Odjava programa

Prijatelji dragi. Nisam sklon novogodišnjim rezolucijama zato jer ih se nikada nisam držao dulje od par dana, vjerojatno zato jer je većina bila vezana uz smanjenje unosa čokolade, sladoleda i ine hrane u organizam. Unatoč tome odlučio sam da u novoj godini sretnoga broja konačno završim poduži tekst s kojim se već neko vrijeme neuspješno bakćem i kojeg bi samo na krijesti vala neumjerenog optimizma mogao nazvati romanom. S obzirom na novopronađene literarne aspiracije koje će vjerojatno zgasnuti brže od nadanja navijača Hajduka u novoj sezoni želim vas obavijestiti kako ću na neko vrijeme zamrznuti blog. Pisat ću i dalje, ali drastično smanjenim intenzitetom. Istini za volju, pisanje bloga me više ne veseli kao prije, a stanka mi možda omogući da s guštom nastavim čerečiti rvacki jezik pišući o sportu i muzici i filmu i svemu ostalom. Gluposti, kratke komentare i tome slično i dalje možete pronaći na fejsu, zajedno s ekipom za ugodno druženje, ali bojim se da će ovdje neko vrijeme zavladati pustoš. Do sljedećeg druženja srdačan pozdrav.

Najbolji albumi 2012.

Internet je čudan masovni medij. Za razliku od monomedija kao što su televizija i radio i tisak koji su ispaljivali relativno malen i pomno biran sadržaj golemom, monolitnom auditoriju i na taj način stvarali monokulturu, internet ispaljuje golemu količinu sadržaja golemom ali rascjepkanom auditoriju podijeljenom na interesne grupe koje se mogu  ali ne moraju preklapati prema sadržaju kojeg probavljaju. Teško je reći da je internet ubio monokulturu zato jer i dalje imamo američke izbore i Olimpijske igre i Gangam style i Felixa Baumgartnera ali ju je definitivno rasklimao i oslabio.

Propadanje monokulture posebno je zanimljivo pratiti na muzičkoj sceni na kojoj se u posljednjih desetak godina oformio golem broj izvođača koji su, potaknuti pojeftinjenjem procesa proizvodnje muzike, novim kanalima distribucije i nepostojanjem restriktivnog faktora kakvog su nekoć predstavljale izdavačke kuće koje su jedine imale sredstva proizvodnje i distribucije, počeli stvarati golemu količinu snimljene i arhivirane muzike. Proliferacija izvođača na žalost nije urodila proliferacijom muzičkih ideja, za što je, opet, kriv internet, medij koji omogućuje da sve postoji u isto vrijeme. Golema količina stare muzike koja je odjednom postala dostupna novim generacijama ne samo da je stvorila prvo postmodernu pa retro nego je gotovo pa zamrzla muzički razvoj (u ne-plesnim žanrovima) i stopirala inovaciju. Preslikavanje i raščlanjivanje prošlih stilova postao je jedini dominantan trend neplesne, nezavisne muzike i moram priznati da me svakim danom sve više nervira. Ne zato jer imam potrebu pripadati nekakvoj novoj supkulturi ili nečemu sličnom, takve tinejdžerske godine su davno iza mene, nego zato jer me i dalje uzbuđuje i oduševljava kada čujem nešto što ne zvuči kao ništa snimljeno prije toga.

Kada zanemarimo moje iritantno kukanje valja priznati kako je iza nas iznimno sadržajna godina u kojoj sam čuo masu dobrih ploča i stvari, ploča kojima sam se vraćao zato jer su me intrigirale i zanimale i zato jer sam razmišljao o njima i one su me tjerale da razmišljam o sebi i o svemu oko sebe i ploča koje su me tjerale da se krećem, da skačem, da plešem. U toj masi interesantne, dobre muzike teško mi je izdvojiti ploče koje su se drastično izdvajale od ostalih pa ću ove godine preskočiti rangiranje albuma, napisati pokoji tekst o dvadeset najdražih mi ploča i staviti popis još trideset komada koje sam ekstenzivno slušao u dvije iljade i dvanajstoj. Ne bojte se, daljnji tekstovi neće biti ovako kvaziintelektualni i preseratorski kao ovaj kvaziintelektualni i preseratorski uvod. Bar se nadam.

Crystal Castles – III

Pod debelim naslagama sintetske distorzije, neugodnih uboda hladnog zvuka i sumanutih ritmova, zvučne maske koju kreira Ethan Kath, skriveni su bolni osjećaji Alice Glass, žene prestravljene svijetom u kojem živimo. Treći album Crystal Castlesa kotrljajuća je bomba empatije ispaljena iz neočekivanog oružja, iz srca i uma osobe koja je do ove godine percipirana kao ikona kula, kao nihilist kojeg za ništa nije briga. Maske su pale, a iza njih Kath i Glass su zavrištali kako živimo u svijetu koji je odvratan, nehuman i nasilan i koji je jedini kojeg imamo te se za njega isplati boriti.

El-P – Cancer 4 Cure

Tri koraka ispred ostalih, uvijek spreman na istraživanje i otkrivanje novih puteva, Jaime Meline stvorio je svoj najbolji album, futurističku, matrixastu priču o borbi izopćenog, paranoidnog pojedinca s mračnim silama sistema u koje ne možeš direktno uprijeti prstom, ali koje uvelike određuju tvoje postojanje.

Futurizam El Producta ne izlazi na vidjelo u zakukuljenim SF tekstovima, on prije svega isijava iz hladnih i brzih podloga građenih oko originalnih sintetskih melodija i inovativnih beatova koji nemaju uporište u prošlosti. Cancer 4 Cure je uzbudljiv komad moderne, progresivna rap ploča puna novih ideja koja rastura unatoč ne pretjerano impresivnom repanju glavnog junaka. Budućnost su ionako gradili ljudi s manama.

Death Grips – The Money Store

The Money Store je ploča koja istražuje ljudsku psihu uronjenu u okolinu koja uzgaja paranoju, otuđenost, ludilo i nasilje. Istražuje je na osoban, intuitivan način kroz agresivne ritmove Zacha Hilla i sintetske melodijske linije Flatlandera i mračne vokalne rafale MC Ridea. The Money Store je ploča koja se upija na primalnoj razini, ona je živa, divlja, sastavljena od kostiju i mišića a ne od zvuka. Ona je agresivna poput poludjele skitnice koja urla na tramvaje i prljava poput vode nakon što su u njoj tri dana stajale ugašene cigarete i odurna poput bljuvotine na autobusnoj stanici u četiri ujutro.

The Money Store je Taxi Driver prenešen s platna u eter, priča o pojedincu koji polako gubi razum u ekstremno nehumanim uvjetima modernog života. Grozote se mogu izbjeći i zaobići jednostavnim zatvaranjem očiju i izbjegavanjem oronulih dijelova grata i zaobilaženjem skitnica i bljuvotina i prljavštine, no Death Gripsi namjerno žive u polusvijetu koji je za Travisa Bicklea bio određen poslom i mjestom života, ali danas više nije takav, danas je dublji i širi i postoji ne samo u neposrednoj blizini nego i na televiziji i na internetu, sveprisutan je i natjerat će vas da zaurlate ukoliko imate imalo empatije.

Swans – The Seer

Američki indijanci poštuju drevnu tradiciju spiritualnog putovanja za vrijeme kojeg se mladići u pubertetu ostavljaju gladni i žedni u divljini kako bi pronašli svoj duh, esenciju samog sebe.

* Nemojte me držati za riječ, sve što znam o nativnim amerikanđanima naučio sam od Karla Maya i Zagora, dakle od Švabe i Talijana.

Posljednji album Swansa svojevrsno je duhovno putovanje kroz gustu prašumu zvuka i osjećaja koja je toliko drevna i moćna da ćete doživjeti vizije ukoliko sklopite oči i u potpunosti se prepustite šamanu Michaelu Giri, pouzdanom vodiču kroz divljinu.

Japandroids – Celebration Rock

Slavlja i himne ne čine se prikladnima u godini u kojoj je kolektivna neuroza dosegle tolike razmjere da je dobar dio čovječanstva potajice očekivao smak svijeta istovremeno zbijajući šale o apokalipsi. Japandroidsi su rasturili sav pesimizam, sav veltšmerc, svu tu opsjednutost prošlošću i nostalgijom svojom ogromnom, mesijanskom rokijanom za koju je teško povjerovati da je stvaraju samo gitara, bubanj i glas. Njihova kerouacasta optimističnost podsjetila nas je kako rok muzika može biti oslobađajuća sila ukoliko si dopustite, u ciničnim, bezokusnim vremenima, biti naivni i neiskvareni, makar kroz 35 minuta i 15 sekundi.

Liars – WIXIW

 Lako je pričati o zaljubljenosti, o glomaznim, rafalnim osjećajima koji te neprestano šoraju i dižu i razvaljuju i unutar kojih možeš živjeti kao na nekom prirodnom dopu koji sve druge stvari čini nevažnima. Veze su puno zaguljenije i o njima nije lako pričati zato jer su složene, sastavljene od iskustava i osjećaja koji su toliko sitni i delikatni da nemaju ni imena. Veze uključuju često oprečne osjećaje, a rijetko koji bend je tijekom posljednjih desetak godina živio u tako oprečnom muzičkom svijetu kao Liarsi. WIXIW je trijumf ambivalentnosti, precizni, razrađeni i komplicirani album gotovo pa radioheadovske elektronike koji uspijeva secirati sve miješane osjećaje koji se javljaju u odnosu s drugom osobom i koji ujedno predstavlja sonični vrhunac kameleonskog benda.

Purity Ring – Shrines

 Teško je ignorirati Purity Ring. Megan James i Corrin Roddick, briljantni duo iz Edmontona, zaokupit će vas kombinacijom južnjačkih trap ritmova karakterističnih za glasne, nekontrolirane rap zvijezde poput Gucci Manea i Wacka Flocka Flamea i hladne, skandinavske elektronike koja je učinila The Knife i Fever Ray ljubimcima indie publike. Neuobičajena i suvremena produkcija izrodila je niz hitova koji brzinski ulaze u uho i koji su toliko zarazni da zvuče jako bezazleno sve dok ne obratite pozornost na osjećaje koji se provlače kroz pjesme i na maglovitu i mračnu liriku Megan James koja nabraja tjelesne organe, simbole vlastite ranjivosti i povrijeđenosti, kao na satu anatomije,. Purity Ring su, kada se crta podvuče, emo bend samo što njihove emocije nisu prenaglašene i lažne kao kod svih onih bendova koji su oči (njihove i naše) mazali crnilom. One su iskrene i stvarne.

Django Django – Django Django

Django Django je škrinja s blagom puna drangulija, muzički helikopter koji se vrti na sve strane, pinjata iz koje ispadaju slatkiši, duga od milijun boja, svadbena torta na dvanaest katova, zraka svjetlosti rasuta u prizmi, polica s pločama šezdesetgodišnjeg audiofila, Django Django je proljetni dan i veliki odmor u osnovnoj školi i košara s tek rođenim štencima i kutija s vodenim bojicama i dinosauri od plastelina, Django Django je najšareniji, najveseliji, najhitoidniji album godine koji miješa milijun stilova i utjecaja u muzičku voćnu salatu, osvježavajuću poput vesele kiše u srcu ljeta.

Fiona Apple – The Idler Wheel Is Wiser Than The Driver Of The Screw And Whipping Cords Will Serve You more Than Ropes Will Ever Do

Prije deset godina hladno bi izignorirao Fionu i njenih deset čvrstih pjesama zato jer ih ne bi osjetio, one nisu namijenjene osamnaestogodišnjacima koji tek otkrivaju kompleksnost drugih. Njene pjesme govore o zajedničkom životu i borbi s dosadom koja se razvija kada u potpunosti upoznaš drugoga i borbi s vlastitim neurozama i lošim periodima i nesigurnostima i borbi s razočarenjem i tugom kada taj drugi ode i borbi s nesposobnošću da uživaš u malim stvarima i borbi s imperfekcijom i prihvaćanjem nesavršenosti i borbi i borbi i borbi.

Fiona je možda mršava i ispijena, ali nije krhka, žena je žilava, ona je fajter, a The Idler Wheel zvuči kao obračun sa svim onim stvarima koje su je mučile kroz posljednjih sedam godina, kao krvavi obračun sa samom sobom. Fiona je ogolila sebe u tvrdim tonovima klavira i lijepim riječima koje lebde nad pamtljivim melodijama, hrabro je pobrojala svoje mane i bez umiljavanja i bez drkanja i bez obzira rekla što joj je na pameti, suhim humorom razočaranih pjesnikinja. Kada slušam ovu ploču čujem ženu koja bi uistinu mogla biti „all of the fishes in the sea“.

Alt-J – An Awesome Wave

An Awesome Wave je sve ono što je gitarska pop muzika mogla biti da se nije okrenula prošlosti. Alt-J stvaraju muziku koja baštini naslijeđe bendova poput ranog Radioheada i Coldplaya* ali koja je u suštini jedinstvena, koja na tradiciji gradi nešto novo i svježe i uzbudljivo i produkcijski bogato, nešto što ste čuli davno ali zapravo niste. Kada ktome pridodate fantastični tanki vokal Joea Newmana, afektiran do bola, toliko afektiran da će mnogima ići na jetra (o kako volim ga jako), koji ocrtava trenutke između ljubavnih parova kroz na glavu okrenute klišeje postaje vam jasno što Alt-J zapravo rade, ili se meni barem čini da rade . Likovi su dekonstruirali britansku gitarijadu i nanovo je sastavili na debitantskoj ploči krcatoj hitovima. Što bi značilo da za bend koji zvuči k’o da u njemu pjeva eunuh Alt-J imaju poprilično velika muda.

*Radi se, naravno, o prva dva albuma na kojima su Martin i njegovi bili simpatični i zabavni, ne o kasnijim pločama na kojima su izazvali U2 za titulu najdosadnijeg benda na planeti Zemlji.

Daughn Gibson – All Hell

 All Hell je miran, lijep komad americane na kojem Daughn Gibson markantnim baritonom ispreda priče o ruralnom polusvijetu, tragičnom i tužnom kao u pjesmama Toma Waitsa. Unatoč tome što je na prvu teško razlučiti što odvaja All Hell od ostalih lijepih i mirnih americana – country albuma nakon par minuta sve postaje jasno – All Hell je ploča sastavljena od elektronike i sampleova koja unatoč tome zvuči nevjerojatno organski i prirodno, kao da je snimljena na akustari na mjesečinom obasjanoj livadi u srcu američke prerije. Daughn Gibson je na svom prvom albumu zacrtao novi pravac kojeg drugi neće slijediti, ali i ne trebaju. Ionako nemaju šanse napraviti tako dobar komad muzike kakav je All Hell.

Himanshu – Nehru Jackets

U modi je provest prvih dvaest, trijes godina tragajući za vlastitim identitetom. Nužno je, rekli bi, naročito ako imate sreće pripadati postmaterjalističkom segmentu populacije. I teško je, čak i ako ste, recimo, heteroseksualni, fakultetski obrazovani, muški pripadnik etnički dominantne grupe pa vam društvo automacki dodjeljuje određene uloge i na taj način kreira identitet. Ne mogu zamisliti koliko je teško kada ste pripadnik manjine, druga generacija useljenika, razapet između starog i novog svijeta u moralno ambivalentnom gradu u moralno ambivalentnom trenutku u vremenu.

Himanshu Suri, bolja polovica nedavno raspadnute njujorške rap grupacije Das Racist, provlači pitanje identiteta kroz sve stvari na Nehru Jackets, svom prvom solo mikstejpu kojeg je izbacio početkom godine gospodnje dvije iljade i dvanajste. Heems je, u svojim očima, hodajući paradoks; sin prve generacije indijskih useljenika koji je baštinio kulturu Bolywooda i Coca Cole, produkt radničke klase koji je pohađao fensi srednju školu i završio umjetnički fakultet, rođeni Njujorčanin koji je ujedno i žrtva svakodnevnog rasizma, lijeni slacker kojeg je iznenadna slava prisilila da radi na sebi i svojoj muzici gotovo svaki dan. Svi ti paradoksi isijavaju ne samo iz tema o kojima Heems govori kroz dvadeset i pet pjesama* na Nehru Jackets nego iz samih konstrukcija stvari u kojima se bolivudski mjuzikli i punjabi folklor susreću s pop muzikom 80-ih i 90-ih, u kojima se lijeni amaterizam susreće s ambicioznim pristupom obrazovanog, samosvjesnog pojedinca, u kojima se lagana o tako muška zajebancija susreće s ozbiljnim moralnim i političkim raspravama. Paradoksi uspijevaju postojati u zanimljivom skladu zahvaljujući inteligenciji i duhovitosti glavnog aktera koji trapavo korača kroz najšarmantniju ploču godine.

*Unatoč tome što je Heems izgubio desetak kila, još uvijek nije naučio kako srezati salo s vlastitog rada. Jedina mana Nehru Jacketsa je mana koja je opterećivala odlične mikstejpove Das Racista, ima previše stvari i kvaliteta varira, ali dobre pjesme na kraju odnose glatku, dominantnu pobjedu.

Julia Holter – Ekstasis

Ekstaza je grčka riječ koja opisuje stanje u kojem se osoba nalazi „izvan sebe“. Ne postoji neistinitija riječ kojom je Julia Holter mogla opisati svoj drugi album. Ekstasis od početka do kraja zvuči kao ploča mlade žene koja je provela sate i sate slušajući Kate Bush i Joannu Newsom i Laurie Anderson, koja je studirala umjetnost i muzičku kompoziciju, koja se zanima za grčke drame i čija majka drži katedru za povijest na sveučilištu, ukratko Ekstasis je ploča koja je u potpunosti „unutar sebe“ ukoliko je subjekt rečenice Julia Holter.

Ne treba stoga čuditi što je Ekstasis bogata i inteligentna ploča koja će vas osvojiti sitnim pop detaljima uronjenim u more precizno izrezbarenih, gustih, nakićenih, gotovo pa baroknih zvukovnih pejzaža. Holter je uložila ogroman trud u slaganje kompleksnih kompozicija pri čemu nije zaboravila kako napraviti pamtljive pjesme s kojima se lako povezati i na zvukovnoj i na osjećajnoj razini zbog čega ju je lako usporediti sa starim majstorima koji su povezivali besprijekornu tehniku i moćan senzibilitet u svojim remek – djelima. Nisam siguran da Ekstasis možemo nazvati tim imenom, ali nisam siguran ni da ne možemo.

Killer Mike – R.A.P. Music

Trideset sedmogodišnji Michael Render, iskusni veteran južnjačkog hip hopa, na svom je šestom albumu napao temelje kulture kojoj sam pripada. R.A.P Music je intenektualni napad na paradoks gangsta rap kulture koja je nastala kao oštar odgovor na srednjestrujašku, protestantsku kulturu bijele Amerike, ali koja istovremeno direktno slavi getoizaciju crnog segmenta društva, getoizaciju za koju su direktno odgovorni bogati bijelci i koja im donosi izravnu korist.

Killer Mike je očaran rap muzikom ali je i istovremeno svjestan njenog negativnog utjecaja na vlastitu zajednicu o čemu konstantno govori kroz bezbroj primjera, kroz pjesme o svom ocu policajcu i svojoj supruzi kojoj uvijek ostaje vjeran. Mike se elegantno kreće iznad inovativnih beatova El-P-ja koji je svoje sintetske, njujorške podloge prilagodio lijenoj atmosferi američkog juga te repanjem razara poput Lennoxa Lewisa, tehnički savršeno i dominantno. Ukoliko ne volite rap muziku teško da ćete provariti R.A.P Music, no svejedno mislim kako bi mu trebali dati šansu, čisto zato jer si ne bi smjeli dopustiti da propustite bombe poput razarajuće Big Beast i politički nabrijane Reagan, pjesme koja bi mogla stati bok uz bok najboljim stvarima Rage Against The Machinea, najbolje društveno angažirane stvari još tamo od Dry Drunk Emperor TV On The Radia.

Godspeed You! Black Emperor – ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend!

Ostavili su svijet u vihoru rata. Napustili su ga, činilo se zauvijek. Godspeed You! Black Emperor, misteriozni kolektiv iz Kanade, izgradio je bogato muzičko naslijeđe ispredajući goleme, instrumentalne epove koji su govorili o zlu i kaosu i pustoši pa je mnoge začudilo što su odustali od muzike u trenutku u kojem je zlo jasno pobijedilo, na početku ratova na Bliskom Istoku. Devet godina kasnije, nakon tisuća i tisuća mrtvih, nakon milijardi dolara potrošenih na ubijanje i razaranje, nakon tijesnog izbjegavanja potpunog kolapsa zapadnog ekonomskog sustava GY!BE su se vratili. Nove pjesme, većina njih stvorena davne dvije i treće, savršeno odgovaraju modernim vremenima. GY!BE su ostali majstori eskalacije zvuka, bend koji i dalje zna kako, kroz dvadesetominutne tiho – glasno – tiho kompozicije istražiti sve užase svijeta i na njih staviti ljekovitu muzičku pomast. Nisu se mogli vratiti u boljem i nužnijem trenutku.

Lambchop – Mr. M

Dekada je prošla otkako su Kurt Wagner i njegova družina tužnih, olinjalih muzičara odustali od epskih pjesama, od new soula, od nenamjernih pokušaja osvajanja top lista. Wagner je odustao od pisanja hitova i posvetio se stvaranju suptilnih, delikatnih komada muzike koji na prvu zvuče jednostavno i lijeno, no ispod površine skrivaju pravo blago zvukova, raskošnih i bogatih, zvukova koji opijaju svojom ljepotom. Mr M. je album koji plijeni poput lijepog i krhkog ženskog lica čiji su očni kapci premazani ne crnilom nego slojem gudača, čiji su obrazi istaknuti ne rumenilom nego laganim izmjenama oštih udaraca klavira i perkusija, čija su napućena usta ukrašena ne ružem nego teškim vokalom ostarjelog pjevača. Ljepota se u pjesmama Lambchopa savršeno slaže s razočaranjem i sjetom izraženom kroz suhi humor Kurta Wagnera što Mr. M čini  nevjerojatno životnim i, bar za mene, najboljim albumom benda od genijalnog Is A Woman.

Scott Walker – Bisch Bosch

 Bisch Bosch je stran, neumoljiv, mučan, gotovo pa neprobavljiv album koji napada slušatelja neugodnim zvukovima koji stvaraju atmosferu straha. Bisch Bosch zvuči kao zaobljena, glatka glava Aliena puna oštrih zuba niz koju se slijeva voda, kao organski trup stravičnog svemirskog broda koji ispunjava prazninu noćnog neba iznad vaše kuće, kao vanzemaljska klaonica niz čije žlijebove curi ljudska krv. Scott Walker stvara muziku koja nije od ovoga svijeta, njegova glazba je neljudska, puna strahota i iživljavanja i gadosti, glazba koju je teško slušati a još teže o njoj ne razmišljati.

Ukoliko ipak uspijete zaroniti u katran zvuka kojeg legendarni bariton proizvodi iz pjesme u pjesmu na dnu ćete pronaći iskupljenje, svojevrsnu katarzu koja ne dolazi kroz iskustvo veće od života i prosvjetljenje već kroz bizaran smisao za humor veličanstvenog šansonijera koji pokazuje da se valja zajebavati čak i s najmučnijim osjećajima. Što nam uostalom preostaje?

Young Fathers – Tape One

Osnovani kao zajebantski psihodelični hip hop boy bend Young Fathers su se uozbiljili jednom kad su prešli dvadesetu. Alloysious Massaquoi (Liberija), Kayus Bankole (Nigerija) i G Hastings (Škotska) stvorili su ploču koja plijeni mješavinom hip hopa, poliritmije,  sintetiziranih melodijskih linija uhvaćenih negdje na pola puta između Trickya i M.I.A i mnoštva pozadinskih vokala koji naglašavaju važnost muzike za zajednicu, koji stvaraju tribalni, afrički osjećaj koji prožima sve pjesme. Zajednica je jako važna Young Fathersima koji prije svega pričaju o očevima koji su otišli, o siročadi, o osjećaju napuštenosti i nerazumijevanju zašto su baš oni neželjena djeca. Tape One je fenomenalna ploča zato što će vas natjerati da skačete i plešete sve dok joj ne posvetite punu pozornost. Nakon toga će vam slomiti srce.

Death Grips – NO LOVE DEEP WEB

Žalosno je što će NO LOVE DEEP WEB u povijesti pop glazbe ostati upamćena kao komad diskografske anarhije, kao ploča preko koje je bend očekivano pljunuo u lice institucija i dokazao ono što smo odavno znali – da smo ušli u doba u kojem su velike kuće i njihovi golemi lanci proizvodnje i distribucije nepotrebni i postoje isključivo zbog inercije i glomaznosti sustava. Žalosno jer ploča s kurčinom na omotu zaslužuje biti upamćena po onome što se krije ispod njene naslovnice, a ne po kaosu kojeg je izazvala.

NO LOVE DEEP WEB je komad moćne muzike na kojem se Death Gripsi okreću od svijeta prema unutra, ploča na kojoj njihovo ludilo postaje introvertirano i samo sebi dostatno, apstraktnije, nepovezanije i strašnije nego prije. Svedeni na duo nakon nikad objašnjenog odlaska Flatlandera Gripsi su dodatno ogolili svoj zvuk što je NO LOVE DEEP WEB učinilo njihovom sonično najkohezivnijom pločom, a kontinuitet apstraktnih slika i zvuka učinio ju je artefaktom koji će odzvanjati dugo i dugo i dugo, u mračnu budućnost.

Kendrick Lamar – good kid m.A.A.d city

Moja noga nikad nije kročila američkim tlom niti je gazila po vrućem asfaltu Comptona. Nemam stričeve gangstere, nikad nisam držao pištolj u rukama niti sam provaljivao u kuće, mažnjavao bijelu tehniku i bježao od policije. Moj i Kendrickov život imaju jako malo dodirnih točaka. Unatoč tome lako se povezati s pričom koju Lamar prodaje na svom drugom albumu, konceptualnoj ploči o odrastanju u najslavnijem getu svijeta zato što Kendrick, kada se crta podvuče, zapravo priča o problemima pojedinca suprostavljenog okolini koja na njega vrši pritisak, pojedinca koji je zbunjen i rastrgan između želje da čini pravu stvar i da se uklopi u društvo, u širu grupu ljudi u sredini koju karakterizira bogat komunalan život.

Podstavljen starim soul sempleovima i zanimljivim i progresivnim bitovima good kid m.A.A.d city postao je klasik samo nekoliko mjeseci nakon što se pojavio, objedinivši krasne podloge s vizijom mladog, tehnički potkovanog umjetnika koji na ploči mijenja svoj vokal od teme do teme, savršeno glumeći različite psihološke momente u kojima se nalazi. Good kid m.A.A.d city je sjajan primjer urbanog humanizma koji pokazuje kako stvari nisu uvijek onako prljave kakvima se čine i kako u surovim uvjetima može klijati sjeme dobra. Kendrick nam je tako ponovio ono što nam je Hari Rončević prije osamnaest godina otkrio sa bazena na Zvončacu; ako je getanin i on je dite.

 

No to nije sve, ma kakvi. Pošto je godina bila poprilično bogata dobrim ali ne i spektakularnim pločama evo vam još trideset komada u kojima sam guštao od kojih su neki skoro upali na listu dvaest najboljih: Andy Stott – Luxury Problems, Bell Witch – Longing, Best Coast – The Only Place, Chromatics – Kill For Love, Cloud Nothings – Attack On Memory, Converge – All We Love We Leave Behind, Dum Dum Girls – End Of Daze, Egyptian Hip Hop – Good Don’t Sleep, Emeralds – Just To Feel Anything, Frankie Rose – Interstellar, Goat – World Music, Grizzly Bear – Shields, Holy Other – Held, How To Dress Well – Total Loss, Iamamiwhoami – Kin, Icona Pop – Iconic EP, Led Er Est  – The Diver, Lower Dens – Nootropics, Matthew Dear – Beams, Metz – Metz, Mixtapes – Even On The Worst Nights, Moon Duo – Circles, Old Apparatus – Alfur/Derren/Realise/Harem EPs, Polica – Give You The Ghost, Raime – Quarter Turns Over A Living Line, Tame Impala – Lonerism, TNGHT – TNGHT, Torche – Harmonicraft, Ty Segall Band – Slaughterhouse, Wild Nothing – Nocturne. Fala kurcu, gotovo je.

 

Sretna vam Nova ljudi. Dođite na fejs. Družite se. Budite dobri. Ljubim vas.

Crni Isus u metropoli

Gole brojke me ne fasciniraju. Objektivne činjenice koje iskazuju neosporivu kvantitetu uvijek su se činile pregrube i pretvrde ovom čovjeku od riječi. Njihova vrijednost je neosporiva zato jer nisu zagađene značenjem, one će vam pomoći da izgradite kuću i omogućite čovjeku da iskusi svu prazninu svemira i njihova je magija potpuno drugačija od magije koju posjeduju riječi. Njihova magija me ostavlja hladnim.

Brojke se doduše može napuniti značenjem. Može ih se staviti u kontekst, može ih se interpretirati, može ih se pretvoriti u riječi. Naročito u sportu u kojem brojkama možete ocrtati ljudsku dramu koja se svakog tjedna odigrava diljem borilišta u svijetu, u kojem se ustajanje u šest ujutro svakog dana i trčanje na prazan želudac, u kojem se udaranje loptica o zid dok ti na rukama ne izrastu žuljevi od držanja reketa, u kojem se iščašeni zglobovi i slomljene podlaktice, u kojem se propuštene prilike, razočarenja, osjećaji nekontrolirane sreće, žrtvovana mladost i obrazovanje daju smjestiti u tek nekoliko znamenki. Brojke nam mogu poslužiti da ocrtamo ogromne aberacije ili prave revolucije koje se događaju u svijetu sporta, poput one koja se tijekom nekoliko posljednjih godina događa u NFL-u.

Napunimo sljedeće brojke značenjem: od 20 najboljih QB sezona po broju bačenih jardi 8 je upisano u posljednje 2 godine. Prošle sezone čak 10 quarterbackova bacilo je preko 4 tisuće jardi, pet godina ranije taj broj je prepolovljen, dok je u periodu prije 2005. godine broj obično fluktuirao od nule do trice. Bacači su u prosjeku bacali za 247 jardi po utakmici tijekom dvije i jedanaeste dok su u periodu između recimo osamšeste i dviišeste u prosjeku bacali za 204 jarde, podatak koji postaje još zanimljiviji kada se prisjetimo da se liga u tom periodu proširila za 4 momčadi i time osigurala posao još četvorici bacača koji u prijašnjem periodu zbog manjka talenta ne bi imali prilike bacati loptu i time razvodnjavati statistiku. Likovi poput Matthewa Stafforda, Matta Schauba, Matta Ryana i Cama Newtona, sve redom solidnih igrača koji ni pod razno ne upadaju među top pet QB-eva lige, napravili su ono što Joe Montana, Johnny Unitas i Roger Staubach, igrači koji spadaju među top 30 igrača koji su ikad igrali ovaj sport na svim pozicijama, nikada nisu napravili – bacili su za preko 4 tisuće jardi u sezoni. Nastave li ovim tempom Stafford, Ryan i Schaub, a možda i Cam ukoliko mu ekipa nabavi par sposobnih linijaša i hvatača, prestići kroz par sezona Elwaya, Marina i Favrea (6xpreko 4k) i učiniti bačene jarde besmislenom brojom zato jer više neće odražavati apsolutnu kvalitetu bilo bacača bilo bacačkih jedinica.

Te brojke ilustriraju spomenutu revoluciju koja se događa u NFL-u, promjenu paradigme koja je narušila kontinuitet igre i učinila povijest neusporedivu s današnjim stanjem*. Ukoliko ste pogledali par starijih utakmica znate o čemu se radi. Rekli smo adio gigantskim defanzivnim linijama i nepomičnim guardovima, oprostili se od fullbacka kao važne pozicije, pretvorili franchise probijače u ugroženu vrstu, zatvorili poglavlje o smashmouth footballu, drastično skresali broj dugačkih, metodičnih napada, probijačku igru pretvorili u taktičku fintu kojoj je cilj omogućiti bacačima da otvore obrane. Stvorili smo hibridne igrače koji igraju na milijun pozicija, otkrili tight endove koji trče seam rute i ne znaju blokirati, nafilali napad spread setovima i iskreirali milijun različitih screenova, otvorili sredinu terena, pretvorili slot hvatače u zvijezde, zaštitili bacače od grubih udaraca i osakatili igru obrana.

*Što uopće nije problem za NFL koji, za razliku od baseballa (i djelomično basketa), ne šarmira tradicijom i uspomenama koliko životom u trenutku, čak i više od europskog nogometa.

Eskalacija napadačkih brojki i svi navedeni simptomi direktan su uzrok niza promjena koje su se dogodile u ligi. Uvedena su pravila kako bi se povećao broj postignutih poena na utakmicama, pravila su dodatno postrožena nakon što su potresi mozga direktno povezani s depresijom i retardacijskim bolestima, napredni trenažni procesi i medicinski zahvati drastično su povećali atletske sposobnosti ogromnog broja pojedinaca, napredni statističari omogućili su dijelu GM-ova pametnije sastavljanje svojih napadačkih jedinica, a inteligentniji treneri uveli su niz preinaka u svoje taktičke sustave i na taj način iskoristili novopostavljene restrikcije koje su dovele velik broj defanzivnih koordinatora na rub živčanog sloma.

Promjena paradigme u NFL-u omogućila nam je da uživamo u novoj, taktički zanimljivoj, lepršavijoj igri koja je omogućila nizu različitih igračkih tipova koji prije desetak godina nisu imali šanse ostvariti karijeru u ligi da postanu zvijezde. Hvatački tight endovi, slot hvatači, combo probijači, spomenuli smo neke od njih. Niti jedan tip igrača nije više profitirao od uvođenja novih pravila od tzv. scramblera, od bacača koji klasične QB vještine nadomještaju brzinom, kretanjem i osvajanjem jardi nogama. Kada je Cam Newton lani ulazio u ligu gotovo četiri petine analitičara predviđale su mu propast čisto zbog toga što su igrači poput Newtona u prošlosti uništavani iz utakmice u utakmicu dok konačno ne bi napustili ligu kroz par sezona. Promjene pravila omogućile su Newtonu da postane velika zvijezda i jedan od najzanimljivijih igrača lige, dok je trend uspješnosti neiskusnih scramblera nastavio Robert Griffin III koji je u nekim segmentima i nadmašio svog prethodnika.

Ma jebo ovakvo pisanje. „U nekim segmentima i nadmašio svog prethodnika“, kakve su to gluposti, jel’ se tako piše o najuzbudljivijem igraču lige?! Napišeš brutalno dugačak uvod o brojkama i statistici i promjenama pravila samo kako bi mogao reći kako ti je drago da je do promjena došlo jer guštaš ko prase iz tjedna u tjedan gledati RGIII-ja kako izluđuje protivnike i onda nemaš muda priznati kako si se sporcki zaljubio u mladog bacača Redskinsa? E pa ne može to tako! RGIII je carčina i zaslužuje da se o njemu pišu hvalospjevi. Problem je samo što ne znam otkud da krenem.

Stvar koja me fascinira kod Griffina je koliko strpljenja pokazuje za jednog novajliju. Najveći problem koji rookieji imaju u bilo kojem sportu je prilagođavanje na brzinu u profi ligama. RGIII je pokazao ne samo da nema problema s tim segmentom igre nego da može mijenjati brzine ovisno o situaciji, da zna kada treba istrčati iz pocketa, zanemariti zaštitu i nogama kupiti vrijeme dok se netko od njegovih inferiornih hvatača otvori, kada treba ostati između tackleova i baciti bombu niz teren, a kada treba zafitiljiti jednu van terena kako bi izbjegao obaranje ili presječenu loptu. Griffin je uzbudljiv igrač kojeg ćete prepoznati prije svega po brzini i po trčanju, no za razliku od Cama i Vicka, dvojice igrača s kojima ga najčešće uspoređujemo, Griffin nije ishitren, ne siluje loptu, uzima ono što mu obrana da i ne pokazuje znakove pohlepe.

Takva igra sjajno naglašava eleganciju i glatkoću Griffinova kretanja. Newton je „kockast“ igrač, njegovo kretanje je trzajno, ubodno, oštro, angularno i moram priznati kako mi ga uopće nije gušt gledati, dok je Griffinovo kretanje klizački glatko, tečno, kao da u njega nije uložen nikakav napor. Gledati ga kako trči niz teren, mijenja smjer u trenutku i izbjegava udarce da bi minutu kasnije lateralnim kretanjem izbacio grdosiju od 110 kila koja mu planira polomiti sve kosti i zafitiljio loptu prema zbunjenom Pierreu Garconu kojemu ni samom nije jasno kako je odjednom ostao slobodan je vizualni užitak, sportski orgazam, klimaks do kojeg me u ovom trenutku može dovesti svega tridesetak sportaša na čitavom planetu. Griffin ima sve, brze noge, haubicu u ruci, nepretenciozan izbačaj, vrhunski pregled igre i duboko razumijevanje sposobnosti svojih suigrača koje nikada ne dovodi u bezizlazne situacije.

Ono što me najviše fascinira kod Griffina nije ni njegovo besprijekorno kretanje ni spektakularni potezi ni krasna tehnika, ono što najviše fascinira je njegova taktička potkovanost, duboko razumijevanje šahovskog aspekta igre, sposobnost povlačenja poteza koji će se isplatiti tek pola sata kasnije. Griffin je pokazao da u jednom trenutku može vrtjeti klasičan option napad koji je, u paru sa tradicionalnim zonskim blokiranjem ofenzivne linije trenera Mikea Shanahana, pretvorio fizički limitiranog probijača Alfreda Morrisa u punokrvnu zvijezdu, samo da bi nekoliko sekundi kasnije igrao u spreadu sa četvoricom hvatača koji trče vertikalne rute niz teren. NFL je stvorio niz QB-eva koji su tijekom karijere igrali u taktički različitim, ponekad i oprečnim sustavima, ali prilagodba na nov način igre obično je trajala nekoliko godina a ne četrdesetak sekundi koliko prođe između dva snapa lopte.

Za razliku od Cama i Vicka Griffin je pravi karizmatik, vođa kojeg obožava i navijačka zajednica i njegovi suigrači. U godini rookie bacača, u kojoj su medijski prostor preplavile orgazmične priče o Russellu Wilsonu i Andrewu Lucku*, niti jedan momak nije primio toliko pohvala na račun svog držanja, svog ponašanja i svog pristupa igri od dredloksiranog bacača Skinjara. Griffin je preporodio momčad kojoj su i najoptimističniji analitičari prije početka sezone predviđali tek šačicu pobjeda, nije joj dao da potone čak ni kada su izgubili dva najbolja igrača obrane odmah u prvom tjednu sezone, napravio je čudesa za Morrisa, učinio je Garcona i Santanu relevantnim fantasy igračima te je doveo Washington na rub plasmana u doigravanje koje im bježi pred nosom unatoč vrećama kešovine koje je vlasnik Dan Snyder spičkao tijekom prošlog desetljeća. Nije čudo što su mu navijači Skinsa prišili nadimak Black Jesus. RGIII u njihovim očima je pravi i istinski spasitelj.

*Luck je po mnogočemu upisao jednako impresivnu, ako ne i impresivniju sezonu od Griffina. Jedini razlog zašto nemam nikakvu potrebu napisati jednu jedinu riječ o Andriji je to što smo igrače poput njega vidjeli masu puta u NFL-u. Griffin je jedinstven.

Pitanje je samo koliko će izdržati. Trčanje van pocketa uvijek je avantura za bacače, naročito one mlade i neoprezne koji odbijaju klizati nogama naprijed i primaju bespotrebne udarce kako bi osvojili dodatan jard ili dva. Priznajem, srce mi je preskočilo otkucaj nakon brutalnog udarca kojeg je RGIII zaradio protiv Atlante, i grozne ozljede protiv Ravensa. Priznajem, obrisao sam znoj sa čela nakon što su liječnici javili da je ozljeda nije ozbiljna. Zadovoljno sam protrljao ruke nakon što je objavljeno da momak propušta utakmicu s Brownsima kako bi se izbjegao rizik od pogoršanja ozljede. Griffin je briljant, dijamant, dragulj kojeg valja paziti i tetošiti i čuvati. Izbjegne li ozljede sljedećih deset godina je njegovo. I naše.

Fejs. To je sve.

Objesimo šišmiše o tornjeve kristalnih palača

U posljednjih 12 godina, dakle od početka novog milenija, snimljeno je preko četrdeset filmova o superherojima. Trend se može pripisati nizu faktora – pojeftinjenju proizvodnje filmova baziranih na specijalnim efektima, tehničkom usavršavanju efekata, kulerizaciji stripa* i posljedičnom povećanju publike, proliferaciji eskapističkih sadržaja koja se gotovo uvijek dogodi u teškim vremenima (ekonomska kriza, ratovi, smanjenje društvene kohezije unutar zapadnih nacija – država)… U konačnici ljudi žele biti spašeni. Superheroji ne spašavaju samo likove na ekranu, oni spašavaju naše živote, daruju nam dva i pol sata lišena dosade.

* Ili nerdovizaciji mainstreama. Oba termina su poprilično nezgrapna. Nezgrapan sam čovjek, šta da vam kažem.

Nitko to ne radi bolje od Batmana. Čedo Boba Kanea i Billa Fingera navuklo je svoj crni kostim sredinom prošlog desetljeća i upustilo se u avanturu rastegnutu na tri filma koja mu je donijela gotovo dvije i pol milijarde dolara, novac koji u ovom slučaju ne mjeri samo uspješnost filma na kino-blagajnama nego i njegovu kulturološku važnost. Teško je reći hoće li Nolanova trilogija za tridesetak godina imati isti status kakvog ima Godfather ili Star Wars trilogija, no teško je osporiti kako je ukorijenjenost serijala u zeitgeist nultih ostavila dubok trag na mlađe generacije filmske publike. U duba superheroja Batman je heroj broj jedan, prvi pick na draftu, numero uno. Što je poprilično zanimljivo pošto je Batman heroj s velikim brojem mana, pri čemu je njegova najveća mana to što uopće nije heroj.

Njegova borba protiv psihotičnih i vulgaris kriminalaca vođena je duboko ukorijenjenim psihološkim problemima koju na životu ne održava potreba da čini dobro već je na životu održavaju kodeksi i rituali vezani uz rane iz djetinjstva te skrivanje identiteta i samim tim samog sebe. Batman ne čini dobro zbog altruizma i empatije, on čini „dobro“* jer mu se od toga diže kurac. Bruce Wayne je vlasnik multinacionalne kompanije koja godišnje generira tri milijarde dolara profita, tri milijarde dolara koje bi, pravilno upotrebljene, sanirale veliku većinu problema u Gothamu. Wayne je u svojoj suštini zlikovac, vlasnik tvrtke koja bogatstvo stječe iskorištavanjem periferije odnosno jeftine radne snage u zemljama trećeg svijeta, čiji kemijski i industrijski odjeli nedvojbeno loše utječu ili su utjecali na okoliš i koja je u konačnici razvijala oružja za američku vojsku, dakle za uzročnike brojnih patnji diljem globusa**. Pitajte Alice Glass, pjevačicu kanadskog soničnog odreda Crystal Castles što misli o Bruceu Wayneu i nimalo ne sumnjam da će vam reći kako je tip obično đubre (iako ne znam jel žena pogledala filmove).

*Ne znam kojoj se školi mišljenja priključujete, ne znam da li smatrate da je dobro apsolutna ili relativna kategorija, ali čak i da uzmete najobičniju vanilla verziju zapadnog morala (bilo u korijenu protestantskog bilo katoličkog) ono što Batman u filmovima radi teško bi se moglo nazvati dobrim. Protuzakonito mlaćenje bad guysa na stranu, momak svako malo napravi kuršlus u centru grada koji završi milijunskom štetom na arhitekturi i infrastrukturi te nizom automobilskih nesreća (trzajne ozljede vrata i pokoja smrt zagarantirane) prouzročenih divljanjem u prometu. U usporedbi s njim Radimir Čačić je savjestan šofer.

 ** El malo debilno na ovaj način analizirati likove koji postoje samo na papiru/platnu? Ne znam, možda je. S druge strane i Bog postoji samo na papiru/platnu (u raspravu o ostalim oblicima egzistencije se ne bi želio miješati) pa ga to nije spriječilo da oblikuje dvije iljade godina zapadne kulture. Ne kažem da je Nolanova trilogija blizu Bibliji po utjecajnosti, ni blizu, al’ ne treba podcjenjivati snagu pop kulture.

Guranje Crystal Castlesa i Batmana u jedan tekst poprilično je nategnut pothvat, neki bi mogli reći glupast, no što mogu kada mi se čini da albumi kanadskog dvojca i Nolanovi filmovi o bogatom osvetniku imaju izrazito zanimljivu dodirnu točku, pri čemu ne mislim na određeno stilsko mračnjaštvo i tamu koje prožima djela iz oba kampa. Njihova dodirna točka je prije svega pogrešna percepcija. Batman je percipiran kao heroj ali on to nije. Crystal Castles su percipirani kao nihilistički too-cool-for-school bend ali oni to nisu.

Niti blizu.

Slava Castlesa ne može se mjeriti s popularnošću koji uživa milijarder iz Gothama ali ne može se osporiti kako su Alice i njen kompanjon Ethan Kath kroz posljednje četiri godine postali jako popularni i utjecajni u određenim krugovima. Oronuli leš nekoć slavnog NME-ja proglasio je Alice ikonom kula broj jedan dok ju je raspadnuti kostur nekoć slavnog Rolling Stone magazina uvrstio među deset ikona Lollapalooze, jednog od najvećih svjetskih muzičkih festivala. Slavu su stekli neumoljivim super-bučnim nastupima koji će i najtvrdokornije natjerati da se zapitaju nije li njihov kodeks o neupotrebljavanju slušnih čepića na koncertima malčice preinfantilan i isplati li se izgubiti sluh prije tridesete, nastupima tijekom kojih Alice skače po pozornici kao zapaljeni svemirski marinac ušikan  stimpackovima samo da bi se sjurila u publiku te, nošena rukama stranaca, naletjela na nekog debila koji će joj gurnuti ruku pod suknju, zgrabiti je za međunožje i završiti u bolnici raskoljene glave i slomljenog nosa nakon zasluženih udaraca mikrofonom. Glass je naizgled istinska ikona kula, osoba koja će nastupati sa slomljenim gležnjevima zato jer je boli kurac za vlastito dobro, koja ne želi trpiti publiku za koju je nimalo nije briga, koja u raideru od organizatora traži kokain samo zato jer može, koja pljuje viski po fanovima, osoba koju ništa ne jebe. Biti kul znači ne mariti, ne mariti za druge, ne mariti za ništa, a ona to savršeno odrađuje. Batman ima svoju masku. Egocentrični kulerski nihilizam maska je koju Alice Glass samouvjereno nosi na pozornici.

Začuđujuća je stoga količina empatije i altruizma koja curi iz pjesama Crystal Castlesa. Pod debelim naslagama sintetske distorzije, neugodnih uboda hladnog zvuka i sumanutih ritmova, zvučne maske koju kreira Ethan Kath, smješteni su bolni osjećaji žene prestravljene svijetom u kojem živimo. Treća ploča Crystal Castlesa koja se nekidan rasprostranila webom spomenik je humanosti kakvog bi najbolje bilo usporediti s pločom s kojom nema apsolutno nikakvih soničnih dodirnih točaka, s „In The Aeroplane Over The Sea“, remek-djelom Neutral Milk Hotela na kojem je autor Jeff Mangum kanalizirao sve one osjećaje groze, boli i nenadoknadivog gubitka iskovanih u zvjerstvima Drugog svjetskog rata. Za razliku od Mangumove, patnja Alice Glass nije precizno uobličena u lijepim i upečatljivim stihovima koji se urezuju u pamćenje, ali ona je iskrena, nedvosmislena i jasna te je posvećena žrtvama današnjice – njeni stihovi, iako ne konkretni, ocrtavaju mlohave udove djece ugušene bojnim otrovima u sukobima na Bliskom Istoku, radnike u tvornicama u jugoistočnoj Aziji čija fizionomija podsjeća na Birkenau i Dachau i Treblinku, na žene u Africi iskrivljenih leđa od nehumanog rada u poljima, na silovane djevojke iz velikih američkih gradova na koje dio društva svaljuje krivicu za grozotu koja im je nanesena. Castlesi maskiraju svoje emocije, no nakon nekoliko slušanja one izlaze na površinu i, bar u mom slučaju, nose sve pred sobom. Ono što posebno razoružava, što me ubija, što me tjera da se topim je majčinski, zaštitnički osjećaj kojeg Alice, djevojka koja je sa 14 godina pobjegla od doma, koja nimalo ne mari za sebe, koju fanovi hvataju za međunožje i kradu joj suknje na živim nastupima, ta naizgled duboko sjebana mlada žena, gaji za žrtve suvremenog svijeta. „I’ll protect you from all the things I’ve seen“, kaže i, premda se prijeti i divlja i trese glavom, zvuči kao da ne vjeruje u to, zvuči kao da šapuće riječi bolesnom djetetu koje joj se zavuklo u naručje samo kako bi smirilo i sebe i njega.

Alice Glass je superjunakinja kakvu Gotham treba. Alice je superjunakinja koja neće riješiti stvari zato jer nije multimilijarder koji se oblači u šišmiša, ali koja može ukazati na njihovo postojanje. Aktiviste odbacujemo sa srdačnim cinizmom i dubokim podsmjehom i kolutanjem očima ne samo zato što bi nam prihvaćanje njihovih postulata umanjilo užitak u novim tenisicama i komadima robe i mobitelima i elektronici nego i zato jer izgledaju* kao prljavi hipiji koji bulazne pizdarije, kao likovi na koje ne treba obraćati pozornost, kao ljudi koji najčešće i nisu ništa drugo nego licemjeri koji su postali aktivisti iz mode, da bi impresionirali nekog ili se pobunili protiv roditelja i okoline ili štatijaznamšta. Alice je aktivist, no nju ne možete ignorirati. Ona je superjunakinja čija je supermoć kulerština. Kada govori, premda govori ono što baš i ne želite slušati, čut će te je. Alice Glass je junakinja kakvu ovaj naš crni svijet zaslužuje.

*Izgled vara. Ponekad.

Poslušajte album. Javite se na fejs. Budite dobri. Pozdrav.

