Oscar 2012 – poplava mediokriteta

Ne znam jeste li dobili memo na kojem piše da su Oscari postali nagrada za mediokritetstvo. Ja nisam i molio bih da mi nadređeni hitno pošalju ovu važnu izmjenu oskarovskog pravilnika. Nemojte mi lagati da je nema, nominacije za najbolji film jasno pokazuju kako je osrednjost ono što se ove sezone nosi u Holivudu. Od devet nominiranih filmova dva su jako loša, jedan je promašen, četiri su osrednja sa različitim stupnjevima zanimljivosti, jedan je solidan i jedan jedini film je uistinu vrijedan ponovnog gledanja. Unatoč tome svejedno ću gledati večerašnju dodjelu, a vas ostavljam sa svojim ultra – subjektivnim škrabotinama.

09. War Horse

R: Steven Spielberg

War Horse je šareni balon od filma. Zaobljen, pun boja, velik i blještav. Ispod svog tog šarenila krije se srce od ustajalog zraka. Jednom kada ga ispustite šarenilo i boje nestaju i na rukama vam ostaje slinavi, ružni puž od plastike.

Spielbergov film je retro u punom smislu te riječi. Snimljen na pravom filmu, raskošan i bogat, odmah će vas podsjetiti na holivudske filmove sa sredine stoljeća. Mnogi će reći kako je War Horse prekrasan film, kako nas bogatstvo i punoća koje se prelijevaju preko platna vraćaju u davno zaboravljene, bolje dane, no moje se oči ne bi složile. Tehnikolor kadrovi mi ne smetaju samo zbog njihove očite neinventivnosti, već i zbog toga što se radi o najobičnijem vizualnom kičeraju. War Horse je snimljen kao što bi trećerazredni fotograf snimio zalazak sunca; on hvata sve boje ali ne hvata bit.

Najveći problem ovog filma ipak nije vizualni doživljaj. Najveći problem je što klanjanje prošlosti odlazi dalje od pukog izgleda; ono što me najviše smeta kod ovog filma je što Spielberg koristi rat na način na koji se rat u filmu koristio prije 60 i više godina – kao okvir za pričanje priče o drugarstvu, hrabrosti, požrtvovnosti i moralu. Holivud je prestao tako naivno gledati na ratove nakon Vijetnama, no čini se da su povratak u prošlost i naivno gledanje na stvari postali sigurna utočišta za umjetnike koji se uporno odbijaju pozabaviti kaotičnim stanjem koje trenutno vlada u svijetu.

Priča o konju Joeyu i njegovom vlasniku Albertu koji se razdvajaju u paklu Prvog svjetskog klanja samo da bi se na kraju sjedinili na arhetipskoj britanskoj farmi u arhetipskom holivudskom hepiendu na trenutke naznačuje svu brutalnost rata, no od svega ostaju samo obrisi gurnuti u stranu kako bi prepustili mjesto patetici i manipulaciji bazičnim ljudskim osjećajima poput suosjećanja. Upravo je ta lakoća manipulacije glavna pokretačka snaga ovog filma te će mnogi proliti suzu nad bezumnim i besmislenim patnjama koje preživljava prekrasni četveronožni junak, ali niti u jednom trenutku ne možete zamijeniti takav izljev emocija na kojeg je gledatelj praktički prisiljen sa iskrenim, katarzičnim osjećajima koje znamo doživljavati dok gledamo filmove. Steven Spielberg je pravi majstor emocionalne manipulacije na koju je Akademija nasjela po tko zna koji put.

08. Hugo

R: Martin Scorsese

Iza debelih okvira i obrva mesićevske gustoće nekoć se krio čovjek koji je znao kako zarobiti svu silinu života u komad umjetnosti i onda ga žilavom, čvrstom rukom nabiti ljudima ravno u facu. Martin Scorsese nekoć je bio velik. Ta vremena su prošla.

Samo rijetki mogu utjelovljavativi izvrsnost kroz dulji niz godina, samo rijetki mogu ostati vitalni pod stare dane i sasvim je normalno da se Marty umorio. Od života, od snimanja, od stvaranja filmova koji propituju i društvo i svijet i ljudsku egzistenciju. U ova crna, nasilna, ružna vremena Marty je okrenuo pramac koji je nekoć neustrašivo sjekao tamne vode te se vratio u sigurnu luku za svakog filmaša. Napravio je film o filmovima.

