Uvod u NFL 2012: AFC North

AFC North jedna je od onih divizija u kojima stanuje duh prošlih vremena. Divizija u kojoj kraljuju tvrde, muške, da ne kažemo primitivne momčadi koje pobjeđuju zahvaljujući brutalnim udarcima i zastrašivanjem. Nema sumnje kako se i AFC North otvorio i postao sofisticiraniji, ali puni spread napadi i instaliranje obrana koje se svijaju kako ne bi pukle? Molim vas! Steelersi i Ravensi osvajali su naslove zato jer se nisu bojali zamahnuti iz kuka i odalamiti izazivače po čunki. Njihovo vrijeme polako umire i oni su toga svijesni. Promjene su počele, ali u ovoj diviziji se nekako sporije ukorijenjuju nego drugdje. I neka. Te spore promjene jedan su od razloga zašto postoji velik paritet i zašto će i ove sezone AFC North biti jedna od najzanimljivijih divizija u footballu.

Cleveland Browns

Jadni Cleveland Brownsi. Već deset godina pokušavaju pokrenuti svoju raspadnutu franšizu, već deset godina završavaju u blatu kao žrtva kakve neslane šane sportskih bogova. Da igraju u nekoj drugoj diviziji Brownsi bi se možda i uspeli iskobeljati iz memle u koju su upali, no budući da ih Steelersi i Ravensi konstantno klofaju po stražnjici, a nekonzistentni Bengalsi im stavljaju soli na rep svake dvije – tri godine kada sastave poštenu ekipu momci iz Clevelanda konstantno dižu ruke i predaju se. Prije pet godina činilo se da su na putu oporavka samo da bi prodali svoje najbolje igrače i krenuli u svoj treći rebuilding desetljeća. Na žalost pregršt pickova koje su imali stukli su većinom na prosječne igrače i poluproizvode. Najvećim razočaranjem pokazao se Brady Quinn, posljednji quarterback kojeg su Brownsi birali u prvoj rundi 2007. godine. Sve do ovog drafta. Sve do Brandona Weedena.

E sad, Brandon Weeden bi bio dobar pick za kvalitetnu momčad kojoj nedostaje samo pravi QB da ih odvede do titule (čitaj San Francisco), ali momčad koja je u rebuildingu i koja će moći konkurirati za naslov tek kroz nekoliko sezona nema zašto birati 28-godišnjeg quarterbacka koji je najveći dio svoje mladosti proveo pokušavajući zaigrati za MLB momčad u čemu nije uspio. Nemojte me krivo shvatiti – volim Brandona Weedena, volim to što su ga klinci na Oklahoma Stateu zvali deda u svlačionici, super mi je stil njegove igre i sve ono što je ostvario na koledžu, ali nisam siguran da je on pravi izbor za ekipu Brownsa koja će i sljedeće sezone imati visoki pick na draftu. No što je tu je, predsjednik tima i de facto GM Mike Holmgren mogao bi uskoro dobiti cipelu budući da se promijenio vlasnik kluba, no prije nego što dobije otkaz potrudio se da odredi sudbinu ekipe kroz sljedećih nekoliko sezona.

Weeden bi se mogao pokazati kao jako dobro rješenje na poziciji bacača*. Weeden ima snažnu ruku koja ipak ne spada među najbolje u NFL-u ali je zato precizan poput Jeremya Rennera u Avengersima te dosta brzo izbacuje loptu zahvaljujući profinjenoj tehnici koju je sasvim sigurno stekao u svojim baseballskim danima. Weedena su skauti prije početka drafta nazivali najboljim bacačem iz pocketa, no pri tom su zaboravljali napomenuti kako je čovjek često znao podleći pritisku i izgubiti busulu čim bi se oko njega skupilo puno tijela. Weeden se ne snalazi u gužvi i u takvim situacijama njegove lopte gube na preciznosti. Ofenzivna linija će se morati vraški namučiti kako bi mu osigurala prostora za manevar.

*Moj ljubljeni Colt McCoy, čovjek s najboljim imenom ikad, lani je pošteno zglajzao. Kme. Čini se da je njegova starterska karijera finito. I to me čini tužnim.

Što zapravo i ne bi trebali biti toliko teško. Joe Thomas je najbolji tackle lige. Njegova tehnika, fokusiranost, pokretljivost, inteligencija i snaga su neupitni. Čovjek neutralizira najbolje pass rushere lige kao od šale, otvara ogromne rupe u akcijama probijanjem i postaje nezaustavljiv jednom kada se odlijepi od linije razdvajanja. Thomas je bio jedan od onih mudro potrošenih pickova prve runde, baš kao i Alex Mack koji je zacementirao svoj status vrhunskog centra prošlogodišnjom sezonom u kojoj je dominirao i u zaštiti dodavača i u otvaranju puteva za RB-ove. Ostatak linije je solidan, iako malo presklon greškama, no njihova kompletna igra mogla bi se podići na višu razinu ukoliko se Mitchell Schwartz pokaže vrijednim izbora druge runde drafta.

Linija će morati raditi ne samo da zaštiti Weedena nego i da otvori puteve i prolaze za najveće novo blago Brownsa, teškaškog probijača Trenta Richardsona. Bilo je poprilično nerazumno spičkati četiri picka (od čega je jedan bio četvrti pick prve runde) kako bi se dokopali trećeg picka i potrošili ga na probijača. Richardson bi mogao postati drugi Adrian Peterson, no da li vam u modernom NFL-u treba vrhunski running back da bi ušli u playoff ili osvojili naslov? Znam da je AFC North retro divizija ali molim vas, pa ne možete se tako šaliti! Od lanjskih 12 sudionika doigravanja samo su 4 momčadi imale vrhunskog probijača na rosteru (Texans, Ravens, 49ers, Falcons), s tim da je upitno možemo li još uvijek Gorea stavljati među najbolje i možemo li progledati Texansima kroz prste budući da su koristili Foster/Tate dvojac prvenstveno zbog ozljeda. Vrijeme franchise bekova je prošlo svugdje osim u fantasy ligama. Richardson svakako nije kriv što je biran tako visoko, niti će ga to pretjerano zamarati. Može se dogoditi da bude krepan u samom finišu sezone zbog svog životinjskog, surovog načina trčanja u kojima gazi linebackere i safetye brzinom kojom George R.R. Martin ubija svoje likove, ali do tada Richardson bi trebao biti fokalna točka napada Brownsa.

To svakako neće biti hvatači koji su pretromi da bi igrali u West Coast napadu kakvog je osmislio glavni trener Pat Shurmur. Brownsi bi trebali igrati u sličnom sistemu kao i Patriotsi, sa puno kratkih i srednjih ruta, velikih setova sa dva tight enda, dosta brzih dodavanja i kerefeka iz backfielda, no umjesto toga oni igraju u sistemu u kojem vam je potrebna vertikalna prijetnja koju Brownsi jednostavno nemaju. Njihov prvi hvatač Greg Little je prespor da bi se odvojio od svojih čuvara čak i na srednjim udaljenostima, a sigurno mu ne pomažu tvrde ruke kroz koje je lani ispustio čak 13 lopti. Koliko god Little bio spor on je pravi brzi vlak za nemotiviranog Mohamada Massaqoia koji bi se fino snašao u ekipi kojoj treba robusni hvatač u sredini terena, ali ne i ekipi kojoj treba reciver koji može pobjediti beka u situacijama jedan – na – jedan. West Coast napad Brownsa tako će opet biti osuđen na solidne ali ne spektakularne tight endove Benjamina Watsona i Jordana Camerona što nije najbolja vijest za Weedena, trenera Shurmura i navijače Brownsa.

Dobre vijesti zato stižu sa defanzivne strane lopte. Mladi igrači Brownsa lani su odradili odličnu sezonu u kojoj su bili peti po broju dopuštenih bodova, a ove bi sezone mogli napraviti korak dalje. Brojke će vjerojatno biti lošije pošto su lani bile malkice prenapuhane, ali zato će i individualna igra i igra kolektiva napredovati. Obrana je puna talenta koji još uvijek ima prostora za razvoj i napredovanje.