Laku Noć Ivane Kušane

Zlatan – Guliver u zemlji Liliputanaca

Prvi gostujući tekst na blogu. Nije mi običaj, neće ni postati, no Saši Čobanovu su odbili objaviti krasan tekst o krasnom Zlatanovom golu u jednim dnevnim novinama, pa ću to napraviti ja. Iako se moji stavovi ni blizu ne poklapaju sa stavovima iznesenim u tekstu, to nije bitno. Uopće. Uživajte.

Ni s kim se povijest nije tako pošalila kao što se pošalila s Engleskom. Naravno, o nogometu pričam. Njihovom čedu. Bezobraznom i nezahvalnom derištu koje se davno odmetnulo od materinih skuta i ko za vraga, kao da mu to nije bilo dosta, neutješnim roditeljima i dan danas ne prestaje nabijati sijede. Englezi su kao što je poznato svima izumili nogomet, postavili mu pravila, učinili ga opipljivim te mu, poput Geppetta Pinocchiu udahnuli život i poslali ga van, na ulicu, preko granica, kao poklon svijetu od tada najveće sile svijeta. Nisu ni slutili da će se taj nogomet, baš poput drvenog lutka iz te krasne bajke vrlo brzo odmetnuti i oteti se kontroli.

Povijest engleskog reprezentativnog nogometa je povijest prepuna razočaranja, neispunjenih očekivanja, pa čak i blamaža.

Ipak, neki od njihovih poraza već sada se nazivaju povijesnima i većima od same igre, a neki od golova što su ih primali, eh da…Onaj Maradonin je već službeno bio proglašen golom stoljeća, a gol koji ga je Englezima u srijedu, 14. studenog 2012. u Stockholmu zabio Zlatan Ibrahimović mirne duše može konkurirati za gol tisućljeća. Igrala se sudačka nadoknada, a rezultat je bio 3:2 za Švedsku. Sva tri gola za domaćina, sva tri posve različita zabio je Zlatan Ibrahimović. Očito mu to nije bilo dovoljno te je onim sretnicima koju su hodočastili na tu utakmicu želio priuštiti remake svadbe u Kani, čudo koje će postaviti nove parametre u shvaćanju i nogometne igre kao takve i individualnog učinka pojedinca. Naime, engleski vratar Joe Hart je istrčao je izvan šesnaesterca i glavom odbio jednu dugu loptu. No, na svoju žalost, a na sreću svih onih koji vole nogomet i vole sve što je lijepo, na tridesetak metara od gola, iskosa, loptu je dočekao Zlatan ibrahimović te ju sasvim neočekivano(hm, jest klinac moj neočekivano) škaricama napucao prema golu. I tu je vrijeme stalo. Ta lopta je baš kao onaj asteroid koji je prije tko zna koliko milijuna godina pao na Yucatan i pobio dinosaure, promijenila povijest. Da, vrijeme je stalo, a ta je lopta putujući prema engleskim vratima sekundama, satima, godinama, rušila kao kule od pijeska sve mitove koji su u nogometnom svijetu do tada postojali. Sve legende postajale su obične priče, a svi velikani postajali su obični patuljci. Tim udarcem Zlatan je ubio nogomet, a zatim ga iznova porodio. Nakon šta je onog vrućeg poslijepodneva 1994. Yordan Lechkov poslao Nijemce kući, a Bugarsku odveo u senzacionalno polufinale SP, veliki Hristo Stoichkov se u euforiji drznuo reći: ‘’Bog je Bugarin’’. Ne, Bog nije Bugarin kako kaže Hristo, niti su Božanstva Springsteen ili Strummer kako nam godinama tumači Aleksandar Dragaš. Od srijede, 14. studenog godine gospodnje 2012., Bog je nesumnjivo sin Šefika i Jurke Ibrahimović, prorok čija su čuda i mene, zadrtog nevjernika prisilila da shvatim da postoji i nešto više.

Svaka čast i Bergkampu i Maradoni i Marku Van Bastenu, bilo je divnih golova, nije da nije, ali ovo je gol na koji se čekalo da se njime poslože kockice mozaika apsolutnog savršenstva.

A postigao ga je baš on, nogometaš čiju golovi su već više puta trusili zemljinu koru

i pomicali granice mogućeg. I granice estetski divnog. Da bi uživao u njegovim golovima, ne moraš nužno voljeti nogomet. Dapače, možeš biti prema njemu totalno nezainteresiran, no moraš imati smisla za lijepo, biti esteta i znati prepoznati. Njegovi potezi i golovi su umjetnost. Gol Bredi u dresu Ajaxa, gol Italiji na EP 2004, gol Francuskoj ove godine na EP ili nedavni gol petom Olympiqueu iz Marseillea u dresu PSG su zapravo čisti postmodernizam. Golovi koji ruše granice između sporta, popularne kulture i visoke umjetnosti.

 

Otkako se Zidane ostavio nogometa, Zlatan Ibrahimović je možda posljednji potomak izumrlog nogometnog plemstva iz romantičnih crno-bijelih vremena. Nogometaš ostavljen sam na vjetrometini da brani ono što je vrijeme usisalo i koji poput Atlasa nosi na svojim leđima nogomet koji smo nekada voljeli. Nogomet iz vremena tankih stativa i nogomet u kojem treneri nisu bili veće zvijezde od svojih igrača. Da, čini mi se da je ostao samo još on koji uporno juriša na vjetrenjače, koji svojom improvizacijom, talentom, nepredvidivošću ruši sve te šablone odvratno dosadnog labaratorijskog play station nogometa kojeg igra danas Barcelona, a kojem nažalost mnogi teže.

Zlatan nikad neće osvojiti SP niti će vrlo vjerojatno povijesne knjige pisati o njemu kao što su pisali o Peleu, Maradoni i kao što će sutra valjda pisati o Messiju. Neće. Neka. Baš me briga. Za mene je Zlatan najveći jer nitko ne udara loptu poput njega i nitko ne korača nogometnim terenom poput njega. Nitko ne zabija poput njega. Gledajući ga, ja sam sretan, a sretan je garant bio i onaj engleski branič koji nije stigao loptu koja se nakon leta po nogometnoj prošlosti spustila u englesku mrežu. Sretan je, jer mu je taj gol omogućio da i on postane dio povijesti.

Saša Čobanov

Ritual u Laibachu

Još uvijek se sjećam mirisa ljeta u sobi na Braču. Nikakve kadulje, nikakve lavande ni morski povjetarci puni soli, borovina ni bugenvilje u cvatu, ti su mirisi ostavljeni na pragu kuće da stvaraju okvire tuđim pijanim noćima. Miris ljeta bio je, tih nekoliko glupih godina, miris zagrijanog računala koje polako siše kilobajte s bezgraničnih stepa interneta.

Bila su to čudna vremena za opsesivne muzičke geekove u kojima su pržilice koštale kao danas čitava računala  a CD-ove ste naručivali od dugokosih pirata koji su vas čekali u trajektnoj luci u Splitu naslonjeni na haubu svog bijelog Yuga, vremena u kojima su se kazete Nicka Cavea presnimavale na doubledeckerima s iskrivljenom iglom koju je trebalo ispraviti prije svake upotrebe, vremena u kojima ste znali sve o čudnim škotskim bendovima i o procvaloj karlovačkoj sceni iako nikada niste čuli ni jedan ton kojeg su ti bendovi proizveli.

Prištekan na izvor muzike 56kbps modemom i čudesnim algoritmima Kazaae dvadeset sam dana gledao kako se zelena linija polako puni samo kako bih čuo New Paths To Helicon pt. 1 i njenih osam minuta polako izgrađene prelijepe buke. Prvi susret s post rockom, često prezrenim i jako širokim terminom u koji možete ugurati sve i svašta ako muzici malko uvučete trbuh, bio je uistinu nezaboravan i potresan a svi oni tekstovi o dupinima na Marsu i zvijezdama i noćnoj vožnji dobili su smisao. Gledanje preko mračnih voda kanala u svjetlima ocrtanu liniju dalmatinske obale dobilo je svoj savršeni soundtrack.

Unatoč tome što se post – rock, u svoj svojoj širini, poprilično izlizao kroz posljednjih desetak godina, mumificiran klišeima i kanonima, emocionalna spona između mene i takve muzike užasno je jaka da ću sa zanimanjem poslušati svako novo izdanje i pogledati što je moguće više koncerata. Nije čudno što nisam mogao dočekati da skoknem do Ljubljane koju su okupirali rodonačelnici žanra Godspeed You! Black Emperor i australski manijaci Dirty Three. U slabo osvijetljenoj utrobi velike dvorane Kina Šiška, prostora koji je ono što Tvornica Kulture nikada neće biti, svjedočili smo pročišćavajućem ritualu i jednom od najboljih koncerata godine.

Dirty Three su otvorili vrata večeri. Mick Turner se predstavio kao kičma benda koji čvrsto strukturiranim temama daje okosnicu osmominutnim pjesmama i poput industrijski jakog lijepila obuzdava entropiju ostatka sviračke jedinice. Jim White je dokazao kako je on srce ekipe; talentirani bubnjar čiji razvedeni, na-momente-jazz ritmovi izbijaju u prvi plan i zapanjuju one slušatelje koji uspijevaju svrnuti oči i pažnju s čudesne pojave Warrena Ellisa. Ellis je istinski rokenrol maestro, čovjek koji je prošao i Bad Seedse i Grindermen i sviranje po ulicama Europe i Australije i koji čini lice i dušu Dirty Threeja, karizmatik koji bi za tili čas mogao oformiti religijski kult kada bi mu to bio đir. Ellis izgleda kao čarobnjak iz Disneyevih crtanih, visok, mršav, bradat, proćelav i dugokos, razdrljene hipnotične košulje i dlakavih prsa na kojima se lelujaju zlatni privjesci i amajlije, energičan, nabrijan, lud, lud, lud. Njegova objašnjenja pjesama o hvatanju čitavog svijeta u majicu punu sira i Justinu Bieberu koji snima reklame za akne* tjerala su publiku na smijeh (to što smo kasnije saznali kako se radi o uvježbanim komadima malkice su ih potamnjela, al šta sad), dok su njegovi ispadi na violini, high kickovi, zmijska izvijanja i nekontrolirana urlanja centrirala pažnju u jednu jedinu točku. Ellis je istinski čarobnjak, šaman, virtuoz koji bukom liječi nagomilane probleme modernog života; u Laibachu nam je isporučio poštenu dozu svoje medicine. Kupio me u potpunosti kada je bijesno pljunuo u svoju violinu da bi je dvije sekudne kasnije brižno obrisao i prislonio je na rame. Dirty Three predstavili su se kao bend koji ujedinjuje tri različite osobnosti koje djeluju u ljekovitoj simbiozi i bilo mi je malkice žao kada su završili svoj nastup nakon pedesetak minuta jako dobre svirke.

* Objašnjenja koja su me malkice podsjetila na frontmana FOTL-a Andya Falkousa, iako nisu imala onu jezgrovitost i ciničnost koja Falca čine najboljim stand-up komičarom među svim muzičarima planeta.

Dirty Three su djelovali kao bend koji ima jasnu hijerarhiju, podjelu zadataka, kao bend u kojem se zna tko je glavna faca, tko je vozač a tko je motor, kao bend koji osvaja na forcu i na karizmu, kao punokrvni rokenrol bend koji ne svira rokenrol pjesme ali postiže sličan učinak. Godspeedi su pokazali da su potpuno drugi par postola. Osam lica, teško prepoznatljivih na zamračenoj pozornici kina, stopila su se u jedno. GY!BE su kolektiv i u svojoj filozofiji i u svojoj svirci, kompaktan sustav kojem ne treba čarobnjak poput Ellisa zato što sva čarolija proizlazi iz glazbe. Kanađani su proveli više od dva sata svirajući komade i komadiće svojih dugačkih pjesama koje je najlakše bilo razdvojiti na dvije kategorije. Mutni i spori droneovi, debeli komadići nefokusirane buke činili su prvu kategoriju koja je služila pražnjenju uma. Umjesto da se skoncentriram na video-projekcije na kojima su se izmjenjivale fotografije ratnih užasa s komadima cenzurirane korespondencije zatvorio sam oči i razmišljao o oblacima ispunjenim mjesečinom i sličnim stvarima o kojima razmišljam dok slušam drone bendove. Drugu kategoriju činile su čvrsto strukturirane pjesme koje su ulijetale u netom ispražnjen prostor i polako se gnijezdile ispunjajući ga od vrha do dna. Gustoća, sadržajnost, kompliciranost i preciznost izvođenja kompleksnih komada kao što su Static, East Hastings, Moya i Mladic ubila bi me čak i da nije bilo te proklete emocionalne komponente koja me u potpunosti dotukla. GY!BE su majstori eskalacije zvuka, bend koji u jedan čas može zvučati tako prokleto zlo i odmah vas podsjetiti kako je post – rock u svojoj duši metal, da bi par minuta kasnije zvučao tako smireno i lijepo, kao cvjetna livada na kiši. Violine, basevi, gitare, bubnjevi, sitni komadići elektronike koji su tako fino i suptilno naglašavali osovine pjesama, sve su stapale u jedno, poput pročišćavajuće rijeke zvuka koja ispire sve probleme. Slušanje Godspeeda bio je ritual, iznimno subjektivan događaj, mentalno čišćenje koje me učinio sretnim.

Kada sam se vratio u Zagreb, još uvijek pod dojmom savršene muzičke večeri, nisam vidio dalmatinsku obalu i svjetla u daljini, niti sam ih trebao vidjeti. Muzika konzervira stvari. Bilo je dovoljno zatvoriti oči, odvrtiti film s koncerta i vratiti se još jednom u ljeto provedeno  u čarobnom svijetu muzike nezgrapnog imena.

 

Fejs. To je sve.

Uvod u NBA 2012/13: Zapad

Zapadna konferencija spremna je za još jedan ludi maraton čiji će se ishod odlučivati tek dvjestotinjak metara prije cilja. Gotovo sve momčadi na Zapadu imaju se pravo nadati plasmanu u doigravanje, no u njega će se uvući samo 8 ekipa. Pas mater, zar ne?

15. New Orleans Hornets

 

Postoje trenuci u kojima vam se sve poklopi, u kojima vam baš sve ide od ruke. Nisu česti i zato u njima treba uživati. New Orleans Hornetsi su definitivno uživali u postsezoni koju smo nekidan stavili iza sebe. Ne samo da su prvim izborom drafta izabrali Anthonya Davisa, mulca za kojeg su svi uvjereni da će postati NBA zvijezda, makar u obrani, nego su pronašli novog vlasnika nakon godinu dana strepnji i straha o napuštanju New Orleansa. Novi vlasnik Tom Benson važna je figura u njuorleanškoj zajednici, a navijači Hornetsa mogu se nadati da će njihov klub pod njegovom vlasničkom kapom ostvariti iste rezultate kao i Saintsi koji su s Bensonom na čelu osvojili Super Bowl prije par sezona.

Problem je što Hornetsi još uvijek nemaju svog Drewa Breesa, superstara koji može prosječnu momčad učiniti neranjivom. Anthony Davis bi to mogao postati kroz dvije ili tri ili četiri sezone, no prije toga će morati proći žrvanj prilagodbe na NBA uvjete. Davis je snažniji nego izgleda, krakat je, može blokirati šuteve i unutar reketa i van njega te bi na papiru mogao igrati i na četvorci i na petici, no odgajati ga za bilo koju ulogu osim one franchise centra nema nikakvog smisla. Nauče li ga osnovama igre leđima, iskoriste li solidan rad nogu i nadograde li ga s par dobrih finti, poboljšaju li solidan horok kojeg je teško blokirati zbog Davisovih bolesno dugačkih ruku Unibrow bi mogao postati ne samo briljantan defanzivac koji razumije kuteve igre, koji se izvrsno rotira i koji pokriva jako puno terena nego i vrstan ofenzivni igrač sposoban poentirati i solidnim šutem s poludistance kojeg je pokazao na koledžu i iz blizine u gužvi. Trener Monty Williams, koji je lani izvukao defanzivni maksimum iz limitirane i ozlijeđene momčadi, trebao bi ga čim prije gurnuti u sredinu, staviti mladog Ryana Andersona na četvorku i Robina Lopeza i njegovu lavlju grivu gurnuti na klupu gdje im je i mjesto.

Davis i Anderson trebali bi ostati članovi New Orleansa kroz sljedeće četiri sezone i zato je jako bitno da čim prije razviju kemiju. Na papiru si savršeno komplimentiraju – Davis kao klasični centar koji dugim rukama i okretnošću nadoknađuje ispodprosječnu visinu, Anderson koji vas visinom i preciznim šutem iz vana tjera da zaboravite na limitirane fizikalije. Ryan nije samo snajperist koji će širiti teren za svog centra i za ulaske bekova i krila nego je i iznimno spretan skakač koji pravilno procjenjuje kada treba uletjeti u reket i pokupiti loptu. Jest da Anderson i Davis izgledaju kao dvije krakate bogomoljke sa svojim dugim rukama i mršavim tijelima i gustim obrvama i blesavim bradicama, no  ovaj dvojac je odlična baza za budućnost Hornetsa.

Naravno, od šampionskih aspiracija kroz tri – četiri sezone neće biti ništa ukoliko Eric Gordon ne zaigra na All – Star razini. Ako uopće zaigra. Gordon je prije dvije sezone izgledao kao igrač koji može sve, kao vrlo dobar šuter koji agresivno napada obruč, zabija se u reket, dijeli lopte, pogađa slobodna, igra kvalitetnu obranu, sve sve sve. Problemi s ozljedama spriječili su ga da uđe u All – Star utakmicu i lako bi mogli pokopati njegovu mladu karijeru. Gordon još uvijek nije odigrao punu NBA sezonu, a neće je odigrati ni ove godine. Hornetsi se potajno nadaju hvatanju osmog mjesta Zapada, što je realistično koliko i moja dječačka nada da jednog dana izumim vremenski stroj, vratim se u prošlost i zbarim Natalie Wood. S obzirom da se Gordon još uvijek nije oporavio od ozljede koljena, s obzirom da je aut do daljnjega jer oporavak ne napreduje po planu, s obzirom da bi Hornetsima pasala još jedna slaba sezone najpametnije bi bilo Gordona staviti na led, dati mu dovoljno vremena da se odmori i uključiti ga u ekipu krajem sezone da razvije kakvu – takvu kemiju sa svojim suigračima. On, Davis i Anderson zajedno s još jednim visokim pickom i jednim slobodnim igračem kojeg će moći potpisati nagodinu kada prosječnim igračima isteknu ugovori mogli bi činiti bazu šampionske momčadi.

Ostatak ekipe iskoristit će ovu sezonu kao audicijsku. Samo je ovaj trojac siguran za budućnost, ostali igrači su spremni za otpis. To uključuje i Al – Farouq Aminua kojemu ističe ugovor i koji se mora nametnuti kao vrsni stoper na krilu. Aminu je brz i okretan i razumije obranu jedan na jedan. Njegov problem je što je u napadu koristan kao televizor na kongresu slijepih. Aminu bi se mogao razviti u solidnog slashera zahvaljujući impresivnoj građi i solidnoj brzini, no napredak će morati doći već ove godine ukoliko želi ostati u New Orleansu. Sličnu audiciju prolazit će i već spomenuti Robin Lopez koji ima visinu za NBA centra ali mu je igra dosta šuplja i Grievis Vasquez koji bi želio ostati na poziciji startera. Vasquez je jeftin, kvalitetan plej sa solidnim razumijevanjem košarkaške igre, pravi razigravač koji možda nema sjajan dribling i koji ne može na svoju ruku stvoriti višak za suigrače ali koji ih zna dovesti do mjesta na terenu s kojeg najlakše šutiraju. Hornetsi definitivno računaju na mladog Venecuelanca u budućnosti, samo je pitanje hoće li ga gurnuti na klupu ili će ostati starter.

Čovjek koji bi mu ove sezone mogao oteti mjesto zove se Austin Rivers. Sin Doca Riversa je klasični combo bek kojem ipak nešto bolje ide zabijanje nego razigravanje, zbog čega bi trebao biti osuđen na klupu sve dok je Eric Gordon u momčadi. Još uvijek mi nije jasno zašto su Hornetsi draftali baš njega u dubokom draftu kada na istoj poziciji igra najbolji igrač njihove momčadi no čini se da su vidjeli nešto više od mene. Iskreno, Rivers me nije pretjerano impersionirao svojim igrama za Duke te mi je često djelovao kao klasni koledž igrač koji u NBA-u nikada neće biti ništa više od čovjeka za zaokruživanje rotacije, no lako je moguće da se varam i da će se Rivers razviti u zvijezdu. Nešto slično ne možemo očekivati od rookieja Dariusa Millera koji nije bio zvijezda ni na koledžu, ali ono što možemo očekivati je da se njegova solidna all – around igra lijepo preslika na NBA razinu. Rivers, Miller i mladi Xavier Henry koji nikako da dobije šansu pokazati što zna trebali bi činiti bazu solidne klupe New Orleansa. Solidne za par godina doduše, jako tanke ove sezone.

Ta tanka klupa je ono što će pokopati Hornetse kroz sezonu. Rivers, Miller, Henry i bekap plej Brian Roberts su redom neiskusni igračima, o limitiranom Robinu Lopezu smo već sve rekli, Hakeem Warrick je i dalje prosjačka verzija Tyrusa Thomasa i letjet će iz momčadi čim mu ugovor istekne, Roger Mason Jr. je s razlogom proveo dobar dio svoje karijere u D-Leagueu, dok je jedina prava faca borbeni Jason Smith koji ne samo da će se potući pod koševima nego će vam dati nekoliko krasnih pick and pop akcija u svakoj utakmici.

Tanka klupa, neuigranost, neiskustvo i ozljede pokopat će i ovu sezonu Hornetsa, no ništa zato. Talent je tu i treba ga razvijati u novonastalom okružju stabilnosti. Budućnost je svijetla, vrijeme Hornetsa tek dolazi.

14. Phoenix Suns

 

Teško je ostati bez identiteta, naročito kada provedete dobar dio života gradeći ga. Pretvarate se, eto, da ste pošten pop, dušebrižnik naroda, vodite mise, skupljate donacije za popravak zvonika, odrađujete bolesnička pomazanja iako vam se gade stari ljudi, hvalite kolače nadobudnih domaćica iako ne valjaju kurca i sav taj vaš posao, vaš identitet poštenog svećenika padne u vodu nakon što se otkrije da susjedu gastarbajteru karate ženu. Šta se može.

Phoenix Sunsi ostali su bez identiteta tijekom predsezone kada su odlučili pokloniti posljednju šansu živućoj legendi Steveu Nashu da osvoji svoj prvi prsten u dresu Lakersa. Steve Nash je tijekom proteklih 7 sezona personificirao Phoenix. Stevan nije bio samo najveća zvijezda Sunsa, on je bio sistem, on je bio igrač koji je određivao izgled momčadi koja se prilagodila njegovom run ‘n’ gun, „ubijaj u napadu – ko jebe obranu“ stilu. Phoenix je izgradio identitet kvalitetne i užasno zabavne momčadi koji je polako kopnio zahvaljujući grozomornim potezima front officea koji se polako rješavao igrača poput Joea Johnsona, Shawna Mariona i Amarea Stoudemirea, birajući uvijek jeftiniju opciju, ostavljajući samo jadnog Nasha da igra sa skupinom solidnih, ali ne pretjerano kvalitetnih igrača. Nashevi Sunsi sada su mrtvi i ova momčad treba pronaći novi identitet ukoliko se misli takmičiti na prekrcanom Zapadu. Ova sezona pomoći će im u traženju, ali teško da će okončati potragu.

Problem je što nitko u Phoenixu ne želi ni spomenuti rebuilding. Njihov vlasnik Robert Sarver pokazao je da više voli brojiti pare nego sarmu kusati zbog čega su Sunsi uložili pare u zvučna imena koja će navijačima zamazati oči i natjerati ih da kupe godišnje karte i par dresova. Sunsi imaju roster sastavljen od solidnih profi igrača koje ne možemo nazvati zvjezdama i mladih, nedokazanih i/ili suludih igrača koji mogu voditi ekipu od pobjede do poraza i natrag u samo nekoliko dana.

Umjesto da krenu u rebuilding spičkali su novce na Luisa Scolu, sjajnog i ultra – potcijenjenog veterana koji bi mogao pomoći šampionskoj momčadi* ali koji će na dno Zapada osuđenim Sunsima samo oteti prostor pod salary capom, i Michaela Beasleya, negdašnji drugi pick drafta čiju su karijeru zasjenili problemi s lakim drogama, stavom i općim nerazumijevanjem košarke kao timske igre. Okej, nije strašno, ugovori im ističu za dvije sezone i lako je moguće da se Sarver odrekne obojice, naročito Beasleya čije konstantno pričanje sa samim sobom za vrijeme utakmica i uzimanje retardiranih šuteva s poludistance izluđuje i suigrače i trenere, ali nije mi jasno zašto su ih uopće Sunsi uzimali osim da prodaju par karata više. Ne bi li bilo bolje da su njihova startna mjesta povjerili mladim i nedokazanim igračima kako bi otkrili mogu li na njih računati u budućnosti i istovremeno osigurali posljednje mjesto na Zapadu i visok pick na draftu? Pah.

*Kad ne bi bio stalno ozlijeđen, jel. Čemu ovo? Zašto? Scola je propustio manje od 20 utakmica u karijeri, kao što je to čitatelj Ivan Rubčić lijepo primjetio na fejsu. Mea culpa, izvinjenje Scoli i svim ljubiteljima dugokosog majstora post-upa.

 Dovođenjem Scole i Beasleya Phoenix je složio solidnu startnu rotaciju koja bi se mogla boriti za osmo mjesto Zapada kada bi ostala zdrava, a ostatak konkurencije posrnuo pod teretom ozljeda. Marcin Gortat se razvio u odličnog pick ‘n’ roll igrača koji kvalitetno štiti reket, Jared Dudley je klasični glue – guy koji drži momčad na okupu odrađivanjem prljavog posla i u napadu i u obrani dok će Goran Dragić konačno dobiti šansu odigrati punu sezonu kao starter i konačno pokazati koliko vrijedi. Dragić je tijekom svoje karijere bio užasno nekonzistentan, no lani je zablistao nakon ozljede Lowrya u Rocketsima pa se Sunsi nadaju da će dio forme prenijeti i u ovu sezonu.

Sklonost ozljedama pojedinih igrača, šupljoglava igra drugih, tanka klupa i ispodprosječna obrana na kraju će pokopati Sunse. Već su ostali bez Channinga Fryea koji je tricama širio teren. Frye će vjerojatno propustiti čitavu sezonu zbog problema sa srcem a njegovu ulogu pokušat će odraditi mladi Markieff Morriss koji može pogoditi s poludistance ali kojeg bi bilo bolje nastaviti razvijati kao post – up igrača. Dolaskom Gorana Dragića i potpisom precijenjenog Sebastiana Telfaira minute će izgubiti talentirani rookie Kendall Marshall koji bi kroz par godina mogao za Sunse raditi ono što Rondo radi za Kelte, samo što izgleda neće dobiti šansu. Wesley Johnson bi trebao biti udarna igra s klupe, samo što to neće biti – u par mršavih sezona u Wolvesima nije pokazao ni milimetar napretka, ni mentalnog ni fizičkog ni statističkog. Shannon Brown će nastaviti igrati igru koja izgleda spektakularno kada gledate hajlajtse ali koja tijekom utakmice više šteti nego koristi ekipi, a lako je moguće da čovjek dobije minutažu kao starter što me tjera da škrgućem zubima i mašem stisnutom šakom od bijesa.

Enivej, Sunsi nisu dobra momčad. Sunsi nemaju identitet, nemaju superstara, nemaju brutalno loš roster da završe na dnu i dobiju top pet pick (jer čak i pretposljednje mjesto Zapda može i mora biti bolje od posljednja tri ili četiri Istoka) i nemaju jasnu vizuru budućnosti. Osim prodavanja ulaznica kroz osrednjost.

13. Sacramento Kings

Sacramento Kingsi su nam lani priredili krasnu malu predstavu koja je još jednom dokazala kako talent ne vrijedi apsolutno ništa ukoliko pojedinci nisu sposobni igrati košarku unutar određenog sistema ili filozofije igre, a ove sezone su nam spremili reprizu. Momčad puna crnih rupa, beskrajno talentiranih sebičnjaka i neiskusnih me – first igrača suočena s neizvjesnom budućnosti u Sacramentu iz kojeg bi osiromašena braća Maloof tako žarko željela uteći lako bi mogla potonuti do dna Zapada. Po tko zna koji put u zadnjih pet godina.

Kingsi možda neće biti dobra ekipa, al’ bit će ih jako zabavno gledati. Njihova mladost, sebičnost, divlja igra u napadu, šlampavost u obrani i konstantno svađanje sa sucima kombinirano s nevjerojatnim individualnim talentom trebala bi fascinirati navijače. DeMarcus Cousins, njihov najbolji igrač i jedan od najvećih potencijala lige, savršeno utjelovljuje sve što Kingse čini Kingsima. Cousins je izbrušena low – post zvijer koju je izuzetno teško zaustaviti kada primi loptu na niskom bloku zbog kombinacije snage, okretnosti i brzine i jedini razlog zašto ne dominira reketom i upisuje 22 – 13 prosjeke je njegov osobni kretenizam. Ispričavam se, znam da nije politički korektno i da bi trebali naći bolju riječ za to, ali ja je ne znam. Eto. Mislim, čovjek ubija svaki put kad se nađe blizu, ali i dalje preferira svoj solidni ali ne i sjajni šut s poludistance koji bi mu prije svega trebao služiti kao backup oružje a ne kao glavni dio arsenala. Jedan je od najboljih skakača lige, pogotovo u napadu, ali nekad mu se jednostavno neda. Cousins kao da pati od bipolarnog poremećaja pa čas izgleda kao da ga boli kurac i za momčad i za košarku i za sve u svemiru da bi već u drugom trenu ulijetao sucima u lice, svađao se s protivnicima, psovao trenera i mlatio sve pred sobom. Tip je franchise centar kojeg od apsolutne dominacije i Hall of Fame karijere dijeli pomirenje sa samim sobom i prihvaćanje kolektiva kao jedinog mogućeg okruženja za građenje individualnog uspjeha.

Njihov drugi najtalentiraniji igrač, svestrani Tyreke Evans, ne pati od takvih problema ali ne posjeduje ni takav talent. Evansov najveći problem je što nije pokazao nikakve znakove napretka u odnosu na svoju rookie sezonu, pri čemu je razvio ogromne zdrastvene probleme sa stopalima koji bi mu mogli skratiti karijeru. Kada je zdrav Evans fascinira jako lijepom kombinacijom šuterske i slasherske igre, solidnim driblingom i snagom koja mu omogućava da finišira u gužvi, no isto tako jasno pokazuje sve svoje probleme koji uključuju neinspiriranu igru u obrani i nesposobnost igranja bez lopte u napadu zbog čega mnogi dovode u pitanje njegovu košarkašku inteligenciju. Tyreke je osuđen da ostane košarkaški poluproizvod, neizbrušeni dijamant, košarkaš koji igra u nizovima, bez konstante zbog čega je njegov učinak na momčad na kraju istovjetan Cousinsovom, iako su im metode različite.

Šteta, jer kada bi Kingsi i njihov novopečeni trener Keith Smart* odgojili Cousinsa i Evansa u igrače Sacramento bi imao sjajnu bazu za sastavljanje vraški dobre playoff momčadi, naročito kada uzmemo u obzir da na rosteru imaju još dva mlada potencijala. Isaiah Thomas zapravo i nije potencijal nego punokrvni combo bek koji je zabljesnuo u svojoj rookie godini izrađivanjem šuteva za sebe i za suigrače te se nametnuo kao stalni član rotacije, igrač kojeg je jednostavno gušt gledati kada dobije priliku. Sumnjam da će se Thomas Robinson, njihov prvi pick ovogodišnjeg drafta, nametnuti odmah u prvoj sezoni zato što ni na koledžu nije briljirao u napadačkoj igri, ali sjajan skakački učinak i sposobnost kontrole lopte u driblingu čine ga opako dobrim potencijalom za budućnost.

*Smart je dobio šansu nakon što su Kingsi odjebali umišljenog Westphala i napravili su dobar potez. Smart je malo popustio uzde, dao više kreativnosti mulcima i dopustio im da igraju run’n’gun koji na kraju nije bio efikasan, ali je bar bio donekle zabavan za gledanje.

Robinson će sezonu započeti na klupi prepuštajući startno mjesto ispoliranom i korisnom Jasonu Thompsonu koji bi lako mogao biti treća najbolja opcija u napadu za Kingse kada ga ne bi koristili za prljave poslove. Petorku će po svemu sudeći zaokruživati James Johnson koji je pristigao iz Toronta i koji nema što raditi kao starter u ozbiljnoj momčadi, no Kingsi su ostali fascinirani njegovim tjelesnim predispozicijama pa su ga gurnuli na poziciju startera računajući da je, ovako neiskusan i neispoliran, ionako bolji od ostarjelog Francisca Garcie, precijenjenog Johna Salmonsa i istrošenog Travisa Outlawa*.

*Koliko love Kingsi troše na tri stara igrača koje niti jedan navijač Kingsa ne želi vidjeti na parketu?  17 milijuna dolara. I tako još dvije sezone. Kad si glup onda si glup.

Klupa nije duboka iako na njoj sjede borbeni centar Chuck Hayes, nekonzistentni šuter Marcus Thornton koji može zabiti 2 ili 22 koša ovisno o večeri i super-brzi plej Aaron Brooks koji je završio svoju kinesku epizodu. Mogli bi još spomenuti Jimmera Freddettea, no čemu spominjati igrača koji nije prenio svoje tricaške sposobnosti sa faksa u NBA i koji vjerojatno igra najgoru obranu lige? Čemu uopće spominjati klupu kada je startna rotacija dovoljno neizbalansirana i nezrela da Sacramento izbaci iz utrke za doigravanje. Čemu uopće spominjati igrače kada je atmosfera u klubu toliko zatrovana, toliko puna straha od prodaje kluba i od preseljenja da se u njemu uopće ne da raditi? Čemu uopće spominjati Kingse? Dragi su mi, al bojim se da i ovaj put ostaju na dnu.

12. Houston Rockets*

*Ovaj dio teksta napisan je prije prve utakmice Rocketsa.

Sjedim, grizem nokte i mislim. I nikako ne mogu odlučiti koga da stavim na dvanaesto mjesto Zapada. Svih petnaest ekipa ima šansu uću u playoff, no iskreno sumnjam da će Hornetsima, Kingsima i Sunsima to poći za rukom osim ako, ne znam, potres sravni Los Angeles sa zemljom, Salt Lake City nestane u požaru seksualne revolucije među mormonima a Texas napadnu vanzemaljci. No sljedećih 12 momčadi s pravom se imaju nadati plasmanu u playoff. Jedini razlog zašto Rocketse guram na dvanaesto mjesto konferencije je njihovo igračko i trenersko neiskustvo.

Neiskustvo automatski znači mladost, a mladost automatski znači budućnost. Rocketsi su sastavili ekipu u kojoj niti jedan starter nema preko 26 godina* zbog čega se imaju pravo nadati da će za dvije ili tri sezone razviti ekipu koja bi mogla postati konkurent za naslov. Taj plan doduše ima dva problema:

a) mladići Rocketsa su poprilično skupi a samo jedan od njih ima dovoljno talenta da se razvije u superstara

b) GM Daryl Morey se pokazao kao jedan od najnestrpljivijih menadžera lige koji se poprilično lako odriče talenta (u nadi da će se dokopati franchise playera) zbog čega se mladost Rocketsa ne razvija na pravi način.

*Četvorica su ispod 24.

Morey bi lako mogao povući još koji potez do kraja sezone pošto na rosteru ima hrpetinu mladića izabranih sredinom prve runde, a njegovoj momčadi pothitno treba veteran ili dva da je stabiliziraju i pomognu momcima da se razvijaju.

Okej, nije da Jamesu Hardenu treba netko da mu pokaže kako igrati, naučio je dovoljno u Thunderu. Robusni bradonja žrtvovao je minute i brojke i slavu ulazeći s klupe u dresu Oklahome, ali nije želio žrtvovati milijune koje mu vlasnici Thundera nisu željeli isplatiti. Westbrook, Durant i Ibaka su pretalentirani i preuigrani da ne bi osvojili naslov u sljedećih pet godina ili se bar tako čini, no bez Hardena to će im puno teže poći za rukom. Đejms možda neće tako brzo imati priliku osvojiti naslov s Rocketsima, ali dobio je novac, dobio je poštovanje i dobio je svoju momčad, ekipu u kojoj će biti igrač broj jedan, nositelj momčadi, as, faca, čunka. Pitanje je može li Harden izdržati takav pritisak kakvog nije osjećao u Oklahomi. Nije upitno može li to napraviti igrački. Njegovi metodični ulazi koji podsjećaju na Brandona Roya i Paula Piercea, njegova snaga u kontaktu, jako dobar vanjski šut, pregled igre i solidna obrana čine ga kompletnim košarkašom kojeg bi već ove sezone mogli vidjeti na All Star utakmici i početi ga spominjati među 10 – 15 najboljih igrača lige.

Je li to dovoljno za ozbiljan plasman Rocketsa? Naravno da nije. Ukoliko žele nastaviti Jeremy Lin će morati pokazati da nije košarkaška verzija The Conellsa, da nije one-hit wonder koji je plesao jedno ljeto i ispario kao rosa na suncu. Nakon impresivnog lanjskog starta Lin je pokazao ogromne probleme u organiziranju napada, naročito kada su ga protivnici gurali u lijevu stranu, no bilo bi ga glupo otpisati kao napuhanu medijsku tvorevinu dok ne dobije priliku u Houstonu. Transformiraju li se Rocketsi iz sporog half-court napada u brzu tranzicijsku momčad, što bi s obzirom na igrače i mogli i morali, Linov bi se ugovor Rocketsima mogao debelo isplatiti, pri čemu ne mislim samo na prodaju dresova u Aziji.

Lin, naravno, nije jedini igrač koji je potpisao ogroman ugovor s Rocketsima tijekom ljeta. Drugi čovjek zove se Omer Asik koji će dobiti 8 milijuna dolara za svoje igre u ovoj sezoni unatoč tome što do sada nema hrpu starterskog iskustva. Asik izgleda kao da je upravo ispao iz napušene verzije Muppet Showa, visok, zbunjen i kuštrav. Iskreno, ne znam hoće li Asik opravdati svoj ugovor. Ne znam može li igrati 35 minuta po utakmici. Ali jednu stvar ću vam reći – kada sam čuo da odlazi iz Bullsa presjeklo me. Pogodilo me skroz. Naime, Omer Asik je zvijer u obrani. Ne samo da je visok, ne samo da je brz i okretan, ne samo da blokira šuteve nego je i iznimno inteligentan obrambeni igrač koji pokriva puno prostora, odlično se postavlja, puni reket i brani pikenrol. Ne samo da je prošao tradicionalnu europsku obrambenu školu nego je proveo dvije sezone pod Thibodeauom koji mu je usadio ogromno obrambeno znanje. Asik je preplaćen sudeći po onome što je radio u Chicagu, dao bi se okladiti da će usrati utakmicu ili dvije lošom igrom u napadu u kojoj ga ogromne ruke sprječavaju da hvata lopte i završava u gužvi, ali nimalo me ne bi začudilo kada bi se razvio u novu verziju Tysona Chandlera, a takvog igrača se isplati platiti.

Ostatak startne rotacije zaokružit će Chandler Parsons, ekplozivno krilo koje može završavati u tranziciji i all-around četvorka Marcus Morris koji će odrađivati klasičnu ulogu ljepila u momčadi pošto se do sad predstavio kao igrač koji sve radi dobro ali ni u čem nije spektakularan.

Inteligentni Pattrick Paterrson mogao bi i morao bi odrađivati ulogu šestog čovjeka nakon što se oporavi od lagane ozljede kvadricepsa koja ga je spriječila da se takmiči za startnu poziciju, a ruku će mu dati iskusni Carlos Delfino kojem je namijenjena uloga swingmana i Toney Douglas, combo bek koji će pokušati igrati nešto konzistentnije nego u New Yorku. Ostatak klupe rade redom neiskusni igrači koji bi se mogli razviti u startere, no iluzorno je očekivati da će ih Daryl Morey, čovjek koji voli šoping više od Carrie Bradshaw, sve zadržati na okupu. Ima tu talenta, da se razumijemo, ima ga dosta, ali Rocketsima trebaju veterani. Donatas Motiejunas mogao bi se razviti u novog Andreu Bargnanija, Royce White bi mogao postati prosjačka verzija Charlesa Barkleya* kada bi savladao svoje psihičke probleme, Cole Aldrich bi mogao postati jako dobar postavljač blokova, Daequan Cook bi mogao postati vrhunski snajperist kada bi postao konzistentan, dok bi se Terrence Jones mogao razviti u polivalentno krilo koje može igrati na tri različite pozicije kada bi ga bilo briga. Šanse da svi ovi igrači ostanu u Rocketsima do kraja sezone? 0,7 posto. Šanse da Rocketsi s ovako mladom ekipom uđu u playoff? 17,7 posto? Šanse da Rocketsi zaigraju super-uzbudljivu košarku i izgrade jezgru koja će ih kroz dvije sezone odvesti do doigravanja? Sto mamojebenih posto. Sto!

*Rekao sam prosjačka, okej, šta odma skačete?! Royce ima taman fini omjer brzine, nekontroliranosti i masti da mrvicu podsjeti na Čarlza.

11. Portland Trail Blazers

Rose Garden se konačno oprostio od abortirane šampionske ekipe. Ozljede Brandona Roya i Grega Odena uništili su momčad koja se trebala boriti za titulu šampiona Zapada s Oklahomom, mitske momčadi koja nikada nije ostvarila svoj potencijal iz nekošarkaških razloga. Blazersi su tako postali druga nikad realizirana velika momčad nultih, usmrćena hicem iz puške iza staje zajedno s onom krasnom i ludom ekipom Pacersa koja je ucmekana nakon tučnjeve u Detroitu. Blazersi su posljednje dvije sezone pokušavali ostati relevantni, ulazili su u playoff i hrabro se borili, no talenta jednostavno nije bilo. Lani su igrači jednostavno izgubili vjeru u trenera Natea McMillana i njegov metodičan pristup igri, digli su ruke i predali se. Tijekom predsezone prošli su kroz veliko čišćenje koje bi ih trebalo barem malkice uljepšati za budućnost.

Teško je reći tko će biti njihov najbolji igrač u toj svijetloj budućnosti. LaMarcus Aldridge je car koji je krasnoj igri s poludistance kroz zadnje dvije sezone pridodao nekoliko krasnih post up poteza te je odlučio igrati bliže košu, udarati protivnike pod obručima i izlaziti iz klinčeva pun modrica, no koliko god mi bio drag ne mogu ga strpati među elitu, među igrače koji sami mogu prosječnu momčad odvući u playoff. Aldridgeu uostalom nikako neće odgovarati brza tranzicijska igra novog trenera Terrya Stottsa koji je napadačku filozofiju preuzeo od mentora Georgea Karla. Nefiltriranu i nepročišćenu, divlju kakva je oduvijek bila.

Aldridge možda neće profitirati u ovom sustavu unatoč tome što bi mu brojke lako mogle krenuti nagore zbog povećanog broja napada, no znam tko hoće. Znate i vi. Jedini čovjek koji može oteti titulu rookieja godine Unibrowu. Jep, to je on, to je taj čovjek, to je Damian Lillard. Novopečeni plej Blazersa nema brzinu i pregled igre koji bi ga učinili elitom, ali zna igrati tranzicijsku košarku i ubojit je u pikenrolanju na nepostavljenu igru. Lillardov problem je što nekad zna igrati zericu van kontrole i mučiti se s visokim i snažnim bekovima, ali momak je basketar od glave do pete i trebao bi zajedno s Aldridgeom činiti jezgru Blazersa za budućnost. I Batumom. Ne smijemo zaboraviti Batuma.

Mladi Francuz je spreman za iskorak. Nicolas Batum je vrstan defanzivac koji ima problema s određenim tipom igrača (Deng, LeBron i bratija) ali koji može u obrani pokrivati tri pozicije, krasti lopte, blokirati i istrčavati kontre. Njegov poboljšani šut za tri i solidni, ali ne i spektakularni ulaz i igra bez lopte čine ga izuzetno korisnim egzekutorom u sustavima u koji ne zahtijevaju od njega da bude primarni strijelac, što je, vidi čuda, slučaj s Blazersima.

Dakle i stoga, stoga i dakle, enivej i tome slično, Portland ima zdravu i mladu jezgru na kojoj može graditi budućnost ali nema igrača broj jedan, nema nositelja franšize koji vam je uglavnom potreban da osvojite naslov. Taj su problem pokušali riješiti sastavljanjem ansambl momčadi*, no Pacersi su potpisali Roya Hibberta za ogromnu lovu, i naizgled spasili Blazerse krivog poteza. Problem je što Portland neće imati prostora pod salary capom sve do 2015. godine, a nije baš da imaju momčad koja može jurišati na naslov.

*Ansambl momčadi su ionako osvojili jedan jedini naslov u povijesti, govorim naravno o Pistonsima iz nula četvrte. Mogli bi me eventualno nagovoriti na Bulletse iz seanosme koji su imali 6 igrača u dvoznamenkastim poenima samo što je Elvin Hayes definitivno bio najbolji igrač te momčadi koji je upisivao 20-13 u prosjeku i možda na SuperSonicse iz seansdevete koji su imali 7 igrača u dvoznamenkastim poenima da nisu imali DJ-a i Gusa Williamsa u backcourtu. Al mogli bi me nagovoriti na te tri ekipe i to je sve. Dakle 65 finala, 3 ansambl ekipe. Nije baš neki prosjek, jel. Želite li naslov nabavite alfa mužjaka is all I’m sayin.

Što znači kako će morati pronaći pojačanja iznutra. Iskusnim veteranima poput stabilnog (ali preplaćenog) Wesleya Mathewsa, svestranog (ali za centra preniskog) JJ Hicksona, preciznog (ali presporog) Sašu Pavlovića i (ništa dobro ne mogu o njemu napisat jer mi nije jasno zašto je još u ligi) Jareda Jeffriesa priključili su hrpetinu mladih igrača poput Nolana Smitha, Elliota Williamsa, Lukea Babbita i (potencijalno dobrih) Willa Bartona i Meyersa Leonarda među kojima će morati pronaći dva igrača za rotaciju planiraju li nagodinu jurišati prema doigravanju.

Blazersi su tu gdje jesu, tri ili četiri sezone udaljeni od pravog i poštenog rebuildinga kojeg su ove sezone željeli i uspjeli izbjeći. Možda iz šešoara izvuku nekakav ludi draft pick, možda ih spasi nekakav ludi trejd, možda me Aldridge i Lillard demantiraju i pretvore se iz jako dobrih igrača u super-zvijezde. Moguće je, ali nije vjerojatno. Ipak su ovu Portland Trail Baksuzi.

10. Minnesota Timberwolves

Pa da odmah raščistimo s tim, mi smo Hihotići u bojama sv… Oprostite, malo sam se zanio. Dakle, da odma raščistimo s tim, Timberwolvese ne mogu staviti u playoff samo zato što će Ricky i Kevin propustiti više od mjesec i pol dana sezone i pitanje je u kakvoj će formi biti jednom kada se vrate. Zdravi Rubio i zdravi Love garantirali bi Wolvesima, koji su se iz kupusaste momčadi u kojoj je 10 mjesta odlazilo na krila i plejeve posložili u punokrvnu NBA ekipu s glavom i repom i kvalitetnim omjerom veterana i klinčadije, ulazak u doigravanje i vrlo vjerojatno mjesto među prvih šest na Zapadu pa je prava šteta što su obojica aut na početku sezone.

Kevin Love je, očekivano*, izrastao u jednog od ponajboljih igrača lige, u double-double mašinu koja pogađa iz blizine, koja šutira i za tri i s poludistance, koja kupi ogroman broj skokova koristeći pametno postavljanje i golemu guzičetinu (Je je, smršavio se, sad čak i može odigrat tranziciju al dupe je i dalje tu. Ne, ne gledam mu pozadinu jer sam gej pametnjakoviću. Not that there’s anything wrong with that) i kojoj je nedostajao samo pravi partner koji bi s njim vrtio high screen na trici i kojeg je pronašao u kosatoj tinejdžerskoj zvijezdi iz Španjolske.

*Predvidio u analizi drafta. Mucho ponosan na predviđanje, pogotovo nakon što me nekoliko ljudi zbog toga popljuvalo. Baš sam sitna duša.

 Ricky Rubio se predstavio narodu kao vrhunski razigravač i u tranziciji i u punom napadu, kao igrač kojeg je ubijao europski stil igre, suženi teren i nesposobnost igrača da trče zajedno s njim i zabijaju lagane poene na nepostavljenu obranu, kao igrač stvoren za brzu i fizičku NBA igru. Istina, Rubiov šut je, hrmh, blago rečeno nepouzdan, njegovi ulazi su klimavi poput pijane manekenke na tridesetcentimetarskim štiklama, ali jebote, momak zna razigravati momčad. Rubio se osim toga istakao kao jako dobar obrambeni igrač kojeg brze ruke izvlače čak i kad izgubi korak i nedostajat će Timberwolvesima na otvaranju sezone više nego meni nedostaje KinderLada i onaj Ledov krem sladoled iz osamdesetih koji se prodavao u smeđem omotu.

Jebena šteta za Wolvese koji stvarno imaju ekipu koja može konkurirati ne samo za ulazak u playoff nego i za ozbiljne stvari na Zapadu. Brandon Roy je faktor x zbog svojih koljena i godine provedene u penziji, ali je i dalje Brandon Roy, uz Kobea Bryanta i Paula Piercea najsvestraniji strijelac lige kroz proteklih 6 godina*. Luke Ridnour je klasični combo bek koji može razigrati i zabiti i koji lako ulazi među pet najboljih backup plejeva lige, dok je Jose Juan Barrea motorin koji tempom mijenja izgled utakmice i prisiljava protivničke trenere da povlače poteze koje inače nikada ne bi povukli. Andrej Kiriljenko se preporodio u Rusiji te je izgledao zvjerski dobro na Olimpijadi, Derrick Williams je talent koji bi se trebao nastaviti razvijati ove sezone, Greg Stiemsma je solidan defanzivac kakvog uvijek trebate na centru, Nikola Peković je totalni car od igrača čija bi mu masa i okretnost u reketu mogle donijeti titulu igrača koji je najviše napredovao, Chase Budinger je zanimljiv mladi igrač koji je imao nekoliko dobrih utakmica u Rocketsima, a ne možete otpisati čak ni grijače klupe poput Alexeia Shveda, Malcolma Leeja i Dantea Cunninghama.