Njegovo dvosatno klanjanje Georgeu Meliesu, jednom od najvećih inovatora u povijesti filma, neskladno je i trapavo, poput medvjeda odjevenog u prekrasnu krinolinu, doguranog na dvor da se pokloni dobroćudnom kralju. Film je prekrasno snimljen, okićen bogatim bojama koje jasno ocrtavaju ljepotu izmaštanog Pariza 30-ih godina, no sva čudesa tehnike nisu mi uspjela skrenuti pozornost sa tanke i traljavo ispričane priče.

Hugo je film o usamljenom siročiću koji pokušava popraviti automaton; mehaničkog čovjeka programiranog za pisanje poruka koji je ujedno i jedina Hugova materjalna spona s pokojnim ocem. Dječak se nada kako će mu ispravni automaton otkriti tajnu poruku od nesretno preminulog ćaleta te na taj način otjerati usamljenost koja ga progoni dok životari unutar amalgama šest velikih pariških željezničkih postaja. Put do popravka, i mehaničkog i emocionalnog, vodi ga do ogorčenog vlasnika štanda s igračkama; do Georgea Meliesa, tvorca prvog filmskog studija i izumitelja specijalnih efekata, zaboravljenog od javnosti nakon kaosa Prvog svjetskog rata. Plavooki Hugo i Meliesova posvojena kćerka vraćaju starcu vjeru u film i u umjetnost, usput povezujući nekolicinu priča iz svakodnevnog života željezničke postaje u šareni, holivudski hepiend.

Na žalost, ljubav prema filmovima i filmskoj povijesti koju je Marty nebrojeno puta opisivao svima koji su bili spremni slušati ne izvire iz spore, traljave, zbrkane, nesuvisle i nepovezane priče. Ona ne izvire iz filma samog. Očituje se tek u čistim citatima filmske povijesti i u malim, skrivenim migovima filmskim znalcima razasutim diljem djela. Time gubi na snazi te se topi i raspada poput Meliesovih traka u tvornicama celuloze, pretvorena u amorfnu, ljepljivu i pomalo ljigavu masu.

07. The Tree of Life

R: Terrence Malick

Može li ljudski um shvatiti beskonačnost svemira? U našem svijetu sve je omeđeno granicama, prostornim i vremenskim, i upravo granice daju određenu sigurnost našim životima. Razmišljanje o beskonačnosti svemira predstavlja iskorak u nestabilan teritorij koji u meni uvijek izaziva nelagodu, dijelom zato jer ga ne mogu pojmiti, dijelom zato jer mi jasno pokazuje koliko je moj život beznačajan.

The Tree of Life predstavlja još jednu ekspediciju Terrencea Malicka u nemirne vode koje okružuju smisao života. Ekspedicija nas ovaj put vodi do arhetipske američke MidWest familije iz sredine 50-ih, omeđene autorativnim ocem i nježnom, religioznom majkom koja odgaja tri dječaka od kojih jedan izgubi život služeći vojsku. Mallick je maestralan, ambiciozan umjetnik čiji Thin Red Line spada među najveća ostvarenja u povijesti filma te stoga nije čudno što njegov prikaz obiteljskog života spada među najbolje stvari koje je ljubitelj kina mogao vidjeti u mračnim halama protekle godine. Brad Pitt fantastično portretira oca razočaranog vlastitim životom koji djeci nameće čvrsta pravila i fizički ih kažnjava za svako prekršaj, dok Jessica Chastain u potpunosti utjelovljuje majku koja svojim dječacima objašnjava kako u životu moraju birati put između prirode i božanske milosti. Prava zvijezda filma je Hunter McCracken koji portretira Jacka, buntovnog dječaka koji me neobično podsjeća na izgubljenu djecu iz Gumma  Harmonya Korinea.

Malickov problem je što svoje istraživanje smisla života ne može zadržati u okvirima obitelji O’Brien već ga širi i na prirodu i na božansku milost te film presjeca nepotrebnim kadrovima svemira, prirode i evolucije ogrnutima u debeli plašt sakralne glazbe koja pojeftinjuje sve ono što nam Malick pokušava otkriti. Film se naposlijetku potpuno urušava kada ostarjeli Jack pokušava pronaći smisao prošlog života te ga traži na snovitoj plaži koja neobično podsjeća na omote albuma Pink Floyda što rezultira neprestanim kolutanjem očima gledatelja. The Tree of Life je neuspješna ekspedicija, pokopana pod teretom ambicije i pretenzije, još jedan propali pokušaj shvaćanja našeg značenja u svemiru čija će veličina ionako progutati Malickov neuspjeh i učiniti ga beznačajnim. Kao što to radi sa svim stvarima.