Njihova poprilično bazična 4-3 šema lani je funkcionirala zbog fenomenalne igre Jaabala Shearda koji je pokazao i lateralnu brzinu u zaustavljanju probijača i brzinu u okretanju kuta oko tackleova što mu je uostalom i donijelo 8,5 sackova već u prvoj NFL sezoni. S njegove druge strane stajat će super-brzi iako pomalo nespretni Frostee Rucker koji bi mogao upisati slične brojke kao Sheard ove sezone. Na žalost Brownsa lako je moguće da će Sheard i Rucker morati previše brinuti o probijačima da bi aktivno napadali QB-a. Unutarnji dio linije nalazi se u septičkoj jami problema nakon što je lanjski pick prve runde Phil Taylor ozlijedio prsni mišić zbog čega će propustiti dobar dio sezone. Zamijenit će ga rookie John Hughes  kojeg su na koledžu pratile priče o nedostatku ambicije i zalaganja što baš i ne obećava vrhunsku NFL karijeru. Uz njega će stajati solidni no malčice precijenjeni Athyba Rubin koji je lani predvodio ligu u obaranjima za jednog defanzivnog tacklea zbog „i ćorava koka nađe zrno“ sistema –  protivnici su ga toliko često napadali i prelazili da je Rubin imao puno više posla nego većina DT-ova u ligi. Nije ni čudno da su Brownsi bili trideseta momčad lige u zaustavljanju probijanja.

Istina, linijaši nisu dobili neku podršku od linebackerske jedinice. Niti će je dobiti ove sezone, bar ne kroz prve tri utakmice dok novopridošli Scott Fujita ne odradi tri utakmice suspenzije koju je zaradio kao igrač Saintsa u skandalu s namjernim ozljeđivanjem protivnika. Fujita voli pošteno opizditi protivnike a to je baš ono što Brownsima treba. Jest da će veteran biti problematičan u pokrivanju dodavačkih ruta, ali kompletni igrači na linebackersim pozicijama ionako nisu česta pojava u posljednje vrijeme. Kaluka Maiava, čovjek koji će igrati nasuprot Fujite, je tako očajan u zaustavljanju probijanja, ali možete proći gore kada treba pokriti tight enda ili probijača na kratkim rutama. U sredini će se naći minijaturni D’Qwell Jackson koji ima problema kada na njega nasrne hrpa blokera, ali je unatoč tome produktivan.

Ne doduše produktivan kao secondary Brownsa koji je lani spadao među najbolje u ligi, unatoč nedostatku kvalitetnog pass rusha osim s jedne pozicije i unatoč igranju klasične 4-3 zonske obrane. Glavni razlog za briljantne igre secondarya bila je fenomenalna sezona Joea Hadena čija vrtoglava brzina i okretnost uparena sa fluidnošću kakva se jako rijetko viđa obećava velike stvari i u njegovoj budućnosti i u budućnosti Brownsa*. Budućnosti nema za trideset trogodišnjeg Sheldona Browna koji je počeo gubiti na brzini u Isusovim godinama, ali koji i dalje može vraški, ili bolje rečeno božanski, zatvoriti većinu hvatača u ligi. U slotu će vjerojatno zaigrati Dimitri Patterson koji bi mogao dobiti priliku i na vanjskoj strani zato jer je pokazao da može efikasno igrati jedan na jedan. Podršku će im pružati TJ Ward koji se dokazao kao udarač koji kažnjava svaku budaletinu koja projuri kroz sredinu terena te brzonogi Eric Hagg koji je pokazao da može igrati unatoč tome što je biran u sedmoj rundi.

*Ukoliko ga ne trejdaju kao što su trejdali četiri od svojih zadnjih devet pickova prve runde.

 Unatoč određenim poboljšanjima Brownsi će i ovu godinu završiti kao posljednja momčad divizije osim ako Bengalsi ne dožive jedan od njihovij karakterističnih raspada sistema. Budućnost je pred njima. Ali budućnost je ionako pred svima nama, to ne znači da ćemo u njoj nešto pametno napraviti. Ukoliko Weeden ne pokaže već u prvoj godini da zna igrati, budućnost će Brownsima donijeti još jedan rebuilding. Cleveland je uistinu sjeban sportski grad.

Cincinnati Bengals

Svaki puta kada vam se čini da su Bengalsi spremni složiti pobjedničku momčad nešto ode kvragu. Posljednji puta kvragu je otišao Carson Palmer koji je u paru sa Chadom Johnsonom i TJ Houshmancuhucgasuudhszadom činio okosnicu jednog od najatraktivnijih napada NFL-a. Bengalsi su prošle sezone pokazali da su se oporavili od raspada te momčadi te da su spremni na nove velike stvari. Oko kojih sam malkice skeptičan. Ova ekipa nije imala dva uzastopna pojavljivanja u doigravanju od 1982. godine.

Čovjek koji može prekinuti taj negativni niz zove se Andy Dalton. Red Rifle zapravo nema ubojitu ruku i jedan je od najslabijih bacača u čitavoj ligi što se vidjelo i lani kada je jako rijetko bacao prema aut linijama iz pocketa, ali taj nedostatak snage nadoknađuje iznimnom inteligencijom i precizno i pravovremeno bačenim loptama. Daltonova mudra igra u njemu prilagođenom napadu koordinatora Jaya Grudena učinila je Bengalse opakom ekipom koja bi ove sezone mogla doživjeti pad u odnosu na lani (naročito kada uzmemo u obzir da su imali užasno lagan raspored) ali na koju svejedno treba računati.

Drugi čovjek zbog kojeg su Bengalsi opasni zove se AJ Green. Mladi hvatač je prošle sezone izrastao u veliku zvijezdu kako zbog svoje sjajne produkcije tako i zbog akrobatskih hvatanja. Green je brz i skočan, no ono što ga odvaja od ostalih hvatača je sposobnost trčanja ruta na kojima se bez problema odvaja od pratitelja i meke ruke pomoću kojih hvata i najteže lopte. Bengalsi su dizajnirali napad sa puno rolloutova i play action passova samo kako bi srezali polje igre i tako omogućili Daltonu da baci pokoju bombu prema Greenu koji se vertikalno otvarao kao od šale. Unatoč tome što su Daltonove lopte bačene sa 30 i više metara udaljenosti mahom bile neprecizne mladi Green ih je bez problema hvatao. Sigurno mu je pomoglo i to što je konstantno igrao jedan na jedan što ove sezone ne bi trebao biti slučaj. Dijelom zato što će se protivničke defanzivne šeme fokusiraju na zaustavljanje primarnog oružja napada, dijelom zato što će moći povlačiti dodatnog safetya sa dijela terena na kojem je nekoć igrao Jerome Simpson. Vlasnik najbolesnijeg tačdauna prošle sezone odgalopirao je iz Bengalsa i njegovo će mjesto zauzeti brzonogi Brandon Tate koji još uvijek slovi za boljeg returnera nego hvatača i koji nema tehniku i znanje da bi mogao biti prijetnja kao Simpson. Ostatak hvatačke jedinice bolje je ne spominjati budući da je razina njihovog talenta niža od razine Save u Slavoniji. Jedini hvatač koji se uz Greena ističe u ekipi Bengalsa je tight end Jermaine Gresham koji se pokazao kao fenomenalna opcija na kratkim i srednjim rutama te je najavio kako će opravdati što je bio biran u prvoj rundi drafta.

Green, Gresham i Dalton bili su glavni razlog zašto je napad Bengalsa bio uspješan, ali pri tom ne treba zaboraviti kako su njih trojica imali uspjeha zato što je igra probijanjem bila kvalitetno postavljena te su je protivnici morali respektirati zbog čega se otvaralo dosta prostora za probijače. Veći dio uspjeha usporenog i problematičnog Cedrica Bensona koji je lani bio RB broj jedan Bengalsa treba pripisati odličnoj ofenzivnoj liniji kojom gospodari mrga Andre Smith i potencijalno sjajni LT Andrew Withworth. Prednja petorka ove će sezone otvarati put za podcijenjenog Ben Jarvusa Green-Ellisa koji ima sličan stil trčanja kao i Benson samo što nije sklon ozljedama, njurganju i sukobima sa zakonom. Law Firm će na trećem downu prepuštati mjesto bivšem fullbacku Brianu Leonardu te poletnom i laganom Bernardu Scottu koji bi trebao predstavljati glavnog screen igrača na rosteru Činčinatija.