*Kažem najsvestraniji, ne i najbolji.

Bilo bi krasno kada bi se Love i Rubio vratili u punom sjaju i stali uništavati protivnike. Bilo bi krasno kada bi ova ekipa ušla u playoff i skinula skalp nekom od favorita. Trenutno nema ekipe na Zapadu koja mi je zanimljivija i draža. Navijam za njih. Znam da mogu. Ali ozljede… teško je protiv ozljeda.

09. Dallas Mavericks

 

Počeo sam se smijati dok sam upisivao ime Dallas Mavericksa na deveto mjesto Zapada. „Frančeski, budalo jedna, pa ti stvarno nisi normalan. Priznaj da samo želiš ljudima dići tlak“, mrmljao sam si u bradu blesavo se kreveljeći. I ima u tome zericu istine, svakako da bi lako mogao gurnuti Mavse u playoff pokraj Golden Statea i Utaha, ali neću. Boli me briga. Ionako momčadi od dvanaestog do sedmog mjesta imaju šanse ući u doigravanje tako da je ovo rangiranje poprilično besmisleno, ali isto tako moram priznati da nimalo ne vjerujem u ovu ekipu Mavsa.

Za početak Nowitzki je ozlijeđen. Ozbiljno ozlijeđen. Nije da ga je napala ona njegova luda bivša niti ga je porezao brico dok je šišao svoju bujnu grivu, čovjek je ozlijedio koljeno, a koljena su djeco ozbiljna stvar. Veličanstveni Švabo trebao bi se vratiti kroz tri ili četiri tjedna, ali pitanje je u kakvoj će formi biti i kako će njegova koljena izdržati napornu sezonu. Dirk više nije u cvijetu mladosti i bilo je samo pitanje vremena kada će ga ozljede početi sustizati, unatoč stilu igre koji se uvelike zasniva na izbjegavanju kontakta u reketu. Poklekne li Dirk, a ne mogu vam opisati koliko se nadam da neće pošto ga stvarno obožavam gledati, Mavsi se mogu pozdraviti s playoffom. Lani su bili dvadeset i druga ekipa lige po napadačkom učinku s Dirkom u postavi, bez njega njihov napad postaje smijurija.

Pa kako, pa zašto, pa o čemu ti pričaš Frančeski, pa potcjenjuješ srce šampinjona, pa ima tu kvalitetnih igrača! Jep, ima. Ne poričem. Samo što su Mavsi u zadnje dvije sezone ogolili roster i sastavili potpuno novu, prijelaznu i jeftinu ekipu koja se tek treba uigrati. Da stvar bude gora njihova najveća pojačanja sletjela su u Dallas s koferima punih upitnika. Može li Darren Collison nakon dvije propuštene šanse dokazati da zaslužuje biti startni plej u NBA-u; može li konačno zaigrati pod kontrolom? Može li O.J. Mayo prestati sa silovanjem šuta, hoće li konačno prihvatiti strukturiranu igru, može li napadati obruč bez straha, hoće li ući u sukobe s trenerom Rickom Carlisleom? Koliko se Elton Brand približio kraju karijere, može li se još uvijek ubijati pod koševima, ima li snaga biti išta više od šestog igrača čije je glavno oružje pucanje šuteva s osnovne crte i vrha reketa, ima li još uvijek želju igrati leđima prema košu? Koliko će utakmica Chris Kaman izdržati u startnoj postavi pošto je u posljednje četiri sezone čak tri puta propustio više od trideset utakmica, može li uopće njegova igra funkcionirati u paru s Dirkovom? Može li Troy Murphy dati ekipi išta osim šest faulova i par promašenih trica po utakmici? Dallas je redom dovukao igrače koji imaju i talenta i znanja za igranje u NBA ligi, no nitko od njih nije zvijezda, nitko od njih ne može preuzeti odgovornost u trenucima kada je Dirk ozlijeđen.

Ista stvar mogla bi se reći i za većinu igrača koji su i lani bili na rosteru Mavsa. Vince Carter izgubio je svoju eksplozivnost te je postao bucmasti neefikasni šuter iz driblinga koji će vas tek par puta godišnje podsjetiti koliko je talentiran bio. Rodrigue Beabuois je stvoren za mijenjanje tempa na poziciji pleja, ali još nije otkrio kako na najbolji način koristiti svoju brzinu. Brendan Wright je svestran igrač koji se ipak ne može nositi s višim i snažnijim centrima. Jared Cunningham je neiskusan, Dominique Jones nepouzdan, Dahntay Jones nekonzistentan. Jae Crowder je bio sjajan u Marquetteu i mogao bi se razviti u odličnog glue guya po uzoru na Kawhija Leonarda i Kennetha Farieda s kojima dijeli i igračke sposobnosti i slične frizure, ali teško je očekivati da će igrati na visokoj razini tijekom čitave sezone. Jedini igrač na kojeg bi se okladio na rosteru Mavsa je Shawn Marion čija je profesionalna igra, odlična obrana, izbjegavanje glupih grešaka i kažnjavanje taktičkih propusta protivnika najvažnije oružje Mavsa, uz naravno inspiriranu igru Dirka Nowitzkog.

Dubina, iskustvo, dvije kvalitetne petorke, Dirkova izvanrednost i profesionalnost većine sudionika trebale bi gurnuti Mavse u playoff. Nije racionalno stavljati ih na deveto mjesto Zapada, priznajem. Ali zbog nečega imam filing da će sve otići po krivu za Maverickse, da će ih sustići loša karma koja ih prati otkako su odlučili raspustiti šampionsku momčad i odbili braniti naslov u nadi da će se dokopati Howarda. Jebiga, nekad treba biti iracionalan.

08. Utah Jazz

Nisam fan Utah Jazza. Ne sviđaju mi se. Nimalo. Uživao bih kada bi mogao staviti Rocketse ili Blazerse na ovo osmo mjesto, ali ne mogu. Jazz imaju prekvalitetnu rotaciju visokih igrača da bi ih izbacio iz playoffa.

Unatoč tome što se još uvijek nalaze u procesu rebuildinga trener Tyrone Corbin gurnuo je svoje mladiće u stranu i najveći dio minuta poklonio prokušanim veteranima koji su ga zauzvrat odveli do playoffa  u kojem su ekspresno ispali od Spursa i dokazali kako izgradnja momčadi još uvijek nije gotova.

Utah će ući u sezonu građena na sličan način kao lani, sa fantastičnim napadom građenim na Alu Jeffersonu i Paulu Milsapu, dvojcu visokih koji mogu igrati i u niskom bloku i na vrhu reketa i neprestano vrtjeti hi-lo akcije koje ih čine nezaustavljivim. Big Al i Paul lani su odradili sezone karijere, no obojici ističe ugovor na kraju sezone i lako je moguće da se Jazz riješi jednog od njih za vrijeme prijelaznog roka pošto nema smisla da produžuju obojicu s obzirom da kradu minute talentiranom i mladom dvojcu koji trenutno sjedi na klupi i koji će predstavljati osnovicu momčadi kroz par sezona kada krenu u lov na naslov. Enes Kanter se dokazao kao vrhunski skakač unatoč katastrofalnoj minutaži dok je mladi Derrick Favors monstruoznom obranom sramotio Jeffersona i Millsapa preko kojih su Jazzeri primili više koševa nego je Sasha Grey primila… jel… ovaj… čekova s plaćom tijekom svoje karijere. Favors nije briljirao u napadu, no njegova polivalentnost u obrani, lakoća kojom zatvara reket i kojom čuva i centre i krila trebale bi ga učiniti starterom kroz sezonu ili dvije zbog čega se Utah može i mora odreći bilo Jeffersona bilo Millsapa kako bi si osigurao financijsku fleksibilnost u nadolazećim godinama.

Jazz će definitivno pokušati odraditi rebuilding u hodu, kroz trejdove i potpisivanje slobodnih igrača, što su jasno naznačili tijekom prijelaznog roka. Sastavili su dvije ozbiljne rotacije u kojoj nema superstara koji će nositi momčad, ali koje svojim profesionalizmom i efikasnom igrom mogu ući u borbu za osmo, sedmo ili šesto mjesto prekrcanog Zapada. U prvoj petorci uz Jeffersona i Millsapa pronači će se novopridošli Marvin Williams koji u Atlanti nije postao zvijezda, ali koji kvalitetnom press obranom i solidnim šutiranjem trica opravdava bar dvije trećine svog previsokog ugovora. Visina je ključna riječ za Utah koja će na poziciji beka startati krilo Gordona Haywarda koji je, unatoč mojim neutemeljenim sumnjama, prenio svoju all – around igru s Butlera u NBA. Hayward je rođeni vođa koji se iz statističkog lidera na faksu pretvorio u defanzivnog specijalca koji dirigira obranom i hrabri svoje suigrače. Petorku će zaokružiti Mo Williams koji je i dalje presklon debilnim potezima, ali čije šutiranje trica*, solidno razigravanje ekipa i playoff iskustvo može pomoći mladosti Jazza da se suoči s preprekama koje ih čekaju ove sezone.

*Definitivno najveći problem Utaha lani.

Klupu će predvoditi Kanter i Favors kao direktne zamjene Jeffersonu i Millsapu, DeMarre Carroll će odraditi par minuta na krilu, Randy Foye će širiti teren tricama dok će nesposobni Jamaal Tinsley koji nema što raditi u NBA-u krasti minute sjajnom mladom slasheru Alecu Burksu koji se lani pokazao kao najbolji penetrator u ekipi i koji iz meni neobjašnjivih razloga ne dobija više minuta u sistemu Tyronea Corbina. Utah je čista ansambl ekipa koja treba povući tek dva ili tri kvalitetna poteza da se uključi u igru za vrh Zapada. Prvi mogu povući već ove sezone. Hoće li igrati za sadašnjost ili za budućnost ostaje da vidimo.

07. Golden State Warriors

Vidim ih kako zadovoljno trljaju ruke u mraku i krevelje se i pokazuju svijetleće očnjake, zli i pokvareni. Golden State Warriorsi me mrze. Svake ih godine guram u playoff, svake godine im tepam kako je konačno došla njihova godina i svake mi godine zabiju nož u leđa. Da sam pametan šibnuo bi ih na dvanaestu poziciju na Zapadu gdje im je i mjesto, ali štaš, neke su stvari jače od razuma. Poput submisivne djevojke koja se uvijek vraća svom odvratnom dečku koji je konstantno vara tako se ja vraćam Warriorsima, potpuno svjestan da će me na kraju sjebati.

Zašto ih onda guram na sedmo mjesto Zapada? Zato jer sam svjestan njihovog potencijala. Warriorsi imaju skupu i preplaćenu momčad koja bi doduše mogla opravdati uloženu lovu kada ih na svakom koraku ne bi pratili maleri kao jato lešinara, kada ih na svakom koraku ne bi pratile ozljede. Talent je osnova uspjeha u NBA-u i Warriorsi ga imaju na bacanje, problem je što je taj talent češće na magnetnoj rezonanci nego na parketu košarkaških dvorana. Sve što Warriorsima treba da ove sezone uđu u playoff, kojeg moraju ganjati jer im tankiranje ne znači ništa pošto su se riješili picka na draftu, je da Andrew Bogut i Steph Curry ostanu zdravi.

Dobri stari Andrija bio je jedan od najboljih defanzivnih i skakačkih centara lige u svom zenitu koji je obustavljen ne zbog starosti i prirodne degenaracije igre nego zbog raznoraznih ozljeda. Bogut je toliko dobar igrač da sam može anulirati većinu defanzivnih problema Warriorsa koji su već 13 godina na samom dnu lige po obrambenom učinku. Andro će polako ući u sezonu, oprezno i mudro kako se ne bi raspao i kako bi nabio formu, ali kada uđe u ritam, ako uđe u ritam, postat će ne samo ubojica u obrani nego solidan i svestran napadač koji može poentirati i leđima i licem prema košu i koji može razigravati momčad iznutra, bilo spuštanjem lopti slasherima bilo izbacivanjem lopti na perimeter prema nekolicini opasnih tricaša lige.

Završi li Andrija opet u bolnici velika je mogućnost da dijeli sobu sa Stephom Curryem čiji su gležnjevi građeni od stakla i papira, a ne od mišića i kostiju. Curry je jednako važan igrač za ambicije GSW-a u kao i Bogut, s tim da je i jednako sklon ozljedama. Steph nije briljantan dribler kao što je to bio polarizirajući Monta Ellis* kojeg su se Warriorsi odrekli u trejdu za Boguta, ali ga njegov ubojiti šut sa svih djelova terena čini opasnim budući da mu protivnici stoje jako blizu u strahu od šuta što omogućuje Curryu da ih prođe premda nema brz prvi korak i nakon toga bilo poentira, bilo spusti loptu u reket, bilo se odluči za asistenciju jednom od tricaša. Zdravi Steph i zdravi Australac GSW-u bi praktički garantirali playoff, no nitko ne može garantirati da će ostati zdravi do kraja sezone. Dapače, lakše bi bilo garantirati suprotno.

* Ne sjećam se igrača o kojem se vodilo toliko rasprava od valjda Allena Iversona. Ili je potcijenjen ili je precijenjen, nitko ne misli da je Ellis ocijenjen baš kako treba.

Šteta, jer su Warriorsi sastavili ozbiljnu momčad oko ove dvojice. Istina, još uvijek ne mogu igrati ozbiljnu obranu kakvu je lani oboćevao novi trener Mark Jackson, ali mogu biti brutalno efikasni u napadu s bogatim arsenalom kakvog nema ni američka vojska. David Lee je briljantan egzekutor i u reketu i van njega iako si sam ne može stvoriti šut i još uvijek ne vjerujem da može igrati u bilo kojem sistemu kojeg ne možete opisati riječima „trčanje“ i „pištolj“. Harrison Barnes je kvalitetan kreator na poziciji krila koji će morati pokazati malo više odrješitosti nego što ju je pokazao u Tar Heelsima, ali ne bojim se za njega, momak je talentiran, vrijedan i ima znanje, samo ga treba gurnuti u pravom smjeru. Klay Thompson bi pak mogao postati velika zvijezda na dvojci s obzirom da kombinira pristojan ulaz sa briljantnim vanjskim šutem, a sve što treba napraviti je pokazati da lanjska sezona nije bila slučajnost i nametnuti se kao druga ili treća napadačka opcija momčadi. Đizs, dok ih ovako opisujem cure mi košarkaške sline – Warriorsi imaju mladu, napadački orijentiranu, brutalno talentiranu petorku, ali što im to vrijedi ako ne mogu ostati zdravi.

Probleme s ozljedama mogla bi anulirati solidna i duboka klupa. Bezobrazni i samopouzdani combo bek Jarret Jack riješio je određene probleme s konzistentnošću tijekom zadnje sezone i, premda ga još uvijek ne mogu ubrojati među igrače koje bi želio u svojoj momčadi, moram ga ubrojati među korisne košarkaše. Brandon Rush je konačno izrastao u vrsnog tricaša kakvog smo godinama čekali u Indiani te bi trebao iskoristiti masu otvorenih šuteva koje će mu kreirati Bogut i Curry. Draymond Green trebao bi unijeti dozu borbenosti i svestranosti s klupe iako je malo naivno računati na njega već u rookie godini, Andris Biedrins bi trebao donijeti šest faulova i ništa više*, baš kao i Festus Ezeli koji bi se mogao razviti u solidnog defanzivca učeći tajne zanata od Boguta. Ključni ljudi klupe bit će Richard Jefferson koji bi trebao služiti kao mentor ovoj skupini mulaca i zabijati poene kao spot up šuter i Carl Landry koji bi lako mogao ući u rasprave o najboljem šestom igraču lige zahvaljujući svojoj svestranoj napadačkoj igri koja zericu podsjeća na Davida Westa iz njuorleanških dana.

*Kada bi povratio bar dio forme kakvu je imao prije par godina kada je kontrolirao skok igru kao rijetko koji centar lige Biedrins bi mogao postati ogroman faktor u igri GSW-a. Njegov problem, kažu svi, je samopouzdanje, a dobar trenerski štab samopouzdanje bi mu mogao vratiti.

Na papiru Warriorsi izgledaju zabavno i moćno, ali basket se ne igra na papiru. Papir je mekan, parket je tvrd, na papiru nema ozljeda, na parketu ih ima. Nadam se da će Warriorsi proći bez njih i ove sezone i opravdati ovu prognozu, al čak i dok ovo pišem znam da sam u krivu. Kurvetine će mi opet stjerati nož u leđa. Do balčaka, majku im njihovu.

06. Memphis Grizzlies

Memphis Grizzliesi me podsjećaju na filmske antijunake. Oni su osuđenici na smrt koji su dobili posljednju šansu, poslani na opasnu misiju u srce neprijateljskog teritorija s jednim ciljem o čijem ispunjenju ovisi hoće li zaraditi slobodu ili smrt. Grizzliesi su skupo plaćena momčad u malom tržištu koja je upravo dobila novog vlasnika koji nije siguran može li mu postojeća jedinica donijeti naslov i na taj način osigurati zaradu. Po kuloarima se već neko vrijeme priča kako bi Memphis mogao žrtvovati ili Rudya Gaya ili Zacha Randolpha, dakle dva od svoja tri najbolja igrača, prije prijelaznog roka kako bi smanjio troškove i izbjegao plaćanje poreza na luksuz (zbog kojeg ionako imaju samo 13 igrača na rosteru). Odu li bilo Zach bilo Rudy Grizzliesi će izgubiti ionako mizerne šanse da pokore Zapad – ne samo da će ostati bez klasnog igrača nego će nestati kemije unutar momčadi, kemije koja je definitivno najjače oružje Medonja.

Grizzliesi su ekipa koja je uspjeh gradila iznutra, razvojem vlastitih igrača, razvojem jezgre koja već nekoliko sezona igra zajedno i savršeno se razumije. Prije dvije sezone izbacili su Spurse u prvom kolu playoffa kao osmorangirana ekipa Zapada da bi u sljedećoj seriji odvukli Thunder sve do sedme utakmice. Lani su ispali u sedam utakmica od Clippersa nakon što su u prvoj utakmici serije prosuli čak 27 poena. Preklani su igrali bez Rudya Gaya, vrsnog krilnog kreatora koji može vrtjeti napad, lani su pali pod teretom ozljeda koje su mučile Zacha Randolpha, dominantnu silu unutar reketa, tijekom čitave sezone. Imali su dvije šanse, oba puta iz prikrajka. Ovo im je treća i ovog puta svi znaju da dolaze.

Grizzliesi su konačno zdravi. Rudy Gay bi trebao kreirati na krilu i svojim mekanim ulazima i svilenim šutem s poludistance kažnjavati obrane koje će puniti reket. A morat će ga puniti kako bi zaustavili Zacha Randolpha koji je spreman uništavati protivnike post-up potezima i korištenjem table i Marca Gasola čija se profinjena high post igra, koja skoro da se može mjeriti s onom Nowitzkog i brata mu Paua, savršeno nadopunjava s Randolphovom medvjeđom igrom pod košem.

Istina, Memphis lani nije briljirao u napadu zato jer je Gay odigrao ispod svoje razine, zato što Randolph nije bio na stopostotnom učinku i zato što nisu imali šutere koji bi bar malo rastegnuli teren i olakšali posao visokima, no za očekivati je da će ove sezone biti nešto bolji u napadu, sada kada su odigrali još jednu sezonu zajedno i kada su konačno svi zdravi i u formi. Uostalom, ono što ne mogu napraviti u napadu pokrit će jako dobra obrana predvođena Gasolom koji je izrastao u solidnog igrača kontra pikenrola, Randolphom kojeg je lagano proći ali koji dobro zatvara defanzivni skok, Gayom koji zajedno s plejmejkerom Mikeom Conleyem vrši pritisak na loptu i najboljim obrambenim bekom lige Tonyem Allenom koji ne samo da igra presing, krade lopte i skače na svaki šut nego svojom prgavom igrom i bahatim stavom ulazi protivnicima pod kožu i ruje i ruje, poput kakvog svraba kojeg se ne bi mogli riješiti ni da se okupate u kadi punoj anti-svrab kreme.

Startna petorka Memphisa ima svojih mana koje bi bile otklonjene kada bi solidni Conley nastavio razvijati vanjski šut a Allen počeo pogađati trice s vanjskih pozicija, no svejedno je dovoljno dobra da je ubrojimo među deset najboljih startnih petorki lige. Starteri definitivno nisu problem za Memphis. Problem je klupa koja se ni po talentu ni po kemiji ne može mjeriti sa starterima. Hamed Haddadi bi bio korisniji kao glumac u kazališnim adaptacijama Frankensteina nego kao košarkaš, Josh Selby ništa nije pokazao u svojoj rookie sezoni, Quincy Poindexter i pridošlica Wayne Ellington su toliko nekonzistentni da mi se nekad čini da i izgled mijenjaju dok je Tony Wrotten devetnaestogodišnji rookie od kojeg ne treba ništa očekivati. Bar ne ove godine. Što ostavlja Memphis sa jako tankom klupom na kojoj se ističu samo tri igrača – solidni combo bek Jerryd Bayless, svestrani krilni centar Mareese Speights i nepoznanica Darell Arthur koji je sjajnom igrom praktički prelomio seriju sa Spursima prije dvije godine, ali koji nije zaigrao košarku gotovo 15 mjeseci.

Tanka klupa izbacit će Medonje iz utrke za vrh Zapada do All-Star utakmice i vrlo vjerojatno prisiliti Grizzliese da se otarase jednog od dvojice svojih skupih igrača. Unatoč tome srž ove momčadi trebao bi ih nekako odvući do playoffa, a s Memphisom se u doigravanju nikad ne zna.

05. Denver Nuggets

Bez iznenađenja molim. Nuggetsi bi i ove sezone trebali igrati istu košarku kao i lani, brzu, mladenačku, tranzicijsku, bezbrižnu košarku koja će tempom uništavati sporije protivnike i osiguravati hrpetinu laganih poena za igrače Georgea Matthewa Karla. Nuggetsi će biti zabavni i uzbudljivi, naročito na domaćem terenu na kojem rijedak zrak uvijek pokosi protivnike u četvrtoj četvrtini, ali to ne znači da će biti opasni jednom kada uđemo u doigravanje. Njihov napad na postavljenu obranu mogao bi biti još konfuzniji nego lani, dok nam ništa ne garantira da će obrana postati dovoljno dobra da uštopa najbolje napade Zapada.

Jasno je da će Nuggetsi u defanzivi biti bolji nego lani. Doveli su Andrea Iguodalu koji već godinama spada među najbolje obrambene igrače lige i čija će sposobnost pokirvanja triju pozicija u obrani, konstantni presing na loptu i razumijevanje postavljanja i pomaganja suigračima otkloniti bar dio boljki koje su morile obranu Nuggetsa tijekom prošle sezone. Ali boljke ostaju. Ty Lawson je sjajan tranzicijski plej, brz kao munja što nebom lunja, sa solidnim vanjskim šutom i kvalitetnom kontrolom lopte, ali u obrani jednostavno ne može pokriti više i snažnije bekove koji ga ili izguraju pri ulazu ili rokaju trice i dvojke preko njegovih ispruženih ruku. Danilo Gallinari je kvalitetno krilo kada igra u napadu, najvažniji half-court igrač Denvera, čovjek koji može ubiti protivnike šutem iz daljine, ali ih može i proći kada spusti loptu na parket (što na žalost ne radi dovoljno često) no zbog  njegovog nezalaganja u obrani s pravom ga možemo nazvati ultra-light verzijom Carmela Anthonya. Kenneth Faried je izuzetno koristan u napadu kao čovjek koji kupi odbijanjce, posprema stvari iz blizine i tu i tamo pogodi koji šut, ali u obrani je, unatoč neviđenom trudu i litrama prolivenog znoja, i dalje ispodprosječan igrač zato jer ne kuži, jednostavno ne kuži kada i kako treba pomoći, kada treba zatvoriti ulaz, kada treba napasti loptu, ništa. Srećom za njega pa većina fanova Nuggetsa uopće ne kuži Farriedove pogreške zato jer svake večeri imaju priliku gledati spektakl zajeba, veličanstveni šou JaValea McGeeja. JaVale je s pravom najomiljeniji basketar Denvera. Kako ne voliti zaigranog, blesavog i krakatog centra koji je uvijek spreman na zajebanciju i koji bar jednom tijekom utakmice napravi toliko glup potez da mu se morate nasmijati. JaVale je dobio ogroman ugovor tijekom predsezone na račun svog potencijala, no u obrani je i dalje truba. Jes, zamazat če oči mnogima svojim spektakularnim blokadama, ali da vas pitam nešto – zna li Đaval braniti pikenrol? Ne zna. Zna li čuvati čovjeka jedan na jedan bez nasjedanja na finte glavom i pump fakeove? Jok. Zna li se rotirati, pomagati svojim suigračima na perimetru, udvajati igrače s loptom uz liniju? Ne, ne i ne. McGee je talent koji visinom i skočnošću donekle amortizira svoje nerazumijevanje i obrambene i napadačke košarke, ali ne možemo ga ubrojati među kvalitetne košarkaše. Što je jako loše za Nuggetse koji neće postati ozbiljna momčad na Zapadu sve dok ne pronađu centra koji može komandirati obranom i koji može zabiti iz post-up situacija u napadu*. Đaval je proveo ljeto družeći se s Hakeemom koji ga je podučavao kako igrati u niskom bloku i lako je moguće da već ove sezone napravi iskorak, no bojim se da bi Olađuvonu trebale bar tri godine svakodnevnog rada da od McGeeja napravi odličnog dvosmjernog košarkaša.

*Izuzetno bitna stavka pošto su Nuggetsi zamijenili odlične šutere Harringtona i Afflala Iggyem koji još uvijek spada među slashere u napada i čiji šut je ajme te bože, skoro u rangu Josha Smitha po učinkovitosti.

Da stvar bude zanimljivija čak je i klupa Nuggetsa konstruirana za run ‘n’ gun košarku, bez defanzivnih specijalaca koji mogu ući i uštopati protivničke napade. Timofey Mozgov i Kost Koufos su jedina dva igrača koji imaju kakav – takav pedigre defanzivaca, ali ne zato što mogu zatvoriti reket nego zato što ne dopuštaju ofenzivne skokove i faulovima sprječavaju lagane poene. Mogli bi me nagovoriti da među defanzivce ubrojim i Coreya Brewera ali ne sjećam se kada je taj čovjek zatvorio nekakvu ekstra klasu jedan na jedan. Ostatak momčadi građen krcat je igračima koji su sposobni završiti kontru poput vječno zapostavljenog Anthonya Randolpha, zabiti spot up šuteve poput Jordana Hamiltona i Wilsona Chandlera ili izgraditi situacije za sebe ili za druge i prodorima u reket i igrom leđima u punom napadu poput fluidnog rookieja Quincya Millera i starog i prekaljenog lisca Andrea Millera.

Što vam otprilike znači kako ćemo opet gledati efikasnu i efektnu momčad koja će igrati lijepo za oko i doći do pedesetak pobjeda u regularnoj sezoni samo kako bi ispala u prvoj ili drugoj rundi playoffa zbog svoje slabe obrane i upitnog half-court napada. Votever. Znam da ću guštati u svakoj sekundi koje moje oči provedu buljeći u Đavala, Iggya, Lawsona, Galla i društvo. Nuggetsi su poput mliječne čokolade – nisu baš zdravi, al’ nemoš živit bez njih.

04. Los Angeles Clippers

Klipani su lani imali šansu postati prva momčad Los Angelesa, konačno pobijediti svog starijeg brata s kojim, eto, još uvijek dijele sobu, no ostali su kratkih rukava. I jedni i drugi ispali su u drugom krugu playoffa, no Lakersi su upisali pobjedu više u regularnom dijelu sezone . Atraktivnim potezima u prijelaznom roku Lakersi su vratili pod svoje krilo sve one vikend-navijače koji su ih lani napustili zaslijepljeni Lob City reklamama i tužni mali Clippersi opet su čvrsto zacementirali svoj status druge momčadi Los Angelesa.

Smiješno, zar ne? Clippersi ne samo da imaju Chrisa Paula i Blakea Griffina, ne samo da igraju zabavnu košarku, ne samo da su lani pokazali da na njih definitivno treba računati, nego su se osnažili tijekom prijelaznog roka i imaju bolju ekipu nego lani. Okej, možda Grant Hill i Lamar Odom nisu igrači kalibra Howarda i Nasha, ali definitivno čine ovu ekipu boljom od lanjske. Clippersi će biti zajebani na Zapadu, bar dok ne krene playoff.

U doigravanju bi ih mogle mučiti slične boljke koje muče Nuggetse. Okej, napad na postavljenu obranu bit će drastično bolji zato jer za upravljačem mašine sjedi šofer numero uno, najbolji razigravač lige, velemajstor košarkaške taktike Chris Paul koji bi ove sezone trebao secirati protivničke obrane kao što američanski klinci seciraju žabe na satovima biologije, pri čemu ne smijemo zaboraviti kako je Blake Griffin proširio svoj post-up arsenal s nekoliko fora finti, ali obrana… obrana će i dalje biti poprilično loša. Clippersi bez kvalitetnog obrambenog centra neće daleko.

Na toj poziciji imaju Đavalu fizikalijama sličnog DeAndrea Jordana. Jordan je i skočan i eksplozivan i ima dugačke ruke i masan ugovor poput McGeeja te posjeduje jednako nerazumijevanje košarkaške igre*. Bez igrača koji može zatvoriti reket i pokrivati bekovske i krilne pozicije na kojima će igrati Butler, Green, Billups i (još uvijek ozlijeđeni i sve stariji) Hill Clippersi ne mogu igrati ozbiljnu playoff obranu. Loše pokrivanje reketa u kombinaciji s očajnim postotkom ubačaja s linije slobodnih pokopat će im šanse da se ozbiljno uključe u borbu za naslov. Što je, onako, poprilično zabrinjavajuće za navijače Losanđeleske momčadi broj dva. Znate, CP3 je na ljeto slobodan igrač. Kolike su šanse da će ostati u momčadi čiji je vlasnik najškrtiji rasist lige? Ne znam, ali rekao bih da nisu visoke.

*McGeejev plafon je nedvojbeno viši, ali sada bogme nisu daleko. JaVale je zericu bolji u tranziciji i to je manje više to.

Zato je užasno bitno da Clippersi naprave korak naprijed u odnosu na prošlu sezonu, da bar stvore privid kako se mogu natjecati za naslov ako ga već ne mogu osvojiti i na taj način šarmiraju Paula i zadrže ga i kroz sljedećih pet godina u svojoj ekipi. Što bi čak i mogli napraviti. Igrat će atraktivnu košarku, pobijedit će u pedesetak utakmica, zakucavat će kao blesavi i lako bi mogli postati jedna od onih kultnih ekipa poput Hawksa iz osamdesetih ili Pacersa iz 90-ih, ekipa koje nikad nisu došle do velikog finala ali će ostati zapamćene kao zabavne, atraktivne ekipe koje su imale supstancu.

Chris Paul i Blake Griffin s pravom su najistaknutiji igrači ekipe, ali ima tu i drugih basketara koji zaslužuju pozornost. DeAndrija možda nije najpametniji igrač u svemiru, ali brate, čovjek zakucava kao kompresorska bušilica i ima totalno evil bradu zbog koje nalikuje zločincima iz Bond filmova. Caron Butler se pretvorio u spot-up šutera nakon što su ga ozljede i godine usporile, ali ga je gotovo nemoguće zaustaviti kada postane vruć. Jamal Crawford će svojim ludim šutiranjem i još luđim driblanjem prelomiti deset i izgubiti pet utakmica, Chauncey bi im trebao donijeti iskustvo i divovska randymarshevska muda, Grant Hill još uvijek može izuti čuvara iz cipela unatoč tome što igra sa staračkim štapom i što je proveo cijev direktno iz tvornice Deep Heata do svog bazena kako bi se mogao kupati prije i poslije svake utakmice, Willie Green i Matt Barnes će na iskustvo popuniti rupe u rotaciji, Ronny Turiaf i Ryan Hollins će energijom s klupe pokušati zatvoriti skok igru i u napadu i u obrani, Eric Bledsoe će davati ritam drugoj jedinici dok će Lamar Odom ostati nepoznanica, faktor x koji može prelomiti čitavu sezonu. Odom je nakupio masnog tkiva tijekom svog boravka u Texasu, zemlji roštilja i pretilosti te je pitanje koliko je u njemu ostalo od onog krasnog polivalentnog igrača koji je all – around igrom s klupe pomogao Lakersima da se dokopaju dva naslova nakon Shaqovog odlaska.

Dubina ove momčadi i fenomenalan talent Paula i Griffina odvest će Clipperse daleko, no koliko daleko ostaje pitanje. Mogu li do finala? Mogu li konačno savladati svog starijeg brata? Sumnjam*. No mogli bi zadati par brutalnih udaraca ozbiljnim izazivačima.

*Nisam spomenuo Vinnya Del Negra i njegov katastrofalni utjecaj na ekipu zato jer sam odlučio biti pristojan i prestati se rugati nesposobnijima od sebe. To nije okej.

03. Los Angeles Lakers

Dolaskom Stevea Nasha i Dwighta Howarda na pješčane plaže Kalifornije Los Angeles Lakersi s pravom su postali prvo ime prijelaznog roka NBA lige. Mediji, koji ionako sline po žutima iz drugog najvećeg tržišta u SAD-u, su se raspisali o već osvojenom naslovu, o Kobeu koji sustiže Jordana, o šansama da Lakersi osvoje 72 utakmice u sezoni i tako dalje i tako bliže poražena logika po papiru gmiže. Howard je drugi najbolji igrač lige, Nash je velemajstor pikenrola i organizacije brzih napada, Kobe i Pau su još uvijek Kobe i Pau bez obzira na lanjski regres i žuto-ljubičasti dres i dalje je jedna od najstrašnijih zastava koje možete razviti pred svojim protivnicima. Ali! Ali tek sastavljane super-momčadi jako, jako, jako rijetko uspijevaju pokoriti ligu već u prvoj sezoni naročito kad:

a) imaju jednog od najnesposobnijih trenera lige na svojoj klupi

b) gotovo sve njihove udarne igle su debelo prešle tridesetu i nisu u zenitu karijere i sve su sklonije ozljedama (Nash je out sljedećih mjesec dana nakon frakture stopala)

c) imaju klupu mršaviju od heroin-chic manekenki iz devedesetih

d) njihov najbolji igrač postao je napadan jednako često i brutalno kao LeBron, operirao je leđa i vrlo vjerojatno neće odigrati 82 utakmice u sezoni

e) Lakersi su odlučni zaigrati Princeton napad iako on nimalo ne odgovara njihovoj startnoj petorci

Mike Brown, slavni defanzivni stručnjak koji lani nimalo nije pomogao obrani Lakersa da se vrati u vrh lige u toj statističkoj kategoriji iako ga definitivno ne možemo kriviti za očajnu klupu koju je dobio na raspolaganje, odlučio je anulirati svoje nerazumijevanje osnova NBA napada* dovođenjem Eddieja Jordana na mjesto ofenzivnog koordinatora. Fora je što Brown Jordanu nije dopustio potpunu slobodu u radu zbog čega Eddie još uvijek nije uspio instalirati svoju filozofiju konstantnog kretanja igrača i lopte, stvaranja prostora i otvaranja praznih koridora prema košu u ekipu. Jok, Brown je dao Jordanu da uvede Princeton napad, ali je pri tom zadržao neke od svojih statičnih akcija koje se u potpunosti kose s Jordanovom filozofijom, ubacio elemente trokuta u nekoliko napada te dopustio Howardu i Nashu da zadrže par pikenrol akcija u playbooku. Napadački košmar koji miješa ne samo različite sustave igre nego i potpuno različite filozofije uništio je Lakerse u prvih par utakmica. Umjesto da treneri olakšaju stvaranje kemije unutar praktički nove jezgre momčadi oni su dodatno zapetljali i otežali stvari i pitanje je kada će ih igrači raspetljati i prokužiti kako igrati međusobno. Pitanje je da li je Princeton** uopće dobar sustav za ovu skupinu igrača pošto Howard nije ni dobar asistent ni dobar šuter i poprlično je bezopasan u high postu, pošto Nash nije sjajan igrač bez lopte i pošto Kobe čitav život igra u napadu sa jasno podijeljenim pozicijima, al’ dobro, i to bi se dalo riješiti da se igrači poznaju i igraju međusobno već godinama. Lakersi imaju 82 utakmice da prokuže stvari. Baš kao u dobrim starim vremenima regularna sezona trebala bi im poslužiti za uigravanje i dolaženje u formu prije nego krene playoff tarapana.

* Što je dokazao i lani u Lakersima i tijekom svog boravka u Clevelandu u kojem nikako nije mogao osmisliti napad koji bi išao na ruku najboljem igraču lige. Mike Brown je prevara od trenera.

**Dajte im zabogamiloga da pikenrolaju protivnike do besvjesti i igraju nutra-van kad Nash nije na parketu s par izolacija za Kobea čisto da mu ne pukne film. Al zašto jednostavno kad može komplicirano.

Nema smisla da Lakersi jurišaju rekorde i bore se sa Spursima i Thunderom za naslov Zapada. Polako i sigurno, sa smanjenom minutažom za najveće zvijezde, bez riskiranja ozljeda, fokusirani na sebe a ne na protivnike, tako bi Lakersi trebali igrati. Howard i Gasol jamac su da će i dalje dominirati u skoku i trpati iz reketa, a Dwight će lanjsku prosječnu obranu gurnuti među top pe-šest lige unatoč slaboj klupi. Kobe je odlično ušao u sezonu, smanjio broj nerezonskih šuteva i, nakon što je lani sjebao sve što se sjebati može, trebao bi se opet uživiti u ulogu kakvu je imao sa Shaqom, ulogu drugog igrača sve dok ne zagusti. To bi mu odmorilo škripava koljena, očuvalo bi ga svježim sve do završnice i omogućilo mu da osvoji i šesti prsten. Čini mi se, ako je suditi po početku sezone, da Kobe to kuži i da je odlučio zatomiti svoje instinkte alfa mužjaka*. Nash će odigrati svojih 25 – 30 minuta po utakmici jednom kad se oporavi, i premda će Princeton napad oduzeti njegovo najvažnije oružje, tu savršenu pikenrol igru i brze tranzicijske napade, trebao bi pomoći Lakersima ako ništa drugo svojim briljantnim šutiranjem za tricu s kojom su žuti imali ogromnih problema tijekom lanjske sezone. Ron Artest će zalijepiti par laktova, dati nekoliko čudnih izjava, zaraditi par tehničkih, zabiti nekoliko ključnih trica kad im se najmanje nadati i relativno solidno odraditi posao u obrani u kojoj više nije onako lud i nabrijan i pokretan kao u mladim danima, ali i dalje zna svoj posao.

*Što se, naravno, može jako brzo promijeniti. Ego je zajebana stvar.

 Klupa će ih dodatno pokopati tijekom regularne sezone i vrlo vjerojatno ih gurnuti na treće mjesto Zapada. Antwan Jamison, čovjek koji ima 36 godina, koji je lani bio komatozan i kojemu se ne da pokrivati skok, bit će njihov šesti igrač sa samo jednom misijom – trpati što više u protivnički koš. Steve Blake će još jednom zaigrati svoju polumumificiranu igru ne zato što je dobar nego zato što treći plej Chris Duhon igra kao da je u potpunosti mumificiran i da je u procesu izgubio ruku i pola noge. Jordan Hill će igrati toplo – hladno, Earl Clark toplije – hladnije, Devin Ebanks vruće – smrzavajuće. Jodie Meeks će ulaziti kao defanzivni specijalist koji u napadu nema što dirati loptu unutar linije za tri, dok od Dariusa Morrisa, Roberta Sacrea i meni dragog Dariusa Johnsona – Odoma možemo očekivati nekoliko ljepih high fiveova (koji će sigurno iščašiti prst ili dva na Kobeovoj ruci i prisiliti ga na nova junačenja).

Iskreno, koga briga? Tanka klupa, pih, u playoffu vam treba osam igrača. Novi sustav? Pih. 82 utakmice su dovoljne da se stvori kemija u momčadi. Treće mjesto Zapada? Pih. Playoff je jedini bitan. Kada krene doigravanje Lakersi postaju najopasnija momčad lige za koju ne igra LeBron James.

02. Oklahoma City Thunder

Ljubitelji i poštovatelji Nacijonalne Basketarske Asocijacije ovijeh se dana dijele na dva tabora. U prvom su oni koji oduševljeno plješću Samu Prestiju što je odjebao Jamesa Hardena i njegovu če… ovaj, čekinjastu bradu i njegovu bahatost i želju za lovom, trejdao ga u Houston, osigurao financijsku fleksibilnost kluba i spasio small – market momčad Oklahome velikog troška. U drugom taboru smjestili su se navijači koji drže da je GM Thundera nedojebani idiot koji je rascijepio jezgru kluba koji bi zasigurno osvojio naslov u sljedećih pet godina kada se u obzir uzme mladost osovine momčadi samo kako bi spasio interese prljavih kapitalističkih svinja iz uprave koje su ionako na prevaru otele klub iz ruku razočaranih Sijetlađana i lani ostvarile profit (PROFIT) od 30 milijuna dolara. Erhm.

Ne znam, ne bi se svrstao niti u jedan od ova dva ekstremna tabora iako smatram kako je Presti napravio pogrešku. Financijska fleksibilnost je sjajna stvar koja otvara masu zanimljivih mogućnosti za momčad Oklahome, a izbjegavanje poreza na luksuz i, što je još važnije s infrastrukturne strane, hard capa ovih je dana izuzetno bitno. No kada imate jezgru kojoj ne gine bar jedan naslov u sljedećih pet godina trebali bi napraviti sve što možete da je zadržite na okupu što uključuje i preplaćivanje određenih igrača. James Harden je bio ključan igrač za sjajnu igru Oklahoma City Thundera tijekom prošle sezone i jedan od glavnih razloga zašto su se uopće dokopali finala*.

*U kojem je, mora se priznati, bio jedan od najlošijih pojedinaca u momčadi Thundera. Što se dijelom može pripisati Hardenovoj neizgrađenosti i mladosti, a dijelom sjajnoj press obrani Heata koja ga je konstantno prisiljavala na pogreške. Svejedno, navijači Oklahome mu mogu dudlati kitu za sva vremena jer je muški igrao kao opcija s klupe i nije grintao unatoč tome što bi u većini ekipa lige bio primarna opcija u napadu.

Oklahoma igra jako ružnu, anti-ekipnu košarku s malo kretanja lopte i igrača što u prijevodu znači kako se oslanjaju na izolacijske akcije što u prijevodi znači kako ne ovise o sistemu nego o individualnim sposobnostima svojih najboljih igrača. Hardenov uzlet tijekom prošle sezone pretvorio je Oklahomu od iznimno efikasne košarkaške ekipe u brutalno efikasnu košarkašku ekipu. Đejmz je stasao u kvalitetnog ballhandlera koji neumoljivo napada reket čime je Oklahoma dobila svog trećeg triple – threat igrača, svog trećeg penetratora, svog trećeg čovjeka koji može vrtiti napad kroz svoje ruke. Thunder je izluđivao protivničke obrane koje su i prije Hardenovog uzleta bile prisiljene trošiti četiri igrača za čuvanje Kevina Duranta i Russa Westbrooka i koje sada jednostavno nisu imale odgovor na kerberovski napad Oklahome u kojem su odjedanput igrala tri igrača koja su mogla napasti reket, pronaći otvorenog čovjeka i poentirati šutem iz vana. Hardenov učinak ne samo da je otežao posao protivničkim obranama nego je olakšao posao Durantu koji više nije mogao strepiti hoće li ili neće dobiti loptu od zaigranog Wesa, te je olakšao posao Westbrooku koji je mogao uzeti par napada pauze svaki put kad bi zaigrao u paru s The Bradonjom. Hardena više nema, šupirali su ga u Rocketse i šanse Oklahome za osvajanje naslova ove sezone drastično su smanjene.

Naravno, one još uvijek postoje. Kevin Durant i Russell Westbrook garancija su uspjeha, individualni majstori koji rješavaju situacije jedan na jedan, izvlače hrpetinu faulova i igraju izuzetno efikasno. Jep, to vrijedi i za Wesa čija igra na divljaka često zna dovesti NBA fanove do ludila, ali koji u velikom statističkom uzorku anulira žute minute sjajnim ulazima i poboljšanim šutiranjem iz vana. Sa Hardenom u ekipi dalo bi se govoriti bi li Oklahomi više pasao plej poput Ronda ili Nasha, no bez njega jasno je da Westbrook mora ostati u ovoj momčadi i mora igrati brzu, nekontroliranu ali svejedno efikasnu igru kakvu je igrao do sada. Wes je tijekom lanjske sezone konačno uspio izgraditi jako lijepu međuigru s Durantom kakvu nije imao tijekom prijašnjih sezona, a njihova pinch post akcija kakvu je nekoć Bird vrtio s McHaleom na osnovnoj liniji i koja je redovito završavala otvorenim šutem Duranta s lakta reketa spadala je među najljepše two man akcije lige. KD će se morati potruditi da njegov igrački odnos s Wesom ostane na lanjskoj razini sada kada nema Hardena da preuzme dio tereta na sebe, i ne bi me iznenadilo kada bi mu to pošlo za rukom. Durant je već sada jedan od tri najbolja igrača lige, napreduje iz godine u godinu, sve je efikasniji u napadu, počeo se isticati i u obrani kao solidan press i man-to-man igrač (iako su mu rotacije i dalje špansko selo) i jednom kada LeBronov zenit završi trebao bi preuzeti tron najboljeg basketara svijeta. Ove sezone to neće biti slučaj, ali bilo bi lijepo vidjeti kada bi Durant napravio još koračić ili dva naprijed*.

*Ako ćemo pravo, Harden se nikad nije uklopio u ovaj dvojac. Na terenu, ajde, još kako tako, ali van njega… Pff. Harden nikada nije imao taj osjećaj za visoku modu kao Wes i KD. Haute couture, dog!

Ostatak ekipe ne treba puno napredovati. Sve što im treba je da poboljšaju igru u obrani i zaštitu skoka koja je lani bila ispodprosječna, a ne bi bilo zgorega kada bi pronašli način da čim prije uklope pridošlicu Kevina Martina u svoj sistem. Martin nema nikakve šanse da zamijeni Hardena po učinkovitosti – njegova slasherska igra isticala se u Princeton napadu kakvog je nekoć u Rocketsima vrtio Rick Adelman* čiji je primarni cilj, kako smo već rekli, otvoriti prostor za napad na koš, ali koji nema šanse preslikati svoje brojke u statičnom, izolacijskom napadu Thundera. Martin će tako postati obični spot – up šuter koji će iz driblinga rješavati isključivo inferiorne braniče, dakle igrač koji bi mogao dominirati u utakmicama u kojima će imati mismatch, ali koji protiv ozbiljnih protivnika ne može raditi ono što je radio Harden.

*Koji je, vidi vraga, trenirao Martina i u Kingsima u kojima se novopečeni član Oklahome istaknuo kao vrhunski napadač obruča koji možda nije završavao svaki svoj napad ali je izvlačio užasno puno slobodnjaka.

Zakaže li Martin teret treće opcije past će (ako već i nije pao) na leđa Sergea Ibake. Ibaka je krasan all – around igrač koji uspijeva maskirati svoju prosječnu obranu velikim brojem blokada i nepouzdani napadački učinak završavanjem akcija iz blizine i povremenim šuterskim bljeskom, ali očekivati od njega da radi makar dvije trećine onoga što za Miami radi Chris Bosh je suludo. Thunderovci ne bi trebali pokušavati razviti Ibaku u napadu, njihov primarni cilj trebao bi biti razvoj Kongođana u obrani u kojoj je malčice prečesto plivao tijekom lanske sezone. Kendrick Perkins je čovjek koji će također pokušati čim prije zaboraviti lanjsku sezonu. Ozljeda prepona iskasapila je njegov skakački učinak i pretvorila inače solidnu obranu u tragikomediju, a svaka minuta poklonjena Perkinsu u doigravanju, osim u direktnim obračunima s Bynumom, bila je bačena u smrdljivu kanalizaciju. Perk mora ostati na rosteru Oklahome sve dok put vodi preko Lakersa i Howarda kojeg Kendrick i Kendrickov zli pogled izluđuju već godinama, a ja sam valjda jedan od rijetkih koji vjeruju da će mesnati centar ove sezone opravdati bar dio svog ugovora boljom obranom i boljom zaštitom skoka.

Odlazak Jamesa Hardena trebao bi, ako ništa drugo, otvoriti minute za neke zanimljive opcije na klupi. Iako su Thunderovci najavili kako neće produžiti ugovor Erica Maynora nakon ove sezone bili bi ludi kada ne bi iskoristili njegovu brzinu na poziciji pleja u jurišu na titulu. Maynor je lani propustio playoff radi ozljede, no strah me je pomisliti što bi on i Wes u paru mogli raditi bekovima poput Nasha i Blakea jednom kada doigravanje krene. Rookie Jeremy Lamb bi trebao dobiti desetak minuta i pokazati može li biti opcija u budućnosti što mu svi predviđaju, Thabo Sefolosha (jeste primjetili koliko su on i Martin slični?) će po običaju započinjati utakmice i odigravati najbolju obranu na bekovskim pozicijama i niskom krilu, Nick Collison će postavljati pickove kao i lani iako će izgubiti dio minuta jer više ne može pokriti skok zbog čega će šansu dobiti Hasheem Thabeet kojeg samo pedigre visokog picka još uvijek drži u ligi* dok će svakako najzanimljiviji igrač klupe biti Perry Jones III koji bi sasvim sigurno bio izabran među deset najboljih igrača lanjskog drafta da nije imao probleme s ozljedama.

*Često ismijavani Kwame Brown je bog i batina u odnosu na Thabeeta čija jedina igračka kvaliteta je visina.

Kada se sve zbroji i oduzme Oklahoma je i dalje mlada i moćna momčad koja se ima pravo nadati velikim stvarima. Samo malo manje nego prošle godine.