 06. The Artist

R: Michael Hazanavicius

Ne postoje riječi koje mogu opisati koliko volim riječi. Pisane, izgovorene, obične i čudne, strane i domaće, vulgarne i pristojne, ispravne i iskrivljene, gramatički pogrešne, politički nekorektne, zastarjele i novopečene, volim ih sve. Spoznaja da je nijemi film o nijemom filmu nominiran za Oscara nije me zgrozila samo zbog činjenice da je Akademija još jednom odlučila nagraditi film koji se klanja povijesti filma umjesto da pronađe nešto o čemu se uistinu isplati govoriti, već  i zbog toga što je nominacija otišla filmu u kojem gotovo da nema jedne izgovorene riječi.

The Artist je jako brzo otklonio moje zgraženje te je svojim šarmom koji izvire iz gotovo svakog kadra prekrio popriličnu prazninu koja se skriva ispod površine. Ljubavna priča između tvrdoglave zvijezde nijemih filmova Georgea Valentina i dobrodušne i simpatične nove glumice Peppy Miller koja uskoro pokori svijet svojim ulogama u zvučnim filmovima ispričana je već tisuću puta, a njena jedina uloga je da gledatelja uguši u desetometarskim valovima zapjenjene nostalgije. Karakterizacija likova je linearna i crno-bijela, namjerno uprošćena kako bi ostala u kanonu po kojem su se radili filmovi s početka prošlog stoljeća. The Artist svijetu kinematografije ne nudi gotovo ništa novo, on predstavlja tek srdačan pozdrav davno prošlim vremenima, ironično prikazan kroz priču čovjeka koji se ne može oprostiti od prošlosti.

Da Jean Dujardin i Berenice Bejo nisu tako snažno i šarmantno prikazali ovaj par i da nema nekoliko prekrasnih scena poput one u kojoj se Peppy miluje ogrnuta Georgeovim kaputom The Artist ne bi bio vrijedan gledanja. Zbog takve filmske elokvencije mogu zažmiriti na  rupe koje se javljaju u filmskom tkivu kao i na nedostatak meni omiljenih riječi.

05. The Help

R: Tate Taylor

Lako je otpisati The Help kao mekan i siguran film koji odbija staviti gledatelja u neugodnu poziciju. Rasizam američkog Juga sa sredine šezdesetih simptomatičan je za većinu zapadnjačkih društava današnjice*, naizgled filtriran i u smanjenoj koncentraciji, a zapravo samo zakopan ispod površine, spreman da bude upotrebljen u pravom trenutku. Film koji se bavi rasizmom trebao bi biti brutalan, oštar, nazubljen, zapjenjen i hrabar. The Help to nije.

* SAD i imigranti, London i nemiri, Pariz i neredi, Njemačka i Merkeline lamentacije o propasti multikulturalizma itd.

 The Help definitivno nije film kakav nam je potreban, no svejedno tvrdim kako ga ne treba otpisati. Prikaz svakodnevnice ljudi koji su prisiljeni gutati goleme količine govana u životu je suptilan i lepršav, lišen velikih trenutaka, katarze i mučnine te sve velike i bitne stvari koje su donijele promjene prikazuje u pozadini, skrivene iza ekrana. Vrijednost filma leži upravo u tome što ne pokušava prikazati rasizam na najekstremnijim primjerima već njegovu razornost uobličuje kroz uobičajene slučajeve – sluškinje koje pokušavaju povratiti svoju ljudskost tračanjem i hranjenjem svojih rasističkih poslodavaca govnima i bjelkinje koje pokušavaju promijeniti zadrto okruženje iz kojeg dolaze unatoč konstantnom strahu od neprihvaćanja. Izbjegavanje velikog konflikta mnogi će protumačiti kao kukavičluk, no ja ću ga ipak pripisati želji da se ispriča priča o ne pretjerano hrabrim ljudima koji su na kraju ipak uobličili svoju egzistenciju u jako teškim vremenima.

04. Extremely Loud & Incredibly Close

R: Stephen Daldry

„Želio bih da si to bila ti. Da si se ti nalazila u zgradi umjesto njega“, kaže devetogodišnji Oskar Schell svojoj majci na rubu histeričnog napadaja kroz kojeg pokušava pronaći smisao smrti svog oca koji je poginuo u napadu na WTC. Extremely Loud & Incredibly Close je čudan i zbrčkan film koji hoda na neobičnoj granici između dječje bajke i surovog realizma, između saharinske zašećerenosti i mučne gorčine.