Jay Gruden je napravio sjajan posao u napadu instaliravši sustav koji odgovara talentu kojeg ima na rosteru. Isto vrijedi za Mika Zimmera čija 4-3 obrana ne igra klasičnu Cover 2 shemu nego se poigrava s protivnicima konstantnim blitzanjem sa druge ili treće razine obrane, tu i tamo ostavljajući svega četiri igrača da igraju obranu jedan na jedan dok ostala sedmorica napadaju bacača.

Takve igrarije učinile su defanzivnog enda Carlosa Dunlapa opasnim sack-maestrom koji bi ove sezone trebao procvjetati u punokrvnu zvijezdu. Kada sedam ljudi napada ofenzivnu liniju tackleovi ne mogu dobiti podršku guardova i backfield igrača u zaustavljanju opakok pass rushera, a Dunlap je predobar da bi ga konstantno zaustavljali mano – a – mano. Geno Atkins je također profitirao od konstantnog blitzanja te je lani pokazao natruhe briljantnosti, a sezonu je završio sa 8,5 sackova, najboljim rezultatom u ekipi. Dunlap i Atkins nisu procvjetali samo zbog maštovite blitz igre nego i zbog sposobnosti ogromnog Domata Peka da navlači dvojicu na sebe u svakoj akciji. Peko spada među najbolje DT-ove lige i jedini je razlog zašto su Bengalsi, uz jako mekanu linebackersku jedinicu, bili među najboljim ekipama lige u zaustavljanju probijanja. Peko će biti jedini igrač linije koji neće izlaziti nakon dvije ili tri akcije – Zimmer je naslijedio ekipu krcatu linijaškim talentom te je lani bjesomučno rotirao igrače, čime im je omogućavao da se ne šparaju niti na jednoj akciji i da čitavo vrijeme igraju punim gasom. Ista stvar će se ponoviti i ove sezone u kojoj je linija dodatno pojačana dovođenjem kvalitetnog run stopera Jaamala Andersona.

Potentna linija omogućava linebackerima da igraju klasičnu cover igru i ne haju* previše za probijače. Ray Maualuga preuzeo je odgovornost u sredini iako bi ga možda bilo bolje koristiti kao pass rushera na vanjskoj poziciji. Maualuga je eksplozivan i brz, ali ne razmišlja brzo na nogama i često se zna izgubiti u prostoru, naročito u probijačkim akcijama. Srećom pa igra iza masne pozadine Domata Peka, a ne treba zaboraviti da nadomješta svoje pogreške otetim loptama i važnim zaustavljanjima na trećem downu. Podršku će mu pružati Thomas Howard koji je jednako izgubljen prilikom probijanja ali je zato besprijekoran u zautsavljanju dodavanja te mu se nije problem prikeljiti za protivnike kao što se kruh sa maslacem prikelji za pločice kuhinje nakon što vam rano ujutro ispadne iz ruke i cura počne vikati prem… Da. Manny Lawson s druge strane nije spektakularan ali je definitivno čovjek na kojeg se možete pouzdati.

*Još jedan fenomenalan hrvacki izraz kakvog bi se trebalo više koristit u svakodnevnom govoru. Umjesto „briga me“ od sad govorim „ne hajem za to“. Eto.

Igra secondarya je ključna za Zimmerovu šemu, naročito igra safetya koji su zaduženi za spuštanje u box i jurišanje na bacača. Učinak jedinice ovisit će o talentiranom i nediscipliniranom Tayloru Maysu kojeg su 49ersi škartali zbog stalnih problema na treningu i koji je lani veći dio sezone prosjedio na klupi. Dok Mays bude ordinirao blizu LOS-a duboke će rute pokrivati Reggie Nelson koji je lani propustio par velikih prilika za presjecanje lopti, ali čija sigurna i precizna igra drastično olakšava cornerbackovima Bengalsa koji su izgubili kvalitetnog igrača odlaskom Jonathana Josepha. Njega je trebao zamijeniti pick prve runde Dre Kirkpatrick, ali je Dre imao neugodan susret s doktorom te će propustiti veći dio rookie sezone zbog ozljede koljena. Glavninu posla će stoga iznijeti ostarjeli i ozlijeđeni Leon Hall, ostarjeli i mudri Nate Clemens i ostarjeli i blesavi Terrence Newman koji spada među najprecjenjenije bekove lige.

Mogli bi reći da je čitava ekipa Bengalsa precijenjena samo zato jer je njihova lanjska sezona bila debelo precijenjena. No to bi bilo pogrešno. Cincinnati je izgradio odličnu bazu za buduće uspjehe, samo će im trebati nekoliko godina bez velikih potresa da ostvare svoj potencijal. Šteta što smo taj film već gledali i što svijetla sadašnjost ne garantira i svijetlu budućnost.

Pittsburgh Steelers

Pittsburgh Steelersi sinonim su za uspješnost. Stabilnost koju porodica Rooney osigurava svom timu racionalnim potezima lišenim ego tripanja učinila je Steelerse pobjednicima koji rijetko prolaze kroz duge periode rebuildinga na koje su ostale momčadi osuđene. Trenutna iteracija ekipe jednako je moćna kao i prije pet godina budući da se starenje obrambene jedinice anuliralo influksom mladog talenta u napadački dio.

Nije pretjerano jasno zašto su se Steelersi odrekli vrsnog ofenzivnog koordinatora Brucea Ariansa tijekom predsezone, no zato je potpuno jasno zašto su izabrali  Todda Haleya da ga zamijeni. Haley bi svojim vatrenim i ratobornim pristupom mogao unijeti nestabilnost u dio momčadi koji je lani operirao na visokoj razini, ali ta nestabilnost će se poništiti maštovitim napadačkim rješenjima koje je Haley implementirao u napade Cardinalsa i Chiefsa. Unatoč imaginaciji koja ga je učinila cijenjenim koordinatorom diljem Kumove Slame Haley je pragmatičan čovjek koji uvijek prilagođava svoj sustav igračima koje ima na raspolaganju. Kakav će sustav osmisliti za šarmantnog i nježnog Bena Roethlisbergera pitanje je koje si je preko ljeta postavljao svaki analitičar NFL-a.

Roethlisberger je naime poznat kao bacač koji namjerno ignorira sisteme zbog čega je njegov odnos sa opuštenim i bezbrižnim Ariansom funkcionirao besprijekorno kao klingonski stroj za klanje. Haley će morati pronaći način da iskoristi specifični Roethlisbergerov stil igre koji se sastoji od napuštanja zacrtanog plana u sred akcije, trčanja naokolo i osvajanja golemih komada terena preciznim bombama. Big Ben se malkice uozbiljio prošle sezone kada je igrao pod kontrolom, dijelom zato jer je stasao u igrača koji konačno čita obrane prije snapa, dijelom zato jer je njegovo zdravlje bilo narušeno ozljedama. Ukoliko Haley pronađe načina da ga bar malo zauzda Roethlisbergera bi se moglo svrstati u skupinu elitnih NFL bacača.

Jedan od razloga zašto je njegov anarhistički pristub bio uspješan su sjajni krilni hvatači kakvih u Pittsburghu ima u izobilju. Hines Ward je tijekom predsezone otišao u penziju, no njegov duh i dalje živi na Heinz Fieldu. Ward ionako nije bio fokalna točka napada već nekoliko sezona. Ta čast pripada Mikeu Wallacu, prvoj vertikalnoj prijetnji Steelersa, čovjeku koji se obično nalazi na drugom kraju Benovih bombi. Wallace kompenzira lošu tehniku i nezgrapno istrčavanje ruta fascinantnom brzinom koja mu omogućava da se otvori na pravocrtnim rutama. Ove sezone bi njegova produkcija doduše mogla opasti zato što je Antonio Brown još bolji hvatač od Magičnog Majka. Brown nema Wallaceovu brzinu ali je fenomenalan trkač ruta, ima ruke mekanije od deke oprane Silanom te je izgradio fenomenalan odnos s Roethlisbergerom koji ga je lani konstantno tražio kada su Steelersi pokušavali pretvoriti treći down u nova četiri pokušaja. Brown – Wallace tandem bio bi dovoljan da izludi svakog defanzivnog koordinatora, ali kada tom dvojcu priključite okretnog Emmanuela Sandersa koji napada loptu u svakoj akciji stvari postaju vesele. No to nije sve! U četvrtom hvataču Jerrichu Cotcheryu Steelersi imaju pouzdanog veterana u sredini terena, a ni Heath Miller nije za baciti kada vam treba uhvatiti kratku loptu, a još je bolji kada ga se pusti da trči na teren i ubija jadne linebackere koji ga rijetko kada mogu pratiti.