01. San Antonio Spurs

Stroj za mljevenje mesa. Precizan, dobro uštiman, podmazan, nepogrešiv. Stroj. To su bili San Antonio Spursi tijekom prošle sezone, to će biti i ove godine. Tečnost njihova napada, prekrasna momčadska igra u kojoj ne dominiraju pojedinci nego sustav, izrazita efikasnost i oprez te solidna obrana Spurse bi opet trebale vinuti u sam vrh Zapada. Najbolji NBA trener Gregg Popovich* pobrinut će se za sve kvarove koji se pojave na njihovom putu, sve do kraja regularne sezone.

*Lik je car. Car! Ne samo da mu ekipa igra najljepšu košarku lige, ne samo da je totalno obrnuo svoju filozofiju i prilagodio je prirodnom razvoju svoje momčadi, nego je uz to zadržao sjajan smisao za humor i jedinstvenu osobnost zbog koje je zanimljiviji od 90 posto igrača u ligi. Nadam se da niste propustili njegovo stoto sprdanje sa sideline reporterima, a kad ste već tu bila bi grehota ne pogledati ovaj krasan detalj s treninga.

Glupo je govoriti o igraču broj jedan u ovakvom sustavu kada znamo da on ne postoji, iako ga je Tony Parker glumio tijekom dijela lanjske sezone. Slavni Francuz i ove će sezone biti jedini starter koji igra više od trideset minuta po susretu, davat će ritam ekipi, koristiti rupe u protivničkim obranama i brinuti se da svi igrači budu razigrani, da dobijaju lopte tamo gdje ih žele, da rokaju otvorene trice, nepokrivene dvojke i ubacuju lagane poene iz reketa. Timmy Duncan bi u tom dijelu igre trebao biti glavni egzekutor, mašina za polaganja i skok šuteve s kratke distance, stroj za zabijanje. Duncan više nije najbolji krilni centar u povijesti lige, njegova obrana je oslabila i nije tako dobar jedan na jedan, no ako je suditi po prve tri utakmice sezone Timotej se jebeno pripremio i izgleda bolje nego je izgledao u zadnje tri godine. Okreti u postu, varke, brzina s loptom, bar dvije trećine izgubljenog mu se vratilo. Slavnu jezgru zatvorit će uvijek ozlijeđeni Manu Ginobili koji će još jednom preuzeti dvojnu ulogu razigravača/egzekutora ovisno o tome dijeli li parket s Parkerom. Ćelavi Argentinac je Popovichev mokri san, zajeban igrač koji će u svakoj utakmici prodati nekakvu ludu fintu, pronaći igrača dodavanjem kroz noge, svezati svog čuvara kao životinju od balona i unatoč tome ostati efikasan.

Ostatak momčadi, nadograđen čvrsto na šampionski kostur Tony-Timmy-Manu, odradit će svoj posao. Odradit će uloge koje im je Gregg podijelio i svi će biti i što je još važnije za ekipu, svi će se osjećati jednako vrijedni. DeJuan Blair će unositi energiju i štiti skok, riđobradi Matt Bonner će rokati trice, dok će Boris Diaw, koji je smanjio broj grudnjaka za bar dva broja otkako je došao u San Antonio, razigravat će momčad s vrha reketa. Danny Green će igrati obranu i pogađati dalekometne šuteve baš kao i Kawhi Leonard koji će prvo raditi zericu bolje a drugo mrvicu lošije od Greena, istovremeno šarmirajući djevojke svojom krasnom zurkom. Taigo Splitter će se gurati pod koševima i trošiti minute, ludi Stephen Jackson će raditi sve one lude stvari koje ludi Stephen Jackson inače radi, dok će Gary Neal po potrebi namjestiti nišanske sprave i ubaciti koju tricu. Nando de Colo i Patrick Mills neće raditi puno, tek čekati svoju priliku da malo zamjene Parkera i pruže priliku majstoru da se odmori. Očekuje nas još jedna sezona u kojoj će Spursi biti u vrhu po postotku ubačaja, broju postignutih poena, po tricaškom učinku i po asistencijama. Efikasnost, ali ne nauštrb zaigranosti, to je moto Popovicha ovih dana i neće se promijeniti kroz sljedeća 82 susreta. Spursi su spremni za još jedno osvajanje Zapada.

Pitanje je samo hoće li im to pomoći u doigravanju. Mane Spursa su jasne. Koliko god napad bio dobar imaju problema ako ih trica ne ide. Koliko god napad bio dobar imaju problema kada im se zatvori protok lopte kvalitetnim presingom. Koliko god napad bio dobar on ne može sakriti probleme jedne solidne obrane koju uništava prosječna skok igra i slaba pokretljivost centralnih igrača. Šampionski Spursi osvajali su naslove na račun defanzivne genijalnosti Timothya Theodorea Duncana na kojeg su bekovi usmjeravali penetratore samo da bi se susreli s neprelaznim zidom u sredini. Tim više nije takav igrač, a Blair, Leonard, Splitter, Diaw  i Bonner to nikada nisu niti će biti. Oklahoma ih je lani ubila iskorištavanjem te praznine, Lakersi će ih iskasapiti ostanu li njihovi tornjevi zdravi i Spursima to mora biti jasno. U playoffu s ovakvom ekipom prestaju biti favoriti i postaju ekipa iz sjene, ekipa koja može proći u finale u koliko joj se potrefe četiri sjajne šuterske predstave u seriji, ali koja ne može računati na pobjede protiv momčadi s kojima imaju matchup probleme. San Antonio bi trebao pronaći kvalitetnog defanzivnog centra, igrača poput Andersona Varejaoa (kojeg bi se Cavsi mogli otarasiti) ili Joakima Noaha ili Bismacka Byomba (nemaju šanse za niti jednog od ove dvojice) ukoliko misli biti favorit u doigravanju. Inače će ostati upamćeni kao vrhunska ekipa regularne sezone koja je zabavljala košarkaške sladokurce i na kraju ostala kratkih rukava.

Na samom kraju kratko objašnjenje. Pozicije 15, 14 i 13 mogu zamijeniti mjesta, baš kao i pozicije 12, 11, 10, 9, 8 i 7, baš kao i pozicije 10, 9, 8, 7 i 6, baš kao i pozicije 5 i 4, baš kao i pozicije 3, 2 i 1. Nadam se da sam jasan. Ako nisam javite se na fejs. Javite se i inače. Staviću gole slike. Ne sebe. Obećajem.

Slavljenička orgija frikova i pandi

Baseball je koncipiran kao igra u kojoj se kvaliteta dokazuje kroz dulji vremenski period po čemu jako nalikuje životu. Usponi i padovi sastavni su dio sezone čak i najboljih i najkonzistentnijih igrača, a na kraju sezone, nakon 162 odigrane utakmice, podvlači se crta koja razdvaja elitu od ostatka lige. U četiri utakmice najgora ekipa lige može zveknuti najbolju tri ili čak četiri puta, kroz 162 utakmice najbolja ekipa lige će isplivati kao uvjerljivi pobjednik.

Baseball doigravanje je stoga poprilično stupidan način odlučivanja prvaka, zar ne? Na samom kraju sezone, kada su svi izubijani i ozlijeđeni, u hladnom vremenu koje usporava let loptice i smeta igračima, serija od 5 ili 7 tekmi odlučuje tko će dalje i tako tri puta, sve dok ne dobijemo prvaka. Playoff je lutrija u kojoj momčad sa 85 pobjeda može pomesti ekipu koja je skupila 15 pobjeda više.

Unatoč tome što je doigravanje glup način odlučivanja pobjednika ne bi ga se odrekao za sve pare svijeta. Nema boljeg sporta za gledanje kada je 3-2 u donjem dijelu devetog, kada su dva igrača vani i dva na bazama, a pitch count je pun. Kada vam taj trenutak određuje sudbinu, kada odlučuje ishod čitave sezone, kada odlučuje hoćete li igrače svoje momčadi zvati pobjednicima ili luzerima, pa ima li napetijeg trenutka u bilo kojem drugom sportu? Svaka sekunda u kojoj bacač drži lopticu, svaka sekunda u kojoj se udarač ukopava u zemlju, svaka sekunda koju obrana provede u stavu ubrzava otkucaje srca. Playoff ne odlučuje koja je momčad najbolja, ali definitivno odlučuje koja momčad ima najveća muda.

Zato skidam kapu San Francisco Giantsima koji su osvojili dvije titule u posljednje tri sezone. Osvojili su titule kada se tome nitko nije nadao, oba puta kao peta momčad po broju pobjeda u sezoni, oba puta kao ekipa koja nije bila favorit ni u NL-u pokraj Philliesa dvije i desete odnosno Washingtona i Cincija i Cardsa ove sezone ni u World Seriesu pokraj Rangersa odnosno Tigersa koji su sasuli najskuplju momčad lige u paramparčad. Giantsi bi mogli postati prva prava autsajderska dinastija ukoliko uberu još koji naslov u sljedećih nekoliko godina, što je lako moguće kada uzmemo u obzir koliko su baseball rezultati u kratkim serijama nasumični.

Nemojte me krivo shvatiti, Giantsi su zasluženo osvojili naslov. Pokazali su žilavost potrebnu za opstanak u kratkim serijama, pobijedili su u šest eliminacijskih utakmica porazivši Redse i Cardinalse, bivše šampione koji su kroz prva dva kruga doigravanja nosili naslov majstora eliminacijskih utakmica dok ih luda ekipa iz Kalifornije nije razbucala s tri uzastopne pobjede. Giantsi nisu samo osvojili naslov, osvojili su ga sa zabavnom, spaljenom momčadi koja je igrala zabavan, napet i zanimljiv baseball, i u regularnoj sezoni i u doigravanju.

Giantsi su prošli kroz godinu s hrpetinom uspona i padova. Izgubili su svog bradatog closera Briana Wilsona odmah u startu zbog ponovljenih problema s ligamentima u laktu. Njihov najbolji pitcher Tim Lincecum, dvostruki osvajač Cy Young nagrade, momak kojeg s pravom zovu The Freak potpuno se raspao, izgubio brzinu i kretanje fastballa i gotovo u potpunosti ispao iz rotacije. Njihov najbolji udarač, čovjek koji je nosio San Francisco u teškim periodima suše, suspendiran je kroz 50 utakmica zbog dopinga. Njihovi najveći rivali odradili su najveći trejd polusezone dovukavši tri bivša all – star igrača u svoje redove. Giantsi su izdržali. Dovukli su se do playoffa i onda su pokazali tko je gazda.

Njihov fenomenalni catcher Buster Posey ohladio se u najgorem trenutku kao udarač, ali je uspio tresnuti dva važna home runa i drastično olakšati posao svojim pitcherima pametnim zvanjem loptica i krasnom defanzivnom igrom. Pablo Sandoval, čovjek koji je završio na klupi u prošlom World Seriesu zbog problema s težinom, ušao u nevjerojatan udarački niz okrunjen prvom utakmicom finala u kojem je poput kakvog baseballskog Obelixa udario tri home runa u jednoj utakmici i upisao svoje ime u knjigu rekorda uz Babea Rutha, Reggieja Jacksona i Alberta Pujolsa, legendama koje su uspjele napraviti isti podvig prije njega. Tim Lincecum je mirno prihvatio ulogu igrača bullpena i odbacao par sjajnih inninga protiv ponajboljih udarača lige Princea Fieldera i Miggya Cabrere. Santiago Cassilla i Jeremy Affeld su mu dali ruku i dokazali kako uistinu spadaju u bullpen elitu. Sergio Romo je na sebe preuzeo ulogu ekscentričnog closera i unatoč tome što njegova igra nije uspjela zasjeniti Wilsonovu njegova igra jest. Romo je briljirao u završnicama utakmica, smiren, spreman, čarapa visoko podignutih preko hlača, nogu mirno ukopanih u gumu bacačkog humka, sušta suprotnost preludom Wilsonu po svemu osim po bradi i po kvaliteti igre.

Giantsi su ionako dobili dovoljno ludila od Barrya Zita, do ove sezone najpreplaćenijeg bacača u povijesti lige, mistika koji se posvetio proučavanju Zen vještina i astrologije zanemarivši bezdušno napadanje strike zone koje je krasilo početak njegove karijere. Zito se preporodio ove sezone koja je zenit doživjela u zadnje dvije utakmice doigravanja u kojima je mjesec ušao u sedmu kuću i nastupilo je doba Vodenjaka za nekoć omraženog bacača koji kroz 14 odbacanih inninga protivnicima nije dao šansu. I dok je Zito bio zadužen za individualno ludilo Hunter Pence je vodio ekipu do kolektivnog transa. Njegovi govori prije početka utakmica priskrbili su mu nadimak Propovjednik, a sve je kulminiralo u utakmicama finala kada je Pence tjerao suigrače da proslavljaju pobjede prije početka svakog susreta, na taj način određujući sudbinu momčadi. Marcu Scutaru, naravno, ništa od takvih psiholoških igara nije trebalo, čovjek je jednostavno ušao u brutalnu seriju udaraca u playoffu i nikakav vodoo  ni bacanje uroka ni bilo šta drugo nije ga moglo izbaciti iz takta. Brandon Crawford i Gregor Blanco začinili su seriju s nekoliko spektakularnih poteza u obrani, Angel Pagan je pomogao svojom all – around igrom, Matt Cain, Ryan Volgesong i Madison Bumgarner odradili su startni posao kao pravi profesionalci pokazavši koliko kvalitetna rotacija vrijedi u doigravanju.

Giantsi su gledateljima ponudili pravu SanFran ekipu, momčad sastavljena od luđaka, autsajdera i ekscentrika koji bi se sa svojim dugim kosama i raščupanim grivama i hipsterskim frizurama i gustim bradama prije uklopili u Haight-Ashbury scenu u šezdesetima ili u pank scenu krajem sedamdesetih ili indie scenu u nultima nego u konzervativno ozračje profesionalnog baseballa, najtradicionalnijeg sporta na svijetu. Ne samo da su navijačima ponudili domaći proizvod nego su im se uvukli u kožu moralnim potezom kojim su sami sebi pucali u nogu kada su odbili primiti najboljeg power udarača momčadi Melkya Cabreru natrag u momčad nakon što mu je istekla doping suspenzija pokazavši kako neke stvari jednostavno nisu prihvatljive.

Oboružani golemom količinom karme i masivnim mudima, u opuštenoj i zdravoj atmosferi koja nije istrunula čak ni kada su se nalazili na rubu ispadanja Giantsi su postali vrući u presudnom trenutku i okitili se naslovom prvaka. Njihova serija u finalu protiv Tigersa završila je brzo zbog milijun grešaka ekipe iz Detroita i sigurno neće ostati upamćena kao prošlogodišnja, ali koga briga? Seriju možda neću pamtiti, ali ove Giantse svakako hoću. Postali su neočekivani ali zasluženi šampioni, jedna od najosebujnijih ekipa ikada sastavljenih, i zbog toga im hvala. Bio je užitak gledati ih.

 

Moram ić čistit kestene ili nešto tako da nemam vremena za daljnje razglabanje. Samo da šibnem link na fejs po običaju i da vam spomenem kako jedva čekam vidjet na koga će Soxi spičkati lovu u nadolazećoj postsezoni.

Uvod u NBA 2012/13: Istok

Listopad je. Ljudi su se vratili u grad i rade gužve po cesti, guraju se po dućanima i gunđaju po tramvajima. Mora i jezera su se ohladila, stabla su se uvukla u sebe a djevojke su navukle jakne i kapute i sakrile svoja lijepa tijela od mojih pogleda. Postalo mi je teško lijegati sa zorom, sunce sve kasnije izlazi u ovom gradu. Jesen je, majku mu. I šta sad? Oćemo li ležat doma na kauču, buljit u strop i žaliti jer je ljeto prošlo ili ćemo se prebaciti na zimski lajfstajl? Ha? Kažem jebo ljude, jebo jezera, jebo stabla, jebo djevojke i njihovu garderobu, ovo je NBA vrijeme i ja sam, narafski, sretan zbog toga. Stoga dosta lirskih slika, valja se pripremiti za nadolazeću sezonu. Krećemo s Istokom jer tamo smo rođeni.

15. Charlotte Bobcats

„Nije ovo dno“ – urlao je par penzionera u lice Zenita Đozića u legendarnom skeču Nadrealista Na dnu dna – „Ima ispod nas još rudari i prosvjetni radnici“. Penzioneri kao penzioneri, percepcija i pamćenje im baš  i nisu najbolji. Zajedno s rudarima i prosvjetnim radnicima na dnu se skrasila i momčad Charlotte Bobcatsa.

Ekipa Michaela Jordana, čovjeka koji se proslavio zbog svoje bolesne potrebe za pobjeđivanjem, lani je upisala 59 poraza u sezoni koja je trajala samo 66 utakmica. Bobcatsi su bili kanta za napucavanje, smijurija od momčadi, nakupina D-League igrača, istrošenih veterana, golobradih mladića i vječitih talenata koji nisu i vjerojatno neće ostvariti svoj potencijal. Bobcatsi su se lani pretvorili u završnu rečenicu svakog NBA vica, uništeni godinama lošeg draftanja i bizarnih i priglupih zamjena igrača. Volio bih vam reći kako će se stvari promijeniti kroz koju godinu, no nisam previše siguran u taj ishod. Lolcatsi su poput zatvorenika smrdljive jame u The Dark Night Rises – svako malo se pokušavaju popeti uz sklisko kamenje samo da bi promašili posljednji skok i smrskali lubanju na tvrdom, neumoljivom dnu.

Bobcatsi se nadaju kako su Michael Kidd-Gilchrist i Bismack Biyombo košarkaške verzije Banea i Brucea Waynea. Što nije točno, ali nije ni toliko daleko od istine. Biyombo je u nekoliko navrata prošle sezone pokazao da ima dobre instinkte igranja u obrani, a nova šema defanzivnog inovatora i novog trenera Bobcatsa Mikea Dunlapa trebala bi dodatno naglasiti njegove intelektualne i fizičke prednosti nad opozicijom. Šteta što je Biyombo u napadu zrcalna preslika samog sebe iz obrane, šteta što igra kao bukva s nogama, ne razumije kutove napada, ne zna kako proći slabije igrače od sebe, konstantno gubi lopte i pokušava završiti na finesu umjesto na snagu. Srećom pa će se Bobcatsi pretvoriti u defanzivnu i tranzicijsku momčad pod Dunlapom što bi trebalo garantirati Biyombov razvoj. Takva igra definitivno će odgovarati MKG-u, all – around majstoru koji bi već u rookie sezoni trebao osigurati Bobcatsima ono što im je Gerald Wallace osiguravao prije nekoliko sezona. Kidd – Gilchrist je fenomenalan i u obrani i u tranziciji no njegova najveća prednost je visina, težina i brzina zbog čega je realno očekivati da će se kroz par sezona razviti u igrača koji može probijati reket iz driblinga i osiguravati visokopostotne šuteve za sebe i za svoje suigrače. Bobcatsi imaju dva nebrušena dijamanta u Biyombu i MKG-u i njihov prvi i jedini zadatak trebao bi biti njihov razvoj uz očekivano tankiranje i podebljavanje ekipe kroz draft.

Problem je što GM Bobcatsa Rick Cho misli da su njegova dva visoka picka već sada moćni poput strip junaka. Cho je tijekom predsezone pokušao dovabiti Brooka Lopeza i Krisa Humphriesa u Šarlotu, bio je spreman iskrcati masnu lovu za dvojicu polovičnih igrača čija se igra nimalo ne uklapa u ono što bi Bobcatsi trebali biti, a to znači, bar u mojim očima, da će Cho jako brzo napraviti veliku grešku. Kroz dvije sezone Bobcatsi će se riješiti ogromnih ugovora Bena Gordona kojeg su dovukli iz Pistonsa da ojača konkurenciju na dvojci i loših ugovora koje plaćaju Mattu Carrolu i DeSagani Diopu za grijanje klupe što bi značilo kako će imati jako puno mjesta pod salary capom za ojačavanje ekipe kroz free agency plus još dva visoka picka na draftu. Bobcatsi moraju ostati loša momčad kroz sljedeće dvije sezone ukoliko žele imati šansu za osvajanje naslova.

Ove im sezone to ne bi trebao biti problem. Kemba Walker i Ramon Sessions zajedno ne čine solidnog NBA startera na poziciji pleja budući da Sessionsa drastično limitira nedostatak talenta dok Kembu uništavaju loše fizičke predispozicije i bespotrebno junačenje s loptom. Ben Gordon je kroz proteklih nekoliko sezona postao jedan od novčano najprecijenjenijih igrača lige i trenutno spada među igrače koji uspješno zabijaju samo spot – up šuteve i ništa drugo. Rupa u obrani, jako loš u penetraciji u reket, nesposoban izraditi otvoren šut s poludistance, Gordon nije ni sjena onog igrača koji je u Bullsima znao redovito zabijati 20 poena s klupe. Gerald Henderson trebao bi mu oteti dobar dio minuta na dvojci iako ni on nije neka sreća, tek prosječan swingman koji može zaokružiti rotaciju. Kada uzmemo u obzir da će se na krilima i centru rotirati razočaravajući Tyrus Thomas koji nije pretočio impresivne fizikalije u kvalitetnu NBA karijeru, BJ Mullens koji izgleda kao dvometarski student FER-a koji može tu i tamo pogoditi vanjski šut, usporeni Reggie Williams i Brendan Haywood koji predstavlja NBA verziju onih kockastih Mercedesa iz 90-ih koji su prošli 900 tisuća kilometara, koji piju 10 litara dizela na sto kilometara i imaju velikih problema sa motorom i mjenjačem ali i dalje voze samo zato jer imaju znakić na haubi ili, u slučaju Haywooda, zato što imaju 214 centimetara.

Bobcatsi su loša ekipa čija budućnost izgleda svijetlo, ali koja jako brzo može potamnjeti. Ove sezone neće biti loši kao lani, pobijedit će u 15 do 20 utakmica, a gledat ćemo ih samo kako bi vidjeli razvoj Biyomba i MKG-a. Ostatak ekipe je ionako spreman za otpis.

14. Orlando Magic

DisneyWorld je lani slavio četrdesetu godišnjicu postojanja. Tematski park s koji se prostire na 12 tisuća hektara zemlje u blizini Orlanda u svoje četiri dekade nije posjetiteljima priuštio vožnju kakvu je navijačima Magica lani priuštio Dwight Howard rollercoaster. Bi, ne bi, bi, ne bi premišljao se Dwight poput polupijane gimnazijalke na maturalnoj zabavi na kojoj su svi odlučili izgubiti nevinost. Njegovo nećkanje o potpisivanju novog ugovora podebljano svađama s trenerom Stanom Van Gundyem i ozljedom leđa koja je uništila bilo kakve šanse da Magic nešto napravi u plejofu okrenulo je navijače protiv drugog najboljeg igrača lige. Na njihovu žalost Dwight Howard je dobio ono što je želio. Navijači nisu.

Orlando je mogao dobiti 70 lipa na kunu u Howardovom trejdu. Vidjeli smo što su im nudili Rocketsi, vidjeli smo što su im nudili Cavsi. Mlade igrače, prostor pod salary capom, nezaštićene pickove. Magic su na kraju pristali na najslabiji mogući dil – dobili su pet pickova na draftu od čega dva u drugoj rundi a ostala tri debelo pri kraju prve (ukoliko se ne dogodi čudo i Lakersi i Sixersi dvije godine za redom propuste playoff), dobili su jednog provjerenog igrača rotacije u Arronu Afflalu, dva mlada potencijala Moea Harklessa i Nikolu Vučevića koji možda mogu postati NBA starteri iako je i to poprilično nategnuto, dobili su preplaćenog Ala Harringtona i njegov ističući ugovor, borbenog Josha McRobertsa kojeg možete staviti par minuta u igru u garbage timeu i Christiana Eyengu od kojega ne možete dobiti ni to. Umjesto sa 70 lipa u džepu i finim osjećajem slobode koji dolazi okretanjem novog lista Orlando je završio sa 20 lipa u džepu i osjećajem da su bili prevareni u trgovini ali si to kao ne žele priznati da ne bi ispali papci i pred sobom i pred drugima*.

*Isti onaj osjećaj kada kupite na primjer mikrovalnu u dućanu za 500 kuna da bi šest dana kasnije skužili da je drugi dućan prodaje za 370,99 kuna. Ili nešto. Nemam mikrovalnu doma.

Orlando je momčad koja je odgodila ulazak u pravi rebuilding za dvije sezone, što bi bilo razumljivo kada bi imali pohlepne vlasnike koji očekuju ulazak u playoff na sedmom ili osmom mjestu Istoka čime bi stavili dodatnih par milja u džep. No Magic s ovakvim rosterom, s ovom kaotičnom, neposloženom, razbijenom ekipom jedino što mogu napraviti je konkurirati za dno lige. Umjesto da padnu u blato, ustanu se i krene naprijed Orlando je pao u blato i stao gacati po njemu s uživanjem.

Njihov novi trener Jacque Vaughn pokušat će sastaviti filigranski precizan sistem u kojem su uloge jasno podijeljene i koji će biti potpuno različit od polusistema Stana Van Gundya koji se temeljio na širenju igre, rokanju trica i hvatanju ofenzivnih skokova*. Vaughn je učio od Popovića i Sloana i svojim igračima sigurno neće dopustiti takvu slobodu, no ako ćemo pravo, Vaughn baš i nema puno izbora. Njegovi igrači drastično će ograničiti implementiranje bilo kakvog sustava u ovu ekipu.

*Samo je jedna ekipa osvojila naslov takvom igrom. Houston Rocketsi. Zlobnici će reći kako Howard nije Hakeem, no Dwight definitivno nije kriv što je Orlando sjebao njegov zenit lošim sastavljanjem ekipe. Problem nije bio u Dwightu, problem je što nitko na rosteru Orlanda nije igrao obranu poput Vernona Maxwella i Roberta Horrya niti je postajao vruć poput Sama Cassella i Otisa Thorpea.

Za boga miloga, njegov najbolji plejmejker je Hidayet Turkoglu, jedan od najpreplaćenijih igrača lige. Čuj, Hedo je car, nemoš ne volit Hedu i smiješne face koje radi dok dribla, njegovu skladnu nezgrapnost kada se spusti niže od trice, njegov šlampavi dribling i precizne lopte koje spušta u reket, ali Hedo je prosječan krilni igrač i ne može biti plejmejker kvalitetne ekipe. Jameer Nelson je nominalno prvi i čisti plej ove momčadi, no ozljede su uništile njegov prvi korak zbog čega je pod stare dane postao obični spot up šuter koji može prenijeti loptu preko centra i predati je otvorenom čovjeku. Očekivati od Nelsona da skenira i razbija obrane u punom napadu, stvara višak driblingom, igra drive and kick ili napada obruč u tranziciji je suludo. Bez solidnog pleja Vaughn ne može igrati ono što želi igrati te će se morati orijentirati na improvizaciju.

Problem je što ni za to nema igrače. Na centru bi se trebali izmjenjivati Vučević i Gustavo Ayon* koji su materijal za klupu a ne za startera. Kada uzmemo u obzir da su opcije na četvorci Big Baby Davis, Al Harrington, Hedo i Josh McRoberts jasno je da improvizacija ne može doći kroz indivdiualnu post-up igru niti kroz skladni hi – lo napad za kojeg Magic jednostavno nema visinu.

*Čiji nemaštoviti NBA nadimak bi trebao biti G-Ay, po uzoru na Tracya Mcgra… Ups.

Improvizacija bi stoga trebala doći kroz igru na krilu i bekovima. Arron Afflalo je definitivno najbolji igrač Orlanda, fenomenalan defanzivac koji roka trice i može pogoditi dugu dvojku iz driblinga, ali Afflalo nije igrač koji ulazi u reket jedan na jedan i stvara šanse za druge. Čovjek je igrao u ultra-brzom, super-fluidnom napadu Denvera koji je lakoćom dolazio do otvorenih šuteva i sada će se trebati prilagoditi na potpuno drugi sistem i potpuno drugu ulogu u ekipi. Afflalo i Hedo bi trebali dobro surađivati, no njih dvojica jednostavno nisu dovoljno dobri da nose igru ekipe koja se nada nečemu višem od dvanajstog – trinajstog mjesta Istoka.

Orlando bi trebao napraviti sve da do kraja prijelaznog roka utopi Hedu i JJ Reddicka, izrazito podcijenjenog startera koji gađa trice i igra jebenu obranu, pretvori ih ili u mladost ili u pickove i krene u pravi rebuilding. A ne u ovo sprdanje sa svojim navijačima.

13. Cleveland Cavaliers

Dan Snyder nije održao svoje obećanje. Miami je, očekivano, osvojio prvenstvo prije Clevelanda koji se potpuno raspao odlaskom LeBrona u South Beach. Izdaja, kako su je navijači Cavaliersa percipirali, ujedinila je klub u prvoj sezoni u kojoj je ogoljena ekipa Cavsa nizala poraz za porazom. Godinu kasnije navijačima nije trebao vanski neprijatelj i domaći izdajnik da napune tribine Quicken Loans Arene. Spasitelj se pojavio. Kyrie Irving je zabljesnuo kao zvijezda repatica u sumraku klivlanđanskog sporta i nagovijestio promjene.

Na njih ćemo doduše morati malkice pričekati. Kyrie je, na moje iznenađenje i veliku radost, u rookie sezoni pokazao da se na njega može računati kao na nositelja franšize. Premda igra očajnu obranu i nije sjajan razigravač Kyrie se predstavio kao maestralni finišer i strijelac koji može zabiti na različite načine sa svih djelova terena. Unatoč baksuznim ozljedama poput loma šake i nožnog prsta Kyrie ne vuče teška oštećenja i igra nešto ljudskijim ritmom od Rosea i Westbrooka s kojima ga najčešće uspoređuju što bi trebalo značiti da će imati dugačku i produktivnu karijeru. Irving bi trebao napredovati tijekom ove sezone, trebao bi popraviti obranu i povećati broj minuta provedenih na terenu, no unatoč ogromnom potencijalu još uvijek nije igrač koji može prosječnu momčad voditi do playoffa.

S tim da Cavsi nisu prosječna momčad. Oni su loša momčad. Anderson Varejao je trenutno jedini pravi NBA starter na rosteru uz Irvinga. Brazilski lignjun prošle je sezone držao poroznu obranu Clevelanda na okupu sve dok se nije ozlijedio, a nakon što je završio u bolnici kola su krenula nizbrdo za Irvinga i ekipu. Varejao je vrhunski profesionalac, igrač koji se ubija od posla u svakoj jebenoj akciji, čovjek koji nadoknađuje većinu svojih mana nevjerojatnim zalaganjem zbog čega će biti jako tražen prije kraja prijelaznog roka. Cavsi bi mogli zadržati Varejaoa i njegovih 9 milijuna dolara koliko zarađuje godišnje, ali stavio bih ruku u vatru da će ga trejdati sredinom sezone za pikove ili mlade igrače. Varejao bi drastično pomogao nekim ekipama čije se šanse za osvajanje naslova tope iz sezone u sezonu (khm Spurs, khm Mavs) i bilo bi lijepo kada bi dobio šansu da natakne prsten na ruku.

Ostatak ekipe Cavaliersa je mlad i nedokazan i okružen upitnicima. Tristan Thompson lani nije pokazao nikakav napredak kroz sezone (iako statistika to ne otkriva) i tek treba vidjeti da li se radi o igraču koji može napredovati ili će veći dio karijere provesti na njeh razini igre kakvu je prikazao lani*. Thompson je najavljivan kao igrač s velikim potencijalom, a slična priča popratila je i ovogodišnji prvi pick Cavsa, combo beka Diona Waitersa. Iskreno, nisam pretjerano oduševljen Waitersovom igrom koji je dosta oscilirao u dresu Syracusea i često dolazio u sukob s tvrdoglavim trenerom Jimom Boehimom. Waiters ima solidnu slashersku igru, na koledžu je znao probiti obranu i zavući se u reket, zna odigrati solidnu obranu te bi se trebao nadopunjavati s Irvingom kao pečena kokoš s krumpirima, al momak mi iz nekog razloga ne ulijeva povjerenje. Dobra je vijest da će dobiti ogromnu minutažu pošto je Cleveland izuzetno tanak na klupi.

*Šteta što Cavsi nisu imali muda i izabrali Valenčijunasa tim četvrtim pikom. Irving i Jonas, kombo iz snova.

Omri Casspi je solidan all – around napadač ali u bilo kojoj ozbiljnoj ekipi za njega nema mjesta dok će u Cavsima praktički igrati ulogu šestog igrača. Jon Leuer i Tyler Zeller bi trebali pokazati mogu li biti dio rotacije visokih i ne bi me iznenadilo kada bi oba igrača pokazala da zaslužuju mjesto u rotaciji, posebno Zeller koji je izuzetno brz i okretan za svoju visinu (usudio bi se reći i za boju kože ali to bi bilo rasistički). CJ Miles bi se mogao nametnuti kao okej opcija na klupi nakon impresivnih Olimpijskih igara, dok će Alonzo Gee, Samardo Samuels i meni jako dragi Boobie Gibson uskakati u rupe i odrađivati svoje uloge kako najbolje znaju i umiju. A ne znaju niti umiju. Tanka klupa i mladi i nedokazani starteri na kraju će pokopati ovogodišnju sezonu Cavsa, ali ništa zato. Oni su momčad poput Toronta i Detroita, momčad čije vrijeme polako dolazi. Možda već sljedeće sezone kada im se otvara puno prostora pod salary capom, prostora kojeg mogu iskoristiti za potpisivanje igrača poput Josha Smitha, Davida Westa i Ala Jeffersona što bi ih, zajedno sa još jednim visokim pickom drafta i razvojem Thompsona, Waitersa i Irvinga gurnulo među kandidate za vrh Istoka.

12. Detroit Pistons

Prošlo je pet godina otkako su Detroit Pistonsi bili relevantna NBA momčad. Bivši šampioni koji su osvajali titule momčadskom igrom i vrhunskom obranom pokušali su promijeniti recept za vrijeme dugogodišnjeg rebuildinga. Umjesto da napune momčad bilo visokokarakternim bilo napaljenim i zaluđenim mladim igračima Pistonsi su spičkali salary cap* na nemotivirane i sebične i ne pretjerano talentirane igrače poput Bena Gordona, Charlieja Villanueve i Rodneya Stuckeya. Unatoč tome što su neshvatljivo produžili ugovor Tayshaunu Princu na tri godine po 7 milijuna Pistonsi bi se trebali očistiti od glupih ugovora do 2014. godine i stvoriti bazu za osvajanje naslova.

* Kojeg su kupili trejdom Chaunceya Billupsa i Arrona Afflala u Denver. Afflalo tada nije bio poznat igrač kao ovih dana, ali njegov intenzitet u obrani jasno se vidio u onih par minuta koje je dobijao na klupi Pistonsa.

Ukoliko ne uprskaju sljedećeg ljeta Pistonsi bi te sezone trebali imati prostora za jedan, ako ne i za dva max ugovora. No za razliku od ostalih ekipa koje operiraju sa ogromnim cap spaceom Pistonsi bi te godine trebali imati privlačnu momčad koja može odmah skočiti u utrku za naslov. Greg Monroe i Andre Drummond to praktički garantiraju.

Dvojac visokih igrača bit će glavni razlog zašto ću uopće gledati Detroit ove sezone. Monroe je pokazao da Georgetown još uvijek proizvodi tehnički najpotkovanije centre u ligi, a njegova igra sa high posta tijekom prošle sezone bila jejedna od najboljih u ligi. Monroe ima brzinu ulaska u reket*, ne boji se napasti koš u gužvi, a ono što ga posebno krasi je dobar pregled igre i mogućnost pronalaženja suigrača u blizini koša iako broj asistencija to lani nije odražavao. Monroe bi ove sezone lako mogao završiti u All Star utakmici, a Pistonse valja veseliti što u njemu imaju savršenog partnera za super-talentiranog Andrea Drummonda.

*Brzina je, hm, možda pogrešna riječ. Monroe nije atleta, ali zna proći čovjeka iz driblinga kao što su to Nowitzki i Gasol znali raditi prije par sezona. Njegova usporenost ne može se sakriti u obrani gdje pokriva jako malo terena, ali u napadu mu nimalo ne smeta zbog dobre tehnike i metodičnog pristupa igri.

Drummond se nije dokazao na koledžu, dijelom zato što nije igrao u ekipi čiji mu stil odgovara, dijelom zato što je nezreo poput banana iz Konzuma, ali talent, fizički talent je preočit da ga se ne bi vidjelo. Brz, skočan, pokretan, eksplozivan, izaberite pridjev koji vam drago i Drummondu će pristajati. Dečko još uvijek ne zna igrati košarku i Pistonsi će se namučiti da bi ga naučili, ali kao što sam rekao za to imaju dvije godine.

U te dvije godine trebali bi prokljuviti da li je Brandon Knight čovjek za budućnost. Mladi plej je tijekom prošle sezone dobio ogromnu minutažu, bljesnuo je u nekoliko navrata, pokazao je da ima šlifa kao spot-up šuter i tranzicijski plej, ali valja priznati kako je njegova igra u punim napadima, bar što se razigravanja tiče, bila poprilično slabašna. Rookieju se to može i mora oprostiti, naročito u sezoni u kojoj nije bilo pripremnih kampova i utakmica za uigravanje, pa ćemo procjenu njegovih stvarnih sposobnosti napisati tek nakon ove godine.

Ta tri igrača trebala bi predstavljati srž ekipe kojoj se navijači Detroita mogu i moraju nadati. Will Bynum i Corey Maggette to nisu i teško je očekivati da će im Pistonsi obnoviti ugovore. Maggette će igrati važnu ulogu u ovoj sezoni Pistonsa i kao bek i kao krilo, no njegovi najbolji dani su iza njega i sve što Maggette dobro radi u ovom trenutku je izvlačenje faulova. Tayshaun Prince, koliko god ga obožavao, više ne može raditi ni to pa bi on ovoj ekipi trebao služiti kao mentor i stabilizirajući utjecaj – zanimljiva uloga za igrača koji je prije dvije sezone vodio pobunu protiv glavnog trenera. Rodney Stuckey je preskup i nepouzdan i ne zaslužuje 8 milijuna dolara godišnje, iako se radi o igraču koji može probiti prvu liniju obrane kada ga ide. Stuckey nije ni plej ni dvojka, šut mu je klimav i nije čovjek za velike stvari, no ove bi sezone trebao biti drugi ili treći najbolji strijelac ekipe i lako je moguće da zavara Pistonse da mu iskeširaju još jedan masni ugovor za dvije godine kada mu ovaj istekne.

Kyle Singler, Kim English i Khris Middleton iskoristit će svoje rookie godine kako bi dokazali da mogu biti korisni igrači s klupe, dok će Jason Maxiell, Austin Daye, Jonas Jerebko i Charlie Villanueva voditi gladijatorsku bitku za minute na krilnim pozicijama. Jerebko bi na kraju trebao isplivati kao pobjednik u tom četveroboju budući da se radi o jedinom dvosmjernom igraču u konkurenciji i jedinom kojeg bi, uz možda Dayea, Pistonsi trebali zadržati za budućnost.

Ovo je sezona procjenjivanja talenta i taktičkog pozicioniranja za momčad iz Motor Citya. Unatoč tome što neće u playoff i što neće pobjediti u više od tridesetak utakmica imaju se čemu veseliti. Talent je tu, samo čeka da se razvije i da ga se okruži sa pravim igračima. Još jedan visoki draft pick,  jedan kvalitetan free agent (Memphis bi mogao trejdati Rudya Gayea sredinom sezone) i eto Pistonsa natrag u vrhu Istoka.

11. Toronto Raptors

Ah Toronto. Ah Raptorsi. Ah Colangelo. Ah. Ah. Ah.

Po dobrom starom običaju Toronto Raptorsi su u predsezoni napravili korak naprijed i dva koraka natrag. Trošenje osam milijuna dolara u prijelaznom roku na obrambenog beka koji ne može pogoditi koš sa više od dva metra udaljenosti i trećeg pleja kojem treba 20 sekundi da inicira napad im nije trebalo. Trošenje osmog picka na draftu na Terrencea Rossa, solidnog spot up šutera kojeg su mogli dobiti 10 pickova kasnije također nije imalo smisla. Unatoč klasičnim pizdarijama GM-a Briana Colangela Raptorsi svejedno izgledaju kao ekipa kojoj treba samo jedna loša godina da se lansira u vrh Istoka. Unatoč svim krivim potezima Raptorsi su u poziciji da nakon još jednog visokog picka* stvore jezgru momčadi koja može konkurirati za naslov.

*Taj pick je završio u rukama Oklahome nakon Hardenovog trejda. Pick je top 3 i 15 – 30 zaštićen i Raptorsi moraju imati ili debele sreće u lutriji ili ući u playoff da bi ga sačuvali.

Sve je počelo dovođenjem Kylea Lowrya kojeg su se Rocketsi odrekli zbog konstantnog svađanja s trenerom Kevinom McHaleom. Lowry je živac, o tom nema sumnje, no ljudi koji su ga trenirali prije legende Celticsa nisu se pretjerano žalili na njegovo ponašanje. Kyle je brz, okretan, sjajan dribler i čovjek koji može probiti reket. Osim što je solidan razigravač Lowry, za razliku od Josea Calderona koji će ove sezone biti vjerojatno najbolji bekap bek lige, može odigrati presing na loptu i izgurati protivničkog razigravača iz omiljenih pozicija na terenu. Lowry nema dugogodišnji ugovor, no kada bi ga Raptorsi produžili za par milja više od ovih 5,7 milijuna koje trenutno prima bili bi presretni.

Dubina na pleju prenijela se i na bekovsku poziciju na kojoj će se izmjenjivati DeMar Derozan i Landry Fields. Koliko god Fields bio drag i simpatičan i borben igrač, on je čovjek kojeg su Raptorsi trebali zaobići u širokom luku. Torontu je trebao šuter, netko tko može raširiti obranu i roknuti koju s krila, no u Fieldsu ga nisu dobili. Neće ga imati ni u Derozanu koji je solidan igrač, svake godine sve bolji, igrač koji može završiti oko obruča u tranziciji, ali i igrač koji se muči s napadanjem obruča u punom napadu zato što nema ni dribiling, ni ekstra potez ni prvi korak kojim bi otresao bolje obrambene igrače. Rookie Terrence Ross bi mogao postati šuter koji im treba za godinu ili dvije, ali on bi trebao više igrati na krilu nego na beku, iako će Raptorsi u prvoj godini vjerojatno napraviti rošadu s njim i Fieldsom.

Raptorsi su odlično popunjeni i na centarskim pozicijama sa rookijem Jonasom Valenčijunasom koji bi se kroz dvije sezone trebao razviti u post-up mašinu, u klasičnog centra koji zabija i hvata u dvoznamenkastim ciframa. Valenčijunasov NBA potencijal je ogroman, a da stvar bude bolja ima savršenog sudruga u Andrei Bargnaniju koji je lani igrao solidno prije ozljede. Bargnani možda nikad neće postati novi Dirk Nowitzki zato jer neće i ne želi rješavati svoje protivnike iz driblinga i napadati koš*, ali je sjajan kao lažna četvorka, kao šuter iz daljine koji bi trebao Valenčijunasu otvoriti puno prostora.

*A može, jebemumater, može, pokaže to u nekoliko utakmica tijekom sezone, sve dok ne dobije po labrnji par puta i odustane. K’o da je učio od Vincea Cartera.

Kada uzmemo u obzir da na klupi čekaju više nego solidni Linas Kleiza (koji nikako da dobije pravu šansu), Amir Johnson (koji je bolno preplaćen, ali zna odigrati solidno s vremena na vrijeme), Aaron Gray (možda i najbolji treći centar lige, mrga u sredini), Ed Davis (jako dobar skakač i solidan finišer iz blizine), rookie Quincy Acy (koji bi mogao izgurati par godina NBA lige što je super za pick druge runde), John Lucas III (zajebajen se, Lucas je užasan plej, sebičnjak koji dribla i dribla i dribla da bi roknuo dvojku s vrha reketa par sekundi prije kraja) i već spomenuti Jose Calderon i kada uzmemo u obzir da je Dwane Casey od ove momčadi napravio solidnu defanzivnu grupu jasno je da će Raptorsi biti puno bolja ekipa nego lani. Guram ih na jedanaestu poziciju Istoka ne zato što tamo pripadaju, iako priznajem da će konkurencija biti žestoka jer su se i ostale momčadi pojačale, nego zato jer želim da završe na dnu i u lutriji dođu do top 3 picka. Ovoj momčadi treba samo jedno jedino rasno krilo da ih digne do samog vrha konferencije za recimo tri godine, prije nego Andrei iscuri ugovor. Shabazz Muhammed i James McAdoo dogodine izlaze na draft. Možda su upravo oni djelić koji nedostaje ovoj ekipi?

10. Washington Wizards

Taj Ted Leonsis stvarno zvuči k’o pošten čovo. Za jednog tajkuna, jel? Direktor AOL-a, Groupona i American Expressa, vlasnik Wizardsa, Capitalsa i najgluplje bradice sa ove strane Željka Pervana očarao je navijače spikom o polaganoj i metodičnoj konstrukciji momčadi. U obraćanju javnosti Leonsis je pričao o građanskom ponosu, o koheziji zajednice koju stvara sportski kolektiv, o tome kako nagrade dolazi nakon godina napornog rada, ukratko Leonsis je govorio sve ono što treba reći kako bi natjerao razočarane navijače da plate sezonske ulaznice za momčad za koju su znali da će biti loša. Vjerovali su mu. Leonsis je, naposlijetku, preporodio Capitalse.

Košarka, izgleda, nije hokej. Leonsis je dao otvorene ruke GM-u Ernieju Grunfeldu i ovaj je krenuo sastavljati momčad na potpuno suprotan način od onoga što je tajkun obećao. Umjesto da napuni ekipu igračima od karaktera, umjesto da bira kvalitetne mladiće kroz draft i lagano, kroz četiri sezone sastavlja momčad koja će se moći takmičiti za vrh Istoka, Grunfeld je složio momčad punu sebičnih i egoističnih igrača da bi je raspustio dvije godine kasnije i složio momčad od karakternih ali debelo preplaćenih igrača. Wizardsi se nalaze na samom rubu mediokritetstva, imaju momčad koja bi se mogla uvući u playoff ukoliko četiri ili pet boljih ekipa podbaci/poklekne ozljedama, no ono što definitivno nemaju je momčad koja može konkurirati za naslov, ne sad, ne za pet godina. Washington je na pravom putu da kroz godinu ili dvije postane ekipa kakva su Atlanta Hawksi bili kroz zadnje tri sezone. Pouzdana playoff momčad koja ne može dalje od druge runde.

Wizardsi su u svoje redove doveli Nenea i Okafora i stvorili jako dobru centarsku osovinu u vremenima kada se sve više ekipa fokusira na small ball rotacije. Nene je izvanredan finišer iz blizine koji teško može stvoriti prostor bilo za sebe bilo za druge, dok je Okafor pouzdan defanzivac i odličan skakač na kojeg se uvijek možete osloniti za mršavi double – double. Obojica su karakterni, vrijedni i kvalitetni igrači, ali suludo je na njih trošiti 27 milijuna dolara godišnje, naročito u ekipi koja nema velike šanse za playoff. Njihovi ugovori bi se eventualno mogli isplatiti u svlačionici u kojoj je John Wall konačno dobio niz odgovornih i inteligentnih suigrača koji znaju igrati košarku. Nema više Javala McGeeja i njegovih djetinjarija, nema više crnih rupa Andrea Blatchea i Nicka Younga, nema više igrača koji igraju za sebe i statistiku i koji ne kuže kako igrati u timu. Wall nije pokazao nikakav napredak u dvije godine koliko je proveo u ligi, a ove ćemo sezone vidjeti da li je za to krivo okruženje ili on sam. Wall posjeduje talent i fizikalije da bude igrač poput Derricka Rosea ili Kyria Irvinga, dakle igrač koji bi jednog dana mogao nositi ekipu do naslova. Ozljeda koljena bi ga mogla mrvicu usporiti na otvaranju godine, ali očekujem dobre stvari od Walla jednom kada se sezona zalaufa.

Unatoč tome što imaju dva visoka igrača koja mogu poentirati pod košem i super – brzog playa koji bi mogao postati zvijezda plafon za ovu momčad nije visok. Rookie Bradley Beal bi trebao startati na beku a tek treba vidjeti kako će se njegova samo solidna a ne spektakularna igra s koledža preslikati na NBA, dok je Trevor Ariza na krilu jako dobar defanzivac i solidan igrač za zaokružiti petorku, no ništa više od toga. Tanka klupa sa koje treba izdvojiti Jana Veselya koji nije briljirao u prvoj NBA sezoni i mladog Jordana Crawforda koji nikako da dobije pravu šansu na kraju će pokopati Wizardse. Ukoliko Wall i Beal pokažu napredak kroz sezonu, ukoliko se Nene ne ozlijedi, ukoliko se Randy Wittman pokaže kao stabilno rješenje na mjestu trenera, ukoliko dobiju visok pick i pretvore ga u klasnog igrača te se riješe Okafora i njegovog 14 milijuna dolara teškog ugovora Wizardsi bi mogli napredovati. U suprotnom evo nam prvih kandidata za nove Hawkse. Puno akoa za moj gušt.

09. Milwaukee Bucks

Mislim da sam konačno prokljuvio Milwaukee Buckse. Dok sve druge momčadi lige maštaju o draftiranju franchise igrača i jurišanju na titulu, Bucksi su zainteresirani za slaganje zabavne male momčadi koja će se takmičiti za ulazak u playoff i zabavljati gledatelje košarkaškim majstorijama. Bucksi su jeftinjak od momčadi, ekipa koja ne želi potrošiti puno love na svoj roster, ekipa koja ne želi puno riskirati, ekipa koja ne želi plaćati porez na luksuz i ekipa koja nema veće ambicije od pukog natjecanja u NBA-u.

Na žalost navijača Bucksi nisu bili zabavna ekipa za gledanje tijekom prošlih sezona zbog izrazito defanzivne igre i uštogljenih napadačkih shema uvijek zajapurenog trenera Scotta Skilesa koji utjelovljuje MidWest konzervativne vrijednosti bolje od svih trenera lige.

I onda se dogodio obrat. Bucksi su odlučili protresti momčad dovođenjem Monte Ellisa, Skiles je dao igračima odriješene ruke u napadu pa su počeli igrati brutalno brzu tranzicijsku košarku i zabava se vratila u Milwaukee. Estetske promjene i redizajn ekipe u konačnici nisu utjecale na samu supstancu momčadi – Bucksi su ostali mediokritetska momčad koja ganja osmo mjesto Istoka. Ove su mu godine još dalje nego lani.