Oskar je čudan dječak sklon naglim promjenama raspoloženja, brojkama, strahovima i traženju sigurnosti u racionalnom objašnjenju svijeta. Nije bitno ima li Oskarovo čudaštvo kliničko ime ili nema, bitno je da je Oskarov otac pokušao pripremiti sina za život u svijetu odraslih i donekle izliječiti simptome njegovog čudaštva elaboriranim i fantastičnim zadacima koji su dječaka prisiljavali da se socijalizira sa strancima i pobjeđuje svoje strahove. Nakon „najgoreg dana“ Oskar pronalazi ključ u tatinom ormaru te, uvjeren da se radi o još jednom zadatku, odlučuje pronaći bravu kojoj ključ pripada. Njegov zadatak vodi ga kroz svih pet okruga New Yorka, a na njegovom putovanju priključuje mu se vergilijevska figura čovjeka koji možda jest, a možda nije njegov djed koji je u Njemačkoj preživio bombardiranje Dresdena.

Trančirati Daldryev film kao realistično djelo koje pokušava staviti tragediju napada na WTC u sagledljive okvire ljudske tragedije nema apsolutno nikakvog smisla. Extremely Loud & Incredibly Close svoju neobičnost i nerealističnost nosi na rukavu od samog početka, a Daldry u gorku, gorku šalicu kave koja čini srž filma ubacuje toliko šećera da bi žličica u njoj mogla uspravno stajati i još k tome dodaje veliku žlicu tučenog vrhnja zbog čega će mnogi imati problem sa srkanjem ovog napitka. Ukoliko se ipak odlučite dati šansu Daldryevom filmu pronaći ćete iskrene grumene ljudskosti u emocionalnom bućkurišu, grumene koji ovaj film ne čine samo probavljivim nego i ukusnim.

 03. Midnight in Paris

R: Woody Allen

Četrdeset i prvi dugometražni film Woodya Allena na prvi pogled nije ništa više od mješavine njegovih ranijih uspješnica, prije svega Manhattana i Purple Rose of Cairo. Priča je čisto Allenovska – nervozni i nesigurni holivudski scenarist Gil Pender ne vjeruje u kvalitetu svog rada te žali što nikad nije postao ozbiljan pisac. Penderova nesigurnost proteže se i na odnos sa zaručnicom Inez s kojom provodi dane vršljajući po Parizu čija se današnja ljepota u Penderovim očima ne može uspoređivati s ljepotom iz 20-ih godina prošlog stoljeća kada su ulicama Pariza hodali Ernest Hemingway, T.S. Elliot, Gertrude Stein, Pablo Picasso, Salvador Dali, Man Ray, Luis Bunuel, F. Scott Fitzgerald i ostali velikani moderne. Penderovu nostalgiju za nikad proživljenim vremenima, nostalgiju koja već desetak godina čini okosnicu pop kulture, glavni junak ipak uspjeva utažiti – svake noći u ponoć Pender ulazi u prastari Peugeot koji ga vodi ravno u srce Pariza 20-ih.

Ono što čini Midnight in Paris zanimljivim filmom je što 77-godišnji Woody Allen odbija potpisati kapitulaciju pred nostalgičnim hordama. Žal za prošlim vremenima za Allena predstavlja jasan simptom nesretnog života, simptom koji se ne može razriješiti povratkom u prošlost već obračunom s onim što nas čini nesretnim. Allen na taj način poručuje velikom broju umjetnika kako je njihova retromanija bezvrijedna, tek prolazan trend popularan kod ljudi koji ne žele pogledati u oči surovosti suvremenog života i napraviti nešto da tu surovost uklone. Šarm, humor i ležernost savršeno prikrivaju Allenovo nesvjesno pišanje po glavama nostalgičnih režisera poput Scorsesea i Spielberga zbog čega je ovog starkelju nemoguće ne voljeti.

02. Moneyball

R: Bennet Miller

Moneyball nije film o baseballu. Moneyball je film o ljudima koji mijenjaju paradigmu unutar strogo ograničenih i konzervativnih sustava. Bennet Miller je mogao snimiti sličan film  Galileu ili Koperniku i njegova srž ostala bi ista. Upućenima je jasno zašto je Miller na kraju smjestio svoj film na igralište – čak ni najzagriženiji srednjovjekovni katolički dogmatici nisu bili konzervativni poput ljudi ukorijenjenih u baseballu.