Goropadni zračni napad Pittsburgha dodatno je oplemenjen polaganom i pouzdanom igrom po zemlji. Ofenzivna linija Steelersa je mlada i nadobudna, na rosteru imaju čak četiri igrača birana u prvoj ili drugoj rundi drafta, a sve ih predvodi all – around majstor i Pro Bowl starter Maurkice Pouncey koji je toliko dobar da mnogi još uvijek smatraju kako je njegov izostanak iz preklanjskog Super Bowla presudio tu utakmicu. Pounceyeva škvadra otvarat će prostor za dva slična probijača, za Isaaca Redmana i Rasharda Mendenhalla. The Undertaker je talentiraniji, brži i snažniji, ali nema Redmanove instinkte koji nedraftiranom mladiću omogućuju da pronalazi rupe kroz sredinu linije. Njih dvojica će služiti prije svega kao sredstva za odvraćanje pozornosti obrani od passing napada.

S druge strane lopte Steelersi su stari, ali ne i istrošeni. Poput Clinta Eastwooda oni jašu dalje na svom pouzdanom kljusetu, smještajući metak među oči svakoj budali koja ih pokuša izazvati. Njihova 3-4 blitz zona i dalje izgleda svježe i blještavo kao što je izgledala kada ju je genijalni koordinator Dick LeBeau izmislio. Ona je dobro ulašteni kolt u rukama ove bande starih iskusnjara.

Dva sidruna ofenzivne linije i ove će sezone predstavljati Casey Hampton, Brett Kiesel i Kieselova magična brada. Kada imate 23 godine iskustva i 320 kila žive vage raspoređene na dva igrača onda znate da imate dvojac koji može zaustaviti i najmoćnije probijačke momčadi. Hampton je lani muku mučio s ozljedama, kao i ostatak prednje sedmorice Pittsburgha, ali bi se ove sezone opet trebao preobraziti u nepomičnu stijenu s mišićavim rukama koja kažnjava svaku budalu koja je napadne. Kiesel je Hamptonova sušta suprotnost, igrač koji dominira nad protivnicima zahvaljujući fenomenalnoj kombinaciji visine i okretnosti i lateralne brzine koja mu omogućava da pokriva ogromne komade terena. Mlada krv Ziggya Hooda i Camerona Heywarda trebala bi unijeti dovoljno svježine na treću linijašku poziciju, no ni jedan ni drugi izbor prve runde lani nije uspijevao spojiti niz dobrih akcija.

Linebackeri su najkrvoločnija bagra okupljena sa ove strane Rio Gr… Okej, malo sam se zanio. Ali tko me može kriviti u pokušaju opisivanja jedinice koja u svojem krilu štiti najzloglasnijeg linebackera lige, nepredvidivog Jamesa Harrisona. Okorjeli krvnik već je imao nekoliko razgovora s komesionarom lige zbog svojih brutalnih udaraca, a lani je doživio velik pad produkcije zbog ozljeda. Harrison bi se trebao vratiti u punoj formi ove sezone te će opet činiti važan kotačić u mehanizmu jedne od najboljih pass rusherskih jedinica lige. S njegove druge strane pritisak će stvarati LaMarr Woodley koji nije toliko zao kao Harrison, ali i dalje zna opizditi protivnika kao vreća vodom natopljenog cementa. Woodley je također propustio dobar dio lanjske sezone zbog ozljede, no bude li igrao na razini kakvu je pokazao tijekom svoje karijere drastično će olakšati posao Steelersima ne samo zbog napada na QB-a nego i zbog pokrivanja kratkih ruta, screenova i flats dodavanja. Larry Foote i Lawrence Timmons će držati unutarnju stranu jedinice, brinut će o probijanjima, tight endovima i running backovima, a lako je moguće da u određenim paketima napadaju bacača, naročito Foote koji je toliko oduševio glavnog trenera Mikea Tomlina da mu je ovaj obećao kako će dobiti masu playeva ove sezone.

Najopasniji čovjek obrane Pittsburgha, čovjek koji čini LeBeaovu obranu nepredvidivom i opakom, zove se Troy Polomalu. Kada je zdrav on je najopasniji obrambeni igrač lige. Troy može sve – spustiti se na crtu i zaustaviti probijanje, pročitati snap count i oboriti QB-a djelić sekunde nakon što je lopta pokrenuta, otići duboko, duboko, duboko i presjeći loptu u end zoni, sjuriti se prema wide reciveru i odalamiti ga da odleti tri metra u zrak i oteti loptu naizgled sigurnu u rukama opozicije. Njegov najveći problem su ozljede koje ga neprestano prate. Stabilizira li se njegovo zdravlje Troy bi trebao imati još jednu sezonu koja će dodatno olakšati njegov, sad već očiti, ulazak u Hall of Fame. Troy velik dio zasluga treba prebaciti na račun drugog safetya, inteligentnog i pouzdanog Ryana Clarka koji stabilizira secondary naizgled bezgrešnom igrom u sredini polja.

Clarkova prisutnost trebala bi olakšati posao stanjenoj rotaciji bekova koja je tijekom predsezone ostala bez Williama Gaya i Bryanta McFaddena. Stari lisac Ike Taylor stoga će preuzeti dužnosti prvog beka što mu ne bi trebalo biti pretjerano teško – Taylor može pokrivati najbolje protivničke hvatače u zonskoj obrani čak i sa 32 godine koje nosi na leđima. Ostatak jedinice je poprilično tanak sa neprovjerenim Keenanom Lewisom koji se sa slota seli prema aut liniji i mladićima Cortezom Allenom i Curtisom Brownom, no LeBeauova obrana je ionako koncipirana na način da olakša posao bekovima koji trebaju dobro poznavati sistem kako bi bili efikasni.

Efikasnost je ono što krasi Steelerse već desetljećima. Tako bi trebalo biti i ove sezone. Možda ne rasture Ravense u međusobnoj utrci za vrh divizije, ali u doigravanje bi trebali ući. Ozljede su jedina stvar koja ih može pokopati.

Baltimore Ravens

 

Momci iz Baltimorea došli su na dva koraka od ulaska u Super Bowl. Na prvom koraku zašeprtljavio je Lee Evans kada je ispustio čisti lopt u end zoni iz ruku i time izbacio ekipu iz ravnoteže da bi na kraju sve upropastio Bill Cundiff čiji je promašeni field goal srušio Ravense na tlo licem prema zelenoj travi. Pow, right in the kisser.

Unatoč tome što nisu vidjeli najveću utakmicu već 11 godina Baltimore Ravensi su vrhunska momčad, koliko god neki papci poput mene sumnjali da su spremni za osvajanje naslova. Tijekom tih jedanaest godina Ravensi su pobijedili u 104 od 176 utakmica te su samo dva puta završavali sezonu negativnim rezultatom. Baltimore je naslijedio recept kojeg su Steelersi usavršili – gradili su momčad kroz draft, puštali su preskupe i precijenjene igrače da odu čime nisu narušavali prostor pod salary capom, a na tržištu slobodnih igrača plaćali su samo one koji su zatvarali rupe u već posloženoj momčadi, a ne igrače oko kojih bi se ekipa tek trebala graditi. Naravno, lako je biti razuman kada konstantno birate odlične igrače na draftu, ne samo u prvoj nego i u kasnijim rundama.

Doduše, još uvijek je teško odlučiti da li je Joe Flacco bio dobar ili loš izbor. Njegov talent je očit, ta snažna ruka, solidno kretanje u pocketu, preciznost na dugačkim rutama, sve je tu. No Flacco je još uvijek očajan kada treba pročitati obranu zbog čega njegova ofenzivna linija izgleda lošije nego to uistinu jest. Flacco je još uvijek prokleto nekonzistentan. Flacco se zna uspaničiti pod pritiskom, ne toliko mentalnim budući da je lani igrao dosta dobro u velikim utakmicama nego onim fizičkim koji je u NFL-u svakodnevna pojava. Joe ima tek 27 godina te je po kvoterbekovskom računanju vremena tek prošao pubertet što znači kako prostora za napredak ima, ali Ravensi su momčad koja još uvijek ne može računati da će je njen bacač nositi do pobjeda.