Nema veze, bit će ih zabavno gledati. Brandon Jennings i Monta Ellis trebali bi biti najnezgrapniji bekovski par još tamo od.. pa još tamo od Ellisa i Currya. Pazi sad, ja jako volim Montea, volim ga više nego što volim Monte, ali čovjek ne može igrati u paru s još jednim driblerom, penetratorom i šuterom. Jedan od ove dvojice je čovjek viška i Bucksi bi trebali čim prije odlučiti kojeg će igrača trejdati. Ellis je svakako bolji i to drastično bolji igrač zato što ima fenomenalan prvi korak, jedan je od najboljih igrača lige u probijanju reketa, izrazito je podcjenjen kao playmaker samo zato što nikada nije igrao u sistemu koji se orijentirao na pune napade, a premda se gubi u obrani jedan na jedan teško možete naći igrača koji će odigrati bolji presing na loptu. Montu doduše bije zao glas i ima dvostruko skuplji ugovor od Jenningsa pa bi ga se Bucksi lako mogli otarasiti ukoliko se eksperiment s ovom dvojicom ne pokaže uspješan. Ili zabavan.

Jennings se dokazao kao igrač solidnih fizikalija koji može jako dobro odigrati pick ‘n’ roll, ali je slab razigravač, sklon je nerezonskim šutevima, previše ulazi ugusto i nije pretjerano dobar dribler. Zbog visine, baš kao i Monta, ne može igrati dvojku gdje bi se puno bolje uklopio nego na playu. Smiješno je vidjeti koliko su Bucksi neskladni na bekovskim pozicijama unatoč neospornom talentu  i koliko malo dubine imaju sa Udrihom, Lambom i Harrisom na klupi. Beno može odigrati svoje, lani je složio pristojnu sezonu, dok su Lamb i Harris prokleto nedokazani.

Bucksi me neobično podsjećaju na pedesetogodišnjake koji su se čitav život bavili nekim aerobnim sportom i onda odjednom prestali zbog neke ozljede i nabili ogromnu škembetinu od piva i roštiljanja. Mršave nogice, uska ramena, i škembosaur u sredini. Tanki tanki tanki na bekovskim pozicijama, prekrcani u frontcourtu. Milwaukee na krilima i u sredini ima šest igrača koji se redom imaju pravo nadati velikoj minutaži. Joel Przybilla je iskusni veteran koji više ne može izdržati puni tempo NBA utakmica, ali će ovoj ekipi, koja je bila očajna u obrambenom skoku prošle godine, donijeti kakvu takvu stabilnost u sredini. Samuel Dalembert je star i ofucan ali i dalje može odigrati dvadesetak minuta dobre obrane. Drew Gooden je lud i lijen, ali dat će vam bar 15 jako dobrih utakmica godišnje na četvorci i na centru pa vi vidite da li vam se isplati riskirati. Ersan Ilyasova je maestro u napadu, lažna četvorka za polizat prste, samo što mu je obrana trula poput vrha Hrvatskih željeznica. Larry Sanders je mlad i eksplozivan ali još uvijek ne zna igrati košarku. Luc Richard Mbah a Moute je vrhunski obrambeni igrač, pogotovo jedan na jedan, ali ne može pogoditi guzicu Jennifer Lopez sa više od pola metra udaljenosti. John Henson je rookie koji bi se mogao razviti u sjajnog blokera nalik na Sergea Ibaku, ali s njim treba pričekati.

Enivej, začepljeni su skroz na visokim pozicijama. Nitko od ovih igrača nije pravi NBA starter, čak ni Ersan koji bi to mogao biti kada bi imao centra koji će mu čuvati leđa. Dubina i širina klupe trebala bi gurnuti Buckse u borbu za posljednje mjesto doigravanja, no siguran sam kako će još jednom biti poraženi u toj utrci. Nezgrapni su za velike skokove.

08. Philadelphia 76ers

Navijači u Philadelphiji ne zamaraju se osrednjim ekipama. Divlji, borbeni, nemilosrdni, bučni, fanovi sporta u Gradu bratske ljubavi znaju stvoriti paklenu atmosferu, jedni od rijetkih u SAD-u u ovoj eri jumbotrona i kiss cama. Navijači u Phili imaju žara, ali nemaju odanosti. Ukoliko niste dobri pratit će vas grobna tišina i falši udarci dlanova pušteni sa nekakve mp3-ice, poput smjeha mrtvih ljudi u lošem sitcomu iz 90-ih. 76ersi su osjetili nemar navijača na svojoj koži tijekom nekoliko mediokritetskih sezona koje bi i lani završile ispadanjem u prvoj rundi doigravanja da ozljeda koljena Derricka Rosea i kolosalne greške sudaca u dvije utakmice nisu prelomile seriju s Bullsima.

Trener Doug Collins preživio je sezonu zahvaljujući stvarima na koje nije mogao utjecati, a Sixersi su njegovu sreću dodatno nagradili pozicijom vršitelja dužnosti GM-a koju dijeli zajedno s članom front officea Tonyem DiLeom. Collins je lani složio pravu mediokritetsku igru koja se bazirala na sporim napadima, kontroliranju defanzivnog skoka i bjesomučnim pikenrolanjem koje je u načelu završavalo dugim dvojkama, naročito na kraju sezone kada su Sixersi počeli igrati protiv ozbiljnijih protivnika. Konzervativni trener poznat po izbjegavanju rizika iznenadio je mnoge kada je tijekom predsezone stavio sve svoje žetone na jedno polje. Na Andrewa Bynuma.

Collins nije imao što izgubiti budući da Sixersi s Iggyem u glavnoj ulozi ionako nisu napredovali, no njegov potez svejedno treba ocijeniti kao visokorizičan. S Iguodalom su mogli čekati da ubodu kakvog slobodnog igrača kada im se prostor pod salary capom raščisti sljedeće sezone, mogli su upisati još jednu bezveznu sezonu i dodatno otuđiti svoje navijače kojima je ionaku pun kurac osrednjih Eaglesa i ostarjelih Philliesa. Povukli su potez, svaka im čast, sad samo treba vidjeti da li je on bio pravi. Iluzorno je očekivati da će se to vidjeti odmah u prvoj sezoni.

Za početak, Bynum je igrač napravljen od stakla. Čovjek je lani odigrao prvu pravu sezonu* nakon što su ozljede uništile početak njegove karijere. Andrija je prije par mjeseci otišao na laganu operaciju koljena koja izgleda nije otklonila sve njegove probleme pa se ovijeh dana po kuloarima priča da bi mogao preskočiti dvadesetak utakmica regularne sezone što bi sasvim dostajalo da izbaci Sixerse iz utrke za sam vrh konferencije. Ukoliko Bynum ozdravi trebao bi postati vođa ove ekipe za što mentalno baš i nije spreman ukoliko je suditi po njegovim dječačkim ispadima u Lakersima, ali igrački jest. Solidna obrana, jako dobra kontrola skoka i ispolirana igra leđima pretvorit će Sixerse iz pikenrol ekipe u klasičnu post-up momčad kojoj spori ritam igre u punim napadima više nije mana kao lani, nego vrlina koja im omogućava da kontroliraju tempo i kažnjavaju mismatch pod košem.

*U kojoj, bajdvej, nije uopće bio onako dominantan kao što neki pričaju.

Zdravi Bynum dakle znači i promjene u sistemu igre, a one se rijetko kada ispoliraju već u prvoj sezoni. Nakon odlaska Loua Williamsa koji je lani bio primarni organizator igre i nakon odlaska Iggya koji je bio glavni egzekutor i vođa jasno je da su Sixersi u stanju previranja i da će im trebati neko vrijeme da se poslože.

Evan Turner će preuzeti ogroman dio odgovornosti u ekipi kao dribler i plejmejker na poziciji dvojke. Turner je pokazao napredak u odnosu na rookie sezonu i njegov talent koji ga je učinio senzacijom u dresu Ohio Statea polako je počeo izlaziti na vidjelo. Navijači Sixersa moraju se nadati da će Turner ostati zdrav i aktivan jer će ga s klupe mijenjati Nick Young, crna rupetina od igrača, šuter koji će ući u brutalan niz svaku desetu utakmicu i na taj način zamazati oči navijačima koji će zaboravito koliko je glupo igrao u prethodnih 9.

Jrue Holiday bi trebao igrati u paru s Turnerom na poziciji razigravača, no njegova će uloga sasvim sigurno biti nešto drugačija nego lani kada je malo previše šutirao za moj gušt. Bynum bi trebao otvoriti jako puno prostora upravo za igrače poput Jruea ili Thaddeusa Younga koji bi trebao igrati četvorku, dakle za igrače koji mogu pogoditi otvoreni šut s poludistance. Young će možda prepustiti mjesto u startnoj petorci Spenceru Hawesu koji je više čisti centar nego krilo, ali trener Collins žarko želi igrati s dva nebodera u sredini terena što mu baš i nije pametno u ligi koja se sve više i više oslanja na brzinu, a ne na visinu. U svakom slučaju Collins će imati solidnog trećeg visokog igrača na klupi spremnog za 25+ minuta, a u slučaju ozljede minutažu će dobiti ili Kwame Brown, solidan obrambeni igrač kojem se neznalice i dalje smiju samo zato jer je bio prvi pick drafta, ili Arnet Moltrie, fizički eksplozivan krilni centar koji bi mogao postati krađa drafta, ili Lavoy Allen koji je lani impresionirao analitičare u nekoliko navrata.

Rotaciju bi trebali zatvoriti Jason Richardson koji je ostario i ne može više igrati kao nekoć ali koji može dobiti dvoboje na iskustvo i Dorell Wright koji će uz Younga biti primarni tricaš ekipe. Solidna klupa, okej starteri, Turner i Bynum i čini se kako bi Sixersi mogli puno više od osmog mjesta Istoka, šta ne? No ne mogu ih gurnuti više zbog pustih nepoznanica, što taktičkih što zdrastvenih, koji ih okružuju. Ionako je lakše igrati ispod radara.

07. Chicago Bulls

Pričajte što hoćete, Bullsi su lani imali poštenih 20 posto šansi za osvajanje naslova. Miami je bio najbolja ekipa lige bez ikakve sumnje, naročito nakon što je LeBron James po drugi puta u životu ušao u Zonu*, ali malo je falilo da ih Celticsi skalpiraju, Oklahoma je odigrala par izrazito gustih utakmica, a čak ih je momčad Pacersa u jednom trenutku držala u šaci. Bullsi su imali šansu. Isparila je sa bolnom grimasom na licu Derricka Rosea.

*Mitsko mjesto u sportu u kojem postajete nepobjedivi. Koliko god James bio dominantan samo je jednom prije u playoffu izgledao onako dominantno kao u zadnje dvije protiv Celticsa i u finalu. Naravno, govorim o Pistonsima 2007. godine.

 Monstrum koji je zadnje dvije sezone gazio sve pred sobom u regularnoj sezoni više ne postoji. Gotovo pa savršeno posložena klupa se razišla, unutarnja trvenja u klubu donijela su niz retardiranih poteza od kojih je prvi i najvažniji preplaćivanje Kirka Hinricha koje ne samo da je istjeralo Omera Asika iz kluba nego je aktiviralo hard cap, natjeralo Bullse da potpišu smanjeni ugovor s rookiejem Marquiseom Teagom koji će to pamtiti do kraja života i onemogućilo ih u potpisivanju novih ugovora.

Klupu sastavljenu od solidnog šutera CJ Watsona, najboljeg tricaša lige Kylea Korvera, defanzivnog specijalista koji je počeo pogađati s poludistance i koji igra odlično uz osnovnu crtu Ronnieja Brewera i već spomenutog Asika* zamijenili su skupinom koja ne samo da ne može šamarati druge jedinice protivnika i stvarati prednost nego će vrlo vjerojatno dopuštati protivnicima da stižu razliku. Kapetan Kirk je nekoć bio jako dobar combo bek no godine su ga stigle i više ne može igrati obranu niti prolaziti protivnike u napadu što bi trebao raditi dok se Derrick Rose ne vrati. Marco Bellinelli je šuter koji ne bi trebao imati više od 10 minuta po susretu zbog kriminalne obrane i teško da će zamijeniti Korvera kao prvi tricaš ekipe baš zbog toga što će ga protivnici ubijati na drugom dijelu terena. Nazr Mohammed je stariji od Isusovog magarca, Vladimir Radmanović je limitiraniji od jednosmjerne ulice,Marquise Teague je neiskusniji od šesnaestogodišnjih Čehinja koje prvi puta dolaze na Jadran dok je Nate Robinson nepouzdaniji od iskaza hrvatskih političara pred sudom. Zanimljiva je to grupa koja bi mogla potopiti Bullse, ali koja bi mogla dobiti novu svrhu vođenu čvrstom rukom Toma Thibodeaua. Srećom pa će Taj Gibson drastično podizati kvalitetu ove jedinice – čovjek bi lagano mogao osvojiti titulu šestog igrača lige, njegov učinak u napadu drastično je porastao nakon što je počeo zabijati šuteve izvan reketa, njegova jedan na jedan obrana je besprijekorna baš kao i njegove rotacije i mnogi smatraju kako Gibson zaslužuje i novi ugovor i mjesto u startnoj petorci. Jimmy Butler bi mu se lako mogao priključiti kao čovjek iznenađenja i kao ljepilo koje će all-around igrom držati drugu jedinicu na okupu.

*Nije mi žao što su se riješili Watsona koji je bio nekonzistentan i Lucasa koji mi je uništio živčani sustav brža i jače od heroina.

Starteri Bullsa bi trebali izvući 44 – 45 pobjeda i bez Derricka Rosea. Deng se oporavio od ozljeda i igra kao navijen, Carlos Boozer je i dalje koristan iako ne zaslužuje svoj ogroman ugovor, Rip Hamilton se kreće bolje nego zadnje tri sezone nakon što se otarasio svih ozljeda koje su ga pratile, a Noah je i dalje vrhunski defanzivac koji brani pikenrol, čisti table nakon promašenih šuteva, organizira igru sa high posta i trpa lagane poene u koš oko obruča. S obzirom na razvoj Denga koji se preporodio na Olimpijskim Igrama i dobio novu dozu samopouzdanja startna rotacija Bullsa bi izgledala još bolje nego lani kada bi se u njoj nalazio Derrick Rose. No njega nema.

Glupo je trošiti riječi na to što najmlađi MVP u povijesti lige donosi ovoj ekipi. Koliko laganih poena upisuju centri nakon promašaja polaganja, koliko otvorenih šuteva iz kuta nakon penetracije, koliko promjena u defanzivnoj filozofiji protivnika… Rose je igrač koji pretvara Bullse iz solidne ekipe Istoka u kandidate za naslov. Chicago bi ga trebao pustiti da se oporavi do kraja sezone, no bojim se kako će ga ubaciti nespremnog natrag u igru sredinom sezone samo kako bi zaradili što više love od prodaje karata. Tvrda obrana reketa i odlično pokrivanje trice te solidan učinak u napadu trebali bi Bullsima omogućiti plasman u playoff i dati im 19.8 posto manje šanse da osvoje naslov nego lani, no što će se dogoditi kada se i ako se Rose vrati ne mogu nikako predvidjeti. Ne može nitko. Bullsi su enigma, ne samo za ovu sezonu nego i za budućnost.

06. New York Knicks

 

Iskustvo je bitno. U poslu, u jebanju, u igranju košarke, ju nejm it, iskustvo je bitno. New York Knicksi ga imaju na pretek. Najstarija su momčad lige. Problem je što s godinama i iskustvom dolaze i problemi. U poslu ode zdravlje i izdržljivost, kod jebanja se pojave problemi s egzekucijom a u košarci… pa u košarci su svi ti problemi objedinjeni u jedno. Stariji igrači često uspijevaju našamarati mlađe samo zato jer su vidjeli iste akcije milijun puta i mogu predvidjeti kako će se završiti no s vremenom zamor fizičkog materijala uspori njihovu igru do te mjere da više ne mogu izdržati naporni NBA tempo.

Tijekom prijelaznog roka Knicksi su se ojačali Jasonom Kiddom, Marcusom Cambyem i Kurtom Thomasom koji se lagano bliže 40. godini života. Kidd i Camby bi trebali imati važne uloge u ovogodišnjoj rotaciji i to bi se Knicksima, koji nisu zadržali precijenjenog ali od Kidda trenutno boljeg Jeremya Lina, lako moglo osvetiti.

Kidd i Camby nisu jedine starkelje u klubu. Tu je i Amare Stoudemire koji ima samo 29 godina, ali ima koljena 60-godišnjaka zbog kojih će završiti na ledu neko vrijeme nakon što se opet ozlijedio, prošao terapiju, nije se zaliječio i sada traži drugo mišljenje. Pitanje je koliko će Amare izbivati, no svaka minuta koju provede na terenu bit će iznimno važna za Knickse koje STAT čini bitno različitom momčadi. Kako? Za početak Amare je jedini pravi pick ‘n’ roll igrač Knicksa. Novi trener Mike Woodson voli igrati spore napade koji se prije svega oslanjaju na izolacijske akcije, ali pick ‘n’ roll je trebao biti veoma važna komponenta njegove igre, zbog toga su Kincksi uostalom i doveli Raymonda All You Can Eat Feltona koji je zadnji put bio relevantan prije par sezona kada je vrtio pikenrol u prvoj Amareovoj sezoni s  Knicksima. Bez STAT-a se sve mijenja – nema više pick ‘n’ rolla, Carmelo Anthony prelazi na četvorku, igra se isključivo na izolacije pri čemu jednodimenzionalni Kidd i Felton prepuštaju mjesto u momčadi bilo agresivnom obrambenom beku poput zaliječenog Imana Shumperta ili friško potpisanog Ronnieja Brewera ili tricašima poput ludog JR Smitha i Stevea Novaka koji nema definirano mjesto u ekipi. Ukoliko je suditi po lanjskoj statistici Knicksi su ekšli bolja ekipa kada Stoudemirea nema na terenu i kada Melo igra čistu četvorku.

Problem je što se New York ne može riješiti Amarea i njegovog ugovora, niti ga može staviti na klupu i očekivati mir u svlačionici, niti ga može utrpati nekome zbog slabije igre i konstantnih problema s ozljedama. Drugi problem je što Melo ne želi igrati četvorku jer ga protivnici lupaju kao što časne sestre lupaju nevine školarke u spanking videima. Ništa čudno, Melo se dokazao kao igrač koji ne želi raditi puno toga. Ne želi igrati obranu kada klub krene gubiti, ne želi igrati point forwarda i razigravati Amarea i tricaše, ne želi sudjelovati u protoku lopte, ne želi napadati obruč protiv elitnih centara, i tako dalje i tako dalje i tako dalje. Najbolji čisti scorer lige ide na živce navijačima zbog svojeg diva stava i lako ih je razumijeti, no Knicksi će naposlijetku opet dogurati samo onoliko visoko koliko ih Melo i njegova izolacijska košarka odvuku. Obranu su drastično popravili sa neprelaznim Tysonom Chandlerom u sredini i nizom solidnih bekova koji mogu odigrati presing na loptu, napad je dubok i pun igrača koji su limitirani ali znaju odigrati svoju ulogu što znači da opet sve ovisi o međuigri Amarea i Mela i treneru Woodsonu koji ih mora posložiti. Knicksi bi mogli biti momčad za velika iznenađenja, samo je pitanje hoće li ona biti ugodna ili neugodna.

05. Atlanta Hawks

 Danny Ferry je uletio u Atlantu poput kirurga i počeo sjeći. Mačetom, ne skalpelom. Otfikario je goleme ugovore vječne enigme Marvina Williamsa i preplaćenog Joea Johnsona, otarasio se nevažnih igrača i sastavio rijetko viđenu momčad; ekipu koja će već ove sezone igrati zanimljivu, uzbudljivu i konkurentnu košarku, ekipu kojoj fale igrač ili dva da dođe do vrha i ekipu koja ima financijsku fleksibilnost da sljedećeg ljeta potpiše čak dva max ugovora. Ferry je u prvih petnaest minuta u Atlanti napravio ono što nije uspijevao napraviti u pet godina s Cleveland Cavaliersima, sastavio je momčad koja ima i sadašnjost i budućnost.

Ono što je još važnije za navijače Atlante, koji su godinama gledali bezdušne Hawkse kako ispadaju na prvoj ili drugoj prepreci u doigravanju, sastavio je momčad s jasnim identitetom. Zbogom dosadnoj izolacijskoj košarci Mikea Woodsona u kojoj je iso-Joe driblao 20 sekundi dok su ostali stajali s mirom i čekali da napravi potez*, helou fluidni sistemu Larrya Drewa koji se bazira na tranziciji i kretanju igrača i lopte u napadu. Zdravo pikenrolovi, zdravo penetracijo, zdravo hi-lo igro, adio dugim dvojkama preko ispruženih ruku obrambenih igrača.

*Čini mi se da je Zaza znao zapaliti koju dok je stajao u low postu i čekao šansu da zgrabi skok u napadu, al moguće da me sjećanje vara.

Atlanta ne samo da ima sistem i trenera koji ga je sposoban držati na okupu nego ima i igrače koji ga mogu vrtiti. Imaju dribling penetratore, imaju tranzicijske igrače, imaju finišere oko obruča, imaju snajperiste, imaju slashere, imaju post up prijetnju, čak imaju i iso igrača ako se sistem slomi. Postoji samo nekoliko ekipa koje ću s većim guštom gledati ove sezone.

Za početak imaju trojicu jako dobrih organizatora igre. Devin Harris se pokazao kao one – hit wonder i zasigurno nema all – star pedigre kojeg bi željeli vidjeti od svojih plejmejkera, ali i dalje zna lijepo potegnuti u tranziciji i brzinski inicirati napad što će biti ključno za igru Hawksa. Harris će mjesto u starterskoj ekipi prepustiti Jeffu Teagueu koji je lani drastično napredovao kao plej i koji će se preporoditi u novom napadu u kojem će vrtjeti masu pikenrol i pikenpop akcija. Lou Williams će se izmjenjivati sa ovom dvojicom kao šesti igrač ekipe, kao klasični combo bek i najbolji izolacijski i penetratorski plej momčadi koji može napraviti čuda u punim napadima drive and kick igrom i rokanjem dvojki u tranziciji. Williams se puno bolje uklapa u sistem Hawksa u odnosu na onaj Sixersa i lako bi mogao konkurirati za najboljeg šestog igrača lige. Jedini problem s ovom rotacijom je što je jedan igrač od ove trojice prekobrojan i Drew će teško pronaći minute koje će ih zadovoljiti. Hawksi bi se trebali otarasiti jednog od ovih igrača, ne samo radi mira u svlačionici nego zato jer trebaju podebljati tanku krilnu poziciju igračem koji može igrati jedan na jedan obranu budući da takvih nemaju na rosteru nakon što su okupili jednu od najboljih snajperističkih jedinica lige.

Kyle Korver je već godinama sinonim za tri poena, Anthony Morrow je iznimno podcijenjen bek šuter koji zna nizati poene bez prestanka kada ga krene, James Anderson je preklani bio sjajan i ima potencijala, a njihov prvi pick drafta John Jenkins je bio najbolji tricaš NCAA lige. DeShawn Stevenson je jedini swingman koji može igrati obranu, no kada ga šibnete u rotaciju gubite jako puno u napadu u kojem su spot-up trice jedna od najvažnijih komponenti zbog čega bi Hawksi trebali napraviti još jedan trejd prije kraja sezone*.

*Jesam li spomenuo da Devinu Harrisu ističe 8,5 milijuna dolara težak ugovor? Nisam. Pa eto.

Ferry je stvarno složio backcourt koji se gotovo pa savršeno uklapa u igru frontcourta koji će ove sezone nositi momčad. Josh Smith nije dobio produženje ugovora zbog čega će ove sezone dodatno podići razinu igre. Lani je igrao kao navijen, no ove bi godine trebao biti još bolji budući da će sistem limitirati njegovu sklonost lansiranju retardiranih dugačkih dvojki. Smith konačno ima suigrače koji mogu istrčati kontre i otvoriti mu prostor za cutove prema košu i lagane poene zakucavanjima. Kad uzmemo u obzir da će njegova kvalitetna obrana začepiti dio rupa nastalim na bekovskim pozicijama lako je moguće da Smith odradi najbolju sezonu karijere i dogodine potpiše max ugovor, bilo s Atlantom bilo s nekom drugom ekipom.

Unatoč njegovoj kvaliteti Smith neće biti najvažniji čovjek ekipe. Al Horford će preuzeti to breme na svoja nejaka leđa. Horford je, dragi moji, zvijer. Čovjek je lani igrao samo 11 utakmica prije ozljede, vratio se prije vremena u playoff, sam dobio utakmicu broj pet u seriji s Keltima i gotovo vratio Hawkse u četvrtoj četvrtini šeste. Momak godinama igra van pozicije, igra u sistemu koji mu ne paše i da nije imao kvalitetnog pleja koji bi s njim odigrao pick ‘n’ roll i pick ‘n’ pop, dva najjača oružja njegove igre, i unatoč tome upisuje vrhunske brojke, ne žali se previše i unosti ogromnu stabilnost u momčad. Njegova post-up igra i mogućnost unutarnjeg razigravanja momčadi preporodit će napad Atlante u nadolazećoj sezoni i gurnuti Horforda u all – star utakmicu, a Atlantu u doigravanje. Šteta što je rotacija visokih tanka sa borbenim Zazom Pachuliom i nenormalnim Ivanom Johnsonom*, no to se ionako može popraviti nagodinu. Kažem vam, gledajte Hawkse, gledajte preporođenu ekipu, gledajte momčad koja će igrati zabavnu košarku i šokirati mnoge. Nećete zažaliti, garantiram. Ova ekipa ima identitet. Konačno.

*Ivan Grozni je čovjek koji zaslužuje ne samo fusnotu nego čitav članak. Tip je doživotno izbačen iz korejske lige nakon što je napravio vulgarnu gestu, otpao je iz niza D-League momčadi zbog problema s trenerima, priznao je da uopće ne gleda košarku i ne bi mogao razlikovati Kobea Bryanta od Earla Boykinsa, nosi dijamantnu rešetku na prednjim zubima, lomi table na treningu, unosi se protivnicima u lice i rezonira k’o Ron Artest na LSD-u. Lik je luuuuuuuuuuuuuuud. Da sutra čujem kako šverca kokaindžu u prepariranim papigama iz Kolumbije ili održava sajt s fetišom za bestijalnost ne bi me začudilo. Ivan Johnson je najzanimljiviji igrač lige.

 04. Indiana Pacers

Indiana Pacersi su dugo godina gradili svoju bije… ovaj, radničku momčad, kvalitetni momčad, vrlo dobru momčad i odjednom su se našli pred zidom. Ekipa koja je trebala napraviti skok unaprijed našla se pred raspadom. Pacersi su se uspaničarili i na stol istresli ogromne novce kako bi na okupu zadržali ekipu koja ne može osvojiti naslov ali može zapapriti favoritima i uzbuditi navijače po prvi puta u devet godina. Roy Hibbert i George Hill ne vrijede 98 milijuna dolara ni pod razno, no kada gubite uz sezone u sezonu i nađete se na korak od finala Istoka sve vam se zacrveni pred očima i povučete nelogične poteze. Šta se može.

Pacersi su preplaćivanjem ovog dvojca osigurali nastupe u doigravanju u sljedećih pet sezona, ali su isto tako osigurali svojoj ekipi nemogućnost osvajanja naslova u sljedećih pet sezona*. Pacersi su isto tako osigurali navijačima gledanje ružne, krvave, borbene, radničke košarke koja se savršeno uklapa u mentalitet Indiane. Pacersi su lani imali neefikasan napad koji je poentirao zahvaljujući ogromnom broju izvučenih slobodnjaka i solidnu obranu u kojoj su i bekovi i centri napadali igrače a ne loptu i mlatili sve što bi ušlo u reket. Lepršavost? Pah, to je za hipije. Pacersi su krvavo radili za svoje poene te su očekivali da će i protivnici raditi isto.

*Osim ako im ne uleti neki ludi i spasonosni trejd u kojem će dati 30 centi za dolar i onda zadržati zvijezdu u Hoosierlandu, što baš i nije vjerojatno budući da su NBA igrači zainteresirani za stvari kao što su tulumarenje i jebanje droljetina, a ne za uzgoj kukuruza i spavanje u devet navečer. Đast sejin.

Njihov sistem se zasigurno neće promijeniti u narednoj sezoni nakon što nisu uspjeli dovesti kreatora igre koji može probiti obranu. Očekujte puno šuteva iz blizine, očekujte napadanje reketa sa krila i sa bekova, očekujte puno post-upova i high-lo igre, očekujte rokanje trica, ali isto tako očekujte da će većina šuteva dolaziti ili preko ruke ili iz kontakta, baš kao i lani. Pacersi nemaju uigran sistem, nemaju košarkašku filozofiju, nemaju puno izrađenih akcija niti imaju složenu hijerarhiju. Sljedeća sezona trebala bi razriješiti tko je zapravo prvi igrač Pacersa.

Mnogi se navijači nadaju da je to Paul George. Kada je mladi swingman izabran na draftu napisao sam kako se Pacersi zasigurno planiraju riješiti Dannya Grangera budući da su ova dvojica preslika jedan drugoga. Lanjska sezona je to jako lijepo pokazala. Okej, nisu baš skroz isti budući da je Granger mrvicu bolji obrambeni igrač od Georgea, dok je Paul bolji egzekutor iz blizine od Dannya, ali manje više je to ista igra. Ista statura. Isti potezi. Jedina je razlika što znamo koji je Grangerov maksimum, vidjeli smo ga prije dvije sezone. George ima potencijala za napredak, samo je pitanje hoće li mu njegov dvojnik dati dovoljno lopti da se razvija. Georgeov napredak je jedina stvar koja može gurnuti Pacerse korak bliže nastupa u finalu Istoka.

Unatoč tome što su praktički isti igrač Granger i George su se solidno nadopunjavali tijekom prošle sezone, naročito u obrani gdje je njihova visina i sposobnost igranja pritiskanja igrača sprječavala brojne otvorene šuteve i osiguravala defanzivne skokove. Problem je što obojici zapravo treba jedan klasni plej koji će iskoristiti njihove spot-up i slasherske vrline, a takvog pleja nemaju. Darren Collison sigurno nije bio taj te Pacersi zapravo nisu puno izgubili njegovim odlaskom (iako su sigurno mogli dobiti više za njega), no taj zasigurno nije ni George Hill, klasični combo bek koji bi u normalnom svijetu trebao ulaziti s klupe i voditi drugu jedinicu momčadi i koji u ovom povampirenom NBA svijetu zarađuje 8 milijuna dolara godišnje.

Oprostite, malo sam si povratio u usta.

Hill definitivno nije igrač koji Pacersima treba i pravo me šokiralo kada sam otkrio koliko su ga platili. Nije kreator, nije dobar dribler, ukratko nije igrač koji može voditi momčad i Pacersi su ga trebali pustiti da ode. DJ Augustin bi mu lako mogao preoteti mjesto startnog pleja do kraja sezone, iako ni on nije briljirao lani nakon što mu je po prvi put u karijeri povjereno mjesto startera. Istina, igrao je u najgoroj ekipi s lige koja je sigurno utjecala na grozan omjer asista i izgubljenih lopti, i ako odigra na razini od prije dvije godine mogao bi riješiti dio problema Indiane.

Nesposobnost krila i bekova da izrade lake šuteve donekle će anulirati prisustvo visokih igrača. David West možda više nije onako efikasan kao kad je uništavao protivnike zahvaljujući asistencijama Chrisa Paula, ali još uvijek spada u klasnog post up igrača koji može odigrati i pikenrol i pikenpop i završiti oko koša iz driblinga protiv sporijih protivnika.

West bi trebao imati savršenog partnera u Royu Hibbertu koji je jako dobar dodavač iz low posta, no njihova je suradnja lani bila nespretna i kvrgava. Navijači se moraju nadati kako će im puna predsezona pomoći u razvijanju kemije zato što bi međuigra ovog dvojca drastično olakšala posao ostalim Pacersima u napadu, prvenstveno šuterima trica koji se ne bi više trebali više oslobađati kroz blokove i izrađene akcije nego bi mogli fino šutirati s mjesta kao gospoda. Hibbert je lani pokazao da nije igrač za velike stvari nakon što nije uspio kazniti visoke igrače Heata unatoč tome što je imao 10 cenata i 20 kila prednost nad svakim, pa se nemojte začuditi što ne vjerujem da će opravdati svoj ugovor, ali očekujem da će malkice popraviti svoju igru leđima prema košu i biti još efikasniji nego lani.

Hibberta se lako može izbaciti iz igre frontanjem posta i agresivnijom igrom zbog čega su Pacersi trejdali Collisona za Iana Mahinmija. Mahinmi je čovjek koji nema igru leđima ali fino završava oko obruča naročito u pick ‘n’ rollu te bi trebao pomoći Pacersima da ostanu u igri u utakmicama u kojima Hibbert brzo nakupi osobne. Rotaciju visokih zaokružit će Tyler Hansbrough koji lani nije briljirao ali je dobro radio ono najbolje što zna – izvlačio je faulove i šutirao slobodnjake. Gerald Green, koji je lani sjajno finiširao sezonu u dresu Netsa, trebao bi im pomoći svojim poentiranjem s krila, dok je pitanje što će dobiti od Lancea Stephensona, Sama Younga, Sundiate Gainesa, Jeffa Pendengrapha i prerano izabranog rookieja Milesa Plumleeja.

Pacersi bi u narednoj sezoni trebali kontrolirati skok igru, igrati solidnu obranu i efikasne napade i mlatiti sve pred sobom, ali teško da će ponoviti lanjsku sezonu kada su bili zdravi kroz čitavu godinu i kada su ipak imali dosta deblju klupu od ovogodišnjeg Pacer Lite izdanja. Unatoč tome ne vidim kako mogu pasti niže od šestog mjesta Istoka.

03. Brooklyn Nets

Netsi nisu željeli ući u prvu bruklinšku sezonu kao luzeri. Za vrijeme prijelaznog roka počeli su se razbacivati parama poput kvartovskog zgubidana koji je upravo digao 20 iljada kuna na kladionici pogodivši osam nebuloznih parova i nakon toga odlučio da je vrijeme da počasti sve goste omiljenog kafića. Odriješili su kesu i masno platili svog startnog centra iako momak ne može uhvatiti deset skokova po utakmici makar mu lopte u glavu padale. Ponudili su 10 milijuna dolara godišnje krilu koje već dvije sezone ne liči na sebe i koje u ozbiljnoj šampionskoj ekipi ne može biti ni četvrta najbolja opcija u napadu. Na kraju su odriješili Atlanta Hawkse grijeha i od njih preuzeli monstruozni ugovor najpreplaćenijeg igrača lige, ugovor koji smrdi gore od onih otoka smeća koji lagano plutaju po Pacifiku. Netsi nisu željeli biti luzeri, no to nije bila jedina njihova motivacija. Netsi su preplaćivali igrače kako bi nagovorili Dwighta Howarda da im se pridruži. Njihov plan je propao i sada su osuđeni igrati s tankom ekipom koja ima pet jako dobrih ali ne i sjajnih igrača na rosteru i koja se može nadati finalu konferencije u najluđim snovima, iako ni do tamo ne bi smjela doći.

Okej, ukoliko Deron Williams zaigra na razini na kojoj je igrao prije dvije sezone u seksualno represivnom Salt Lake Cityu možda možemo Netse ugurati među ozbiljne ekipe. Možda. No nekako sumnjam da će se to dogoditi. Williams je lani odigrao najlošiju šutersku sezonu u svojoj karijeri, nije pronalazio rješenja za suigrače, gubio je masu lopti i jednom za svagda dokazao svima kako je rasprava o tome tko je bolji plej, on ili Chris Paul u samom startu bila besmislena i držala vodu samo kada je CP3 bio ozlijeđen. Williams je jako dobar igrač kojem će biti puno lakše igrati u ovogodišnjoj inkarnaciji Netsa, ali nekako sumnjam da može biti prvi igrač šampionske franšize.

Joe Johnson je pak dokazao da ne može. U njegovom slučaju sumnje nema. Drug Mikhail je odlučio potrošiti 2 821 793 004 rubalja* na šutera koji previše carini loptu, koji se ne može driblingom probiti u reket i čije je najjače oružje duga dvojka iz koraka iliti najgori šut u basketu. JJ je kvalitetan šuter naročito kada ne drka s loptom nego okida iz spot-up situacija, a njegova obrana spada među solidnije u ligi, no jasno je da su ga Netsi dovukli samo kako bi imali još jedan magnetić za privlačenje Howarda. Plan im nije uspio i sada su tu di jesu.

*Odnosno 89 295 016 dolara

 Nevjerojatno je koliko je Howard zapravo utjecao na slaganje ove momčadi. Nakon što je postalo jasno da će Netsi ostati kratkih rukava brzo su potpisali Geralda Wallacea kojeg su bili spremni pustiti da ode unatoč tome što su iskrcali pravu premiju u ruke Netsa samo za jednu polusezonu Wallaceovih usluga. Najbolji igrač u povijesti Bobcatsa dobio je ugovor težak 10 milja godišnje kojeg će pokušati opravdati all – around igrom koja na žalost ne uključuje šutiranje trica iz kuta, nešto što Netsima najviše nedostaje u početnoj petorci i na što su trebali potrošiti Geraldove novce. Ruku će mu dati uvijek spremni Kris Humphries koji je klasični slučaj igrača čija je statistika drastično bolja od same igre. Wallace bar igra nekakvu obranu, Humphries je kriminalan na tom dijelu terena. Wallace je sjajan skakač za svoju visinu, Humphries ima napuhane brojke samo zato jer igra s jednim od najgorih centarskih reboundera u povijesti košarke. Wallace ga bar može tu i tamo metnuti van reketa kada igra uz osnovnu liniju, Humphries s te pozicije ne bi pogodio guzicu Kim Kardashian.

Njihov glavni zadatak bit će maskiranje svih nedostataka Brooka Lopeza. Mladi centar Netsa dobio je ugovor težak 60 milijuna dolara zbog još uvijek neispunjenog potencijala i krasne post-up igre u napadu. Tko bolje igra na low postu od Brooka? Bynum, Scola, Pau bez sumnje. Još netko? Nisam siguran. Lopez zna kako poentirati leđima i ove bi sezone mogao biti još važnija karika u napadu Netsa. Šteta što kvalitetne poteze u napadu uništava ispodprosječnom obranom i kriminalnim čišćenjem odbijanaca. Wallace i Humphries će morati krvavo raditi da bi zaštitili obrambeni skok te će se trpati u reket u napadu kako bi ugrabili koju loptu čime će onemogućavati kvalitetnu post-up igru, stavljati svoju momčad u rizik od kontri i štopati pune napade. Netsi će godišnje na ovaj trojac trošiti gotovo 36 milijuna dolara. Pa to je za plakati.

Nemojte me krivo shvatiti, Wallace, Humphires, Lopez, Johnson i Williams su redom kvalitetni igrači koje želite imati u ekipi. Njihov problem je što su preplaćeni. Kada debelo preplatite startere u ovakvom NBA-u onda nemate prostora za potpisivanje kvalitetnih zamjena. Netsi imaju brutalno tanku klupu kojom će predsjedavati perspektivni ali nekonzistentni MarShon Brooks i novopristigli Mirza Teletović koji će imati ogromne probleme u obrani. Reggie Evans trebao bi im dati određenu čvrstinu pod košem, CJ Watson će im donijeti desetak inspiriranih utakmica tijekom sezone, Andray Blatche će se raditi pizdarije koje su ga izgnale iz Washingtona dok će Jerry Stackhause i Keith Bogans glumiti Šefa i Jeremiju te eventualno doprinjeti ekipi savjetima o kupnji kozmodiska i objašnjenima narodnih običaja i svim tim stvarima koje stari ljudi navodno rade.

Netsi su spičkali ogromne pare jer nisu željeli ući u prvu bruklinšku sezonu kao luzeri, no pri tome su zacementirali sudbinu svoje ekipe na sljedećih pet godina. Uvijek u vrhu Istoka, nikad na njemu.

02. Boston Celtics

Majstorima valja skinuti šešoar. Čak i kada se Celticsima otvorio put prema finalu Istoka ozljedom Derricka Rosea nije izgledalo kao da su spremni na to putovanje. Ozljede nekolicine važnih igrača, klupa tanja od Kate Moss i napadačka neefikasnost prijetile su eliminacijom Kelta rano u doigravanju. Majstori su stisnuli zube, napali protivnike i došli na korak do velikog finala. Povratak Bosha i vanzemaljska igra LeBrona ih je prizemljila sa visina kojima uopće nisu smjeli letjeti.

Kelti ove sezone imaju bolju momčad nego lani. Ostarjela jezgra momčadi se pomladila solidnim draftanjem, jeftinim akvizicijama i nerazumnim i preskupim ugovorima koji jasno daju do znanja – vremena je sve manje. Znaju to navijači Kelta jako dobro. Jednom kada KG i Paul Pierce odu u penziju šampionska priča je gotova.

Srećom pa su Celticsi praktički kopirali jednu drugu momčad koja je pomladila svoju ekipu, naučila kako štedjeti i čuvati svoje velike zvijezde i doživjela pravu košarkašku renesansu. Šampioni kopiraju šampione, Kelti su iskopirali Spurse. Možda neće igrati poletnu i rastrčanu košarku, ali trebali bi bar malkice podići ritam i efikasnost u napadu u odnosu na lani zahvaljujući mladim igračima koji će unijeti dozu prijeko potrebne svježe krvi u momčad.

Naravno, ovo i dalje ostaje ekipa koja će dogurati onoliko daleko koliko je Pierce – KG – Rondo osovina odvede. Iako niti jedan od ove trojice igrača više (ili još) ne spada u NBA elitu oni se savršeno nadopunjuju. KG-ova nepopustljiva obrana koja se preporodila nakon zaliječenja koljena i solidno šutiranje s poludistance odlično se uklapa s presingom kojeg igra Rajon Rondo i njegovim super-brzim ulazima i asistencijama dok Pierceova metodična igra u napadu u kojem može zabiti sa svake pozicije na terenu omogućuje Keltima da ostaju u igri kada se obrane stisnu i zatvore prilaze košu. Jasno, ova trojka ima velikih mana – KG više nema post-up igru i ne mlati se pod košem, Pierce je izgubio korak i pati se u obrani, Rondo ne može zabiti s faul linije i iz daljine zbog čega još uvijek nije elita, ali pašu si, pašu si ko ćevapi i kapula, ko škarpina i blitva, ko zec i njok… Sori, malo sam ogladnio. Čekajte sekund.

Okej, tako je bolje. Dakle, Celticsi i dalje imaju srž momčadi na okupu i dokle je tako imat će šanse za naslov jer ovaj trojac igra pametan basket, živi za basket i to se vidi na njima. Istina, izgubili su četvrtog člana tijekom mučne medijske sapunice koja je još jednom bacila ružno svjetlo na Raya Allena*, ali ne samo da su ga nadomjestili nego su ga, bar po mom mišljenju, fino nadogradili. Jason Terry je strastven mamojebač koji jednako gušta igrati basket kao Rondo, Pierce i KG zbog čega će se savršeno uklopiti u ovu ekipu. Samouvjeren, spretan, precizan, Terry je jedan od onih igrača koji poznaju sve svoje mane i igraju igru koja ih najviše prikriva. Njegov šut iz daljine, naročito u ključnim trenucima trebao bi anulirati izostanak Raya Allena. Courtney Lee će mu dati ruku s klupe, a njegova solidna dvosmjerna igra koju karakterizira dobro šutiranje trica i kvalitetna jedan na jedan obrana omogućit će Keltima česte rotacije i odmaranje istrošenih djelova. Kada Avery Bradley, koji je prije par godina bio najbolji srednjoškolski igrač u čitavom SAD-u, zaliječi svoje ozljede ramena i vrati se u momčad Kelti će imati brutalno jaku bekovsku rotaciju koja će uništavati protivnike obranom.

*Allen je otišao u ružnim okolnostima i iz Bucksa i iz Supersonicsa. Premda ga navijači, uključujući i mene, vole zato jer je na parketu uvijek gospodin, ovo više ne može biti slučajnost.

Paul Pierce će također moći malkice odahnuti sada kada ima solidnu zamjenu na krilu. Jeff Green nije spektakularan igrač, ne vrijedi 9 milijuna dolara po sezoni i najbolji je u mazanju očiju navijačima, ali trebao bi pružiti solidnih 28 – 30 minuta igre Keltima na obe krilne pozicije. Pitanje je kako će igrati nakon što je propustio čitavu sezonu zbog operacije srca, no trebao bi pružiti solidnu all – around igru i malko popraviti očajni ofenzivni skok koji je lani uništavao Boston. Jared Sullinger će im posebno pomoći u tom rajonu. Momak je ubijao u skok igri na koledžu, a ne bi me začudilo da svoje vještine postavljanja i izgurivanja protivnika prenese u NBA. Sullinger je jako dobar post-up strijelac kojem će trebati vremena da taj aspekt svoje igre prilagodi brzini i visini NBA igrača, ali u skoku bi trebao biti jak. Lako je moguće da do kraja sezone izgura iz startne postave Brandona Bassa koji je dobar šuter s poludistance i solidan atleta, ali ne zaslužuje mjesto startera u ozbiljnoj ekipi. Rotaciju visokih zaključit će Fab Melo i nesposobni Jason Collins koji donose 12 besplatnih faulova i popunjavanje reketa, polivalentni Chris Wilcox koji može odraditi nekoliko uloga s klupe i Darko Miličić od kojeg mogu očekivati ne znam što (samo neka mu zavidaju stolicu u parket).

Dubina, iskustvo i čisti talent najboljih igrača trebali bi dostajati Keltima da uđu u playoff na visokoj poziciji. Možda ne budu sjajni zbog nemogućnosti kontrole ofenzivnog skoka, slabašne post-up igre, presporih napada i nepostojanja tranzicijske košarke, ali trebali bi svejedno biti jako, jako, jako dobri. Dovoljno dobri da skinu Heat? Ne vjerujem. Nisam vjerovao ni lani. Zamalo su mi začepili usta.

01. Miami Heat

Olakšanje. To je prva riječ koja mi pada na pamet kada vidim sliku nasmiješenog LeBrona Jamesa koji u rukama drži trofej NBA prvaka. Heat su začepili usta mrziteljima i kritičarima, organski su razriješili svoj najveći problem i postali jedna od onih ekipa koje ćemo zauvijek pamtiti, momčad koja nije samo postala prvak nego je to učinila na pamtljiv način. LeBron, Wade i Bosh ispunili su očekivanja u svojoj drugoj godini u South Beachu. Teret im je pao s leđa. Olakšanje je prava riječ za prošlosezonsku titulu.

Na početku ove sezone Miami opet izgleda kao prva momčad lige, kao gigant s Istoka kojeg je teško oboriti s nogu. LeBron James je svima dokazao kako je (daleko) najbolji igrač lige svojom igrom u završnici serije sa Celticsima i u finalu s Oklahomom. Osvojio je prvi naslov karijere, okitio se zlatnom medaljom u Londonu i natjerao ljude da pričaju o njemu kao čovjeku koji bi mogao skinuti Jordana s imaginarnog trona najboljeg košarkaša svih vremena. I čini se da se to LeBronu sviđa. Jordan je osvojio naslov tek nakon što je prestao glumiti alfa mužjaka u svakom ogledu i počeo vjerovati suigračima, LeBron je osvojio naslov tek kada je prestao ići niz dlaku svojim suigračima i postao alfa mužjak. Konačno je gurnuo Dwaynea Wadea u stranu, postao vođa momčadi i zagospodario parketom. James izgleda kao da uživa u svojoj novoj ulozi, kao da je osvajanje trofeja probudilo u njemu nekakvu iskonsku glad i sada više u intervjuima ne govori kako želi postati globalna ikona već kako želi postati najbolji igrač koji je ikada igrao ovu igru. Iskreno, LeBron me straši.

Njegova igra je napredovala tijekom prošle sezone nakon što je odlučio igrati u low postu i uništavati igrače igrom leđima. Ta komponenta ga je pokopala u finalu s Mavsima i James je po prvi put u karijeri unio novo oružje u svoj repertoar. Šut, ulazi, sve se to razvijalo prirodnom progresijom, igra leđima je došla svjesno i to nam je pokazalo da gledamo nekog novog Jamesa. LeBron je osim toga prestao rokati izolacijske trice i duge dvojke, postao je najbolji triple threat igrač lige, konačno je pronašao način kako da igra s Wadeom a ne uz njega te je dodatno podigao razinu igre u obrani. LBJ trenutno izgleda kao opaki križanac Barkleya, Birda, Pippena i Magica i mogao bi upisati najbolju sezonu u svojoj karijeri.

Jedini čovjek koji bi ga mogao uštopati na tom putu je Dwyane Wade. Zenit njegove karijere polako prolazi, ozljede i duge minute načele su njegovo tijelo i njegovu igru i jasno je da više ne gledamo onog Wadea otprije tri godine, momka koji je lomio gležnjeve, zabijao se u reket i izvlačio slobodnjake kao manijak. Wade je i dalje elita, jedan od 10 ili 15 najboljih igrača lige, ali ne može se takmičiti s LeBronom za mjesto alfa mužjaka. I ne smije. Lani mu je prepustio ulogu vođe u presudnom trenutku, napravi li to u novoj sezoni odmah u startu Miamiju ne gine prvo mjesto Istoka.

Čovjek koji bi trebao najviše profitirati od Wadeove nešto povučenije uloge nije LeBron nego Bosh. Prestanak herojskih izolacijskih napada i povećano kretanje lopte trebalo bi dodatno otvoriti igru za često ismijavanog Bosha koji je lani dokazao svoju vrijednost u dresu Heata. Bosh bi trebao imati hrpetinu otvorenih šuteva te pravog hi-lo partnera u LeBronu kada zaigraju s majstorom na četvorci.

Ovaj trojac koji se konačno posložio i što se hijerarhije i što se filozofije igre tiče ne donosi momčadi Miamija samo prednost u talentu. On im donosi i taktičku prednost koju će ove godine još lakše koristiti zato jer sve više ekipa naginje igranju s niskim postavama. Kada imate dva vrhunska triple threat igrača koji mogu i probiti i šutnuti i asistirati i kada imate vrhunsku stretch četvorku koja se ne gura u reket taktičke mogućnosti su ogromne. Želite igrati s niskom postavom koja žrtvuje obranu za napad? Nema frke. Želite igrati s dva spot up šutera koji su uvijek slobodni? Što da ne! Želite ugurati dva beka koji igraju presing i krenuti u kontre? Nego šta! Je li bitno na kojim pozicijama igraju ti igrači? Je li bitno jesu li jedinice ili centri? Nije. Niti malo. Spoelstra je u poziciji da igra ono što je Rinus Michels nekoć igrao s Ajaxom, s LeBronom u ulozi Johana Cruyffa i Wadeom u ulozi Johana Neeskensa.