Svijet sporta koji glavninu svoje snage vuče iz tradicije, iz te neobične isprepletenosti s američkom povijesti i kulturom, živo se prostire preko 30-ak kvadrata filmskog platna u svoj svojoj kolosalnoj gluposti. Prizori ostarjelih skauta koji pljuju duhan u čaše od kave te analiziraju igrače po ljepoti njihovih djevojaka ili po obliku njihovih čeljusti neobično podsjećaju na rasprave velebnih umova po sabornicama, kabinetima vlade, europskim parlamentima, skupštinama NATO-a i summitima velikih svjetskih vođa s jednom važnom razlikom –  umjesto uobičajenog udaranja čelom o tvrdu plohu stola u Moneyballu takvi prizori kod gledatelja izazivaju samo veseli podsmjeh.

Podsmjeh prestaje kada generalni menadžer Oakland Athleticsa Billy Beane odluči uvesti znanstvenu analizu u proces procjenjivanja igrača čime se suprostavlja ustaljenom poretku. Beane i njegov novopečeni kompanjon Peter Brand* u sustav uvode metodu baziranu na ekonomskom principu traženja podcijenjenih vrijednosti na tržištu, u ovom slučaju tržištu igračkih sposobnosti, te na taj način anuliraju ogromnu razliku u budžetima bijednih Oakland A’sa i bejzbolaške elite. Njihova implementacija vrsnih ideja statističkog gurua Billa Jamesa dočekana je na nož ne samo od strane bejzbol starosjedioca već i od strane medija, publike, trenera, pa čak i samih igrača.

* Debela verzija Paula DePodeste koji trenutno crnči u New York Metsima i kojem će trebati puno više od nove verzije moneyballa da momčad čiji su vlasnici bili upleteni u poslove sa Berniejem Madoffom izvuče iz govana.

Bennet Miller krasno ocrtava emocionalna previranja glavnih likova; njihove sumnje u vlastite metode, njihovu borbu sa zadrtim čuvarima zastarjelog razmišljanja, njihovu ljubav prema neobičnom sportu stvorenom za neka druga vremena, njihovo zadovoljstvo i nesigurnost na kraju balade, a krasne role Brada Pitta, Jonaha Kerrya i najvećeg američkog glumca današnjice Philipa Seymoura Hoffmana dodatno podižu vrijednost ovog djela. Prava je šteta što Miller prečesto poseže za stiliziranim portretiranjem igre koje izgleda odvratno kada ga usporedimo sa fantastično režiranim prijenosima baseballa, a još veća je šteta što je film dobrano razvodnjen patetičnim prikazom odnosa Billya Beana i njegove kćeri. Najveća je šteta što Moneyball, koliko god dobar bio, uspijeva uhvatiti svega .273  kvalitete knjige Michaela Lewisa. Što je sasvim u redu, ali nije za Hall of Fame. Ni blizu.

01. The Descendants

R: Alexander Payne

Nespretni trk Matta Kinga niz kišom umivene ulice honolulškog predgrađa jedan je od najtužnijih ovogodišnjih filmskih prizora, dokaz da nesreća ne bira žrtve. King je ideal suvrmenog muškarca – on je alfa mužjak s kraljevskim pedigreom, visok, zgodan, inteligentan i osjećajan, on je bogataš koji pokušava živjeti ispravno, on je nenametljiv, on je obziran, on je strpljiv i prizemljen, sposoban držati sve konce u rukama i pravilno ih povlačiti. Unatoč svim njegovim vrlinama Kingov se život urušava. Njegova supruga leži u komi, njegove dvije kćerke emocionalno se udaljavaju od oca, obitelj ga prisiljava da proda ogroman komad havajskog raja kojim raspolaže, a njegov punac ga istinski prezire. No ono što ga prisiljava na bijeg u šlapama i polo majici je spoznaja da ga njegova žena ne voli. Zbog čega mu je nabila rogove.

The Descendants je krasan film Alexandera Paynea koji vještim skalpelom secira psihu razboritog i izgrađenog muškarca koji se odjednom nađe uhvaćen u žestokom vrtlogu života. Unatoč teškim i konfliktnim momentima koji se svakog trenutka prelijevaju preko filmskog platna Payne suptilno privodi traganje za iskupljenjem i osvetom svom tužnom, realističnom i poetičnom kraju te niti u jednom trenutku ne dopušta stvarima da eksplodiraju, već ih ostavlja da krčkaju na laganoj vatri. The Descendants ne nudi odgovore ni razrješenje što ga čini životnim i stvarnim, koliko to filmovi mogu biti. Njegova pritajena tuga je jedina stvar na Oscarima koja me čini uistinu sretnim.

Ukoliko se ne slažete sa mnom, mislite da previše kenjam, da nemam pojma, da sam idiot, kreten, budala, majmun i da mi treba iskopati oči i zabraniti da gledam filmove i da o njima pišem javite se na  fejs. A možete i bez toga. Kako vam drago.