe koje su ostavljali triput gori Nowitzki i Kidd, starteri će odraditi bolesno puno minuta i na taj način ublažiti nedostatak duboke klupe, limitirani igrači poput Bibbya i Douglasa će se zavlačiti u kutove i gađati trice… Ukratko, sve će sjesti na svoje mjesto. Ne kažem da bi MSG u tom slučaju postao utopija, ali Knicksi bi svakako postali ekipa koja bi mogla namučiti i Bullse i Heat. Što trenutno nisu. Ni u kom slučaju.

06. Atlanta Hawks (40 – 26)

Nađite mi bljutaviju ekipu od Atlanta Hawksa. Samo jednu. Čekam vas.

Ništa, ha? I mislio sam. Hawksi su odvratni kao blitva koja nije posoljena i začinjena maslinovim uljem. Hawksi su bezokusni i bili bi totalno nevrijedni spomena da svog trećeg najboljeg igrača ne plaćaju više od Howarda, Lebrona, Wadea i Duranta.

Joe Johnson nikad nije bio vrijedan 21 milijun dolara po sezoni, naročito ne sada. Izgubio je prvi korak, dribling je ispario, finte glavom su postale neučinkovite i sve što je ostalo je igra leđima s poludistance i fin šut iz daljine. Johnson je tako postao siromašna verzija ostarjelog Kobea Bryanta, samo što Kobe na leđima nosi petsto sedamdeset i osam ozljeda i razvod u kojem će izgubiti polovicu imovine, na kojeg sigurno nije lijepo misliti prije spavanja. JJ bi bio koristan igrač ekipi poput Chicaga ili Oklahome, no Atlanti njegova igra ne može donijeti ništa više od ulaska u playoff i ispadanja u drugom krugu.

Hawksi su momčad zasnovana na drugim i trećim igračima. Horford je sjajna druga violina, ali njegova svirka ne bi mogla iznijeti solo u „Nije lako bubamarcu“, a kamoli u kompleksnoj simfoniji kao što je NBA sezona. Josh Smith je odličan igrač, ali je ćudljiv poput žene za vrijeme menstruacije te s dva brzinska poteza u posljednje dvije minute može uništiti sve što ste strpljivo gradili kroz prvih 46. Hawksi su jednostavno bezveznjaci, čudaci, mekani igrači koji loše reagiraju u tijesnim završnicama i jedini razlog zašto su lani svladali Orlando je odlična taktika trenera Larrya Drewa koji je odlučio dati slobodu Dwightu Howardu i zaštopati tricu Magica.

Popratna ekipa sastavljena od ižmikanog kapetana Kirka, ludonje Marvina Williamsa, Pačulije i Radmanovića koji više podsjećaju na albanske švercere cigaretama nego na košarkaše, uništenog Tracya McGradya i Ivana Johnsona koji mi je postao omiljeni NBA igrač zbog svoje borbenosti, all around sposobnosti* i dijamantnog zubala nije loša, ali ne predstavlja dubinu koja će nadoknaditi nedostatke nositelja ekipa. Atlanta je momčad za regularnu sezonu. U playoffu mogu eventualno do polufinala konferencije. Baš kao i lani.

*Uzorak je jedna jedina utakmica tako da ovo uzmite sa silosom soli. 

05. Indiana Pacers (40 – 26)

Očekivao sam više od Djece kukuruza ove sezone. Pacersi imaju lijepih šest pobjeda, no njihova igra nije bila na razini ekipe od koje smo očekivali najveći napredak u odnosu na lanjsku sezonu. Priznajem, Indiana ima jednu od najboljih obrana u ligi, trenutno su treći po broju primljenih poena i imaju masu dugajlija koji dugačkim rukama i frontanjem posta sprječavaju spuštanje lopti na niski blok, a njihova visina onemogućuje lagana polaganja nakon ulaza koji su ionako rijetki jer bekovi Pacersa redom posjeduju impresivnu lateralnu brzinu i precizne ruke, kao stvorene za izbijanje lopti. Problem je što njihov napad nije igrao na istoj razini.

Ništa čudno, Indiana je ekipa koja se prije svega oslanja na šut. Šuteri su ove sezone iznimno neprecizni jer su propustili pripremne utakmice koje služe za namještanje ruke, a i noge im se jako brzo umaraju zbog čega nemaju odskok pri ispaljivanju lopti pa masu puta balun završi na prednjem obruču umjesto u mrežici. Kako sezona bude odmicala šuteri će postajati sve bolji, što znači da će i napad Indiane, pogonjen Grangerom i Westom, postajati sve bolji. No to ne znači da će biti dobar, a kamoli odličan. Njihov glavni problem je Danny Granger.