To je uostalom razlog zašto Baltimore u doba spread napada i formacija sa četiri krilna hvatača igra arhaičan football velikih paketa i probijanja kroz sredinu. I ne ide im loše. I to je razlog zašto Raya Ricea možemo nazvati jedinim pravim franchise probijačem lige. Možemo raspravljati da li su McCoy, Foster, Peterson i MJD bolji od njega, možemo čak i Chrisa Johnsona uključiti u debatu, ali Rice je jedini probijač pobjedničkog tima oko kojeg je sazdana čitava napadačka igra. Jasno je i zašto. Riceova polivalentnost vidljiva je u svakoj akciji. Kada se sjuri kao topovska kugla iz crtića prema ofenzivnoj liniji Rice prolazi kroz meso, prima udarce i svejedno ostaje na nogama. Kada krene trčati oko tackleova njegova lateralna brzina omogućuje mu da okrene kut, napravi promjenu smjera i odgalopira prema zelenom i praznom komadu terena. Rice je jednako dobar, ako ne i bolji, kada treba uhvatiti loptu na screen dodavanju ili pobijediti safetya jedan na jedan na tradicionalnim backfield rutama zbog čega rijetko ostaje uz Flaccoa na bacačkim akcijama, iako se pokazao više nego solidnim blokerom.

Istina, treba priznati kako Riceu drastično pomaže zonsko blokiranje koje će i od prosječnog RB-a učiniti zvijezdu ukoliko je odrađeno kako treba*. Linija je u potpunosti prilagođena šemi sa mobilnim blokerima koji se muče u zaštiti bacača zato jer nemaju brutalnu snagu potrebnu za zaustavljanje rushera jedan na jedan, ali koji fenomenalno funkcioniraju kao jedinica, razumiju kako stvoriti kuteve za izgurivanje snažnijih igrača s puta i kako kreirati rupe za svog RB-a. Matt Birk je i dalje prvo ime jedinice, centar koji ni u 36 godini nije izgubio ništa od svoje pokretljivosti koja je nužna za zonsko blokiranje.

*Anonimusi Denvera su to najbolje pokazali tijekom nultih, baš kao i Ben Tate koji je briljirao iza zonskog blokiranja Texansa i time malkice bacio sumnju na genijalnost Ariana Fostera.

Kvalitetna igra linije i konstantna probijanja Raya Ricea drastično olakšavaju posao hvatačkoj jedinici koja je lani igrala s puno oscilacija što bi se moglo nastaviti i ove sezone unatoč tome što su se riješili najnekonzistentnijeg igrača ekipe Leeja Evansa. Svi očekuju od Torreya Smitha da izraste u punokrvnu zvijezdu nakon što je lani pokazao da spada među deset najbržih igrača lige koji osim što može brzo trčati zna kako izbjeći kontakt na LOS-u i odraditi pravocrtnu rutu. Čovjek je još uvijek malo sirov, ali njegova sposobnost razvlačenja terena uz Riceovo fenomenalno trčanje izludit će svakog defanzivnog koordinatora. Naročito kada zna da mora paziti i na Anquana Boldina, najboljeg trkača srednjih ruta u ligi. Boldinova čvrstina, visina i snažne ruke kojima drži lopte čak i nakon što pretrpi udarac ili dva su točno ono što Ravensima treba da iskoriste konfuziju u obrani. Mekoruki Tandon Doss bi trebao kompletirati jedinicu zajedno sa Jacobyem Jonesom koji ima potencijal da bude nekonzistentan i greškama sklon kao Evans, ali koji za razliku od Evansa može brzinom promijeniti postavu obrane i otvoriti prostor za neke druge igrače poput tight endova Eda Dicksona i Dennisa Pitte čiji je primarni zadatak blokiranje, ali koji hvataju manje-više svaku loptu bačenu u tijelo.

Napad ima sve komponente da postane jako dobar ukoliko Flacco bude dobar, ofenzivne linija nastavi sa kvalitetnim poslom, Rice se ne ozlijedi, hvatači postanu pouzdani, Mjesec uđe u Sedmu kuću i započne doba Vodolije. Obrana ne treba čekati. Ona jeveć sad jako dobri. Pardon. Podcijenio sam je. Obrana je već sad jebena.

Njeno srce leži unutar masivnih prsa Raya Lewisa. Triesedmogodišnji ubojica je izgubio korak, dva, tri, više ne može pokrivati dodavanja, teško stiže do bržih probijača koji mu nekarakteristično prolaze kroz nabildane ruke, ali i dalje ostaje na terenu u svakoj akciji, ne zato jer ga se treneri boje pa ga ne žele izvaditi iz igre, nego zato jer ga trebaju. Obrana Ravensa promijenila je tri koordinatora u zadnjih pet godina i jedini razlog zašto se sustav nije raspao je Ray Lewis koji prije svake akcije namješta svoje suigrače, izvikuje naredbe i procjenjuje što će napad odigrati. Iskustvo i inteligencija već desetljećima omogućuju ostarjelim igračima da budu važni dijelovi svojih momčadi, od Franca Baresija do Bena Wallacea, a isti je slučaj sa Lewisom koji bi želio uhvatiti još jedan naslov prije nego ode u penziju, uđe u Hall of Fame i krene u borbu protiv depresije koju će, vjerujem, pošteno izmlatiti i ostaviti je u lokvi krvi. Lewisovo iskustvo ove godine neće biti u potpunosti iskorišteno pošto kraj sebe neće imati svoje omiljeno oružje, raketu na navođenje, morskog psa među linebackerima, okrutnog Terella Suggsa. Defanzivni igrač godine operirao je Ahilovu tetivu i teško će se vratiti prije kraja sezone, a ove će ga godine zamijeniti neiskušani Albert McCllelan koji ne može biti ni približno efikasan kao čovjek koji zahtjeva udvajanje čak i kad stoji kraj klupe i pije krv jednoroških djevica iz svoje boce Gatoradea. Ulogu prvog pass rushera u 3-4 sistemu preuzet će Paul Kruger, eksplozivni linebacker koji se specijalizirao za napade na bacače, ali koji nije ni izbliza dobar u pokrivanju terena kao što je to bio Jarret Johnson koji je Baltimore zamijenio sunčanim San Diegom. Na drugoj unutarnjoj poziciji izmjenjivat će se mladi Jameel McClain i brzi Brendon Ayabendejo koji se pokazao vrsnim unutarnjim blitzerom tijekom prošle sezone.

Linebackerska jedinica u odsustvu Suggsa nema snagu kakvu je imala lani, no Ravensi se nadaju kako će igra defanzivne linije donekle otupiti oštricu ovog udarca. Haloti Ngata vraća se u punu formu nakon lanjske ozljede kvadricepsa te bi trebao nastaviti sijati strah među ofenzivnim linijama diljem lige. Ngata je možda i najbolji defanzivni end NFL-a u zaustavljanju probijanja, a njegova okretnost i snaga čine ga ubojitim i u dodavačkim akcijama, makar samo zbog toga što protivnici troše dva igrača da ga zaustave. To bi trebalo olakšati posao Pernellu McPheeju koji bi, bar prema onome što je pokazao lani, trebao postati kučkin sin koji će ubijati bacače. McPhee će se izmjenjivati sa Arthurom Jonesom koji nema nekakve elitne sposobnosti, ali ne uzima predah tijekom akcija, uvijek je u pokretu te igra sa maksimalnim zalaganjem. Ngata, McPhee i Jones mogli bi malo više riskirati ove sezone, dijelom zato jer nema Suggsa i njegovu produkciju treba nadomjestiti, dijelom zato što mogu riskirati s obzirom da u sredini imaju Terrencea Codya koji je pokazao drastičan napredak tijekom svoje dvije sezone u ligi i koji polako izrasta u nose tacklea na kojeg ne samo da možete računati da neće zabrljati, nego na kojeg možete računati da će napraviti pravu stvar. Skoro ko Điboni.