Šuterski poboljšani Mario Chalmers, isprani ali još uvijek neotpisani Rashard Lewis, inteligentni Shane Battier, polomljeni ali ne i slomljeni Mike Miller, zericu iskusniji i pametniji Norris Cole, svestrani Udonis Haslem i borbeni Joel Anthony koristit će sjajne egzekutorske sposobnosti ovog trojca kako bi za sebe izgradili pristojne sezone, ali nitko ih neće više iskorištavati od Raya Allena. Zbogom primanju udaraca za vrijeme trčanja kroz dvostruke blokove, zdravo otvorenim tricama licem prema košu iz kuta. Najbolji šuter u povijesti lige konačno će moći odmoriti u napadu, fokusirati se na hvatanje i šutiranje i čuvati energiju za igru u obrani. Premda je Ray Ray bio jedino pojačanje Heata u predsezoni možemo reći da su za 5,6 posto bolji nego lani, što vam dovoljno govori koliko je Allen sjajan kada za takav postotak podiže šampionsku momčad. Rotacija nije bajna ni duboka, visoki igrači osim Bosha su očajni, mučili su se lani i protiv Pacersa i protiv Celticsa i protiv Thundera no čini se da to nikoga ne zabrinjava.

Miami je na najboljem putu da po prvi puta zgazi sve pred sobom i osvoji prvo mjesto u regularnoj sezoni. Imat će problema sa jakim centarskim linijama i ekipama koje brzo pomiču loptu s jednog kraja terena na drugih, no takve momčadi možete nabrojati na prste. Svi drugi su tu da pate i gledaju kako se ova momčad polako penje do vrha nošena na ramenima najboljeg igrača na svijetu.

Malo pojašnjenje rankinga prije nego krenemo na želje i pozdrave: Mjesta broj 14 i 15 se mogu zamijeniti, baš kao i mjesta 13., 12. 11. i 10., baš kao i mjesta 11., 10, 9, 8 i 7, baš kao i mjesta 8, 7 i 6, baš kao i mjesta 7, 6 i 5, baš kao i mjesta 6, 5, 4, 3 i 2. Sve drugo bi me šokiralo i konsterniralo. Slažete se, ne slažete se, boli vas briga i samo želite nekoga izvrijeđati? Javite se na fejs. Zapad slijedi do kraja tjedna, tako mi brade Jamesa Hardena.

Laku noć Tusta

On Ball D

Jako zanimljiv članak o statističkom praćenju individualne obrane pojedinih igrača. Ukoliko pratite ovaj blog znate da nemam baš visoko mišljenje o klasičnim statistikama u košarci zbog toga što ne opisuju fluidnost igre i sinergiju momčadi, ali ovo je jedna druga stvar. Ovo je interesantno i otvara brojne mogućnosti.

Ugodan vikend u srcu tame

Vidio sam smrt kada sam imao tri godine. Metal na vratu, kratak meket, krv i stravično trzanje umirućih mišića. Trčao sam kući u suzama. Nisam imao želudac za smrt i nasilje*. Još uvijek ga nemam.

*Za janjetinu jesam.

Što ne znači da me smrt i nasilje ne privlače. Čovjek sam. Pripadnik sam parazitske vrste koja je prisiljena ubijati da bi preživjela, koja je prisiljena uništavati da bi se razvijala i koja temelji svoju društvunu strukturu na kontroli nasilja. Evolucija, taj mistični impuls promjene nas tjera da se mijenjamo i kao biološke jedinke i kao zajednica svjesnih bića i tako se odmičemo od svojih primitivnih, barbarskih i nasilnih početaka prema besmrtnosti i prosvjetljenju (pretpostavljam, iako se vjerojatno radi o wishful thinking), no da bi do tamo stigli valja nam klati i ubijati i uništavati. Ljudi su paradoks u šupku svemira. Paradoks svjestan samog sebe i fasciniran sobom.

Umjetnost, riječ koju koristim lišenu svih njenih hoch privjesaka, riječ koja obuhvaća i Beethovenovu devetu simfoniju i Američkog Ninju IV, nam je poprilično dobro poslužila kao platforma za sagledavanje paradoksa i, u puno većoj mjeri, za nesvjesno ocrtavanje paradoksa. Smrt i nasilje, nasilje i smrt, od Altamire do Martina Scorsesea.

Death Grips, eksperimentalni rap trio iz Sacramenta, nastavljaju ponosnu tradiciju. Pop muzika je za razliku od ostalih umjetnosti prigrlila idilični kredo o ljubavi kao najjačem ljudskom oružju (s tim da valja priznati kako je jednadžba ljubav = seks bila poprilično česta čak i u naizgled nevinim počecima pop povijesti pa prijašnju konstataciju možete u jednom dijelu zanemariti) da bi u posljednjih tridesetak godina i sama postala poprilično fascinirana smrću i nasiljem. Pank, metal, hip hop, synth pop, post pank, elektronika. Pa čak i obični komercijalni pop. Destrukcija i autodestrukcija, over and over again. Death Grips stoga nisu nova pojava stvorena iz ilovače poput kakvog Adama, oni su samo jedna u nizu grančica u porodičnom stablu pop muzike. Deformirana, iskrivljena i bolesna grančica. Fascinantna.

Abrazivan, divlji i ogoljeni zvuk benda definiran je ritmovima Zacha Hilla, distorziranim i neukroćenim, obojanim blagim nijansama crvenog, tek toliko da ne budu pristojni i ljubazni i obični. Hillovo bubnjanje i programiranje bubnjeva stvara infrastrukturu na koju Andy “Flatlander” Morin slaže svoje jeftine synthove, zvukove koji čas napadaju slušatelja preciznim ubodima buke, čas bježe, skrivaju se u zasjedi i prepuštaju inicijativu Hillovim ritmičnim krošeima i aperkatovima. Morin i Hill izmjenjuju se u zadavanju udaraca no oni su ringu samo kako bi načeli slušatelja. MC Ride je ubojica, nokaut-master, mamojebač iz pakla, šejtan s mikrofonom. On je fokalna točka benda, srce tame srca tame, čovjek koji glasom hrapavim od urlanja isporučuje nasilje i smrt. Stefan Burnett je glavni razlog zašto sam lani slušao prvijenac Death Gripsa, odličan mikstejp „Exmilitary“, dok mi uši nisu prokrvarile. Stefan Burnett je glavni razlog zašto bjesomučno preslušavam „Money Store“ i kontroverzni „NO LOVE DEEP WEB“, ploče koje su Gripsi izdali i „izdali“ ove godine*.

*Ukoliko ne znate priču pročitajte na netu. Meni se ne da prepričavati.

Burnettov glas je sam po sebi dovoljan da mu posvetite pozornost. On puca i raspada se i ispada iz ritma, hrapav i dubok i opet tanak, poput glasa ranjene životinje koja ne želi umrijeti nego se sprema na posljednji juriš. No njegove riječi, ponekad kriptične i zakukuljene, ponekad direktne poput nule na računu u banci, su one koje će vas natjerati da slušate. Gripsi nisu bend koji nosi srce na rukavu niti su aktivisti koji traže promjene, nisu ni vješti autobiografi koji oslikavaju život ulice rimama niti su storytelleri koji vješto pletu priče. Gripsi su teatralni lažovi, a Sean Burnett je njihov postmoderni vođa, istovremeno i pripovjedač i lik. Kroz tri sjajne ploče stvorio je sebičnog, beskrupuloznog, depresivnog i neuravnoteženog anti-junaka, paranoičnog manijaka koji leži u mraku napuštene zgrade na zapišanom madracu, gleda u svijeću i mašta o klanju gamadi koja mu šeta pod prozorom. Rideov lik je smješten negdje na pola puta između Rorschacha, jednog od junaka epohalnog stripa „Watchmen“ i Omara Littlea, homoseksualnog pljačkaša iz „Wirea“ koji se jednako čvrsto drži svoje sačmarice kao što se drži moralnog kodeksa koji, naravno, nije u skladu s moralnim kodeksom licemjernog društva. I Rorschach i Omar i MC Ride su paragoni nasilja i smrti, paranoični i agresivni zbog prirode posla kojim se bave i sva su trojica, iako očito izmišljeni, teatralni i umjetni likovi, preslika dijela svijeta u kojem živimo. Smrt i nasilje, nasilje i smrt, svaki sat i svaki dan u svakom kutku planete.

Proveo sam prethodni vikend u samom srcu te tame, slušajući fantazije Death Gripsa o samoubojstvu, propasti zapadnog svijeta i ovcama linčovanim u omčama njihovih aureola. Nije mi bilo smiješno. Burnett, Hill i Morin možda nisu suptilni, definitivno su teatralni, ali su svejedno uvjerljivi. Paradoks. Baš kao ljudi. Poslušajte. Neću vam garantirati da nećete zažaliti.

Fejs. To je sve.

Sve što trebam

Volim muziku kao kontinuitet ideja. Teško je reći, bez velikog i opširnog istraživanja za kojeg nemam ni vremena ni intelektualne kapacitete, na koji su se način ideje razvijale i koje su društvene, tehnološke i biološke promjene na njih utjecale, no mislim da možemo reći kako kontinuitet bez ikakve sumnje postoji. Od prvih udaraca negdje u Africi do danas postojala je muzika, a njena je utroba bila ispunjena zvukovima koji su ulazili i izlazili iz mode, mijenjali se i mutirali, nastajali kao pritoci jedne tradicije ili kao bezobrazni odgovor na njenu monolitnost, javljali se kao dominantni okvir za srastanje određene zajednice ili kao odgovor pojedinca koji se pokušava izdvojiti iz gomile svedenu na njemu neprihvatljiv nazivnik. Kako god bilo, koliko god ideje bile drugačije, bez obzira na njihov vijek trajanja, na njihovo umiranje, na promjene paradigme i sve te krasne polurazumljive stvari muzika postoji. Zato jer nam treba.

Volim Radiohead. Volim ih zato jer su inovatori. Volim ih zato jer su bend koji se ne boji promjene, bend koji voli uzimati zvukove i iskrivljavati ih i stavljati ih na kriva mjesta i tražiti riješenja koja nisu čuli na gramofonima svojih staraca. Volim ih zato što nisu okoštali i okamenili se i postali dosadni. Volim ih zato što su bili pet različitih bendova sa istom postavom kroz dvadesetak godina postojanja. Volim ih zato jer su ostavili trag u kontinuitetu ideja.

Volim muziku kao muziku. Volim je kao muziku više nego je volim kao kontinuitet ideja. Volim je na onaj način na koji je voli baba s placa ili neandretalac ili profesor s filozofskog ili policajac, političar, prostitutka, pekar, programer, pirotehničar, tko god. Volim je kao nešto što mogu osjetiti. Volim je kao udarac u prsa koji me može srušiti na koljena i kao nogu u guzicu koja me tjera da skočim. Volim je kao toplinu koja se polako stvara u želucu i širi se u pluća i u noge i u glavu, kao uzbuđenje i trnce i sve te čudne stvari koje moje glupo tijelo osjeća pod utjecajem zvukova.

Volim Radiohead. Volim ih zato jer nikad nisu kul, zato jer uvijek pronađu način da me pronađu, zato što imaju toliko pjesama, toliko stvari koje kao da govore neki kurac baš meni i nikome drugom. Volim ih zato jer mi se od njihove muzike ježi koža na rukama, zato jer mi trnci prolaze kroz kičmu, zato jer mi se usta otvaraju u riječi a noge mi udaraju u ritmove. Volim ih zato jer njihovi zvukovi i njihova tišina zvuče kao moji zvukovi i moja tišina. Volim ih zato jer stvaraju muziku koju osjećam.

 

Zbog njih sam preživio polazak iz Zagreba u devet ujutro unatoč tome što radim noćne i što nisam zaspao prije četiri. Preživio sam šest sati vožnje autobusom. Preživio sam penjanje do dvorca u Udinama koji se, meni za ljubav, skrasio na najstrmijoj strmini u gradu. Preživio sam glupi talijanski običaj neposluživanja hrane između tri i sedam zbog čega nisam okusio mozzarellu di bufala  i pitinu i bacalla ala friuliana i frico. Preživio sam žderanje solidnog kebaba u kebabdžinici „Istanbul“ (slika Aja Sofije i komadi tepiha na zidu) i sve ono što je napravio mojoj utrobi nekoliko sati kasnije. Preživio sam čekanje izgubljenih prijatelja na pljusku koji je oprao sjevernu Italiju tijekom poslijepodneva. Preživio sam čekanje na mokroj travi prekrasne Ville Manin  i svoja koljena i križa koja su prijetila izdajom nakon probijanja do desetog reda pred pozornicom. Putovanje u Cordoipo na koncert Radioheada samo po sebi mi nije donijelo nikakav užitak, a neispavanost, glad i fizički umor umanjili su doživljaj krasnih malih Udina koje su me dočekale ulaštene kišom. Zato je muzika popravila sve.

Dobri stari Dan Snaith otvorio je večer poznatom kombinacijom entuzijazma, sintisajzera i repetitivnosti koja mladiće i djevojke baca u radosni trans. Slušao sam Snaithov bend nekoliko puta na raznim lokacijama u Zagrebu te mogu posvjedočiti da su zvučali odlično i u prijateljskoj prljavštini KSET-a i u šuštavom zelenilu Jaruna, pa me nije iznenadilo što je profesor matematike i njegov prateći trojac, sav u bijelom, odradio krasan uvod u koncert Radioheada. Predgrupe su obično zlo koje treba istrijebiti ognjem i mačem i španjolskom inkvizicijom i neki od najgorih nastupa koje sam vidio, od Res Nuliusa prije Pixiesa do Messerschmitta prije White Stripesa, djelo su predgrupa, ali Snaith je, što se mene tiče, te večeri u Italiji mogao svirati koliko mu drago. Caribou su krasan bend, a završnica polusatnog nastupa ispunjena sjebanom Jameliom, ritmičnom Odessom i hipnotičkim desetominutnim Sunom, kojim su rasturili nemirne Talijane i pokojeg pretilog Hrvata, natjerala me da s nestrpljenjem čekam sljedeće gostovanje ex-Manitobe u našim krajevima. Snaith je na odlasku objasnio kako su posljednjom pjesmom željeli otjerati kišu koja je i dalje prijetila, a samo deset minuta nakon što se pokupio počelo je pljuštati. Tko kaže da je svemir indiferentan.

Zagrijan muzikom i razbuđen kišom, u društvu prijatelja, počeo sam se osjećati bolje. Kvragu, osjećao sam se pravo dobro. Ne samo da me Caribou razveselio kako to samo stari drugovi mogu nego me razveselilo i tehničko osoblje benda koje je prije početka koncerta izvelo cirkuski šou za okupljene. Po tankim malim ljestvama tri su se krkana počela penjati u visine, ravno pod krunu pozornice na kojoj je bilo smješteno šest velikih crnih ploča koje je trebalo naštelati budući da su se na njima projicirala lica članova benda za vrijeme nastupa. Jedan po jedan odlazili su gore, svaki preko devedeset kila, svaki jednako spor i nespretan, svaki sa potencijalom da promaši korak, posklizne se i ostane visjeti na zaštitnom užetu vezanom oko nabujalog struka. Cirque de Soleil je pitomije i manje opasno mjesto od pozornice Radioheada.

Pigavi, nemirni, rasplesani Thom Yorke dodatno je pojačao taj dojam. Ukoričen u crni kožnjak i ukrašen repićem zaustavljenim na pola puta između Beckhama i Petita Yorke je započeo svoj cirkuski ples dok je bend nadjačavao pljesak i vrisku prvim taktovima Lotus Flowera. Gledao sam Radiohead prije devet godina u Firenci, par mjeseci nakon što su izdali Hail To The Thief i nije se puno toga promijenilo unatoč tome što se puno toga promijenilo. Bend je izgledao starije i drugačije iako se to nije osjetilo, bar ne na Yorku koji se kretao na isti, istrzani, izlomljeni način kao i prije. Okomite stupce svjetla koji su podsjećali na mjerače jačine zvuka na Winampu zamjenila je golema ploha svjetla koja je mijenjala boju iz pjesme u pjesmu i već spomenute crne ploče koje nisu samo krasile krunu pozornice nego su se spuštale sa vrha ovješene o sajle, mijenjajući položaj tijekom koncerta dok su se na njima prikazivala lica članova benda. Koji je zvučao usvirano ali ne onako kao prije, dijelom zato jer je Yorke dva puta fulao tekst tijekom koncerta, dijelom zato što su svirali sa dva bubnjara, dijelom zato jer se noviji materijal koji je predstavljao okosnicu koncerta, dakle stvari sa In Rainbowsa i The King of Limbsa, oslanja na suptilnost i podmuklost, na milijun sitnih zvukova koji ispunjavaju zvučnu sliku i koje slušatelj otkriva tek nakon n-tog slušanja što je užasno teško prenijeti za vrijeme živog nastupa na otvorenom tijekom kojeg bend jednostavno mora biti nametljiv i glasan i ogoljen da bi bio zanimljiv.

Unatoč sitnim greškama, setlisti koja bi bila znatno drugačija da sam je ja slagao* i uvijek neizbježnom osjećaju već viđenog Radiohead su me, prema svim očekivanjima, rasturili. Jebo ih pas, kad imaju tako dobre stvari.

*Pri tom mi nimalo ne smeta ignoriranje većeg dijela starijeg materijala, to mi je sasvim okej budući da obožavam sve faze razvoja benda, ali bi definitivno volio čuti i Videotape i House of Cards i Codex koje nisu svirali.

Ne znam jesam li više uživao u tihom pjevanju Airbaga i Climbing Up The Walls i Pyramid Songa, tihom da svojim nekontroliranim glasom ne upropastim koncert entuzijastičnim i stereotipno muzikalnim Talijanima, ili sam više uživao pokušavajući otkriti sve sitne promjene u stvarima koje nisam čuo uživo, u Nudeu, Reckoneru, Bloomu i Give up the Ghostu. Gledao sam ćelavog Phila Selwaya kako tambura po bubnjevima, precizan i fokusiran, pogleda uprtog u svog dvojnika Clivea Deamera, plaćenika koji je za vrijeme prijelaznog roka prešao iz Portisheada u Radiohead, ćelavom glavom iz Glave u Glavu. Šibali su Myxomatosis i The Gloaming i There There, lupajući i udarajući, kričeći i pištajući glasnije i bolje nego na ploči, podebljavajući pjesme taman tamo gdje je potrebno. Neupadljivi Colin Greenwood skrivao se između bubnjeva poput kakvog štakora, sitan i neobrijan, sve do The National Anthema kada je njegov bas prozborio i sravnio sve pred sobom. Maneken Ed O’ Brian, najviši čovjek na koncertu, izgledao je kao da je upravo sišao sa naslovnice GQ-a sa svojom kosicom i tijesnom plavom majicom da bi manijakalnim stiskanjem pedala i držanjem ritma pokazao kako izgled vara i kako je baš on pravi šljaker u bendu. A Jonny, taj prokleti, mršavi, iskrivljeni JonnyGreenwood skakao je sa mjesta na mjesto, drkajući po gitari, pritiskajući dugmad na semplerima, upirući svoje duge prste o analogne sinteve kao jebeni umjetnik, što definitivno jest, majku mu talentiranu. Otprašili su nastup i tri bisa, zaustavili se nakon gotovo dva i pol sata, odsvirali pregršt fenomenalnih pjesama i natjerali me da budem sretan.

Radiohead su jedini bend o kojem želim i volim i jedino mogu razgovarati u srednjoškolskim terminima. Njihov me gig pretvorio, makar za trenutak, u srednjoškolca preplavljenog emocijama, u momka koji naivno očekuje da će sva sitna sranja u svijetloj budućnosti nestati a ne samo promijeniti svoj oblik, u klinca kojem je drago da ga tamo negdje daleko, u nepoznatom i samim time ljepšem svijetu, petero ljudi koji proizvode zvukove razumiju. Skupo je biti naivan, ali nekad si to jednostavno morate priuštiti*.

Stigao sam u Zagreb oko pet ujutro, a noć se polako pretvarala u dan. Dva tramvaja kasnije stajao sam kraj širom otvorenog prozora na četvrtom katu zgrade u Vrbanima, dok je narančasta zagrebačka zora nadirala poput plime preko obzora. Stajao sam tako par minuta, vrteći film u glavi, razmišljajući o prošlosti i o budućnosti i o svim ostalim stvarima o kojima izbjegavam razmišljati. Na kraju sam slegnuo ramenima, zatvorio prozor i pokupio se spavati.

 

* Radiohead su zanimljiv entitet, antikorporacijska korporacija koja funkcionira bolje od većine velikih, a pod velikih mislim popularnih i samim time glomaznih bendova. Iako polako prestaju biti kul u proliferiranom muzičkom svijetu koji redom odbacuje velike bendove kao nositelje kulerštine njihova sljedba je ogromna i sastavljena je od ljudi koji ili gutaju ili cinično trpe političku poziciju u koju ih Thom Yorke poput kakvog jebenog Bonoa neprestano gura. U načelu Radiohead su bend koji kuži koliko je svrstavanje u antikapitalističke redove tijekom devedesetih i nultih bilo važno za akumuliranje kapitala. Što ih pomalo čini licemjerima čije je iskrene i politične pjesme nakon te spoznaje teško progutati. Ja si na žalost ne mogu pomoći, njihova muzika me ubija, njihova inovativnost me tjera da im oprostim sve transgresije, jedini su bend kojeg uistinu obožavam i zato im opraštam sve. Uživao sam u svakoj sekundi nastupa i nadam se da ću ih gledati još nekoliko puta. U međuvremenu se javite na fejs da o svemu tome prodiskutiramo, ako vas je volja.

 

Truth or dare?

Darryl Morey, GM Houston Rocketsa, odradio je tzv. Ask Me Anything na popularnom američkom forumu Redditu. Morey je uglavnom bio iskren te je bacio zanimljivo svjetlo na način funkcioniranja NBA front officea. Pročitajte, zažalit nećete.

Kevin je faca

Igle pad! Lajkajte!

Jesam vas ikad lagao? I da jesam ne bi znali. Al nisam. I zato znajte da ne lažem kad kažem da je Igle Pad najbolja stvar u komšiluku. Lijepa Nasiha piše o recentnoj muzici na jezgrovit, duhovit i za Hrvate pomalo zbunjovit način. Al pametni ste vi, prokljuvit ćete je prije kraja svijeta koji evo kuca na vrata. Dakle, Igle Pad. Čovjek koji je buljio u ekran. Muzika. Forever.

 

Uvod u NFL 2012: NFC West

Evo nas, na kraju balade, u zahodu NFL-a. Uljepšanom, očišćenom dezinficiranom zahodu sa čistim ručnicima i kromiranom ručicom na vodokotliću, ali zahodom nevrdles. NFC West je već nekoliko godina najgora divizija lige, a to se neće promijeniti ni ove sezone. Seattle je napravio određene korake prema vrhu ali su još uvijek premlitavi za ozbiljan posao, Ramsi i Cardinalsi su u kurcu, a 49ersi ostaju kao jedina pravo dobra momčad divizije, ali momčad koja će ove sezone teško dogurati do 13 – 3 s obzirom da bi trebali doživjeti regres zahvaljujući drastično težem rasporedu u odnosu na lanjsku sezonu. Ne znam šta da vam više kažem, pogledao sam tri utakmice Ramsa kao pripremu za ovu kolumnu i sad sam u depri, bez teksta i svega ostalog. Amo za poslom.

Arizona Cardinals

 

Zamišljam Larrya Fitzgeralda, najboljeg hvatača NFL-a, kako trči punim šprintom prema svojoj kući u Phoenixu sa suzama u očima i dredovima koji lepršaju na vjetru. Mama ga čeka sa kuhačom u ruci, moli ga i kumi da joj kaže šta ga muči, nudi mu šnicele i pire i preklinje da pojede nešto jer je postao kost i koža, a uplakani Larry šuti i penje se prema svojoj sobi, lupa vratima, baca se na svoj visoki, američki krevet i rida u jastuk. Zamišljam ga kako se okreće prema ogledalu na kojem je nalijepljena fotografija Kurta Warnera okružena desecima bijelih svijeća. Zamišljam ga kako ih pali, kako kleći i kako se moli i preklinje, tražeći od svetaca i bogova da mu vrate njegovog Kurta, a Kolba i Skeltona odvedu u pakao.

Arizona Cardinalsi su prosječna ekipa koja bi postala jako dobra da imaju kvalitetnog bacača. Kevin Kolb, za kojeg su Cardsi dali jako dobrog beka Antonia Rogersa – Cromartieja i pick treće runde, to nije. Kolb je bio toliko loš da je izgubio startno mjesto od Johna Skeltona koji definitivno nije dobar NFL bacač. Skelton je za razliku od Kolba puno mirniji i pribraniji u pocketu, ali nema ni jaku ni preciznu ruku. Kolb dobro čita obrane, precizniji je od Skeltona, ali ga je trta. Njih dvojica zajedno ne bi dala solidnog QB-a. Mladi su i mogu se razvijati, samo mi se više ne čini da bi na vrhuncu razvoja ovaj dvojac mogao dati rješenje za probleme Arizone.

Prava je šteta što zbog toga pati klasni igrač u zenitu svoje karijere. Fitzgerald je bolji igrač i od Megatrona i od Andrea Johnsona* i od svih drugih pretendenata za prijestolje najboljeg hvatača lige. Fitz besprijekorno trči rute, brzinom, skočnošću i mekim rukama pobjeđuje u udvajanjima, njegovo blokiranje je iznadprosječno, a postao je fenomenalan u trčanju nakon uhvaćene lopte te se puno bolje snalazi na brisanom prostoru nego u začetku svoje karijere. Sva ta nadmoć, sav taj talent proćerdan je u Arizoni u kojoj mu nema tko baciti loptu.

*Za mikrometar, ali je svejedno bolji.

Fitzu ne pomaže ni to što nema kvalitetnog drugog hvatača na suprotnoj strani. Anquan Boldin je odavno otišao, Steve Breaston nikada to nije ni bio, a ionako ga više nema. Early Doucett je solidan igrač koji će pomoći u slotu nakon što je lani dokazao da ne može pobjeđivati jedan na jedan uz aut liniju. Njegovu će ulogu preuzeti Andre Roberts koji ulazi u svoju treću godinu u ligi te se od njega očekuje da prestane ponavljati grešku za greškom i iskoristi krasan osjećaj za prostor koji mu omogućuje da pronađe rupe u protivničkoj zoni. Cardsi su potrošili pick prve runde na ogromnog Michaela Floyda koji bi jednog dana mogao postati Boldin 2.0 ali trebat će mu dvije – tri godine dok nauči trčati rute zbog čega je trenutno tek četvrti hvatač na depth chartu. Skeolb će ove sezone ipak najčešće gađati iskusne, prokušane i kvalitetne tight endove Jeffa Kinga i Todda Heapa koji nisu više na vrhuncu karijere ali koji predstavljaju sigurne, velike mete za dva neprecizna bacača.

Stavljanje Kinga i Heapa na pozicije hvatača znači eliminaciju ekstra blokera u ofenzivnoj liniji, a ofenzivnoj liniji Arizone trebaju blokeri više nego dijabetičarima treba inzulin. Ofenzivna linija Arizone lani je bila među najgorima u čitavoj ligi (samo je ona Chicaga bila i još uvijek je blizu), a stvari bi mogle biti još gore ove sezone pošto su se dva lanjska startera ozlijedila i propustit će veći dio sezone. Problemi u zaštiti bacača, problemi s kvalitetom bacača i problemi s tankom hvatačkom jedinicom trebali bi prisiliti Arizonu da se fokusira na igru probijanjem što bi značilo potpunu promjenu playbooka i ofenzivne filozofije u odnosu na lani. Ryan Williams i Beanie Wells su svakako dobri igrači koji se kvalitetno nadopunjuju da bi na njima gradili igru svoju ekipe, ali probijačke momčadi u modernom NFL-u baš i ne uspijevaju, naročito ako nemaju super kvalitetnu obranu.

Što je slučaj s Cardinalsima. Njihova obrana nije super-kvalitetna, ali ima određenu kvalitetu. Igrači su lani muku mučili sa učenjem užasno komplicirane 3-4 obrane koordinatora Raya Hortona, no kada su sredinom sezone naučili sve šeme i blitzeve stvari su se počele kretati kao po loju na komadu leda na pokretnoj traci u liftu na nosaču brodova. Kretale su se skroz.

Jedan od glavnih pokretača kretanja bio je mladi gospodin Patrick Patterson koji bi kroz par sezona trebao postati jedan od pet najboljih defanzivnih igrača lige. Patterson je u drugom dijelu rookie sezone pokrivao protivničke najbolje hvatače bez pomoći safetya što je nečuveno u modernom NFL-u, pri čemu je radio sjajan posao. Kada uzmemo u obzir njegove fizičke predispozicije, igračku inteligenciju i snalaženje u prostoru zbog kojeg je tako dobar u vraćanju puntova jasno je zašto i analitičari i navijači sline za Pattersonom. Vrsna igra mladog beka omogućila je Hortonu da koristi safetya Adriana Wilsona kako mu srce poželi, spuštajući ga čas na poziciju linebackera, podižući ga visoko da igra u sredini polja, puštajući ga da napada QB-a u dodavačkim situacijama. Wilson i njegov kompanjon Kerry Rhodes nisu baš najbrži igrači, naročito u smiraju karijere, ali solidno odrađuju svoj posao. Secondary će zaokružiti William Gay kojeg još uvijek bije loš glas zbog slabe partije u Super Bowlu XLIV kada su ga navijači Steelersa željeli objesiti zbog grešaka koje je napravio, ali Gaya to nije puno pogodilo – lani je igrao jako dobro i nema razloga da se ta kvaliteta igre ne prenese i u ovu sezonu.

Kvalitetna igra secondarya bit će ključna za obranu Arizone ove sezone. Što duže budu igrači pokrivali hvatače to će više vremena solidna, ali ne i spektakularna pass rush jedinica imati da stigne do QB-a. Dva primarna pass rushera su vanjski linebackeri Sam Acho i O’Brien Schofield, mladi igrači koji se još uvijek oslanjaju na brzinu a ne na tehniku zbog čega imaju ogromne oscilacije u svojoj igri. Njihova nekonzistentnost prisilila je Hortona da koristi liniju za pass rush zadatke što baš i ne želite raditi u 3-4 šemi, iako baš i nemate puno prostora za manevar kada na endovima imate Darnella Docketta i Calaisa Campbella. Dockett je brutalno brz za 140-kilaša, ima izvrsnu tehniku rukama i praktički ga je nemoguće pomaknuti u probijanjima. Campbell se više oslanja na svoju snagu i direktno napadanje linijaša u prsa čime je lani dogurao do osam sackova, najviše u čitavoj ekipi. Između ove dvojice majstora uglavit će se mladi Dan Williams koji je prije dvije sezone izabran u prvoj rundi drafta i koji je imao puno problema sa ozljedama na početku karijere. Nerealno je očekivati od Williamsa da se nakon tih problema nastavi razvijati normalnim ritmom pa će Cardsi od njega očekivati goli minimum ove sezone. Inteligentni Paris Lenon i brzi i žestoki Daryl Washington pokrivat će sredinu linebackerske jedinice te će biti zaduženi za zaustavljanje probijanja. Lani su imali pune ruke posla, ove sezone bi im ipak trebalo biti malo lakše s obzirom na solidne zamjene kojima su Cardsi napunili ekipu.

Bit će u svakom slučaju zanimljivo u kojem će se smjeru razvijati ova ekipa. Trenutno im nedostaje jedan kvalitetan hvatač i dva dobra ofenzivna linijaša da budu kandidati za Super Bowl. I jedan klasni quarterback. Na žalost ovo posljednje čini razliku između ekipa koje imaju 12 – 4 i 4 – 12 omjer. Više sreće dogodine. Ili kadgod.

 St. Louis Rams

Football je uzbudljiv i nepredvidiv sport u kojem malo toga ovisi o nadahnutosti i improvizacijskim vještinama igrača. Košarkaška ekipa je slobodna i tečna kao jazz, nogometna momčad je slabašno uokvirena podjelom zadataka koji nestaju pred trenutnim naletima inspiracije kao u kakvom prog jam bendu iz 70-ih dok je football punokrvni simfonijski orkestar sa strogom podjelom uloga i čovjekom koji dirigira čitavim strojem poput diktatora. Football je strog i zacrtan i njegova uzbudljivost plod je genijalnosti zacrtanih planova i loše ili sjajne interpretacije virtuoza koji planove provode u djelo.

Stabilnost je stoga izuzetno važna stavka u stvaranju šampionske ekipe. Ramsi nisu bili stabilna momčad u posljednjih sedam godina. Nisu baš mijenjali trenere kao hrvatski prvoligaši, ali nisu bili ni daleko. Jeff Fisher je peti trener kojeg su zaposlili u tom vremenskom razdoblju. Slavni brko trebao bi unijeti mir i stabilnost u organizaciju – čovjek je proveo 17 sezona na čelu Titansa te je postao paragon stabilnosti u NFL-u. S obzirom na konstantne promjene u momčadi, na promjene koordinatora i sistema unutar kojih igrači igraju, na šuškanja o promjeni grada u kojem će Ramsi u budućnosti igrati i na promjenu vlasnika kluba Ramsima će dobro doći malo stabilnosti. Možda se pod Fisherom kroz par sezona razviju u respektabilnu momčad. Možda prestanu biti kanta za napucavanje. U budućnosti. Ne tako brzo.

Stabilnost je krasna, ali čak i ona ne može zamaskirati sve mane užasne momčadi što Ramsi još uvijek jesu. Ove su sezone imali pick prve runde kojeg su trejdali u Washington za hrpetinu pickova. Nisu željeli izabrati Roberta Griffina III. Sam Bradford im je dovoljan. Bacač Ramsa ja u nekoliko navrata pokazao zašto je franšiza uvjerena da će momak jednog dana voditi klub do naslova prvaka. Preciznost, suludo brz izbačaj, sjajno kretanje i mirnoća u pocketu, sve su to bile odlike Bradfordove igre na koledžu i u prvoj NFL sezoni. Lani je doživio velik regres kojeg ćemo pripisati brojnim ozljedama koje su ga morile tijekom sezone. Bradford je talentiran, ali njegovo vrijeme još nije došlo. Treba mu dati vremena da se razvija.

Ne bi bilo loše da mu Ramsi daju i pokojeg hvatača vrijednog spomena. Danny Amendola je praktički jedino hvatačko ime u ekipi, čovjek koji bi u većini drugih ekipa bio treći ili četvrti hvatač. Amendola je solidan u trčanju ruta, ali nema brzinu potrebnu da se konstantno odvaja od braniča. S njegove druge strane stajat će Brandon Gibson koji nema brzinu da vertikalno rastegne polje igre, koji ne trči rute kako treba, koji nikad nije završio sezonu do kraja i čija najveća kvaliteta je blokiranje u probijačkim akcijama. Ostatak jedinice sastoji se od isluženog veterana Onog Drugog Stevea Smitha i nedokazanih mulaca Austina Pettisa i Briana Quicka. Novi koordinator Brian Schottenheimer nije baš složio ofenzivnu zvijer sa Jetsima, a razina talenta u Ramsima je drastično niža od one u Njujorku. Šorti bi trebao u napadačku šemu ugratiti niz tight end akcija kako bi olakšao Bradfordov posao i osigurao mogućnost dump off dodavanja na mekorukog ali neprokušanog Lancea Kendricksa ili na Matthewa Mulligana koji će ove sezone obavljati zadatke blokera.

Jadan čovjek, morat će se pošteno namučiti. Ofenzivna linija Ramsa lani je bila užasna te je direktno kriva za Bradfordove ozljede. Stvari bi se trebale popraviti kako lijevi tackle  Roger Saffold bude stasao, ali nikad se neće do kraja korigirati dok Ramsi ne pronađu stabilna rješenja na desnom tackleu i na obe guard pozicije. Najgore od svega je što su rezerve dvije razine lošije od ionako loših startera.

Slabašna linija ne bi trebala zasmetati Stephenu Jacksonu koji će i sa 29 godina i par tisuća pretrpljenih udaraca i dalje biti jedan od najboljih probijača lige. Jackson je svih ovih godina bio epitom profesionalizma, čovjek spreman uzeti loptu u ruke i tristo puta po sezoni, proći između tackleova, primiti dva udarca kacigama u rebra i bedra i nastaviti juriti naprijed. Njegov pregled igre, snaga i strpljivost pretvorili su ga u učinkovitu mašinu koju mogu usporiti samo ozljede. Robusni probijač ove će sezone imati podršku u rookieju Isaiahu Peadu kojeg su Ramsi izabrali u drugoj rundi i koji bi mogao postati zvijezda ukoliko nauči kontrolirati svoju brzinu. Problem je što Pead i Jackson ne mogu sami nositi napad Ramsa koji bi opet trebao biti jedan od najgorih u ligi.

Slično bi se moglo dogoditi i obrani koja se popravila tijekom prijašnjih godina, ali koja će ove sezone igrati bez defanzivnog koordinatora. Krvožedni Gregg Williams, trenersko smeće koje, nadam se, više nikada neće trenirati u NFL-u dobio je suspenziju nakon čitavog skandala u New Orleansu s namjernim ozlijeđivanjem igrača, pa će dužnosti koordinatora ove sezone obnašati tri trenera među kojima se nalazi Williamsov 27-godišnji sin Blake. Ramsi bi trebali instalirati Williamsovu agresivnu blitz šemu u kojoj je upravo on bio najvažniji kotačić budući da je (uglavnom ispravno) odlučivao kada će napasti QB-a a kada će vratiti sedmoricu u pokrivanje. Pričali smo o stabilnosti, ovakva situacija joj sigurno ne doprinosi.

Pitanje je koliko bi uopće Williamsov agresivni sustav išao na ruku igračima Ramsa. Linija je daleko najbolji dio čitave obrane koji može generirati pristojan pass rush samo sa četvoricom, naročito ako izbor prve runde Michael Brockers pokaže da može napadati QB-a s unutarnje pozicije kao na koledžu. Brockers je ogroman i brrrrrrrrrrz i lupa sve pred sobom, pitanje je samo koliko će se brzo razvijati. Isto pitanje valja postaviti i za lanjski izbor prve runde, talentiranog Roberta Quinna koji baš i nije bio produktivan u svojoj rookie godini. Njegova lateralna brzina trebala bi ga učiniti iznimno korisnim u zatvaranju probijanja, a ne bi me začudilo kada bi upisao godinu sa pe-šes sackova. Što će biti najmanje upola manje od supercalifragilisticexpialidociousnog Chrisa Longa koji je lani rasturao ofenzivne linijaše, skupljao sackove kao što Super Mario skuplja zlatne dukate i svojim udarcima budio pospane navijače Ramsa koji su dolazili na stadion uhvatiti poslijeručkovni spavanac. Jedina slaba točka ofenzivne linije je veteran Kendall Langford koji će igrati defanzivnog tacklea ukoliko pokaže da može biti konzistentniji nego je bio u Miamiju.

Prenese li Langford boljke s Floride na Midwest, a Brockers zapne u privikavanju na NFL igru linebackeri će morati puno bolje odigrati nego lani. James Laurinaitis je jedini pravi igrač jedinice, čovjek koji se drastično razvio od svog ulaska u NFL i koji danas spada među one rijetke MLB-ove koji mogu igrati ako zatreba u Tampa 2 obrani što bi otprilike značilo da može pokrivati par hektara terena. Šteta što su Rocky McIntosh i Jo-lon Dunbarr sporaći koji mogu odraditi dio posla, ali koji ne bi mogli startati za 67 posto momčadi u ligi.

Ramsi nisu popravljali linebackersku jedincu jer su love i pickove morali usuti u OČAJAN secondary. Tvrdoglavi i nadrkani Cortland Finnegan stigao je zajedno sa Fisherom iz Titansa te bi trebao igrati prvog beka ekipe, čovjeka koji će se zalijepiti za najboljeg hvatača opozicije i držati ga pod kontrolom. Finnegan nije shutdown corner, ali je poprilično dobar, a bonus je što spada među najbolje udarače među bekovima i što uvijek zalijepi udarac ili dva za dobru mjeru kako bi protivnicima dao do znanja da će naplatiti svaku uhvaćenu loptu. Prgavi Finnegan trebao bi se dobro slagati sa opuštenim rookiejem Janorisom Jenkinsom koji je opušten, naravno, zato što troši goleme količine ogromnog bilja. Zbog čega je izbačen sa sveučilišta Florida. Zbog čega je uhićen par dana prije drafta. Zbog čega je svog sina nazvao Kanabis. Dobro, ovo zadnje nije istina. Jenkins je talentiran mladić koji će pomoći St Louisu svojom brzinom i okretnošću, ali nije čovjek na kojeg se možete osloniti. Na žalost, Ramsi nemaju boljega, iako bi se izbor treće runde Trumaine Johnson mogao razviti u solidnog igrača kroz par sezona. Bekovi će se morati pošteno namučiti pošto safetyiji Darian Stewart i Quintin Mikel prečesto dopuštaju hvatačima da dodirnu loptu i onda se nadaju da će im je izbiti iz ruku snažnim udarcima. Stewart i Mikel su korisni u zaustavljanju probijanja, a Greg Williams bi ih sigurno znao uposliti u svom blitz sistemu, no ovako će se vjerojatno često povlačiti duboko i dopuštati velike akcije, baš kao lani. Šta se može.

Ramsi su napravili određene korake prema oporavku, ali još su daleko od uzleta sa samog dna najlošije divizije u footballu. Još sezonu ili dvije, uz dobro biranje i pametno trošenje novca, momci iz St Loisa bi mogli postati novi Lionsi. Ove godine će još uvijek igrati kao stari Lionsi. Bezubi i promukli.

Seattle Seahawks

Svake godine jedna loša momčad povuče nekoliko dobrih poteza prije početka sezone, njeni mladi igrači pokažu znakove napretka, odrade dobar posao dovođenja igrača i novinari se napale, a zajedno s novinarima napali se i publika. Lani je to bio slučaj s Lionsima. Ove godine sa Seahawksima.

Napaljenost je opravdana. Obrana Seattlea je lani bila među deset najboljih te bi se trebala poboljšati ove sezone budući da je uglavnom sačinjena od mladih igrača koji se još nisu razvili do kraja. Napad probijanjem je bio fenomenalan u drugom dijelu sezone i glavni razlog zašto su Seahawksi okončali godinu serijom 5 – 3. Jedini problem bio je dodavački dio ekipe. Navijači, novinari i Seahawksi se nadaju kako su začepili tu rupu biranjem Russella Wilsona u trećoj rundi drafta.

Wilson je dominirao tijekom predsezone. Snažna i precizna ruka i kvalitetno kretanje u pocketu osigurat će vam startno mjesto u većini NFL momčadi, no Wilson nije postao starter samo zbog svojih igračkih kvaliteta. Momak je, tvrde apsolutno svi koji su ga upoznali, ljudina. Obožavan u svlačionici, karizmatičan, iznadprosječno inteligentan, obrazovan, dobrodušan i ponizan, spreman pomoći i spreman slušati i unatoč svemu spreman voditi. Tijekom predsezone toliko je krasnih poruka izišlo iz svlačionice Seahawksa da su ljudi (to jest ja) pomislili kako je pet – šest momaka zaljubljeno do ušiju u Wilsona. Wilson nije izabran u prvoj rundi drafta zato jer je visok samo 177 cenata i ne može najbolje vidjeti preko ofenzivnih linija u NFL-u, ali živimo u vremenima u kojima je 180 centimetara visoki Drew Brees srušio rekord Dana Marina i time srušio mit o neuspješnosti prosječno visokih ljudi na poziciji quarterbacka. Seattle obožava Wilsona pa nije čudno što navijači vjeruju da će ih mladić već u rookie sezoni voditi do NFL doigravanja. Vjerovanje koje dijele mnogi analitičari. Nisam među njima.

Seahawksi su još uvijek mladi, još uvijek imaju puno rupa u momčadi, planiraju vrtjeti napad kroz igrača koji baš i nije bio paragon stabilnosti kroz karijeru i imaju mladog vođu koji još uvijek nije osjetio pravu brzinu NFL obrana. Ne bi me začudilo da završe sezonu  rezultatom 8 – 8 ili 10 – 6 i ostvare znatan napredak u odnosu na lani, ali još uvijek mi se čini da su godinu udaljeni od doigravanja.

Ofenzivni koordinator Darrell Bevell instalirao je hrpetinu roll-otova, mobilnih pocketa i shotgun formacija u svoju veziju West Coast napada kako bi pomogao Wilsonu u privikavanju na NFL napad, no jasno je kako će igra probijanjem biti primarno oružje njegove jedinice. Dijelom zbog Wilsonovog neiskustva, dijelom zbog ofenzivne linije koja je bolja u run igri, dijelom zbog fenomenalnog finiša lanjske sezone za Marshawna Lyncha, a dijelom zbog neefikasnih hvatača na rosteru Seattlea.

Tight end Zach Miller je najbolji hvatač ekipe koji je lani kriminalno loše korišten. Seattle je planirao forsirati 2TE formacije ove sezone u kojima bi Miller došao do izražaja, no nakon što su otpustili Kellena Winslowa i ostali sa lošim Anthonyem McCoyem na drugom tight endu odustali su od te taktike. Drugi najbolji hvatač je mladi Doug Baldwin koji je lani pokazao da može briljirati u slotu ali koji ulazi u sezonu sa teškom povredom zadnje lože koja će usporiti njegov napredak i izbaciti ga iz momčadi na neko vrijeme. Što nam ostavlja često ozlijeđenog i precijenjenog Sidneya Ricea, brzonogog i sirovog Bena Tatea koji nije napredovao u dvije godine u ligi, visokog i sporog Bena Obomanua i Braylona Edwardsa koji bi mogao biti jedan od deset najboljih hvatača lige da mu ruke nisu načinjene od blokova leda premazanih kolomazom kroz koje godišnje prođe više lopti nego kroz prosječni koš u NBA ligi.

Neiskusni bacač i ne pretjerano kvalitetna hvatačka jedinica mogu učiniti superstara od bilo kojeg probijača lige. Marshawn Lynch nije najbolji running back lige, ali mogao bi imati brutalno dobru sezonu samo zato što će dobiti između 250 i 300 lopti ove sezone. Njegove zamjene Leon Washington i Robert Turbin nisu dovoljno dobri da mu otmu više od par lopti po utakmici što opet ide na ruku Lynchu. Marshawnove najvažnije odlike su njegova neustrašivost i sposobnost da izdrži udarce i solidna brzina na otvorenom terenu. Njegove najveće mane bile su okršaji sa zakonom (i ovog ljeta je uhićen zbog vožnje u pijanom stanju) i nediscipliniranost u trčanju. Lynch je postao puno strpljiviji iza kvalitetne ofenzivne linije koja je pretrpjela puno ozljeda (dva najbolja igrača Russell Okung i Max Unger propustili su velik broj utakmica), ali koja zonskim blokiranjem otvara ogromne rupe na liniji. Iskreno, nisam uvjeren da Lynch može zadržati visoku razinu igre kroz čitavu sezonu zbog čega će napad Seahawksa biti lošiji nego što većina misli. Dajte im još godinu ili dvije, par pickova na draftu i jednog kvalitetnog hvatača u free agencyu i Seahawksi će postati opasna momčad spremna za playoff.

Možda i za Super Bowl. Njihova obrana ih već sada može kvalitetno predstavljati u najvećoj utakmici sezone. Seahawksi su mladi, ali nisu zeleni i lani su dominirali u zaustavljanju probijanja dok su u u spriječavanju dodavanja bili goli prosjek. To bi se trebalo promijeniti ove sezone u kojoj konačno imaju defanzivnu liniju kojom mogu stvoriti pritisak na bacaču. Red Bryant je lani bio jedan od najboljih run stopping endova, ali je u spriječavanju dodavanja bio neiskorišten. Njegovo lateralno kretanje i zatvaranje rupa Seahawksima nije puno toga značilo na trećem downu zbog čega su potrošili pick prve runde na najboljeg pass rushera drafta Brucea Irvina koji će se mijenjati s Bryantom u očitim dodavačkim situacijama. Irvin je možda izabran rundu prerano jer je nikakav u probijačkim akcijama ali on je ujedno čovjek koji može kvalitetnu 4-3 obranu pretvoriti u vrhunsku 4-3 obranu. Irvin-Bryant varijanti na drugoj će se strani pridružiti fenomenalni i podcijenjeni Chris Clemons koji spada među deset najboljih all-around endova lige i koji je već dvije sezone za redom skupio 11 sackova na kontu. Unutarnja strana linije nije toliko kvalitetna, ali bogme nije ni puno slabija – Alex Branch je lani konačno proigrao i pretvorio svoje 150 kila teško tijelo u stroj za mljevenje guardova dok je Brandon Mebane nastavio sa divljačkim napadima na A i B-gapove čime je konstantno stvarao pritisak na QB-a i prisiljavao RB-ove da sreću potraže sa strane linije.

Tamo ih je čekala slabašna linebackerska jedinica, jedini razlog za zabrinutost navijača Seattlea. Aaron Curry se nije razvio u zvijer koju smo najavljivali pa su ga Seahawksi trejdali za siću. Pitanje je koliko im se to isplatilo budući da ni LeRoy Hill ni K.J. Wright nemaju njegove fizičke predispozicije na poziciji vanjskih linebackera. Hill je iskusni veteran koji je solidan protiv probijača ali koji često unosi nemir u svlačionicu svojim izvannastavnim aktivnostima. Wright je rookie koji je briljirao na koledžu kombinacijom eksplozivnosti i agresivnosti no jako je loš u zaštiti dodavanja te bi bilo bolje kada bi ga Seattle gurnuo na MLB poziciju koju iz nekog razloga okupira Bobby Wagner koji je na koledžu igrao i vanjskog i unutarnjeg linebackera i koji bi se tijekom sezone mogao zamijeniti s Wrightom.