Danči je bez ikakve sumnje krasan all-around igrač koji može pomoći svakoj ekipi lige i koji se uklapa u apsolutno svaki sustav, ali očekivati od njega da nosi napadački dio ozbiljne playoff ekipe je apsolutno suludo. Slabašan pregled igre i mediokritetski ulaz ozbiljno štete Pacersima u tijesnim završnicama, a Granger ionako nije potreban Pacersima budući da na rosteru imaju njegovog klona. Paul George neobično nalikuje na prvu ćunku Pacersa – ista građa tijela, ista igra, isti problemi… Jedino što nema Grangerovu jebačku bradicu. Kada bi Pacersi utopili Dannya za igrača poput Monte kojeg se Warriorsi žarko žele riješiti iako je Ellis njihov najbolji igrač, e onda bi Pacersi bili na konju.

Mora se priznati kako je Basketball Jesus složio uistinu impresivnu ekipu kada uzmemo u obzir s čime je morao raditi. Ekipa Larrya Birda je dobila jednog od najboljih pick ‘n’ roll igrača lige u Davidu Westu koji će sigurno proigrati do kraja sezone, imaju solidnog centra u Royu Hibbertu, imaju užasno potcijenjenog Tylera Hansbrougha koji bi odlaskom Dannya Grangera uskočio na zasluženo mjesto u prvoj petorci, imaju Darrena Collisona koji ima hrpetinu mana, ali zna kako treba davati ritam ekipi, i na kraju imaju Georgea Hilla koji je stvoren da bude šesti igrač u NBA-u. Rotaciju zaokružuju borbeni dvojac Jeff Foster/Louis Admundson, a jedini manjak ekipe je nedostatak kvalitetnog tricaša s klupe. I rasnog strijelca. Dovedite Montu! Odmah! Inače ćete opet izletjeti u prvom krugu doigravanja.

04. Boston Celtics (41 – 25)

Rajon Rondo sigurno se osjeća kao medicinska sestra u staračkom domu. Po čitave dane trči naokolo, pomaže starcima da se osjećaju korisno na samrtnoj postelji, ispravlja njihove pogreške i samo što im ne mijenja pelene, a za uzvrat svi samo urlaju na njega. Drugu godinu za redom Celticsi su postavili Ronda u izlog i oko vrata mu stavili natpis „For Sale“, no kupca nisu našli. Rajon je ostao u Bostonu, zanemaren, neželjen, usamljen bez svog najboljeg prijatelja kojeg su lani poslali u Oklahomu; ekipu u koji bi se Rondo savršeno uklopio.

Neshvatljivo je da Celticsi ne uviđaju kako njihova ekipa bez Ronda ne može igrati. KG je u potpunosti izgubio igru leđima i svake godine se sve više i više udaljuje od koša, Paul Pierce više nije triple threat opasnost i sve se teže nosi s mlađim krilima na obe strane terena, a Ray Allen već godinama ovisi o pravovremenim asistencijama nakon izlaska iz bloka. Rondo je, usprkos svojim OGROMNIM manama, čovjek koji im omogućuje da i dalje budu uspješni.

Koliko – toliko. Jasno je da Celticsi više nisu konkurenti za naslov s ovom ekipom i da je Big Three era podbacila. Nakon prvog naslova očekivali smo makar još jedan ili dva, no ozljede, jačanje konkurencije i pad kvalitete zbog godina uzeli su svoj danak. Celticsi stoga neobično podsjećaju na Ramonese koji su izdali transcedentalni prvi album, ploču koja je promijenila tijek povijesti pop muzike, i kojeg kasnije nikad nisu uspjeli nadmašiti solidnim, lijepim no ne i sjajnim izdanjima.

Ova bi sezona mogla biti njihov End of the century, čudan, popljuvan i drastično podcijenjen album kojeg su čak i članovi benda mrzili. Celticsi još uvijek imaju dovoljno goriva u tanku da unakaze neku od ozbiljnijih ekipa u doigravanju. Klupa im je bolno tanka nakon što je Jeff Green, čovjek koji je često optuživan da nije borben i da nema srca, izbačen iz stroja zbog problema sa srcem, no čak i uz takvu tanku klupu starteri su dovoljno iskusni da nekome zapapre, a pomoći će im i Brandon Bass kojeg su dobili na poklon od Orlanda. Ova bi sezona mogla biti labuđi pjev Celticsa, posljednje rokijanje ekipe koja će kroz dvije – tri godine „snimiti“ Mondo Bizzaro, a nakon toga i neizbježni Adios Amigos.

03. Orlando Magic (43 – 23)

Orlando je loša momčad. Jednodimenzionalni šuteri, ostarjeli veterani, lešine u obrani, to su igrači koji čine ekipu koja se, posve neprikladno, naziva Magic. Jedina čarolija koja postoji u Orlandu, jedino ime koje je uistinu vrijedno spomena, jedini igrač koji im garantira ulazak u doigravanje je Dwight Howard.