Čak i ako linija i zamjenski linebackeri ne odrade svoj posao kao lani, što bi bilo razumljivo s obzirom na promjenu koordinatora i odlazak brojnih igrača, secondary bi trebao izdržati. Ukoliko Ed Reed ostane zdrav. Budući član Hall of Famea zaprepastio je mnoge kada je najavio odlazak u penziju, ali pokazalo se da Reedu ipak nije lako napustiti football te se vraća i ove sezone. Unatoč tome što ima 33 godine i što ga zbog neprestanih ozljeda igrači zovu Jeremija* Reed i dalje spada među najbolje safetye u ligi, a njegova sposobnost presijecanja lopti, neviđena od dana Ronnieja Lotta, prisiljava bacače da zaborave na bacanje dugih lopti.

*Ne zovu. Lažem vam.

Reed nije polivalentan poput Polamalua i ne pomaže puno u zaustavljanju probijanja, ali za to i nema potrebe budući da je strong safety Bernard Pollard više nego sretan preuzeti udaračke dužnosti na sebe. Ravensi uz dva vrsna safetya ove godine imaju i odličnu rotaciju bekova predvođenu Ladariusom Webbom koji bi nakon ove sezone mogao završiti u Pro Bowlu. Možda je glupo reći da su bekovi predvođeni slot cornerbackom, ali s obzirom na puste promjene u NFL taktikama igrači u slotu postali su gotovo jednako važni kao i bekovi koji operiraju uz aut linije. Tamo će operirati lanjski pick prve runde Jimmy Smith koji je pokazao velike znakove napretka od početka do kraja lanjske sezone, dok će s njegove strane igrati ispolirani Cary Williams kojem gotovo da ne treba pomoć u čuvanju najboljih protivničkih hvatača.

S ovakvim rosterom Ravensi se imaju pravo nadati prvom mjestu na tablici i plasmanu u doigravanje i ulasku u Super Bowl i osvajanju naslova. Bilo bi jako zanimljivo kada bi u eri otvorenih napada i vrhunskih bacača naslov osvojila old skool momčad sa bacačem oko kojeg se godišnje podigne više upitnika nego oko hrvatske gospodarske politike.

Počelo je! Fooooootbaaaaaaaaaall!!!! Prva utakmica nije baš bila nešto, ali bar je bila! Ukoliko dijelite moje oduševljenje javite se na fejs. Ukoliko ga ne dijelite ne znam zašto čitate ovih 6 tisuća riječi bljezgarija o NFL-u-. Ja ću u međuvremenu pokušati održati obećanje i napisati sve privjuove do nedjelje, ali s obzirom na obaveze koje su me stisnule i ostala sranja nisam siguran da će mi to poći za rukom. 

Uvod u NFL 2012: AFC East

Dani turbulencije i previranja u AFC Eastu su naizgled iza nas. Nakon desetljeća dominacije Patriotsa tri su momčadi predvođene Jetsima pokušale skinuti kraljeve sa prijestolja. Nisu uspjeli. „You come at the king, you best not miss“, savjetovao nas je Omar u The Wire i Patriotsi su lani pokazali zašto. Ekipa Billa Belichicka satrala je konkurenciju i plasirala se u peti Super Bowl u posljednjih 12 godina. Njihov status apsolutnih favorita konferencije čini se zacementiranim, no ni Jetsi ni Billsi neće se predati sve do posljednjeg tjedna sezone.

Miami Dolphins

Dolphinse pak možemo odmah otpisati. Previše nesigurnosti, previše promjena, previše rupa na najvažnijim pozicijama. Novi trener Joe Philbin pokušat će instalirat sistem koji ga je proslavio u Green Bayu, no nisam baš siguran da će njegove neobične napadačke šeme funkcionirati već u prvoj sezoni na sparnom američkom jugu.

Ni Matt Moore ni Ryan Tannehill ni ozlijeđeni Steven Garrard nisu Aaron Rodgers. Ni jedan ni drugi ni treći nisu pretjerano dobri u čitanju obrana u no huddle napadu, a to je vještina koju bacači u Philbinovom sustavu moraju posjedovati. Čini se kako će neiskusni Tannehill otvoriti sezonu kao prvi bacač ekipe, ali me ne bi čudilo kada bi se nakon nekoliko tjedana našao na klupi i prepustio mjesto jednako nekompetentnom Mattu Mooreu.

Srećom pa Tanehill neće toliko često završavati na leđima kao, nadamo se, njegova supruga Lauren koja je bez ikakve sumnje postala prvo ime ovogodišnjeg izdanja Hard Knocksa. Tannehill se jako loše kreće u pocketu, ali trebao bi imati dovoljno vremena za bacanje iza jedne od najboljih ofenzivnih linija lige. Jake Long bi bio najbolji tackle lige da za Brownse ne igra Joe Thomas, Mike Pouncy spada među pet najboljih centara NFL-a naročito u igri probijanjem, dok je rookie Jonathan Martin savršeni tehničar koji bi mogao izrasti u pravu jedan – na – jedan zvijezdu na desnom tackleu. Richie Incognito je solidan pull guard koji bi trebao jednako pomagati bacačima koliko i probijačima, a jedina prava mana linije je Artis Hicks koji bi do kraja sezone mogao prepustiti svoje mjesto Nateu Garneru ili Johnu Jerryu.

Linija Dolphinsa nije samo dobra u zaštiti QB-a. Njihova kvalitetna igra u run akcijama spriječila me da ne umrem od smijeha nakon što je Reggie Bush najavio osvajanje rushing titule. Bush je krasan igrač koji stvara ogromne probleme obranama jednom kada se nađe na brisanom prostoru, ali je istodobno preslab i premekan da bi konstantno probijao kroz sredinu što morate raditi ukoliko želite  završiti sezonu sa najviše osvojenih jardi. Bush će uostalom izgubiti velik broj akcija zbog prisustva tradicionalnog probijača Daniela Thomasa u momčadi. Thomas je imao ogromnih problema s ozljedama na početku karijere, no sada se čini kako je spreman za nove radne pobjede i trebao bi osvajati jarde iz velikih paketa Philbinova napada.

Dobri stari Džo će se morati više oslanjati na probijače nego je to radio u Wisconsinu čisto zato jer je njegova hvatačka jedinica poprilično nekompetentna i ne samo da ne može maskirati nedostatke Tannehilla i Moorea nego će ih, po svoj prilici, dodatno naglasiti. Davone Bess je jedini ekstra igrač u čitavoj postavi, no on nije tip koji može nositi hvatačku jedinicu budući da operira iz slota, a ne uz aut liniju. Fluidni no ne i brzi Brian Hartline bi mogao postati njihova opcija broj jedan, ali čini se da Dolphinsi baš i nemaju povjerenja u njega (a neće mu pomoći ni ozljeda lista zbog koje ne trenira posljednjih nekoliko dana) baš kao što ni ne vjeruju Legedeuu Naaneeu koji je više puta dokazao kako nema potrebne vještine da bi postao hvatač broj jedan. Ili broj dva. Ili čak broj tri. U takvim okolnostima lako bi se moglo dogoditi da hvatač broj jedan, bar što se produkcije tiče, postane TE Anthony Fasano koji nema dovoljno talenta da se jednog dana pridruži eliti na svojoj poziciji, ali je pouzdan, precizan i gotovo pa nepogrešiv u trčanju ruta. No pitanje je koliko to može pomoći Finsima. Koliko god se liga otvorila, koliko god bilo lakše bacati po sredini terena, opet ne možete čitavu svoju igru graditi na hvatačima sa slot i tight end pozicije*.

*Osim ako nemate bacača poput Toma Bradya i trenera poput Billa Belichicka.