Linebackeri će se više fokusirati na zaustavljanje probijanja budući da secondary Seahawksa igra jako dobru kombinaciju man to man i zonske obrane koja ovisi o pass rushu a ne o ispomoći srednje razine. Odlični safetyi Kam Chancellor i Earl Thomas briljiraju kao igrači koji se pomiču svuda po terenu, udaraju i presijecaju lopte. Chancellor je snažniji igrač koji bi mogao igrati i linebackera ako zatreba dok je Thomas brži, fluidniji i opasniji igrač koji udara jednako jako i otima lopte jednako dobro. Chancellor i Thomas imaju dozvolu da lunjaju po secondaryu zato jer znaju da će mladi i ogromni bekovi Brandon Browner i Richard Sherman zadržati protivničke hvatače na liniji razdvajanja. Browner i Sherman su građeni na isti kalup, obojica imaju preko metar devedeset i lupaju žestoko zbog čega Seahawksi često igraju bump ‘n’ run akcije. Istina, i jedan i drugi su malkice ukočeni i ne mogu ispratiti najbrže igrače lige, ali daju Seahawksima taktičku prednost koju koordinator Gus Bradley voli koristiti.

No to neće biti dovoljno, ne ove sezone. Sklonost ozljedama, neiskustvo, loš trener Pete Carroll koji je zapravo najslabiji dio ekipe i problemi u bacačkom dijelu ekipe trebali bi spriječiti Seahawkse da osjete čari playoffa. No doći će mu blizu. Prokleto blizu. Toliko blizu da se možda ipak provuku.

San Francisco 49ers

 

Nakon što su lani pokorili NFC, nakon što su upisali 13 pobjeda u sezoni, nakon što su došli na korak do Super Bowl nastupa, nakon što su čitavu sezonu bili blago precijenjeni početkom nove su postali drastično podcijenjeni. Nitko ne vjeruje da San Francisco može ponoviti lanjski uspjeh, bar među analitičarskom bratijom. Previše tijesnih pobjeda, previše sreće, previše laganih protivnika. Okej, slažem se, šanse da opet otmu 14 pobjeda nisu baš velike, ali da neće ući u playoff? U ovoj diviziji? Kamon!

San Francisco je svoje uspijehe ostvario jednom odl skool ekipom predvođenom old skool trenerom koji je u nedostatku vremena za pripremu zbog lockouta u ekipu instalirao old skool sistem baziran na kvalitetnoj obrani i probijanjima kroz sredinu. Jim Harbaugh je izvukao maksimum iz svoje ekipe ne samo zato što se povezao sa igračima nakon Singletaryeva terora, ne samo zato jer je svojom karizmom i fanatičnošću očarao ekipu, nego zato što ih je natjerao da igraju u sistemu koji najviše odgovara snagama momčadi. Harbaugh se sjajno pripremao za svakog protivnika, inteligentno je gospodario resursima u ekipi, donosio je ispravne odluke tijekom utakmice i još jednom pokazao kako trener utječe na kvalitetu momčadi u footballu više nego u bilo kojem drugom sportu.

Harbaugh je bio prisiljen igrati starinski football zato što je pod centrom imao Alexa Smitha. Klimavi Alex je lani odradio solidnu sezonu u kojoj nije trebao spašavati ekipu velikim bacanjima kao prije, sezonu u kojoj je samo odrađivao posao pojednostavljen do krajnjih granica. Harbaugh ga je želio zamijeniti tijekom predsezone, 49ersi su pokušali dovući Peytona Manninga u Kaliforniju i promijeniti čitav sustav, a kada je Peyton otišao u Denver 49ersi su odlučili zadržati stare navike još godinu dana. Smith je loš igrač koji će se morati dobro potruditi da bude prosječan kao lani.

San Francisco je potrošio love i pickova na osvježenje svoje hvatačke jedinice u nadi da će dovući Peytona. U prvoj su rundi izabrali AJ Jenkinsa, ispoliranog finog hvatača koji nema visinu ni brzinu da igra uz aut liniju ali koji bi se mogao razviti u slot zvijer jednom kada dobije priliku igrati u startnoj jedinici. To se neće tako skoro dogoditi. 49ersi su potpisali osvježenog Randya Mossa i ogromnog Marija Manninghama koji bi trebao postati omiljena Smithova meta na srednjim rutama. Michael Crabtree će pokušati rastezati teren zajedno s Mossom iako njemu više leže srednje rute kakve trči Manningham. Ted Ginn će im prije svega pomoći u vraćanju ispucavanja, ali bivši brzanac Miamija može pomoći ekipi svojim sprintevima niz teren ukoliko Crabtree ne uspije odraditi tu ulogu. Nesretni Kyle Williams, Pedro prošlogodišnjeg playoffa, će također tražiti prostor na slotu na kojem je lani igrao jako dobro. Prva Smithova meta, naročito u sistemu koji forsira kratka i brza dodavanja, bit će, baš kao i lani, famozni tight end Vernon Davis, jedan od najzaokruženijih igrača lige. Davis je lani dokazao koliko mu je stalo nakon što je počeo plakati kad je zabio pobjednički TD protiv Saintsa. Veliko, brzo i okretno dijete se preporodilo odlaskom Singletarya i lani je igrao odlično tijekom sezone, ne samo kao hvatač nego kao i vrhunski run bloker.

Ofenzivna linija 49ersa je solidna jedinica koja jako dobro zna kako otvarati rupe za probijače. Pass protection im nije jača snaga, no dio odgovornosti za 44 prošlogodišnja sacka snosi Alex Smith koji je prečesto carinio loptu nakon što bi pogrešno pročitao obranu. Momci su talentirani, gotovo svi imaju jako dobar rad nogu i brzo dolaze do druge razine u probijačkim akcijama. To možda neće pomoći Alexu Smithu, ali će svakako osigurati Franku Goreu da dođe do šeste sezone sa preko tisuću osvojenih jadri. Gore više nije brz kao prije nekoliko godina i ne može trčati oko tackleova, ali njegova preciznost, smirenost i pregled terena mu omogućavaju da i dalje trči kroz sredinu dok mu mekane ruke omogućavaju da ostaje na terenu i u očitim dodavačkim situacijama. Gore bi ove sezone trebao dobiti manje lopti nego lani budući da se 49ersi ne žele kockati – Frank je tijekom karijere bio izuzetno sklon ozljedama i samo je dvaput odigrao svih 16 utakmica u sezoni. Iskusni Brandon Jacobs trebao bi dobiti priliku u trenutcima kada treba osvojiti dva – tri jarda, Kendall Hunter bi na kraju mogao oteti 30 do 40 posto Goreovih lopti ukoliko se nastavi razvijati kao lani, dok će rookie LaMichael James unijeti malo egzotike u napad SanFrana koji bi ga mogao koristiti na sličan način na koji Saintsi koriste Darrena Sprolesa.

Drugi razlog za koji se Harbaugh odlučio na old skool šemu, osim nesposobnog Alexa Smitha, je veličanstvena obrana Ninersa. Njihov 3-4 sustav nije efikasan jer se maskira, jer vara protivnika, jer koristi egzotične blitzeve i prljave trikove, njihov 3-4 sustav je efikasan jer su igrači jebeno dobri. Toliko dobri da Ninersi rijetko koriste blitzeve unatoč tome što igraju 3-4 obranu.

Glavni igrač koji omogućuje ovakvu taktiku zove se Justin Smith. Iako je Smith nominalno end on se premješta po čitavoj defanzivnoj liniji zbog čega je lani izglasan u Pro Bowl i kao tackle i kao end. Njegova specijalnost je otvaranje prostora za pass rushere 49ersa. Smith je toliko snažan, brz i tehnički potkovan da konstantno pritišće i tacklea i guarda u pojedinačnim akcijama čime drastično olakšava posao ostalim igračima. Čovjek je i sam kvalitetan pass rusher koji je skupio 17 sackova u zadnje dvije sezone, ali će uvijek žrtvovati svoje brojke kako bi pomogao ostatku momčadi. Ray McDonald, koji igra na suprotnoj strani, nije puno lošiji. McDonald je egzekutor čija je specijalnost penetriranje kroz blokove. Njegova inicijalna brzina i snažne ruke mu omogućuju da zaobiđe tackleove ili prođe kroz guarda i natjera QB-a da se pomakne u pocketu. McDonald nije briljantan u zaustavljanju probijanja ali ne mora ni biti kada pokraj sebe ima mobilnog Isaaca Sopoagu kojem treba manje od 5 sekundi da pretrči 40 jardi unatoč tome što ima 150 kila (od čega samo šest otpada na prekrasnu flizuru).

Sopoaga nije jedini razlog zašto McDonald i Smith mogu igrati agresivno (možda čak i preagresivno za 3-4 endove). Zapravo, on uopće nije razlog za takvo ponašanje fenomenalnog dvojca. Glavni razlog su Patrick Willis i NaVorro Bowman. Patrick je najbolji unutarnji linebacker lige. Fenomenalno kretanje kroz gužvu, pokrivanje ogromne količine terena, inteligencija, brzina, snaga, Willis ima sve. Osjećaj za igru i fizičke predispozicije i želju da bude najbolji. Willis je maestro svoje pozicije. Bowman mu je šegrt samo zato jer želi. NaVorro možda nije najbolji ali je sigurno među pet najboljih unutarnjih linebackera lige. Bowman igra na strong sideu, ima više posla i više tackleova od Willisa što vam dovoljno govori o njegovoj kvaliteti. Ovaj dvojac je glavni razlog zašto je obrana Ninersa lani bila tako dobra. Kada sa samo tri igrača možete zatvoriti probijanja vaša jedinica može igrati puno slobodnije i fluidnije i, što je za Ninerse jako bitno pošto su lani imali najviše osvojenih lopti u ligi, agresivnije.

Najagresivniji član obrane, bar što se jurišanja na QB-a tiče je Aldon Smith. Momak je u prvoj NFL sezoni skupio 13 sackova unatoč tome što je utakmice započinjao kao rezerva. Aldonova eksplozivnost i fleksibilnost učinili su ga sedmim izborom drafta, a taj je izbor u potpunosti opravdao. Koordinatori će ga pokušati udvajati u drugoj sezoni no to će teško moći raditi pokraj Jasona Smitha i McDonalda. Ahmad Brooks je vjerojatno najslabiji dio prednje sedmorke, ali čak je i on lani došao do sedam sackova koristeći kaos kojeg su ostali igrači stvarali u protivničkim redovima.

Kada imate takvu prednju liniju i linebackere onda je secondaryu puno lakše igrati. Ninersi nisu i neće koristiti puno zonskih sistema nego će u pozadini igrati sa dva duboka safetya (koje nema smisla spuštati u box pokraj Willisa i Bowmana) i bekovima koji će igrati jedan na jedan, imajući u vidu da safetyi nisu tu da dupliraju nego da napadaju loptu. Carlos Rogers može odraditi taj zadatak bez pol muke što je dokazao lani kada je ušao u svoj prvi Pro Bowl. Rogers lijepo koristi aut liniju, ne dopušta da ga hvatač porazi u prvih pet jardi i uspijeva zadržati balans u punom šprintu. Njegov partner Tarell Brown nije toliko dobar, ali odrađuje svoje zadatke na zadovoljavajući način. Nekonzistentni Dashon Goldson je lani procvjetao na safety poziciji te je i on zaslužio Pro Bowl nastup, no pitanje je hoće li biti onako brz i agresivan kao lani. Donte Whitner sigurno hoće. Bivši igrač Billsa ne pokriva toliki komad terena kao Goldson ali zato lupa sve na što naiđe i poprilično je siguran u napadanju lopte.

Sviđalo se to vama ili ne, ali Ninersi su još jednom na putu prema doigravanju. Hoće li imati više sreće nego lani? Nemam pojma. Bilo bi poprilično smiješno kada bi na kraju sezone Alex Smith podigao Lombardijev trofej. Bio bi to još jedan dokaz da je u ovoj blesavoj, izjednačenoj ligi sve moguće.

Dragi moji, hvala vam puno na čitanju, svaka čast što ste izdržali do kraja. Čujemo se na fejsu, a ja idem gurnuti prste u led da se malo rekuperaju, zglavci su mi natečeni kao koljena isluženih tackleova. 

Uvod u NFL 2012: AFC West

Potiho, mic po mic, AFC West se razvila u jako zanimljivu i izjednačenu diviziju. Bezubost i šonjavost nekoć naelektriziranih Chargersa otvorila je vrata ostalim momčadima da na pomalo neortodoksan način izazovu najbolju momčad divizije na papiru i skinu je s vrha. Lani je to pošlo za rukom Broncosima, ove sezone to može poći za rukom i Oaklandu i Kansas Cityu. AFC West je postao još jedna od meni omiljenih divizija, grupa u kojoj je sve moguće. To ne znači da su ekipe u AFC Westu dobre, naposlijetku sve četiri momčadi imaju velikih mana koje ćemo sa zadovoljstvom istaknuti kroz još jedan bosanski lonac teksta, ali izjednačene bogami jesu. I to me čini sretnim.*

*Dugo sam razmišljao kako da napišem ovaj tekst. Da li da u obzir uzmem način na koje su momčadi igrale prvu utakmicu ili da u potpunosti izignoriram prvi tjedan i napišem uvode kakve bi napisao da sam uspio objaviti tekst u roku? Odlučio sam se za drugu varijantu, unatoč tome što druga varijanta povećava mogućnost da ispadnem glup. Zato sam i ostavio tekst o Denveru napisan prije početka utakmice u kojoj su našamarali Steelerse.

 

Oakland Raiders

 Smrt ponekad može donijeti olakšanje. Prestanak mučenja za patnika i za iscrpljenu familiju u emocionalnom rasulu. Smrt je nekad, jako rijetko, dobra stvar. Smrt Ala Davisa, koliko god to odvratno i neljudski zvučalo, donijelo je olakšanje ne samo njegovom napaćenom i iznurenom tijelu nego i čitavoj organizaciji Oakland Raidersa. Momci u crnom proveli su petnaest godina u zatočeništvu nekadašnjeg progresivnog vizionara koji je pod stare dane postao konzervativni tiranin. Liga se mijenjala, no Raidersi su ostajali isti, vjerni starim postulatima i šemama koje je Davis začeo u šezdesetima i sedamdesetima. Ove godine uistinu počinje nova era u Oaklandu.

Raidersi su započeli korjenite promjene dovođenjem Dennisa Allena na poziciju glavnog trenera. Allen je odlučio unijeti korjenite promjene u način igre Oaklanda – u napadu uvodi zonsko blokiranje koje će zamijeniti taktike fokusirane na snagu dok će zastarjelu man – to – man press obranu zamijeniti suvremenom hibridnom varijantom. Instalacija novih sistema u NFL-u rijetko kad prolazi bez greške te se po njenom završetku često pronađu loši sektori u momčadi koji drastično utječu na njene performanse. Bilo bi realistično očekivati da će se Raidersi dosta mučiti ove sezone iako se po golom talentu mogi mjeriti sa ekipama iz divizije.

Baš kao i ostale ekipe AFC Westa imaju pravu ogradu upitnika podignutu oko svog kvoterbeka. Carson Palmer je nekoć spadao u NFL elitu ili joj je bar bio jako blizu, no nakon brutalne ozljede koljena koja mu je gotovo okončala karijeru više nije bio isti. Već tri godine gledamo istog Palmera koji se muči sa kretanjem u pocketu, koji previše riskira i gubi enormnu količinu lopti, a njegov neoprezni stil igre nikako se ne preklapa sa sistemom ofenzivnog koordinatora Grega Knappa koji igra klasični West Coast napad koji se zasniva na sistematičnosti, preciznosti i pametnim odlukama.

Palmerova velika mana je i što ne vjeruje svojim hvatačima, za što ga baš i ne možemo kriviti. Al Davis je na draftu gotovo uvijek birao atlete koji su brzinom dominirali na Draft Combineu, ali koji ne bi znali otrčati skinny post rutu makar ih na kraju rute čekale raširene noge Emme Watson omotane pršutom. Denarius Moore bi bio odličan igrač kada bi znao trčati nešto više od obične fly rute jer ima i brzinu i visinu i kilažu potrebnu da pobjeđuje bekove jedan na jedan, bilo na brisanom prostoru, bilo na sredini terena, bilo u kutu end zone. Moore je jedini igrač koji može postati prava opcija broj jedan za Palmera budući da je Darrius Heyward – Bay lani pokazao da ga poboljšana tehnika ne odvaja od prosjeka zato jer nema nikakav osjećaj za igru, dok je Jacoby Ford pokazao da ga se može koristiti uglavnom kao screen igrača kojemu trebaju blokeri i precizno izrađene akcije da pobijedi coverage. Palmer se ne može osloniti ni na tight endove među kojima iskače samo jedno ime – Brandon Myers koji je poprilično loš i kao trkač ruta i kao hvatač, ali koji razara protivničke linije pravovremenim i snažnim blokovima.

West Coast napad bi se trebao bazirati na preciznom bacaču, hvatačima tehničarima i prosječnom probijaču koji je tu da se nađe i da natjera obrane da ne igraju čitavo vrijeme u pass protectionu. Raidersi nemaju ni jedno ni drugo ni treće. Njihov bacač je neprecizan, njihovi hvatači su komatozni, a njihov running back je zvijer. Darren McFadden je nevjerojatan. Ozljede koje su zatrovale izvor njegove karijere sada su otklonjene i McFadden je spreman pokazati svima koliko je zapravo talentiran. Doduše, čovjek je i lani tvrdio da su ozljede stvar prošlosti, čovjek je i lani razorio kroz prvih mjesec i pol sezone da bi na kraju propustio 9 utakmica zbog ozljede stopala. Kada je zdrav njegov brutalan uspravni stil trčanja tjera obrane da nakrcaju igrače iza defanzivnih tackleova da bi ih već u sljedećoj akciji prošetao s jednog kraja terena na drugi zahvaljujući solidnoj lateralnoj brzini. McFadden bi mogao postati omiljena Palmerova meta i služiti Raidersima kao što je Matt Forte kroz zadnje dvije sezone služio Bearsima, dakle kao primarni playmaker i fokalna točka napada u svim njegovim fazama. Raspadne li se McFaddenevo tijelo kao i prošle i pretprošle i pretpretprošle i pretpretpretprošle i pretpretpretpretprošle sezone Raidersi mogu kendat loptu na krov stadiona i pokupit se doma jer bez njega teško da mogu nešto pametno napraviti. Michael Bush im je lani služio kao zaštita od ozljede, no njegovo mjesto na rosteru zauzeli su no name probijači Taiwan Jones i Mike Goodson koji bi se možda mogli pokazati adekvatnim zamjenama samo zahvaljujući novoj zonskoj šemi blokiranja koja bi trebala nagraditi pokretljivost ofenzivne linije predvođeni mladim lijevim tackleom Jaredom Veeldherom i iskusnim zonašima Cooperom Carslileom i Mikeom Brisielom. Ofenzivna linija bi se dosta trebala namučiti u zaštiti Palmera, jadna li mu majka, ali bi isto tako trebali briljirati u otvaranju pukotina za McFaddenove sprintove.

Srećom pa neće morati igrati protiv defanzivne linije Raidersa. Kada stavite briljantnog Richarda Seymoura bok uz bok sa bilo kojim igračem lige dobijate zid kroz kojeg meso ne prolazi. No kada kraj njega stavite mrgu poput Tommya Kellya koji konstantno zatvara A-gapove i urušava liniju direktnim pritiskom na njen centar onda dobijate najbolje srce linije u čitavom NFL-u s kojim se samo može usporediti srce linije Detroita. Problem je što za razliku od Lionsa jadni Raidersi nemaju igrače koji mogu generirati pritisak kod dodavačkih akcija sa strane. Matt Shaughnessey i Lamarr Houston su endovi koji dobro zatvaraju probijačke akcije, ali koji nemaju brzinu da okrenu kut jedan na jedan protiv tackleova. Richard Seymour je genij i može generirati pritisak sa unutrašnje strane linije, ali očekivati od njega da radi konstantan pritisak je suludo. Dennis Allen je najavio kako ćemo ove sezone gledati „multiplu“ obranu što znači da se neće oslanjati na jedan sustav nego će konstantno mijenjati različite zone sa man pressom kako bi zbunio protivnike, a u tom slučaju bilo bi dobro da nacrta i nekoliko zanimljivih blitz akcija jer će inače njegov secondary biti previše izložen.

Problem je što u ekipi nema blitzera ni na linebackerskim ni na safety pozicijama. Aaron Curry je možda mogao postati odličan blitzer da nije upao u crnu rupu u Seattleu iz koje se izvukao tek kada su ga prošle sezone trejdali. Činilo se da će Curry ove sezone konačno opravdati enormna očekivanja s drafta kada su ga zvali najsigurnijim izborom godine, ali onda se ozlijedio i završio na PUP listi. Umjesto Currya ove ćemo sezone gledati rookieja Milesa Burrisa koji je izabran u četvrtoj rundi i koji bi po fizičkim predispozicijama mogao biti solidan, ali ne i odličan pass rusher. Napade na QB-a sigurno nećemo vidjeti od Philipa Wheelera, prosječnog igrača koji će uglavnom pokrivati kratke rute, i Rolanda McClaina koji još uvijek nije opravdao izbor osmim pickom drafta. Kritičari su malo preoštri prema McClainu koji Raidersima donosi potrebnu prgavost, bezobrazluk i udaračku snagu, ali treba naglasiti kako smo od njega očekivali puno više. Kada uzmemo u obzir da bi Rolando trebao završiti u pržunu na 180 dana zbog pucanja iz vatrenog oružja, napada, prijetnji i ugrožavanja života jasno je zašto su mnogi navijači i članovi medija bijesni na talentiranog linebackera. Iako, što očekivati od jednog Raidera? Da sluša Fionnu Apple, jede posni sir i gleda reprize Prijatelja na televiziji? Pliz.

Pravnih problema zato nema u secondaryu, ali ima igračkih. Odustajanje od man to man pressa i uvođenje zonskih paketa trebalo bi prikriti mane bekova Rona Bartella i Shawntaea Spencera koji nemaju ni brzinu ni tehniku da pokrivaju hvatače u NFL-u bez podrške safetya, naročito kada uzmemo u obzir da se lani baš i nisu naigrali zbog ozljeda i sukoba sa trenerima što bi trebalo utjecati na njihovu formu. Srećom pa iskusni Joselio Hanson kojeg su dovukli iz Phile* dovoljno sposoban da sam pokrije slot hvatače. Raidersi se moraju moliti da će „multipl“ obrana upaliti, jer ako ne upali sve odlazi u trokurac. Fluidni safetyi Michael Huff i Tyrone Branch bi trebali olakšati posao čitave obrane svojim dobrim kretanjem u dubokoj pozadini, ali ne mogu njih dva pomagati na kratkim rutama od sedam – osam jardi koje će ove sezone uništavati Raiderse.

*Bartell je došao iz ramsa, Spencer iz 49ersa što vam jasno daje do znanja koliko je neuigrana ova jedinica. Kladim se da će Raidersi do kraja sezone ispušiti bar tri utakmice zbog očajne igre bekova.

Jebiga. Svaki početak je težak, a Raidersi definitivno kreću ispočetka. Dobar dio igrača koje im je stari Al ostavio u nasljedstvo ne uklapaju se u taktičke planove trenera i vjerojatno će odlepršati iz Oaklanda kroz nekoliko sezona. Neki igrači će ostati, a ova sezona organizaciji bi trebala poslužiti za odjeljivanje žita od kukolja. Sve drugo bio bi bonus.

 

 

Kansas City Chiefs

Mlade momčadi sklone su oscilacijama. U jednoj će sezoni poletjeti do neslućenih visina da bi već sljedeće godine krahirale. Prošle se godine mladenački krah dogodio Tampi i Kansas Cityu koji je postao jedina momčad divizije koja je upisala negativan omjer u godini kada su sve tri ostale ekipe u grupi upisale skor 8 – 8. Šteta. Chiefsi su stvorili mladu momčad, nakrcali su se talentom s obje strane lopte, generalno su izbjegavali glupe poteze i preplaćivanje veterana i mogu s veseljem gledati u svijetlu budućnost koja vjerojatno neće doći ove, ali bi lako mogla stići sljedeće sezone. Chiefsi su lani startali s dva poraza i razlikom poena 10 – 89, izgubili su dvije najveće mlade zvijezde Erica Berrya i Jaamala Charlesa prije sredine sezone, a na kraju godine otarasili su se trenera Todda Haleya koji je mogao i morao dobiti još jednu priliku, no Chiefsi su popustili pod pritiskom i povukli krivi potez. Njegov nasljednik Romeo Crenel nema ni imaginaciju ni karakter kakav je imao Haley što je pokazao u Brownsima u kojima su igrači navodno gazili preko njega i ignorirali njegove naredbe. Narodski treneri bez karizme poput Crenela mogu uspjeti u super-talentiranim momčadima, no Chiefsi to nisu.

Najdeficitarniji su na poziciji bacača. Nemojte me krivo shvatit, Matt Cassel je dobar dečko kojeg bi svaka majka željela za zeta i to ne samo zbog 10 milijuna dolara koliko mu Chiefsi godišnje plaćaju. Cassel je solidan bacač koji ima dobru ruku, lijepo se kreće u pocketu, ne kuži baš progresiju ali nije ni totalna truba u toj kategoriji, pročita obranu tu i tamo i s vremena na vrijeme izgleda genijalno. Cassel je nekonzistentan bacač koji ovisi o trenutnoj inspiraciji i čije utakmice imaju više uspona i padova od života prosječne heroine iz meksičkih sapunica. Da igramo football kakav se igrao prije dvajs godina Kansas City bi mogao doći do naslova sa igračem poput Cassela pod centrom. U suvremenom NFL-u to nije slučaj. Kada imate bacača i morate organizirati sustav u kojem ćete minimalizirati njegov utjecaj na igru i kada takvog igrača plaćate 10 milja po sezoni onda znate da ste nešto gadno zajebali.

Jesu li Chiefsi zajebali dovođenjem Peytona Hillisa iz Brownsa tek ćemo saznati. Momak je stalno njurgao i kenjkao dok je lovu zarađivao u Clevelandu što je sigurno utjecalo na drastičan pad u njegovoj produkciji. Hillis bi mogao živnuti u Chiefsima kojima treba probijač poput njega, topovska kugla koja razara između tackleova i otvara prostor za brzonogog i okretnog Jaamala Charlesa da trči sa strane ofenzivne linije. Charles je puno talentiraniji, fluidniji i produktivniji probijač od masivnog Hillisa, ali je pitanje kako će izgledati njegova igra nakon što je operirao ligamente koljena. Ukoliko se vrati na razinu igre kakvu je imao prije ozljede Charles bi mogao preuzeti naslov najboljeg probijača lige jer nitko nema takvu bočnu pokretljivost kakvu ima momak iz Texasa. Charlesu će sigurno pomoći ofenzivna linija koja nema puno velikih imena, ali je izuzetno pokretljiva te stvara dobre kuteve za vanjsku run igru. Linijaši nisu sjajni u zaštiti dodavanja i spadaju među niže i laganije jedinice u ligi, ali kada treba napraviti dobar leadblock na vanjskom linebackeru pozvat ćete njih da odrade posao.

Slabašna ofenzivna linija, igra orijentirana na probijanja i nekonzistentan bacač uvelike su naštetili hvatačkoj jedinici Chiefsa koja bi mogla biti još bolja nego je to bila prošlih godina. Dwayne Bowe je treću uzastopnu sezonu upisao više od tisuću jardi hvatanja, ali je lani njegov broj touchdown hvatanja pao sa 15 na 5. Trend bi se trebao nastaviti i ove sezone u kojoj će Chiefsi i dalje forsirati run igru, a Bowe se pokazao kao vrstan run bloker i prava je šteta što nema kvalitetne statistike koja bi valorizirala njegovu igru u tom segmentu i široj publici otkrila koliko je često kritizirani hvatač zapravo koristan svojoj momčadi. Boweova solidna brzina i trčanje ruta trebalo bi otvoriti prostor za Stevea Brestona i izolacijske akcije na drugoj strani. Breaston se pokazao kao solidan igrač u Arizoni, no njegova statura i brzina više bi odgovarale jednom slot hvataču nego punokrvnom wide reciveru. Tu će ulogu vjerojatno preuzeti Dexter McCluster koji igra sličnu igru kao Darren Sproles i Reggie Bush iako u akcije ne kreće sa RB nego sa WR pozicije. McCluster je sitan, dinamitan i jako bitan za uspjeh Chiefsa jer je jedini igrač koji može konstantno odrađivati screenove i tjerati protivnike da promaše otvorene tackleove. Kevin Boss i Tony Moeaki bi također trebali poslužiti Casselu kao velike mete na tight end pozicijama. Boss je precijenjen igrač kojeg bi Chiefsi trebali često mijenjati sa trećim hvatačem Jonom Baldwinom koji bi trebao biti češće na terenu nego lani kada je pokazao određene naznake briljantnosti. Moeaki je pak jako zanimljiv igrač koji razara u blokiranju i koji bi mogao biti vrsni hvatač seam ruta kada ga ne bi uništavala ozljeda koljena koju je zaradio prošlog kolovoza. Šteta što sustav i Cassel ne dopuštaju da vidimo svu raskoš talenta ove jedinice i čitavog napada.

Talenta ima i u obrani, to nije sporno, samo je pitanje može li zasjati u Crenelovoj 3-4 zonskoj šemi koja je lani uključivala masu 3-man rusha i spuštanja osmorice igrača da pokrivaju hvatače. Takva taktika razotkrila je sve mane mladih endova Tysona Jacksona i Glenna Dorseya. Dva izbora prve runde konstantno su gubili bitke jedan na jedan, padali na guzicu u zaustavljanju runa, izgledali nezainteresirano i lijeno tijekom prve polovice sezone i tjerali Todda Haleya da zajapurenog lica gubi glasnice urlajući psovke i gadosti pune bijesa. Jackson i Dorsey su proigrali u drugom dijelu sezone iako nikako ne možemo reći da spadaju među kvalitetne pass rushere pa je Crenelova taktika rushanja sa samo trojicom igrača izgledala kao pravo samoubojstvo. Chiefsi su draftali defanzivnog tacklea Dontaria Poea u prvoj rundi koji je trebao pomoći ovoj dvojici navlačenjem dvojice blokera na sebe, ali Poe je igrao tako katastrofalno tijekom predsezone da je završio na klupi i izgleda da će se priključiti Dorseyu i Jacksonu u kategoriji razočaravajućih izbora prve runde drafta. Njihov fizički talent je neupitan, ali kao i mnogi drugi prije njih iz nekog razloga ne uspijevaju biti produktivni u NFL-u.

Čitava ekipa Chiefsa je zapravo jako neproduktivna što se pass rusha tiče. Tamba Hali je jedina prava zvijer u momčadi, ali prije sezone smo saznali kako je za njegovo uništavanje kvoterbekova dijelom zaslužan čudomix zbog kojeg je suspendiran na jednu utakmicu. Stvarno mi nije jasno koliko glup moraš biti da ideš koristiti doping godine gospodnje dvije iljade i dvanajste kada znaš da će ti liga izvući više krvi iz tijela tijekom sezone nego svi tigrasti komarci na Jadranu. Sreća pa se Tamba ekspresno vraća u postavu jer su bez njega Chiefsi najebali gore od francuskih turista koji se u japankama penju po Velebitu. Justin Houston bi se mogao razviti u solidnog pass rushera uz Halija kao mentora, no valja naglasiti kako je čak 3 od lanjskih 5.5 sackova skupio u okršaju sa katastrofalnom ofenzivnom linijom Bearsa i da tek treba naučiti kako koristiti svoju brzinu koja je lani bez naučene tehnike u većini slučajeva bila potpuno beskorisna. Unutarnju stranu jedinice činit će Derrick Johnson, koji bi također mogao poslužiti kao više nego solidan pass rusher ukoliko Crenel odluči malo više riskirati, i Jovan Belcher, koji uz srpsko ime ima i srpsku sklonost udaranju svojih protivnika* i prava je šteta što prečesto zapinje u gužvi jer je jedan od rijetkih linebackera koji imaju razvijenu tehniku obaranja. Ima tu dosta štofa za razvijanje i ne bi me začudilo da se ova jedinica razvije kako sezona bude odmicala.

*ZAJEBAJEN SE! OPUSTITE SE. ĐIIIZ! Malo šale na račun stereotipa i odma svi popizde.

Jedinica kojoj ne treba razvijanje je secondary. Talenta u secondaryu ima na pretek i taj talent je produktivan. Najbolji igrač jedinice zove se Eric Berry koji je u svojoj mladoj karijeri pokazao da bi mogao postati novi Ed Reed. Berry pokriva ogroman dio terena, ogroman, ogroman, ogroman, čovjek bi mogao igrati safetya na golf terenu i ne bi mu bio bed. Ruke mu nisu mekane kao Reedu iako je presjekao četiri lopte u rookie sezoni, a njegova najveća prednost u odnosu na druge safetye je brzina koja mu omogućuje da blitza sa treće razine obrane. Berry je na otvaranju prošle sezone zaradio ozljedu ligamenata koljena (još jedna stvar po kojoj podsjeća na Reeda), no trebao bi se vratiti jači nego ikad nakon što je odradio operaciju i rehabilitaciju. Kendrick Lewis nema ni sedminu talenta koju posjeduje Berry ali se drastično popravio u pokrivanju dugih ruta što bi trebalo omogućiti Berryu da igra puno slobodnije i više luta po obrani, čita napad i presjeca akcije u stilu Polamalua.

Berryeva fenomenalna igra trebala bi olakšati posao novopotpisanom Stanfordu Routtu i standardno odličnom Brandonu Flowersu. Chiefsi su doveli Routta da zamijeni Brandona Carra što baš i neće biti lako. Routt nema Carrovu brzinu i snagu, ali ima iskustvo igranja bump ‘n’ runa te bi se trebao kvalitetno uklopiti u Crenelovu šemu. Flowersu iskustvo nije potrebno zato jer je snažan, brz i okretan te je jedan od rijetkih igrača lige koji uistinu može zatvoriti protivničke hvatače. Flowers je pouzdan igrač koji rijetko radi greške i ne bi me iznenadilo kada bi na kraju sezone završio u Pro Bowlu. Jedini manjak secondarya je nedostatak kvalitetnog slot beka, no u NFL-u se ionako teško približiti savršenstvu.

Chiefsi su daleko od njega, ali rade sitne korake da mu se približe. Pitanje je samo mogu li odustati od „dva naprijed, jedan nazad“ taktike i konačno ući u puni šprint. Možda za sezonu ili dvije. Sa drugim quarterbackom.

San Diego Chargers

 

Nisam nasilan čovjek niti me pretjerano briga za sudbinu San Diego Chargersa niti se palim na sado-mazo stvari*, ali rado bi šibom premlatio Alexa i Deana Spanosa. Vlasnik i predsjednik Chargersa iz godine u godinu gledaju svoju ekipu prekrcanu talentom kako se sramoti pred milijunima i milijunima ljudi.

*Bar mislim.

Chargersi su prije nekoliko godina bili najtalentiranija ekipa u NFL-u. Imali su sve. Franchise QB-a, izvrstan par hvatača, najboljeg running backa desetljeća, moćnu ofenzivnu liniju, obranu punu playmakera, sve, sve, sve. Punih pet godina bili su daleko najbolja papirnata momčad AFC Westa. Ušli su u doigravanje samo tri puta, jednom kao 8-8 momčad. Ekipa koju su novinari svake godine gurali u Super Bowl upisala je 3 – 3 omjer u playoffu. Dvije sezone za redom nisu ušli u doigravanje, unatoč tome što su u jednoj od te dvije sezone imali statistički najbolju obranu i statistički najbolji napad lige. Postoji puno faktora koji su utjecali na pobačaje Chargersa i mnoge od njih je teško mijenjati. No jedan faktor nije. Alex i Dean Spanos trebali su dati otkaz treneru Norvu Turneru.

Turner je briljantan ofenzivni koordinator koji ne samo da zna kreirati maštovite akcije i stvoriti sistem prilagođen svojim igračima nego zna i kako upotrijebiti taj sistem da izloži sve protivničke nedostatke. Problem je što Turner nije materijal za glavnog trenera. U NFL-u naslove osvajaju ili napaljeni, tvrdoglavi karizmatici koji se povežu sa svojim igračima kroz krvavi rad poput Seana Peytona i Billa Cowhera ili dostojanstveni treneri čiji intelektualni integritet izaziva poštovanje igrača poput Billa Bellichicka i Tonya Dungya. Dogodi se tu i tamo da naslov osvoje nekarizmatični ljudi poput Dona McCaffertya, ali to je stvarno rijetkost. Nije Turnerov jedini problem nedostatak karizme i činjenica da sav taj talent iz nekog razloga ne igra na optimalnoj razini nego i povlačenje loših poteza tijekom utakmica koji su djelomično zaslužni za njegovu titulu jedinog trenera koji ima 200 odrađenih utakmica i negativan skor.

Ne možemo svu krivicu prebaciti na Turnera. Igrači su griješili češće nego napaljeni tinejdžeri na maturalcu, nizajući neuspjeh za neuspjehom. Spešl timovi su unakazili preklanjsku sezonu dok je prošle godine velik dio krivice opravdano svaljen na leđa Philipa Riversa koji je izgubio čak 29 lopti zbog čega je postajao sve frustriraniji i frustriraniji kako je sezona odmicala. Rivers je dobar igrač sa jedinstvenim izbačajem ali je lani nekarakteristično pokazao da više nije precizan u bacanjima iz pocketa i da ga lagano hvata panika jednom kada se džep krene urušavati. Ova će sezona pokazati jesu li nestrpljivost i nervoza plodovi brojnih sitnih ozljeda koje je Rivers zadobio tijekom godine ili se igra 30-godišnjeg bacača počela raspadati.

Riversu bi svakako pomoglo kada bi ostatak napada ostao zdrav. Lani su se ozlijeđivali i hvatači i probijači, no na igru Chargersa najviše su utjecale ozljede u ofenzivnoj liniji. Marcus McNeill i Kris Deilman su na kraju sezone okončali karijeru zbog povreda vrata i potresa mozga, Chargersi su pronašli zamjene unutar ekipe koje ipak ne mogu igrati kao dva sjajna veterana, pa je za očekivati da će produkcija jedinice predvođene odličnim centrom Nickom Hardwickom biti na istoj ili neznatno višoj razini nego lani.

To nisu dobre vijesti ni za Riversa ni za njegove hvatače koji će morati malkice skratiti svoje rute kako bi spasili svog QB-a. Turnerov napad može pretrpjeti ozljede kvalitetnih recivera i nedostatak talenta (razina kojeg se smanjila u San Diegu odlaskom Vincenta Jacksona u Tampu), ali ne može pretrpjeti lošu zaštitu ofenzivne linije. Turnerova igra je vertikalna igra sa seven step dropovima i postavljanjem ekstra blokera i loša igra ofenzivne linije mogla bi ga natjerati da promjeni svoj plan. Antonio Gates bi u tom slučaju postao najvažniji igrač na terenu zbog svojih mekih ruku, mobilnosti, fantastičnog građenja u zoni i trčanja kraćih crossing ruta. Gates je ove sezone konačno oslobođen ozljede stopala te bi opet trebao dominirati ligom i pokazati mulcima Gronkowskom i Grahamu kako se odrađivao posao u dobrim starim danima. Gates neće biti jedino Riversovo oružje budući da su Chargersi Jacksona zamijenili Robertom Meachamom koji nije toliko dobar, ali posjeduje brzinu koja mu omogućava da vertikalno rastegne teren i otvori prostor za Gatesa i Malcolma Floyda koji će vrebati priliku na kratkim i srednjim rutama. Floyd je podcijenjen igrač koji pobjeđuje u jedan-na-jedan obračunima postavljanjem i okretnošću te bi i ove sezone trebao biti produktivan. Chargersi su potpisali veterane Eddieja Royala i Michaela Spurlocka koji bi trebali preuzeti ulogu slot hvatača za što je jako bitno da brzo razviju prisan odnos s Riversom budući da će dodavanja prema njima ovisiti o tajmingu. Pokažu li se Royal i Spurlock kvalitetnim pojačanjima Chargersi bi konačno mogli igrati iz spread formacija što neće utjecati samo na efikasnost njihovih hvatača nego i čitave probijačke jedinice.

Stavljanjem tri hvatača na LOS automatski izbacujete najmanje jednog linebackera iz obrane, a jedno ogromno tijelo manje trebalo bi značiti i manje šanse da se Ryan Matthews ozlijedi. Mekani probijač Chargersa je efikasan u spread formacijama, no kada mora trčati između tackleova na punu obranu njegova produkcija drastično opada. Chargersi su potpisali Ronnieja Browna da odrađuje taj dio posla za Matthewsa no bivši probijač Miamija i Phile već dvije godine igra loše i nije realno očekivati da će se preporoditi u Turnerovu napadu.

Nekonzistentni napad kakvog smo vidjeli prošle sezone svima je upao u oči zato što smo od Chargersa u tom segmentu igre navikli na izvrsnost. Obrana je imala gotovo jednako, ako ne i više zasluga za ispadanje iz utrke za doigravanje. Greg Manusky je na kraju godine dobio otkaz, a na poziciji defanzivnog koordinatora zamijenio ga je John Pagano koji bi trebao unijeti malo domišljatosti u 3-4 obranu koju su Chargersi isfuravali dok se nije izlizala. Pagano bi trebao imati i bolji fundus igrača s obzirom da su njegovi šefovi u prve tri runde drafta izabrali tri defanzivna igrača. Jedan od njih zove se Melvin Ingram.

Chargersi nisu imali poštenog pass rushera otkako je Shawne Merriman pao na doping testu, no to bi se trebalo promijeniti dolaskom sjajnog linebackera sa South Carolina sveučilišta. Ingram se nije uspio izboriti za startno mjesto na poziciji vanjskog linebackera, ali njegova  brzina i pozicioniranje pri pass rushu te pravilno postavljanje kuteva u zaobilaženju ofenzivne linije trebale bi se fino preslikati sa koledža u NFL. Ingram za sada prepušta mjesto Shaunu Philipsu koji je lani upisao razočaravajuću sezonu za pass rushera koji je dva puta imao više od 10 sackova i Jarretu Johnsonu koji je jedan od najboljih zaustavljača probijanja među vanjskim linebackerima i koji je dovoljno snažan da igra defanzivnog enda u očitim dodavačkim situacijama što bi moglo otvoriti prostor za ingrama i na taj način osnažiti pass rush.

Pritisak na QB-a ključan je u otvorenom NFL-u, naročito kada imate ispodprosječan secondary poput Chargersa. Antoine Cason je razočarao mnoge užasnom lanjskom sezonom u kojoj se konstantno gubio u zonskom pokrivanju pa mnogi smatraju da je ovo posljednja sezona u kojoj se bivši izbor prve runde može dokazati budući da mu ističe rookie ugovor. Sličnu logiku možemo primjeniti u slučaju Quentina Jammera koji je lani odradio najgoru sezonu svoje jedanajs godina duge karijere i kojemu na kraju sezone ističe ugovor. Jammer je imao izliku u bolnom razvodu kroz kojeg je prolazio usred sezone i ne sumnjam da će odlični cover bek pokazati da još uvijek nije za staro željezo. Ukoliko dvojac startnih bekova zakaže Chargersi neće oklijevati da u igru ubace Shareecea Wrighta i Marcusa Gilchrista na koje su lani potrošili treći odnosno drugi pick drafta.

Pick su ove godine potrošili i na krpanje safety pozicije. Brandon Taylor izabran je u trećoj rundi, predvodio je fenomenalnu obranu LSU-a prošle sezone što bi trebalo značiti kako razumije igranje u NFL obrani, ali nerealno je očekivati da starta već ove sezone pokraj Ericka Weddlea i Atarija Bigbya. Weddle polako izrasta u solidnog dubokog safetya iako je i dalje sklon greškama te se ne možete u potpunosti na njega osloniti. Bigby je pak došao iz Seahawksa, oteo Tayloru mjesto u momčadi i nagovijestio da će upravo on biti čovjek koji će igrati duboko u pass situacijama i spuštati se nisko bilo kao blitzer bilo da pomogne u spriječavanju probijanja.

Nije da će Chargersima u tom segmentu pomoć biti neophodna. Koliko su lani bili očajni u pass protectionu toliko su bili dobri u pobjeđivanju u run akcijama. Antonio Garay se nakon godina lutanja skrasio na poziciji nose tacklea i lani odigrao fenomenalnu i jako podcijenjenu sezonu u kojoj je konstantno urušavao A-gapove i obarao igrače jedan na jedan.Vaughn Martin je pokazao ogroman napredak u tri godine provedene u NFL-u te bi mu trebao velika ispomoć, dok će se lanjski pick prve runde Corey Liguet, koji je malkice razočarao u rookie sezoni, opet lutati na poziciji desnog enda sa three technique na five technique i nazad, ovisno o tome treba li linija stvoriti pritisak na tackleu i olakšati posao pass rusherima ili treba urušiti unutarnji dio OL-a. Liguet možda neće zabljesnuti što se produkcije tiče, ali trebao bi imati veoma važnu taktičku ulogu u predstavama Chargersa i tako pomoći linebackerskoj jedinici, pogotovo Donaldu Butleru i Takeu Spikesu.

Spikes je lani bio glavni razlog zašto su Chargersi imali dobru run stopping jedinicu. Trijespetogodišnji veteran i dalje mažnjava probijače poput buldožera, iako se mora priznati da je izgubio korak i da ne izgleda dobro jednom kada se nađe na brisanom prostoru. Zbog toga su Chargersi kraj njega postavili Butlera koji baš i nije najsretniji izbor kada treba upasti u gap i stvoriti kavez oko probijača, ali je užasno brz i može pomoći Spikesu u otvorenim tackleovima.

Kvalitetna suradnja bit će potrebna Chargersima ne samo među inside linebackerima nego među svim djelovima organizacije. Kada godinama ulazite u doigravanje, radite loš skauting i gubite kvalitetne igrače u free agencyu brzo se nađete pred zidom u izjednačenom NFL-u. Čini se kako se prozor zatvorio za nekoć supertalentiranu momčad San Diega. Norv Turner je trebao dobiti otkaz, nije, nema veze, dobit će ga kroz par sezona kada krene konačan pad Chargersa. Ekipe koja će, baš poput Phoenix Sunsa iz sredine nultih, biti upamćena kao super zabavna momčad koja nikad nije ostvaarila svoj puni potencijal i otišla do naslova. Iako, ovo je NFL, a u njemu nikada nije pametno reći nikad.

Denver Broncos

Tim Tebow mora biti presretan načinom na koji je završila njegova epizoda u Denveru. Unatoč tome što je igrao loše u većini svojih utakmica Tebow je predvodio snažnu mladu momčad sa čvrstom obranom u kojoj su neke stvari sjele na svoje mjesto sredinom sezone. Broncosi su neočekivano stali nizati pobjede u gustim utakmicama (trend koji se pokazao neodrživim na većem statističkom uzorku), plasirali se u doigravanje i na kraju svladali izubijane Steelerse u najboljoj Tebowljevoj utakmici sezone. S obzirom da su Broncosi pretrpjeli nekoliko teških udaraca tijekom predsezone, s obzirom da nemaju velike šanse da nastave lanjski niz pobjeda u gustim utakmicama, s obzirom da Peyton Manning ima ukočen vrat i kralješke zavarene jedan na drugi logično je očekivati da će Broncosi ove sezone regresirati, upisati šest ili sedam ili osam pobjeda i još jednom ostati bez doigravanja. Što će samo povećati vjerski zanos kojeg navijači Denvera imaju prema Tebowu. „Da je on bio tu, a ne ovaj jebeni Manning, sigurno bi otišli do naslova“, govorit će. Sport je još uvijek domena u kojoj prevladavaju osjećaji, a ne razum.

Razum govori da je Peyton Manning, jedan od ako ne i najbolji QB svih vremena, bolji igrač od Tima Tebowa. Razum govori da sa Manningom Broncosi imaju veće šanse osvojiti Super Bowl nego sa Timom Tebowom. Razum također govori da su te šanse i dalje jako, jako male. Broncosi su usuli ogromnu količinu para u igrača koji pati od kroničnih boljki u vratu i leđima koje smanjuju njegovu mobilnost, pregled igre i komfor u pocketu. Broncosi imaju šansu riješiti se budućeg Hall of Famera već nakon ove sezone za koju će mu iskeširati 18 milijuna dolara. Nekako sumnjam da će Peyton opravdati takvo ulaganje.

Broncosi u Peytona nisu uložili samo financije nego i logistiku. Nakon što je prošle sezone Denver prešao na čisti run option, dakle jedini napad u kojem je Tebow mogao igrati, ove sezone prelaze na Manningball u kojem ćemo gledati velike pakete, max protection na shotgun formacijama i konstantno mijenjanje akcija na liniji razdvajanja uz jako malo kretanja samih igrača. Pozivanje akcija i čitanje obrana Peytonu će oduzeti samo Alzheimerova bolest, a čovjek nije toliko star da bi se i o tome morao brinuti. Postavljanje kod Manningballa je mačji kašalj budući da igrači gotovo uvijek kreću sa istih pozicija kako bi zadržali obranu u uvijek istom stavu, no sama izvedba je totalno zajebana. Peyton je u Indyu izgradio dubok odnos sa Marvinom Harrisonom, Reggiejem Wayneom i Dallasom Clarkom koji su točno znali kada napraviti promjenu smjera, kada sjesti u rupu u zoni, kada dići pogled i gdje očekivati Manningovu loptu. Kada je Indy prije nekoliko sezona počela pomlađivati svoju hvatačku jedinicu dio kemije je nestao i momčad više nije izgledala isto. Stoga je teško očekivati, čak i ako Manning ne bude igrao kao poluinvalid, da će napad Denvera biti tečan kao napad Indianapolisa*.

*Ne treba zaboraviti ni kako je Manning čitavu karijeru igrao u zatvorenom stadionu u kojemu je valjda sam podešavao temperaturu i određivao gustoću trave, dok će u Denveru startati na otvorenom i jako hladnom stadionu i to u razrijeđenom zraku u kojem je teško disati.