Pisao sam bilijun puta o limitima najboljeg centra lige, o njegovom neuklapanju u sistem Stana Van Gundya, o grezoj, nekoordiniranoj i krutoj igri leđima, o užasnom postotku slobodnih bacanja, o prečestoj frustraciji zbog sudačkih odluka. Bez obzira na mane, Howard je drugi najbolji igrač lige. Zato jer je efikasan. Zato jer je koristan.

Howard je centar koji igra 40 minuta po susretu i ne propušta utakmice jer nikad nije ozlijeđen. Nitko ne zatvara reket bolje od njega, nitko ne gradi defanzivni skok bolje od njega, samo je Kevin Love bolji ofenzivni skakač. Howard je rođeni bloker koji spriječava ulaske u reket samom svojom pojavom, izvrstan je u pomaganju u obrani, zatvara pic

k ‘n’

roll bolje od ikoga u ligi, iznuđuje faulove u napadu, pogađa ogroman postotak šuta. Howard donosi svojoj ekipi 6 do 7 napada više po utakmici, napada koje sam realizira. Ukoliko želite znati koju momčadsku statistiku trebate gledati kako bi otkrili tko je pobijedio u nekoj utakmici evo vam odgovora. Broj šuteva iz igre. Postotak šuta iz igre. Broj slobodnjaka. Pokažite

mi igrača koji brže puni ove stupce od Howarda. Nije čudno što navijači Orlanda strahuju od njegovog izglednog odlaska. Nije čudno što novinari koji prate Magic za sve sadašnje i
No Dwight nije kriv za probleme koje je Orlando imao prošle godine, nije kriv za probleme koje je imao na otvaranju sezone i definitivno neće biti kriv za probleme koji će iskrsnuti u budućnosti. Orlando je loša ekipa. To je sve.buduće probleme Orlanda krive narušenu kemiju zbog njegovog izglednog odlaska.

Mislim, bez Howarda bi se borili za posljednje mjesto Istoka s Washingtonom i Netsima. Anderson, Turkoglu, Redick, Richardson i Hughes nisu ništa više od dalekometnih šutera; sve njihove ostale sposobnosti ne nadilaze NBA prosjek. Glen Davis je koristan igrač koji voli raditi za momčad, ali u Orlandu nema za koga raditi te se nikako ne uklapa u Van Gundyevu igru. Jameer Nelson je više šuter nego play i svake godine sve više i više tone, a istim je smjerom krenuo i Jason Richardson otkako je došao u ovu ekipu.

Magic je poput pečene kokoši i krumpira. Howard je fino i ukusno meso, ostatak ekipe su stari i malkice presušeni krumpiri. Nema sumnje da se radi o ukusnom i zasitnom obroku, ali i o obroku koji vas neće ostaviti bez daha, kojeg ste jeli milijardu puta i koji je poprilično jednoličan. Stalno u rotaciji na obiteljskom stolu, ali nikad serviran za blagdane.

02. Chicago Bulls (49 – 17)

Svi znamo kako su Bullsi prokleto dobra momčad. Derrick Rose je mini verzija LeBrona Jamesa, Joakim Noah je jedan od najboljih skakača i obrambenih igrača lige, Luol Deng je all-around klasa, Carlos Boozer je pretalentiran da bi ponovio lanjsku sezonu, Rip Hamilton je preiskusan da bi ponovio lanjsku sezonu. Klupa je duboka, imaju 11 igrača koji zaslužuju minute, imaju najboljeg defanzivnog trenera u ligi, nitko ne brani reket tako dobro kao Bullsi, mogu se nositi i s brzim i sa visokim ekipama i bili bi najkompletnija momčad lige da imaju rasnog drugog strijelca.

Rasni drugi strijelac je upravo ono što je Bullsima nedostajalo da svladaju Miami Heat u lanjskom playoff obračunu koji je bio puno neizvjesniji nego to konačan rezultat govori. Miami se pošteno namučio s Bullsima, no užasna predstava Boozera i lagano štopanje Roseovih ulaza uništile su sve šanse Chicaga da se dokopa velikog finala po prvi put nakon 1998. godine. Bullsi su svoje probleme pokušali riješiti dovođenjem Ripa Hamiltona koji se savršeno uklapa u njihov sustav i koji će im pomoći tijekom regularne sezone, prije svega svojim kretanjem koje otvara užasno puno prostora za igrače poput Denga i Boozera. Čovjek s plastičnom maskom je bio jedini igrač kojeg su Bullsi mogli dovući u svoj grad s obzirom na stanje salary capa, no svima je jasno da 33-godišnji Rip nije igrač koji donosi prevagu u mogućim susretima protiv moćnog Miamija. Nakon što su prošlog ljeta zaokružili ekipu Bullsi su zadržali status quo ove sezone, nadajući se da će napredak Rosea i Denga te bolje Boozerove partije biti dovoljne za osvajanje trofeja. Varaju se. I svima je jasno da se varaju osim njima.