Obrana Miamija nije pretjerano iznenadila prošle godine kada je odrađivala jako dobar posao iz neuobičajene, hibridne 3-4 formacije. Ove sezone Dolphinsi prelaze na 4-3 sustav koji puno više odgovara igračima koje imaju na rosteru, naročito linebackerima koji su izvrsni u pokrivanju prostora i defanzivnim endovima koji su jako dobri u napadanju quarterbacka. Cameron Wake je lani upisao gotovo šest sackova manje nego 2010. godine ali je unatoč tome dominirao protiv većine tackleova s kojima se susretao budući da je konstantno požurivao QB-a i tjerao protivnike da zarađuju kazne – Wake je prisilio linijaše da protiv njega naprave čak 13 holding penala što je gotovo duplo više od drugog najboljeg obrambenog igrača u toj kategoriji. S njegove druge strane stajat će snažni Jared Odrick koji bi trebao procvasti u punokrvnu zvijezdu u svojoj trećoj sezoni u NFL-u. Odrick i Wake trebali bi puno više riskirati u 4-3 sistemu a to će im omogućavati unutarnji bedem sasčinjen od Paula Soilaia i Randya Starksa, dvojca koji nije poznat diljem lige, ali koji jako dobro pokriva unutarnje gapove i može igrati i direktno na guardu i u rupama između ofenzivnih linijaša. Ostatak jedinice tanji je od proračuna grada Zagreba što znači da se Dolphinsima gadno piše ukoliko se netko od ove četvorice ozlijedi.

Linebackeri pak imaju kvalitetne startere i solidne zamjene i trebali bi predstavljati pravu snagu momčadi. Karlos Dansby je inteligentan, pouzdan igrač s jako dobrim lateralnim kretanjem koje ga čini iznimno opasnim u pokrivanju kratkih ruta i zaustavljanju probijača nakon što runneri dosegnu drugu razinu. Dansby, baš kao ni njegov kolega Kevin Burnett koji spada u samu elitu među tzv. cover linebackerima, nije super-snažan tip no to mu do sada nije nešto pretjerano smetalo. Uz Karlosa i Kevina jedinicu će zaokruživati Koa Misi koji će vrlo vjerojatno prepuštati mjesto mobilnom Garyu Guytonu u očitim dodavačkim situacijama.

Linebackeri će se morati dobro uskladiti sa safetyima koji bi u novoj formaciji trebali biti odgovorni za često blitzanje i zbunjivanje protivnika. Pitanje je koliko će bivši izbori pete runde Chris Clemons i Reshad Jones biti sposobni igrati u takvom sistemu bez da zbune sami sebe. Secondary je svakako najslabiji dio obrane budući da niti jedan od safetya ne spada u iznadprosječne igrače, a nešto slično bi se moglo reći i za bekove nakon što je Vontae Davis trejdan u Coltse. Sean Smith i Richard Marshall su solidni slot bekovi ali do sada nisu pokazali da mogu čuvati najbolje protivničke hvatače i ne bi me čudilo da se muče kao dupini na suhom tijekom sezone. Srećom pa bi ostatak obrane trebao igrati dobro i olakšati im posao.

Dolphinsi spadaju u još jednu od onih ekipa koje ne mogu napredovati dok u momčad ne dovedu pravog franchise QB-a. Uspješnost njihove sezone neće se vidjeti na omjeru pobjeda i poraza nego na razvoju novopečenog startnog bacača Ryana Tannehilla. Ne znam za vas, ali nekako sam skeptičan.

New York Jets

Neki ljudi obožavaju pritisak. Ne mogu bez njega. Ne da im se ni ustati iz kreveta, počešati se po jajima i oprati zube ukoliko tog dana nemaju izazov. Stres iz njih izvlači ono najbolje pa se ponekad sami stavljaju u situaciju u kojoj će pritisak biti gotovo pa neizdrživ. Rex Ryan, čini se, spada među takve ljude.

Pritiska u New Yorku nikad ne nedostaje. Najslavniji grad dvadesetog stoljeća od svojih sportaša uvijek očekuje najbolje, brzo zaboravlja uspjehe i sa veseljem razapinje ljude na križ srama iako ih je slavio samo nekoliko tjedana ranije. Rex Ryan je oduševio Njujorčane kada je garantirao osvajanje naslova te je bio prihvaćen kao mesija, kao čovjek iz naroda koji će ih odvesti do obećane zemlje. No kada je naslov završio u rukama njihovih sugrađana u plavom i kada Jetsi u tri navrata nisu uspjeli doći do Super Bowla plima se okrenula. Pritisak se povećao. I čini se da Ryanu više ne odgovara.

Trener Jetsa ove se sezone pokajao zbog svojih velikih usta te je priznao kako je bilo nerazumno od njega obećavati naslove, no što se može, Ryan je samo ekstenzija svog nerazumnog i glasnog tima. Jetsi možda ne spadaju u football elitu, ali zato pune novinske stupce kao elita. Što uostalom očekivati od tima koji je najavio da će se ove sezone pritajiti samo da bi zadržao Santonia Holmesa u svlačionici, gurnuo Barta Scotta pred mikrofone i potpisao Tima Tebowa i čitav cirkus koji putuje s njim. I uza sav taj vatromet, uza svo to urlanje i šepurenje Jetsi i dalje ne izgledaju kao kvalitetna football momčad. Prije svega zbog svog napada. Prije svega zbog bacača.

New York Jetsi su tijekom predsezone zabili svega jedan touchdown. Niti jednog nisu postigli Mark Sanzchez i Tim Tebow. Nisam jedan od onih ljudi koji puno pažnje obraćaju na predsezonu u kojoj starteri često igraju preko one stvari*, ali kada u predsezoni imate utrku za startersko mjesto onda očekujete da će igrači dati sve od sebe, da će uložiti maksimalan trud kako bi ga osvojili i stoga ne možemo pripisati loše rezultate Tebowa i Sancheza apatiji i nezainteresiranosti za igru. Možemo ih pripisati nedostatku kvalitete.

*Kurca.

Mark Sanchez je solidan u prepoznavanju obrana i postavljanju suigrača u pozicije sa kojih se mogu otvoriti, no njegova uspaničenost, nekontrolirano kretanje u pocketu i nepreciznost uništavaju unutar same akcije sve ono dobro što napravi prije nje. Zato mi nije baš jasno čemu su Jetsi potrošili četvrti pick na Tima Tebowa koji bi trebao biti njihov Red Zone QB kada nemaju bacača koji ih uopće može dovući do posljednjih 20 jardi terena. Tebow će u ateističkom, multikulturalnom New Yorku biti manje popularan nego je bio u Coloradu, naročito ako ne uspije pretvoriti Jetse u pobjednike što mu je pošlo za rukom, kažu vjernici, u Denveru  i na faksu. Tebow je lošiji bacač od Sancheza – preciznost i snaga njegove ruke su nikakve, obrane ni ne pokušava čitati, a progresija gledanja hvatača se zaboravlja čim je lopta izvedena. Tebow je bio uspješan u Denveru zbog jako dobre obrane Broncosa, zbog svoje fluidne, improvizatorske igre nogama i zbog nadnaravne vjere koje su suigrači imali u njega. Dolaskom bivšeg trenera Dolphinsa Tonya Sparana na mjesto ofenzivnog koordinatora mnogi su smatrali kako će Jetsi instalirati slavnu Wildcat formaciju u svoj sustav no to se iz nekog neobjašnjivog razloga još nije dogodilo. Nije mi baš jasno zašto.

Wildcat formacija učinila bi Jetse uzbudljivima, omogućila bi Sanchezu i Tebowu da igraju zajedno na svakom snapu i izluđuju protivničke obrane koje bi morale stalno nagađati što će se dogoditi, te bi sakrila veći dio mana koji krasi slabu hvatačku jedinicu Jetsa. Problematični Santonio Holmes jedini je igrač koji ima sposobnost da se odlijepi od svojih protivnika u svakoj drugoj akciji zahvaljujući iznenadnoj promjeni smjera i dobrom trčanju ruta, ali sva ta vještina mu nije pomogla prošle sezone u kojoj je razočarao navijači i očajnim igrama i svojim ponašanjem kojim je unosio razdor u svlačionicu. On je jedini hvatač Jetsa vrijedan spomena i ukoliko bude igrao kao lani odgovornost za loše predstave napada neće ležati samo na Tebowu i Sanchezu. Jetsi su potrošili pick druge runde na visokog i brzog Stephena Hilla no svi znamo da hvatačima obično trebaju dvije ili tri sezone u ligi da se razviju u kvalitetne igrače. Chaz Schillens je solidan igrač, baš kao i sloter Jeremy Kerley, no obojicu se relativno lako može zaustaviti jedan na jedan bez trošenja svojih najboljih bekova. Drugi hvatač jedinice zapravo je tight end Dustin Keller kojeg će i Sanchez i Tebow često tražiti na kraćim rutama jednom kada osjete pritisak u pocketu. Pritisak koji je često samo u njihovim glavama.