Ionako se niti jedan hvatač Denvera ne može mjeriti sa Marvinom, Reggiejem ili Dallasom, ni po učinku ni po sposobnostima. Demaryius Thomas bi mogao postati prva Manningova meta ukoliko razvije kemiju sa legendarnim bacačem. Thomas nema ni ubrzanje ni apsolutnu brzinu zbog čega i dalje nije jasno zašto je biran u prvoj rundi drafta, ali je solidan trkač ruta, zna pozicionirati svoje ogromno tijelo s unutarnje strane svojih čuvara i može uhvatiti teške lopte bačene u prostor. Lani je pokazao nekoliko bljeskova na kraju sezone, a to bi se moglo dogoditi i ove godine. Za igrače koji ne mogu vertikalno rastegnuti teren izuzetno je važno razviti tajming s bacačem a za to treba vremena. Zato je Eric Decker obično bio prvi hvatač Denvera kojeg su ljudi mažnjavali na fantasy draftovima. Decker nije bogznakakav tehničar iako razumije osnove pobjeđivanja zonskog presinga, ali je zato jebeno brz i trebao bi biti primarna meta Peytonovih dugih lopti. Ostatak hvatačke jedinice sastoji se od ostarjelog Brandona Stokleya koji je zadržao mjesto u ekipi samo zato jer je četiri sezone proveo u Coltsima, neiskusnog Matthewa Willisa koji je u četiri sezone u ligi uhvatio svega 20 lopti i novopotpisanog Andrea Caldwella koji je trebao biti slot hvatač Denvera ali je toliko zakazao u kampu i predsezonskih utakmicama da je trenutno tek peti hvatač na Depth Chartu. Srećom pa Broncosi imaju dva solidna tight enda koja će imati prominentnu ulogu u Manningballu. Jacob Tamme je proveo četiri sezone u Indianapolisu te bi se lako moglo dogoditi da se Peyton oslanja na njega na početku sezone iako je Joel Dressenn puno bolji trkač ruta od Tammea.

Ni jedan ni drugi nisu baš sjajni u blokiranju, no to ionako nije bitno budući da je ofenzivna linija Broncosa jedna od najboljih u ligi. Ryan Clady je zvijer na LT-u koja dominira zahvaljujući sjajnoj pokretljivosti zbog koje baš i nije pretjerano radio na tehnici. Lani mu se znalo dogoditi da u potpunosti zglajza no dio tih pogrešaka možemo pripisati privikavanju na novi sistem – igranje u jednostavnom novom sustavu trebalo bi mu drastično olakšati posao. Ostatak linije ne igra na njegovoj razini ali je jako dobro uigran i trebao bi fino štiti osakaćenog Peytona tijekom čitave sezone, iako im pass zaštita nije forte. Ne, ova je linija građena za otvaranje rupa u probijačkoj igri koja je lani predstavljala jedini način za poentiranje u igri Denvera. Broncosi su prije dvije sezone odustali od slavnog zonskog blokiranja, a linija je pokazala da može i klasičnom igrom otvarati rupe za probijače. Willis McGahee se preporodio u njihovom sustavu koji zahtijeva pametne, metodične igrače koji čekaju da se rupa otvori, pretrpe par udaraca i osvoje četr-pet jardi. McGahee nije ni brz ni okretan igrač, ali je zato mašina koja gazi po ljudima i ne boji se proći kroz sredino linije zbog čega će i ove sezone biti primarno oruđe Broncosa, naročito u onih par metara ispred end zone. Knowshon Moreno je talentiraniji igrač od starog McGaheeja, ali je nesiguran, neoprezan i presklon ozljedama da bi ga koristili kao primarnog trkača.

Napad uostalom nije bio razlog zašto je Mile High ekipa završila u doigravanju. Dok su napaljeni novinari diljem zemlje češće maštali o tome da gurnu mikrofon pred facu Tima Tebowa nego spolovilo pred facu ljubljene osobe obrana je odrađivala posao koji je na kraju izvukao Denver iz blata prosječnosti. Ta sjajna obrana se raspala tijekom predsezone kada su iz Denvera otišli Brodrick Bunkley, Marcus Thomas, Ryan McBean i legendarni Brian Dawkins koji se odlučio posvetiti penzionerskom životu. Da stvar bude gora DJ Williams je suspendiran na šest utakmica dok je defanzivni koordinator Dennis Allen pokupio kofere i otišao u sunčanu Kaliforniju. Novi čovjek je bivši trener Jaguarsa Jack Del Rio koji će u tipičnom đeguarskom stilu otpupiti oštricu, uvesti klasično zonsko pokrivanje s minimalnim rizikom i nadati se da iskasapljena obrana može igrati na lanjskoj razini, u što duboko sumnjam.

Prednja četvorka sigurno neće biti dobra kao lani. Justin Bannan i Ty Warren će morati preuzeti svu odgovornost koju su lani dijelili s Bunkleyem i ekipom u zaustavljanju probijanja. Bannan ima 33 godine i više ne može igrati svaki down pod punim gasom zbog čega će se često mijenjati sa prosječnim Kevinom Vickersonom. Nešto slično vrijedi i za Tya Warrena koji je bio igračina dok ga nisu pojele ozljede kuka i tricepsa koje su ga izbacile iz igre na sezonu i pol i gotovo uništile čitavu karijeru. Uz upitnu sredinu linije Broncosi će imati još jedan upitnik na lijevom endu na kojem će igrati ovogodišnji izbor druge runde Derek Wolfe koji je očarao skaute trudom, zalaganjem i egzekucijom unatoč tome što nije ni pretjerano brz ni eksplozivan pa tek treba vidjeti može li slavnu produktivnost sa koledža prenijeti u NFL vode. Jedini čovjek za kojeg sam siguran da će i ove godine igrati dobro zove se Elvis Dumervil koji će u 4-3 zoni predvoditi pass rush Denvera. Elvis je nizak i lagan igrač koji je potpuno beskoristan u zaustavljanju probijanja, no zato okreće kuteve brže od Pacmana i ždere ofenzivne tackleove koji teško izlaze na kraj s njegovom brzinom i pokretljivošću.

Jedini čovjek bolji od Dumervila u uništavanju QB-eva zove se Von Miller. Prije početka lanjske sezone brojni su analitičari tvrdili kako će Miller na kraju karijere završiti u Hall of Fameu, a ako je suditi po njegovoj prvoj sezoni bili su u pravu. Miller je razorio. 11.5 sackova, 64 obaranja, Pro Bowl nastup, Defanzivni rookie godine i hrpetina sjajnih videa na YouTubeu. Millerova jedina mana je što još uvijek ne čita napad i loše prepoznaje akcije, no to su ionako vještine koje se stječu iskustvom. Sve drugo je tu, razumijevanje kuteva, udaranje, brzina, okretnost, suludo brze ruke i intenzitet toliko potreban svakom pravom pass rusheru. Šteta što ostatak linebackerske jedinice nije ni blizu tako dobar kao njen najistaknutiji član. DJ Williams je sposoban igrač, ali majstor je suspendiran nakon što je na dopinšku kontrolu predao urin koji, kažu doktori, nije došao iz urinarnog trakta ljudske osobe. Jep, Williams je kontroli predao životinjsku pišalinu. Kako je došao do nje ne znam niti želim znati. Zamijenit će ga Wesley Woodyard koji je jako dobar u zaštiti dodavanja, ali je limitiran u svemu ostalom. Teško je zamijeniti čovjeka koji je sposoban izvući uzorak urina od životinje. Jebiga. Sredinu jedinice činit će Joe Mays koji je jako, jako, jako dobar u zaustavljanju probijanja, ali koji je izgubljeniji od Ivice i Marice u dodavačkim akcijama. Srećom pa bi Broncosi trebali generirati dovoljno pritiska preko Millera i Dumervila pa ih Maysova izgubljenost neće puno koštati.

Ukoliko postoji dio obrane u kojoj su Broncosi zadržali status kvo onda je to secondary. Odlazak Briana Dawkinsa pogodio bi svaku ekipu iako valja priznati da legendarni safety lani baš i nije briljirao. Denver je unaprijedio bekovsku poziciju dovođenjem Terrya Portera iz New Orleansa. Porter je mlad igrač koji je napunio tek svoju 26 godinu i unatoč tome je imao ogromnu ulogu u osvajanju jednog Super Bowla. Porter se voli malo previše kockati za moj gušt, no Del Riov sistem bi trebao stabilizirati njegovu igru i pretvoriti ga u igrača koji će otimati lopte i sprječavati dodavanja. To je nešto što je Champ Bailey učestalo radio sredinom desetljeća pa su ga protivnički bacači prestali napadati. Champ je izgubio možda četvrtinu koraka u svojoj 14 sezoni i dalje spada među dvadesetak najboljih bekova lige. Bailey više ne može sam pokrivati najbolje protivničke igrače, no u novoinstaliranoj zoni to ni ne bi trebao raditi. Safetyi će pomagati, no pitanje je koliko dva prosječna igrača poput Quintona Cartera i Mikea Adamsa mogu pomoći Baileyu, Broncosima i svemiru. Ne previše.

Ne treba vam previše inteligencije da predvidite zaključak ovog članka. Sve ovisi o Manningu. Sa oslabljenom obranom, sa istim napadom, sa ekipom koja je lani debelo nadmašila očekivanja i konstantno pobjeđivala u gustim utakmicama normalno je očekivati pad produkcije. Manning me možda razuvjeri, ali morat će se pošteno potruditi. Doduše, u ovako izjednačenoj diviziji čak i momčad poput Broncosa može uzeti prvo mjesto.

 

 Još samo NFC West, još samo NFC West, još samo NFC W… Kvragu, još i NFC West. Nngh. Bolje da se uhvatim posla. Do tada me možete pronaći na fejsu.

 

 

 

 

Uvod u NFL 2012: AFC South

Izjednačenost i paritet u većini NFL divizija me uzbuđuje više od erotskih trilera iz devedesetih. Postoji li normalno muško koje bi radije gledalo vulvu Sharon Stone kako nam se smiješi iz dubina bijele haljine nego utrku Steelersa i Ravensa za vrh AFC Northa? Ja kažem ne. Erotski trileri sa obnaženim ženama su gej, mišićavi mačo muškarci su melem za moje oči, naročito kada je njihova borba na NFL brvnu tako prokleto izjednačena. Paritet postoji i u AFC Southu, no tu me ne rajca nego me čini tužnim, kao lica ostarjelih striptizeta iz Sopranosa. Zato jer se izjednačenost krije s krive crte razdvajanja. Izjednačenost AFC Southa očituje se na dnu. U diviziji trenutno stanuje Izvrsna momčad, Solidna momčad koja nas uvijek razočara, Posrnuli velikan koji će biti dobar tek za nekoliko godina i Najdosadnija momčad lige.

Indianapolis Colts

Pripremite se dečki i djevojke, jer lavina stiže. Roj metaka. Navala. Ne, ne mislim na eru Andrewa Lucka u Indianapolisu, mislim na milijun retardiranih pošalica na račun njegovog imena koje će sportski novinari, komentatori i kolumnisti izgovoriti do kraja sezone. Jedna od najčešćih bi trebala biti „Colts are all out of luck“.

Andrew je čovjek čiji talent, koji se vidi sa jebenog Olympus Monsa kroz leće Mars Rovera, može preporoditi čak i najgluplje franšize na svijetu, a  Coltsi to definitivno nisu. No da takav talent zasja trebaju proći godine. Luck je sistemski bacač, inteligentni kučkin sin koji će vas natjerati da mislite jedno, radite drugo i na kraju s očajem sisate treće dok Luckovi suigrači slave još jedan pobjednički tačdaun. Problem sistemskih bacača je da prvo moraju naučiti sistem, shvatiti protivničke obrane i početi sa njihovim raščlanjivanjem, prvo u video-sobi, nakon toga na terenu. Luck nema improvizatorske sposobnosti jednog Cama Newtona zbog čega je nelogično očekivati da će odmah u prvoj sezoni revitalizirati Coltse, ali trebao bi pokazati zašto je draftan. Solidna ruka, čitanje obrana, duboko razumijevanje igre i sposobnost istinskog vođenja momčadi, ne praznim frazama i bodrenjem nego čistom fizičkom igrom, to je ono što je Lucka učinilo zvijezdom na Stanfordu. Ono što će ga učiniti zvijezdom u NFL-u je razumijevanje vlasnika kluba Jima Irsaya i novog generalnog menadžera Ryana Grigsona da uspjeh u ovoj ligi dolazi polako, postepeno, i da ga obično dočekaju samo strpljivi ljudi. Coltsi su stoga promijenili čitav svoj sistem unutar kluba, dovukli novog trenera Chucka Pagana koji će instalirati agresivnu 3-4 obranu i ofenzivnog koordinatora Brucea Ariansa koji bi trebao uvesti fluidni sustav koji koristi bazične 2TE pakete na način na koji ih koriste Patsi i na koji ih je koristio Stanford za vrijeme Luckove ere.

Coltsi će potrošiti nekoliko sezona na obnavljanje istrošene hvatačke jedinice, a obnovu su započeli dovođenjem tight endova ključnih za Ariansov sustav i za Luckov razvoj. Coby Fleener biran je već u drugoj rundi zato jer je imao fenomenalnu kemiju sa Luckom na faksu, dok je Dwayne Allen biran već u trećoj rundi zbog nevjerojatnih fizičkih predispozicija, prije svega skočnosti i snage koji bi ga trebali učiniti nezaustavljivim na kratkim rutama dok Fleener bude rastezao teren po tzv. šavu. Fleener i Allen će morati blisko surađivati sa živućom legendom Reggiejom Wayneom koji više neće biti korišten kao primarni hvatač što i ne može biti u trideset i trećoj godini života prožetog udarcima i ozljedama, nego će biti korišten kao igrač koji mijenja pozicije, odlazi u motion, započinje akcije na mjestu trećeg tight enda i radi sve one kerefeke specifične za Ariansove momčadi. Mjesto prvog hvatača trebalo bi pripasti Austinu Collieju koji je solidan trkač ruta, ali je malkice precijenjen, dok će drugi hvatač biti brzanac Donnie Avery kojeg su Coltsi doveli tijekom predsezone. Malo je vjerojatno da ćemo ovu trojicu gledati u Coltsima za tri ili četiri sezone kada krenu u lov na titulu, ali ništa nije nemoguće.

Nisam pretjerano siguran ni da ćemo za par godina gledati Donalda Browna u plavom dresu Indianapolisa. Bivši izbor prve runde lani je konačno pokazao male znakove života te je finiširao u stilu, ali ove će sezone igrati u setovima bez fullbackova koji su mu lani krčili put što bi još jednom trebalo razotkriti njegovo loše prepoznavanje rupa za trčanje i po ničemu specijalnu brzinu. Ali tko zna, Brown nas možda opet iznenadi. Coltsi su za svaki slučaj izabrali Vicka Ballarda u petoj rundi i pokupili podcijenjenu električnu jegulju Mweldea Moorea koji bi trebao igrati na trećim pokušajima zbog solidnog blokiranja i mekanih ruku.

Brownu, Lucku i svim ostalim igračima posao bi mogla olakšati ganjc nova ofenzivna linija. Joe Ritz i Anthony Castonzo jedina su dva startera od lani, što je sasvim razumljivo pošto su Coltsi imali jednu od najgorih ofenzivnih linija dvije iljade i jedanaeste godine. Castonzo je lani izabran u prvoj rundi te je pokazao talent, rad nogama, okretnost i sve ostale stvari potrebne na poziciji lijevog tacklea, a još samo ostaje da taj talent pretvori u produkciju. Novopristigli igrači trebali bi biti bolji nego lanjski starteri, samo je pitanje koliko. Kada bi Winston Justice pokazao da je njegova igra u Philadelphiji bila plod nesretnog spleta okolnosti i kada bi konačno pokazao da može biti konzistentno kvalitetan na desnom tackleu čitava jedinica bi se preporodila. No bez njegovog učinka nije pretjerano vjerojatno da će Luck, Brown i društvo uživati u nekoj pretjeranoj zaštiti.

Velike promjene u napadu nisu ništa prema promjenama s druge strane lopte. Paganova 3-4 obrana pomakla je jedan od najboljih pass rushing dvojaca lige s pozicije defanzivnih endova na pozicije linebackera. Ukoliko se Ryan Mathis i Dwight Freeney brzinski prilagode na novu šemu obrana Coltsa će kako – tako funkcionirati u nadolazećoj sezoni. Ukoliko prilagodbe ne bude protivnici će ih šamarati kao Chris Brown Rihannu*. Freeney i Mathis imat će težak posao budući da će sada morati brinuti o čitanju napada, zaustavljanju blokera u run akcijama, surađivanju sa ostalim blitzerima i sličnim stvarima, a ne bi me čudilo da ih Pagano koji put, zajebancije radi, spusti u pass coverage.

*Iako sam upotrijebio ovu debilnu šalu valja napomenuti kako je nasilje nad ženama dno dna ljudskog ponašanja.

Društvo na linebackerskim pozicijama će im činiti Kavell Conner, igrač profinjene tehnike fokusiran na zaustavljanje probijača i pomaganje secondaryu i Jerrell Freeman, neprovjereni linebackere koji je dobio priliku samo zato jer je solidni Pat Angerer slomio stopalo u predsezoni. Coltsima treba kvalitetna predstava insiderskih linebackera kako bi olakšali tranziciju Mathisu i Freeneyu koji imaju već 30 godina i svu su karijeru odradili u 4-3 sistemu, no sumnjam da će je dobiti. Talent je pretanak.

Nešto je deblji na defanzivnoj liniji koja je živnula dovođenjem odličnog Coreya Reddinga iz Baltimorea; čovjeka koji igra kao razjareni nosorog zbog čega stalno upada iza linije razdvajanja i udara bilo bacače bilo probijače prije nego shvate što se tu, jebemumater, događa. Redding će dobar dio sezone učiti Filija Moalu, klasičnog defanzivnog tacklea, kako igrati DE poziciju u 3-4 sustavu, a Moala je pokazao solidno bočno kretanje koje bi mu trebalo olakšati prijelaz na novu poziciju. Antonio Johnson trebao bi držati srednju poziciju i od njega ne treba očekivati bilo kakvu penetraciju, ali bi svojim tijelom trebao dobro krčiti A-Gapove i time sprječavati probijanja kroz samu sredinu.

Zaustavljanju probijanja trebali bi doprinjeti i safetyi Tom Zbikowski, čovjek koji ima godine iskustva igranja u Paganovoj šemi i Antoine Bethea, odlični Pro Bowl igrač koji je još uvijek drastično podcijenjen unatoč tome što pokriva dosta terena, uzima dobre kuteve prema probijačima, pomaže nisko u boxu i ove bi sezone mogao postati ključan u maskiranju Paganovih blitzeva. Bethea ne bi uopće bio opcija za blitzanje da se Coltsi nisu uzeli i doveli odličnog Vontaeu Davisa na mjesto prvog beka. Vontae je malo blesav i ćudljiv i teško je s njime raditi, ali brate, čovjek može pokriti većinu hvatača u ligi jedan na jedan i svakako vrijedi izbora druge runde, naročito kada uzmemo u obzir da su bekovi najdeficitarnija pozicija u ekipi Coltsa, deficitarnija i od ofenzivne linije i probijača. Jerraud Powers i Cassius Vaughn vjerojatno ne bi startali ni za jednu drugu ekipu u ligi, što vam dovoljno govori o svemu.

Godine vrhunskog footballa će vam to napraviti. Sportovi određeni sallary capom, trejdovima i draftanjem su ciklički. Ukoliko pobjeđujete normalno je da će se talent prorijediti, veterani će odlaziti ili za novcem ili u penziju, a vaša pobjednička ekipa će se raspasti i ostaviti neke dijelove momčadi uništene. Coltsi su godinama bili u samom vrhu i sada se trebaju pripremiti na nekoliko teških godina. Za razliku od drugih ekipa Coltsi imaju plan. I vrhunskog quarterbacka. U footballu ne postoje dvije važnije stvari. Osim sreće.

Jacksonville Jaguars

Kada sam bio klinac obožavao sam Garfieldov crtić u kojem pretili mačak objašnjava kako država Wyoming ne postoji. Ne znam zašto. Valjda sam imao nekakv bolesni fetiš na mape ili nešto slično. U svakom slučaju mogli bi istom logikom osporiti postojanje Jacksonville Jaguarsa. Poznajete li ikoga tko navija za Jagse? Naravno da ne. Jeste li ikad gledali utakmicu Jaguarsa? Pa niste valjda ludi! Sve one vijesti da su im utakmice zacrnjene na telki zato jer ljudi ne dolaze na utakmice su najobičnija laž koju su skovali vanzemaljci i maso… Molim? Šta? Jacksonville Jaguarsi postoje?! Nitko ne navija za njih jer su najdosadnija momčad lige?! Pa što niste prije rekli!

Sve oko ove ekipe je dosadno. Njihov dosadni grad i dosadni stadion i dosadni tirkizni dresovi i dosadni igrači koji igraju u dosadnom sistemu dosadnog trenera Mikea Mularkeya i koji ostvaruju dosadne rezultate kao što su 8 – 8 i 7 – 9 koji vam onemogućuju da izaberete visoko na draftu i da uđete u doigravanje. Isuse, zijeva mi se od ove dosadne rečenice.

Okej, pretjerao sam, nije baš SVE dosadno. Onaj Maurice Jones-Drew je zapravo jeben igrač kojeg je gušt gledati. Možda je to razlog zašto Jaguarsi nisu željeli restrukturirati njegov ugovor i dati mu novce koje zaslužuje? Mislim, možda je u njihovom planu igrati toliko dosadan football da uspavaju svoje protivnike i to doslovno i onda po tiho zabijaju poene dok linebackeri i safetyi i bekovi spavaju na vlažnoj floridskoj travi uspavanog Jacksonvillea. Jer to bi bilo jedino logično objašnjenje zašto ne žele dati Jones-Drewu lovu koju je čovjek već zaradio. Svojim agresivnim stilom igranja zbog kojeg prima iznadprosječan broj udaraca unator kojima ostaje na terenu MJD vam garantira da će se njegova karijera brzo ugasiti, al bar bi još tri godine trebao igrati na vrhunskom nivou. Bez njegova učinka Jagsi bi bili idealan kandidat za ekipu s najmanje pobjeda u sezoni. U napadu gotovo ništa osim džepnog Herkula ne štima.

Njegova ofenzivna linija jedan je od razloga zašto prima toliko puno udaraca. Treba biti pošten i priznati da su linijaši patili od brojnih ozljeda u zadnje dvije sezone što je usporilo razvoj individualnih vještina igrača i oslabilo koheziju unutar jedinice, ali čak i kad su zdravi linijaši Jacksonvillea ne spadaju u elitu, zapravo, radi se o grupi koja nam vjerojatno nikada neće dati igrača vrijednog spomena. Uche Nwaneri je jedini igrač koji je lani ostvario vidljiv napredak i to prije svega kao run bloker zbog sposobnosti da otrči niz teren i mazne linebackera, ali poprilično je loša vijest kada vaš najbolji igrač igra desnog guarda i kada ni njega ne možete svrstati među pet ili čak deset najboljih na svojoj poziciji.

Linija će imati problema sa zaštitom bacača kojem će zaštite svakako trebati. Srećom pa u Jacksonvilleu žive samo penzioneri koji vuku tankove sa kisikom za sobom pa ga neće trebati štiti i od navijača. Blaine Gabbert je loš. Bar je lani bio loš. Treba priznati da ima monstruoznu ruku kojom može zafitiljiti loptu sedamdeset metara niz teren, ali sve drugo je loše. Rad nogu mu je nikakav. Prepoznavanje obrana ne postoji. No ono što je najgore je panika koja se javlja čim nanjuši da ga napadaju i koja bi ga mogla spriječiti da se razvije u pristojnog startera. Treneri su navodno bili jako sretni onim što je prikazao tijekom predsezone kada je ostavio jadnog Chada Hennea u prašini iza sebe, što doduše niti jednom poštenom bacaču ne bi trebalo biti teško.

Gabbert će već u drugoj sezoni morati pokazati da može opstati u NFL-u zato što su svršila ona stara vremena u kojima se QB-a gradilo kroz tri ili četiri sezone. Živimo u instant vremenima, a sport je uvijek bio preslika, baš kao i bilo koja grana umjetnosti, vremena u kojem živimo. Gabbertovom opstanku trebao bi pomoći svježe potpisani Laurent Robinson i svježe na draftu izabrani Justin Blackmon. Robinson je imao krasnu sezonu u Dallasu u kojem je iskoristio ozljede Austina i Bryanta i pokazao da njegova fluidna, mekana igra može uspjeti u novom NFL-u, ali to ne znači da bi trebali zaboraviti kako je četiri sezone prije toga bio poprilično za kurac. Justin Blackmon bi se s vremenom trebao razviti u zvijezdu zbog čega je i izabran petim pickom drafta, ali baš i kao svaka prava NFL zvijezda pokazao je da ima sklonost vožnji pod gasom zbog čega je uhićen početkom godine. Preživi li Blackmon susrete sa zakonom trebao bi pokazati dio svog talenta u rookie sezoni, ali očekivati od njega da preporodi anemični zračni napad Jacksonvillea, koji se ne koristi ni trikovima ni uzbudljivim novim paketima, nije realistično. Hvatačima obično treba nekoliko sezona da uhvate ruku, ili u Blackmonovom slučaju da uhvate rutu. Mike Thomas bi trebao biti treći hvatač jedinice, no nakon lanjske katastrofalne sezone od njega je bolje ništa ne očekivati. U teškim paketima Jacksonvillea važnu će ulogu odigrati i tight endovi Marcedes Lewis i Zach Potter (koji mijenja ozlijeđenog Zacha Millera) koji svakako znaju uhvatiti loptu, naročito krupni Marcedes koji bi bio ubojito oružje u nekoj ekipi koja zna koristiti tight endove. Ipak, ova dvojica igrača, baš kao i hvatači, najčešće će biti korišteni kao blokeri za Mauricea Jones-Drewa u predvidljivom napadu Jagsa. Samo da i oni ne zaspu od dosade.

Obrana se lani razbudila. Nakon što je užasni trener Jack Del Rio dobio kajlu defanzivni koordinator Mel Tucker je po prvi put u pet godina dobio punu kontrolu nad svojom jedinicom. Na kraju sezone obrana Jaguarsa je po statistici bila među deset najboljih u svim relevantnim kategorijama. To ne znači da je Tuckerova obrana zanimljiva i uzbudljiva. Jok! Jaguarsi streme dosadi, a Tuckerova 4-3 zonska šema je najdosadnija obrana koju možete igrati u footballu. Ona može biti efikasna ukoliko u ekipi imate vrsne defanzivce, no ukoliko imate prosjek kakav imaju Jaguarsi ona će dosta često pucati iako ne bi smjela dopuštati velike akcije, bar na papiru. Bog zna kako će funkcionirati bez najvažnijeg igrača sistema, neumornog linebackera Clinta Sessiona koji je završio na PUP listi i neće ga biti tijekom prve polovice sezone.

Najbolji čovjek obrane zove se Jeremy Mincey, all-around defanzivni end koji je potiho odradio sezonu sa 8 sackova. Mincey je kvalitetan pass rusher čija kvaliteta leži u sposobnosti da kvalitetno pokriva i probijačke rute, drži protivničke tackleove u pat pozicijama i gura njihova tjelesa u rupe koje pokušavaju otvoriti. Mincey se ne uspijeva odvojiti od protivnika u takvim situacijama da sam ostavari obaranje, ali njegovo izvrsno postavljanje olakšava posao ostalim igračima poput njegovog kolege s druge strane, mladog Andrea Branchea kojeg su Jagsi izabrali u drugoj rundi drafta. Branche je fluidan igrač koji može okrenuti kut i trebao bi poboljšati skromni pass rush Jagsa, ali se na faksu znao gubiti u probijačkim akcijama. Tu će mu Minceyevo postavljanje dobro doći, baš kao i igra defanzivnih tackleova Tysona Alualua, koji sjajno ulijeće u gapove i trebao bi pomoći i u obrani dodavanja i CJ Mosleya, veterana kojeg je teško uhvatiti za dres i dugo držati na jednom mjestu, ali koji će se dosta rotirati sa zanimljivim Terrenceom Knightonom kako bi ostao svjež.

Leđa će im čuvati osakaćena linebackerska jedinica kojom gospodari najvažniji čovjek obrane Paul Posluzny. Veteran je odličan igrač protiv runa čime nadomješta nesposobnost pokrivanja kratkih ruta i generalno loš pass coverage, no njegov učinak se ionako mjeri prije nego je lopta izvedena. Kao klasični Mike, Posluzny namješta obranu prije svakog snapa što je u klasičnoj 4-3 zoni bitnije nego u bilo kojoj drugoj obrani. Njegove su procjene bile najzaslužnije za solidnu igru čitave jedinice tijekom prošlogodišnje sezone iz pakla. Russell Allen će mu činiti društvo u odsustvu Sessiona, no ne očekujem da ćemo često gledati ovog udarača prilikom očitih dodavačkih situacija. Najbolji cover LB ekipe definitivno je Daryl Smith koji je sposoban pokriti i flatse i klasičnu srednju zonu, a uz to je poprilično solidan u zaustavljanju probijanja, iako se ne možete u potpunosti pouzdati u njega u tom segmentu.

Budući da linebackeri nisu skloni pokrivanju, a prednja linija nije toliko dobra da kreira pakleni pass rush normalno je da će bekovi i safetyi biti izloženi. Jaguarsi se nadaju da će konstantna igra sa dva duboka čovjeka biti dovoljna da spriječi dugačka dodavanja, no isto su se nadali i Chicago Bearsi prošle sezone pa se to nadanje pokazalo pogrešnim. Uostalom, više puta sam ponovio: „Tko živi u nadi umire u govnima“. Jaguarsi se nadaju da će osrednji Dawan Landry i Dwight Lowery dovoljno kvalitetno odraditi svoju Deep-2 ulogu, u što nisam baš previše siguran. Baš tako nisam siguran da će tanka rotacija bekova moći ikoga zatvoriti. Rashean Mathis je nekoć bio vrstan bek, ali godine i puknuti ligamenti učinili su ga nesigurnim i sporim. Derek Cox se pokazao nekonzistentnim i sklonim ozljedama, a treći bek Aaron Ross bi trebao bolje igrati u slotu nego je to radio na krilu u Giantsima, ali se ni na njega ne možete pouzdati.

Zapravo, čitava obrana, ma čitava momčad Jacksonvillea je puna igrača koji osciliraju i koji jedan čas mogu biti sjajni, a već drugi katastrofalni. Samo su dvije stvari sigurne. MJD će i ove sezone biti zvijer. Jacksonville Jaguarsi će i ove sezone biti dosadni.

 Tennessee Titans

 

U grčkoj mitologiji titani su bili besmrtni divovi epske snage i izdržljivosti, potomci Gaie i Urana, bogovi koji su činili prvi Panteon. Ekipa iz Tennesseeja im nije nimalo nalik. NFL Titani su mediokritetska momčad koja uvijek pronađe način da razočara svoje navijače. Uvijek tu negdje, nikad u vrhu, nikad na dnu. Bez okusa i mirisa. Bez ikakvih naznaka božanstva.

Jedan od razloga za prosječne rezultate Titansa je sistem koji konstantno stvara kvalitetne igrače i onda im pušta da odu iz kluba bez ikakve odštete. Titansi su u proteklih pet godina proizveli Alberta Haynswortha, Javona Kearsea, Jasona Babina i Cortlanda Finnegana samo da bi im mahnuli zbogom, nekima taman kada su otišli kvragu, drugima kada su bili na vrhuncu snage. Unatoč uspješnom razvijanju mladih snaga Titansi su radije trošili milijune na istrošene veterane poput Matta Hasselbecka i Kameriona Wimbleya nego na zadržavanje ljudi koji su odrasli u njihovom sustavu, poznavali ga iznutra i u njemu se osjećali ugodno. Potreba za instant uspjehom, naučili smo, postala je brutalno jaka u zadnjih 15 godina.

Instant uspjeh doduše ne dolazi bez provjerenog QB-a. Titansi su odlučili kako će ove godine ključeve auta predati u ruke Jakea Lockera, pa kud puklo da puklo. Matt Hasselbeck ipak ima 37 godina, ne može ekipu odvući do doigravanja, a sva njegova inteligencija i preciznost ne mogu prikriti ugrize zločestog zubala vremena čiji je zagriz postao izraženiji zbog milijarde ozljeda. Jake Locker nije ni blizu dobar bacač kao stari Mate, ali Titansima nudi varljivu nadu u svijetlu budućnost. Locker se vjerojatno nikada neće razviti u pravog bacača – nervozan je kao Woody Allen prije seksa, stalno bježi iz pocketa, progresija mu je nikakva a brzina i mobilnost mu samo odmažu da postane bolji QB. Titansi će, sudeći po predsezoni, implementirati masu bootlegova i roll-outova kako bi pocket učinili mobilnim, zaštitili Lockera i omogućili mu da skrati polje igre, no nisam baš siguran da će im to puno pomoći u igri zrakom.

Doduše, moglo bi revitalizirati njihovu igru po zemlji. Lockerova pokretljivost mogla bi izbaciti obrane iz ravnoteže i otvoriti prostor za zonsko blokiranje ofenzivne linije i otuđenog Chrisa Johnsona. CJ je prošle sezone zasmrdio čitavu ligu svojim nespretnim, preopreznim a opet nesmotrenim probijanjima. Superheroj koji je osvojio više od 2 tisuće jardi po zemlji postao je prosječan probijač koji se boji kontakta i pitanje je može li se vratiti u formu koju je imao prije nego je potpisao super – masni ugovor s Titansima. Momčad ga treba, ostali probijači nisu mu ni blizu, a čudesa koja je nekoć radio uvelike bi olakšala posao Lockeru.

Linija će sasvim sigurno i ove sezone dobro otvarati rupe, kao što je to radila i lani. Ne samo da Titansi upražnjavaju sve popularnije zonsko blokiranje nego imaju i talentirane igrače. Okej, unutarnji dio i nije bogznašta iako bi se trebao popraviti dolaskom 34 godine starog Stevea Hutchinsona koji će vjerojatno u Hall of Fame kad završi karijeru, ali su zato tackleovi jebeni, i zajebani veteran David Stewart i dugoruki Michael Roos koji spada među 7 najboljih LT-ova lige.

Roos i Stewart garantiraju ne samo prostor za Johnsona nego i dodatne djeliće sekunde za Lockera što bi se trebalo odraziti i na igru hvatačke jedinice. Kenny Britt je definitivno prvo ime ekipe unatoč nezrelom ponašanju i učestalim ozljedama i ispuštenim loptama i… Ono, Britt je brz i skočan i mogao bi biti odličan hvatač, ali ne čudi me baš što su Titansi uzeli jednako nezrelog Kendalla Wrighta u prvoj rundi drafta. Wright će ove sezone biti korišten na milijun pozicija no već bi sljedeće godine trebao biti prvo rješenje Tennesseeja uz aut liniju gdje mu je i mjesto s obzirom na brzinu i osjećaj za igru. Prekaljeni veteran Nate Washington također će se boriti za svoj dio jardaže, a iako je teško očekivati da će ponoviti lanjsku sezonu od iljadu jardi trebao bi biti produktivan u sistemu Titansa.

Hoće li sistem biti produktivan i sa druge strane terena ostaje da vidimo*. Titansi će i ove sezone oformiti svoju klasičnu 4-3 zonu koja je u prošlosti znala dobro funkcionirati zbog iznimnog i podcijenjenog talenta momčadi. Talenta doduše više nema nakon godina odlazaka, ali da se tu skrpati jedna okej ekipica. Ako ne očekujete previše.

*Kakva hrabra i pametna rečenica. Kakva analiza stručna, baš sam ponosan.

Kao što sam ponovio milijardu puta, 4-3 obrana počinje pritiskom defanzivnih endova. Titansi su u ekipu dovukli bivšeg Raidera Kameriona Wimbleya koji bi trebao odraditi pošten posao na liniji, ali kojeg su Titansi panično pretplatili umjesto da su sačuvali lovu za neke druge igrače. Wimbley svojom prepoznatljivom igrom neće iznenaditi mnoge, ali bi zato Derrick Morgan mogao. Bivši izbor prve runde uništio je koljeno u rookie godini i sada se po prvi put vraća na teren bez ikakvih bolova. Morgan je brz, zna okrenuti kut, nije bajan ali nije ni grozan kontra probijanja i dobro čita kretanja bacača što bi ga trebalo učiniti iznadprosječnim rusherom, a to je upravo ono što Titansima treba. Šteta što je David Ball pretrpio potres mozga i završio na IR-u jer je njegovom ozljedom jedinica izgubila svu dubinu koju je imala. Unutarnja strana linije bi zato trebala biti više nego solidna. Jurrell Casey je u svojoj prvoj sezoni pokazao da ima mota i života za igrača od 150 kila i Titansi ozbiljno računaju s njegovim razvojem. Karl Klug, koji je lani skupio sedam sackova kao vrstan A-gap penetrator i Sen’Derrick Marks, jedan od najboljih zaustavljača probijanja u ligi činit će ostatak rotacije na DT pozicijama.

Jedina razlika između standardnog 4-3 sustava i šeme koje igraju Titansi je u načinu na koji se linebackeri često spuštaju nisko, gotovo do prve razine obrane, naročito kada očekuju probijanje. Šteta što je Akeem Ayers jedini igrač koji uistinu može igrati na takav način bez da pati njegovo pokrivanje terena. Ayers jest nekonstantan, ali on je mila majka prema ostatku linebackerske jedinice koja je lani bila odgovorna za jednak broj pogrešnih pokrivanja kao i secondary. To se možda popravi uvođenjem lanjskog picka četvrte runde na mjesto Mike startera. Colin McCharty nije bogznakakav igrač, ali lik je dobar u predviđanju akcija i postavljanju suigrača makar ulazi u tek svoju drugu sezonu. Podmukli veteran Will Witherspoon unijet će potrebnu dozu agresivnosti u jedinicu, no nekako sumnjam da ćemo ga često viđati na trećem pokušaju zbog toga što čovjek voli zaplivati u prostoru više od Phelpsa, Spitza i Draganje zajedno.

S obzirom da se bekovska rotacija znatno oslabila odlaskom nezrelog ali čvrstog Cortlanda Finnegana ne treba očekivati da će se safetyi često spuštati u box budući da će morati pokrivati duge rute u klasičnoj Deep-2 zoni. Michael Griffin bi se u tom sistemu trebao snaći kao riba u vodi budući da obično može solidno pokriti čitav teren, a ovako će morati pokrivati samo svoju polovicu. Jordan Babineaux bi zato mogao dopustiti velik broj hvatanja budući da se često gubi i ostavlja protivnicima prostora, ali će zato i isporučiti velik broj tvrdih udaraca. Nitko živ ne zna što možemo očekivati od bekovske rotacije koja uključuje mladiće poput Alterrauna Vernera i Jasona McCourtya koji su još uvijek previše skloni pogreškama u sistemu koji se ne zasnivana na varkama i mindfuckingu nego staroj dobroj egzekuciji.

Od Titansa stoga ne treba očekivati ništa više od onoga što su pokazali lani. Dapače, treba očekivati manje. Lani su mnogi, uključujući i mene, očekivali da će prekinuti sa svojim mediokritetskim nizom i šokirati ligu. Niš od toga. Njihov identitet je izgrađen i trebat će vremena da se promijeni.

Houston Texans

The circle is unbroken! Devetnajst je godina prošlo od trenutka kada su Hjustončani imali ekipu u doigravanju. Njihovi ljubljeni Oilersi osvojili su diviziju davne iljadudevestodevestreće da bi tri godine kasnije preselili u Nashville i prozvali se Titanima. Texansi su lani ušli u plejof u kojem su neslavno zglajzali, no to im nitko nije mogao zamjeriti nakon što su ostali bez svog produktivnog bacača Matta Schauba. Vlasnik Bob Mcnair i navijači ove sezone očekuju najmanje jednak rezultat kao i lani s obzirom na slabašnu konkurenciju u diviziji, a mnogi vide Texanse i kao ekipu koja bi mogla u Super Bowl unatoč tome što ih je predsezona oslabila u odnosu na lani.

Naravno, u doigravanju je sve moguće ukoliko vaši najvažniji igrači ostanu zdravi. Texansi su lani nadozidali poseban dodatak stadionu kojeg su opremili najmodernijom medicinskom opremom kakva bi posramila i slavne institucije bolničarstva poput KBC-a Firule, samo kako bi skratili put svojim ozlijeđenim igračima do bolnice. Matt Schaub, Arian Foster i Mario Williams, dakle tri daleko najbolja igrača ovog kluba, propustili su velike dijelove sezone zbog ozljeda i unatoč tome je Houston ušao u doigravanje. Super Marija više nema u ekipi, ali Foster i Schaub su još uvijek tu.

Matko doduše ne spada u vrhunske QB-eve, ali je izuzetno važan u sistemu Texansa. Njegova ruka je jedna od najslabijih u ligi, njegovo kretanje je loše, a sposobnost da pretvori razvaljene akcije u dobitak za Texanse kod njega ne postoji. Schaub je oprezan, inteligentan i precizan bacač čija produkcija nadmašuje njegov talent zato jer igra u sistemu glavnog trenera Garya Kubiaka koji je izgrađen na Schaubovim kvalitetama i koji nagrađuje egzekuciju nauštrb atraktivnosti, odnosno pravilnu progresiju i metodičnost nauštrb velikih akcija. To je jedan od razloga zašto Texansi redovito pobjeđuju u više od 50 posto svojih utakmica ali i zašto gube u tekmama koje prelama jedan jedini plej.

Što objašnjava zašto su probijači važniji za Kubiakov sustav od bacača, pa makar on osvajao 4300+ jardi po sezoni. Niti jedna ekipa ne odrađuje zonsko blokiranje bolje od Texansa, iako je upitno hoće li se takva dominacija ofenzivne linije nastaviti i 2012. godine s obzirom na ogroman broj novih igrača u jedinici koja nije igrala dobro zbog talenta svojih igrača nego zbog kohezije i uigranosti. Odlaske Erica Winstona i Mikea Brisiela Texansi bi još kako tako preživjeli, ali odlazak veličanstvenog fullbacka Lawrencea Vickersa će ih posebno boljeti budući da je Vickers bio najzaslužniji za fenomenalne predstave rezervnog probijača Bena Tatea tijekom prošle sezone. Texansi će unatoč promjeni osoblja zadržati isti sistem u kojem ćemo često gledati dva tight enda Owena Danielsa i Garreta Grahama u probijačkim akcijama, iako je Daniels više građen kao hvatač.

Arian Foster i Ben Tate će imati najviše koristi od Kubiakove šeme. Nakon Tateove fenomenalne polusezone mnogi su se pitali je li Fosterov talent prenapuhan, no kada se čovjek vratio jasno se vidjelo da je ipak klasa za sebe. Njegova strpljivost čini ga savršenim igračem za ovaj sistem, njegove promjene smjera čine ga odličnim igračem za bilo koji sistem, a njegova sposobnost da uvijek padne prema naprijed za vrijeme svakog jebenog tacklea i na taj način osvoji dodatni jard je ono što ga u mojim očima čini vrhunskim igračem. Foster je uostalom i jako dobar hvatač zbog čega talentirani Tate ipak neće imati toliko prilika kao lani.

Dobrih hvatača Texansi nemaju na pretek i zato su screenovi na Fostera tako važni u ovom sistemu. Sreća pa imaju Andrea Johnsona koji je muku mučio sa ozljedama tijekom prošle sezone zbog čega je i izgubio titulu najboljeg all-around hvatača lige koju je do tad suvereno držao. Johnson je zvijer zbog brzine, zbog trčanja ruta, zbog osvajanja fifti-fifti lopti, zbog životinjskog blokiranja koje je izrazito bitno Garyu Kubiaku. Ostatak jedinice nije bogznašta iako se mora priznati kako je pouzdani Kevin Walter puno bolji hvatač nego ljudi misle čisto zbog toga što hvata gotovo sve lopte bačene na njegovu stranu unatoč tome što se teško odvaja od svojih čuvara. Ostatak jedinice sastoji se od neprokušanih rookieja i problematičnih mladaca koje nećemo spominjati kako svima koji su prognozirali ulazak Texansa u Super Bowl ne bi zapela knedla u grlu.

Doduše, svi ti ljudi svoje prognoze ne zasnivaju samo na predviđanju da će napad Texansa biti produktivniji nego lani nego i da će novokomponovana obrana Wadea Philiphsa nastaviti graditi na uspjehu kojeg je ostvarila lani. Čovjek koji je izgledao kao dobrodušni stari djedica kao trener Cowboysa preporodio se u Houstonu u kojem se vratio na svoje staro mjesto defanzivnog koordinatora. Philips upravlja specifičnom 3-4 obranom u kojoj voli spuštati vanjske linebackere gotovo na samu liniju i na taj način prisiljavati ofenzivnu liniju da igra jedan na jedan i u probijačkim i u dodavačkim akcijama. Takav gambit donekle otupljuje oštricu pass rusha zato jer linebackeri napadaju bez uobičajenog zaleta od par metara, ali Texansi definitivno imaju igrače koji mogu igrati u takvoj obrani što su pokazali i lani.

Odlazak Marija Williamsa će ih teško pogoditi kao što bi pogodio svaku drugu ekipu, no Texansi imaju dovoljno oružja da nadomjeste njegov učinak. Razlog je pass rush koji ne ovisi toliko o vanjskim linebackerima koji su u ovom sistemu samo egzekutori no ne i začetnici pritiska. Razlog zašto Philipsova obrana funkcionira su tri linijaša koji ulijetavaju u A i B gapove i tjeraju ofenzivnu liniju da se kontrahira i na taj način omogućuje OLB-ovima da šamaraju bacače ili rade contain u trkačkim akcijama. Najbolji čovjek u biznisu zove se JJ Watt koji je već u svojoj rookie godini pokazao da se dominantna igra sa Wisconsina može preslikati na NFL. Watt je krasan igrač koji dugim rukama i neumornim tempom udara, baca iz ravnoteže i gnjavi guardove dok konačno ne popuste i predaju mu se. Već sada spada među najbolje igrače u obrani runa u čitavoj ligi, a samo zato što igra u Philipsovom sistemu broj sackova mu nije veći. S njegove druge strane smjestio se Antonio Smith koji nije tako dobar igrač ali igra jednakim intenzitetom, konzistentan je ko nulti meridijan i situacije koje ne može riješiti talentom rješava zahvaljujući osmogodišnjem iskustvu. Smithu i Wattu olakšava igranje uz ogromnog Shauna Codya koji je pokretan za svojih 145 kila i čija jedina prava mana je što se brzo umara pa ga treba mijenjati.

Uz Watta i Smitha stajat će, kao što sam ranije objasnio, vanjski linebackeri koji 3-4 sustav zapravo pretvaraju u 5-2. Glavni egzekutor ovog sistema zove se Darwin Barney koji je prošle sezone upisao 11.5 sackova kraj svoga imena i koji bi unatoč sjajnoj produkciji na žalost mogao dobiti puno manje prilike ove sezone čisto zato što su Texansi u prvoj rundi birali Whitneya Mercillusa koji ima dovoljno talenta da upiše nekoliko uzastopnih sezona sa 12+ sackova. Mercillus neće startati ni na drugoj strani na kojoj se nalazi nabrijani Brooks Reed koji je lani biran u drugoj rundi, što će reći kako Texansi imaju pass rushera viška i zbog toga trebaju slaviti – takvi igrači vam osiguravaju produktivnost i uspjeh čitave jedinice.

Naravno, ni Reed, ni Mercillus, ni Barney nisu najtalentiraniji igrači na linebackersoj poziciji. Zanimljivo je kako su Texansi izgradili super jaku jedinicu u vremenima u kojima većina momčadi najmanje love troši na linebackere i safetye. Najbolji igrač jedinice, a vjerojatno i najbolji defanzivni igrač momčadi nakon odlaska Super Marija je Brian Cushing. Osramoćeni igrač koji se još uvijek trudi dokazati da je pao na dopingu zbog toga što je u trenutku testiranja u tijelu imao tumor. Cushing je lani prošao nekoliko testova koji su pokazali da je čist, a nedostatak dopinga nije nimalo utjecao na njegovu igru zbog čega sam sklon i sam posumnjati u ispravnost testa. Pazite, čovjek je lani po prvi puta u karijeri zaigrao na poziciji unutarnjeg linebackera. Razlika između vanjskog i unutarnjeg, naročito u 3-4 sustavu je nebo i zemlja. Cushing je unatoč promjeni skupio 114 obaranja, 4 sacka, 2 presječene lopte i 2 izbijene lopte i odradio sezonu iz snova. Wadeu Philipsu su se hlače svaki puta nadigle kada bi mu neko spomenuo Cushinga, toliko je zaljubljenosti pokazao prema igri snažnog i brzog mladića. Igra je to koja omogućuje Sjedokosom da na drugoj unutarnjoj poziciji starta svog ljubljenog Bradiea Jamesa čija je igra doživjela nagli pad nakon što je prešao 30 ljeta, ali koji uz ovakve atlete na linebackerskim pozicijama može igrati na iskustvo kojeg je stekao upravo u Philipsovoj obrani u Dallasu.

Takav talent prednje sedmorice omogućuje Philipsu i da starta dva ispodprosječna igrača na safety pozicijama. Okej, Glover Quin je solidan kada se treba popeti visoko i pokrivati leđa bekovima, no kao zaustavljač probijanja je dosta loš. Danieal Manning je pak očajan igrač koji može biti koristan u određenim situacijama, ali nema što raditi kao startni safety u ligi iako je opasan u onim rijetkim situacijama kada presječe loptu, čisto zato što je igrajuči kao returner naučio izbjegavati gužvu u kaotičnim momentima. Sreća pa ni Manning ni Quin ne trebaju puno pomagati vrlo dobrim bekovima koje predvodi izvrsni Jonathan Joseph kojeg bi mogli svrstati među pet ili sedam najboljih na poziciji. Kareem Jackson nije ni blizu toliko dobar, njegova karijera je brutalno oscilirala, no nekadašnji pick prve runde lani je pokazao stabilnost kakvu do tad vidjeli nismo.

Vidjet ćemo hoće li čitava momčad Texansa pokazati stabilnost. Obrana je moćna i mogla bi biti bolja nego lani, isto vrijedi i za napad. Prvo mjesto u diviziji bi trebali lakoćom osvojiti, a nije nemoguće da nanizaju nekoliko pobjeda u playoffu i uđu u Super Bowl. Problem je što se u NFL-u nikada ne treba nadati. Jedna teška ozljeda, kao lani, i sve je gotovo.

 

Na žalost nisam uspio sve napisati do nedjelje. Nanizale su se obaveze, društveni život, problemi, umor i sve to skupa. Jebiga. Žao mi je. Ostalo mi je još osam ekipa koje ćete dobiti do srijede ili četvrtka, ne zvao se ja Čovjek koji je buljio u ekran.