No imaju li Bullsi uopće opcija? Howard ne želi doći u Chicago, niti jedan drugi igrač se ne nudi na tržištu, Boozera se nakon lanjske sezone ne može utopiti pogotovo kada uzmete u obzir njegov ugovor, za igrače s klupe se može dobiti malo i ništa jer se redom radi o izgrađenim igračima s jako malo prostora za napredak… Bullsi su tu gdje jesu i tu će ostati sve dok ne odluče riskirati i riješiti se trenutne postave, no sumnjam da će do toga doći kroz sljedeće tri godine. Time su se osudili na izvrsnost, ali i na gorke poraze u finalima konferencije. Bullsi su brutalno jaki, ali četiri uzastopne pobjede protiv Heata mogu upisati samo ako se Wade i/ili LeBron ozlijede. Kvragu. Idem se ubiti sad.

01. Miami Heat (51 – 15)

Najbolja momčad lige na početku je sezone izgledala dosta klimavo. Izvlačili su se protiv inferiornih protivnika poput Charlottea, popuštali su na centarskim pozicijama kao lani, u nekoliko navrata nisu uspjeli nametnuti svoj ritam, igrali su jako lošu obranu, a Wade i LeBron su izgledali užasno svaki put kada bi pokušali roknuti iz daljine. Trebaju li biti zabrinuti? Jok. Unatoč klimavim igrama izgubili su jednu jedinu utakmicu.

Ništa čudno, Miami je puno bolja ekipa nego lani. Zato jer jest ekipa, a ne nakupina zvijezda i role playera kao prošle godine, godine u kojoj je Heat često igrao bez glave i repa pokušavajući pronaći ispravnu dinamiku između Wadea i LeBrona, pokušavajući pronaći pravo mjesto u psihološkoj slici ekipe za Chrisa Bosha, pokušavajući uigrati sve te igrače nenavikle na zajedničku igru. Dječje su bolesti otklonjene te nas ove sezone očekuje prva titula za škvadru sa South Beacha.

Okej, nije lijepo dijeliti prstenje već u siječnju čak ni kada se igra normalna sezona, ali dajte mi recite koja je to ekipa bolja od Miamija? LeBron je najbolji igrač lige koji je konačno malo poradio na svojoj igri leđima, Wade je i dalje zvijer unatoč ozljedama i godinama koje ga polako sustižu, a Bosh je postao užasno potcijenjen otkako je došao u Miami i gotovo nitko ne vidi koliko je napredovao u obrani što je apsolutni kriminal pošto je napredak vidljiv s jebenog Pavonis Monsa. No nije veliki trojac jedini razlog zašto je Miami ove sezone prvi favorit za osvajanje naslova. Mario Chalmers je konačno shvatio da je najkorisniji kada brzo preda loptu i namjesti se u kut na tricu, Norris Cole je ušao sjajno u sezonu iako mu nikada neću oprostiti što se ošišao, Udonis Haslem i Joel Anthony ove će sezone odrađivati prljavi posao bolje nego ikad prije, a Shane Battier im donosi iskustvo i dobru obranu s klupe, unatoč tome što mu zglobovi škripe kao amortizeri na starom jugiću. Jednom kada se Mike Miller vrati u ekipu i uzme minute nepouzdanom Jamesu Jonesu ovo će postati teški razarač od ekipe.

Što očekujem ove sezone od Miamija. Očekujem jednu pravu, žestoku Peter North sezonu u kojoj će jebati svoje protivnike oralno, analno i vaginalno* te završiti godinu eksplozivnim, peternorthovskim završetkom, ako kužite što želim reći. Miami neće doći do velikog klimaksa samo ako ga sami prerano izvuku. Samo ako si sami pucaju u nogu. Samo ako se uruše sami u sebe. Kao… kao lani.

*Okej, malo pilam naopako. Miami bi mogao imat problema s ekipama koje imaju centra koji ih može riješiti jedan na jedan i ekipama koje ih mogu zgaziti brzim ritmom. U čitavoj ligi postoje samo dvije takve momčadi – Denver koji neće proći Zapad i Orlando koji ima hrpetinu mana da bi bio ozbiljnija prepreka za Miami. 

Konačno. 20 stranica gluposti je konačno iza mene. Bole me prsti, bole me oči, bole me leđa. Ukoliko imate kakav narodski lijek za skribomaniju javite se na fejs. Do sljedećeg čitanja mi budite dobro i uživajte u novoj sezoni koja još nije pravo počela.