Zašto to kažem? Zato jer je ofenzivna linija Jetsa izvrsna. Nick Mangold je vjerojatno najbolji centar lige, D’Brickashaw Fergusan ima najbolje ime u svemiru i jednako dobru mobilnost i tehniku, Brandon Moore je brutalno podcijenjen, dok je Matt Slauson fenomenalan u run akcijama koje ne uključuju pullanje. Jedina rupa u liniji je na desnom tackleu na kojem bi netestirani Austin Howard trebao zamijeniti nespretnog Waynea Huntera kojeg su Jetsi trejdali za razočaravajućeg tacklea Ramsa Jasona Smitha koji nije opravdao izbor u prvoj rundi drafta i koji je trenutno drugi desni tackle na depth chartu New Yorka.

Odlična ofenzivna linija pretvorila je limitiranog Shonna Greena u probijača sa više od tisuću osvojenih jardi u sezoni, no očekivati nešto slično i ove godine nema pretjerano smisla. Green će izgubiti dosta posla na račun Tebowa što bi trebalo zabrinuti njegove vlasnike u fantasyu, ali ne i navijače New Yorka. Green je solidan trkač kroz sredinu i relativno se brzo spušta niz teren, ali njegova okretnost, izbjegavanje protivnika i trčanje oko tackleova su na jako niskoj razini. Ostatak probijačke skupine nije ništa bolji, što jasno opisuje koliko je zapravo tanak napad Jetsa. Ukoliko žele ostvarivati pobjede Njujorčani će se u napadu morati početi navlačiti zastore na oči protivnika neobičnim formacijama i varkama.

Varke im zato nisu potrebne s druge strane lopte, iako ih Ryan neprestano koristi u svom neobičnom sustavu koji će ove sezone inkorporirati i pregršt akcija iz do sad nekorištene 4-3 šeme. Koliko napad bio okljaštren, šupalj, nesposoban i siromašan talentom toliko je obrana snažna, potentna i krcata sjajnim igračima, čak i na defanzivnoj liniji koja je do prije nekoliko sezona bila najveći problem kluba.

Jetsi su potrošili jako puno pickova na pojačavanje linije koja ima jako puno zaduženja i protiv dodavanja i protiv probijanja što baš i nije često u 3-4 sustavu. Očekujte da će Muhammad Wilkerson ove sezone procvjetati u punokrvnu pass rush zvijezdu, naročito iz novih 4-3 formacija. Za vratom će mu puhati izbor prve runde Quinton Coples kojeg mnogi uspoređuju sa Juliusom Peppersom, ali koji nema dovoljno iskustva da starta u svojoj rookie godini. Mike DeVito će igrati nasuprot Wilkersona kao specijalist za zaustavljanje probijanja, a obijici će pomagati podcijenjeni Sione Po’uha koji nekako uspijeva svoje 15 kila teško tijelo provući kroz ofenzivne linijaše i raditi nered u backfieldu čemu će podučavati još bržeg i ogromnijeg Kenricka Ellisa koji je lani izabran u trećoj rundi i od kojeg se za sezonu ili dvije očekuju velike stvari.

Unatoč neospornom talentu linija je samo sjena linebackerske jedinice koju predvodi odvratni stari šporkačun Bart Scott koji voli opsovat mater više nego Tebowa vidit. Scott pobjeđuje protivnike zahvaljujući kombinaciji brzine, inteligencije i zastrašivanja, bilo verbalnog bilo fizičkog. Njegova igra je s godinama malkice opala ali unatoč svojoj nestabilnosti Scott je zapravo paragon konstantnosti te svojom kontrolom sredine terena omogućuje Ryanu da slaže bolesne, nepredvidljive, nikad viđene blitzeve sa sve tri razine obrane. U tome mu pomaže i fenomenalni David Harris koji se polako pretvara u prvog igrača jedinice zahvaljujući udarcima koje hvatači i probijači pamte sljedećih nekoliko nedjelja. Zanimljivo je kako Jetsi sa vanjske strane nemaju pravog pass rushera potrebnog za igranje u 3-4 formaciji budući da je Calvin Pace prije svega brutalno dobar u zaustavljanju probijanja dok je Bryan Thomas solidan all – around igrač koji se lani napatio sa ozljedom koljena. Nedostatak kvalitetnog brzanca na vanjskim stranama rezultirao je malim brojem sackova prošle sezone, ali Ryanova obrana ne mora rušiti QB-a da zaustavi protivničke napade. Njihov je cilj prisiliti protivničke bacače da pogađaju u pripremi napada i da se rješavaju lopte puno ranije od planiranog jednom kada napad krene, što im je uostalom i polazilo za rukom tijekom prošle godine u kojoj su protivnici završavali jedva 54 posto dodavanja protiv Jetsa.

Na to nisu utjecali samo linebackeri i linija nego i sjajan secondary u kojem igra vjerojatno drugi najbolji cornerback svih vremena, čovjek čiji se zenit može ravnomjerno mjeriti samo sa zenitom Deiona Sandersa. Darell Revis je nevjerojatan igrač. Iz utakmice u utakmicu Revis proždire najbolje protivničke hvatače, prati ih sa aut linije do slota, briljira u svim aspektima igre i jedini razlog zašto je lani imao tako malo presječenih lopti je taj što protivnici više uopće ne bacaju u njegovom smjeru jer znaju da to nema smisla. S njegove druge strane obitava greškama sklon Antonio Cromartie koji ne spada među najint… mislim, čemu okolišati, čovjek je… Ne. Neću vrijeđati ljude koje ne poznajem iako su to zaslužili. Cromartie spada među kvalitetnije lige zato što se iskupljuje za svoje greške spriječavanjem dugačkih akcija i oduzimanjem velikog broja lopti. Uz njih će igrati i mladi Kyle Wilson koji je pokazao da zna gadno zaplivati u slotu i koji me pošteno razočarao prošle sezone, ali Jetsi još uvijek vjeruju da će se razviti u punokrvnog nickel and dime igrača.

S takvim bekovima safetyi su puno slobodniji nego bi bili u sustavu u kojem koristite zonu da maskirate nedostatak mobilnosti obrane uz aut liniju. LaRon Landry je čovjek koji najviše iskorištava Revisovu izvrsnost pa umjesto da pokriva njegovu stranu terena se spušta nisko u box kako bi zaustavio probijanje, pomogao u slotu ili napao bacača. Yeremiah Bell je sličan tip igrača koji bi svoje mjesto na trećem downu trebao prepuštati brzom i pokretnom Ericu Smithu koji će regularno biti najdublji igrač Jetsa u takvim paketima.

Pritisak se nagomilao u New Yorku. Giantsi su osvojili dvije titule u posljednjih pet godina, Jetsi su s druge strane imali jedan jedini blještavi trenutak – slavnu pobjedu nad Patriotsima koju nisu uspjeli okruniti ulaskom u Super Bowl. Hoće li ove sezone Ryanova ekipa odraditi posao? Ne vjerujem. Obrana je sjajna, ali napad je preslab i prenestabilan da bi ih odveo do kraja. Možda se provuku u doigravanje, ali i to će biti na guzove. Kojih Jetsi, doduše,  imaju u izobilju.

Buffalo Bills

Prošle sezone hrpetina novinara, medijskih lica, bivših trenera i analitičara najavljivala je veliki uzlet Buffalo Billsa koji se i dogodio. Kroz prvu polovicu sezone. Billsi su izgledali kao mlada, gladna, kvalitetna momčad predvođena inteligentnim bacačem koji je procvjetao u spread napadu glavnog trenera Chana Gaileya da bi se na kraju raspali i završili sezonu nizom 1 – 8 i posljednjim mjestom u diviziji. Unatoč tom nesretnom finišu sezone potencijal Billsa je još uvijek tu; čak se i povećao dovođenjem fantastičnog defanzivnog enda Marija Williamsa.

Pitanje je može li se taj potencijal u potpunosti razviti pod ravnanjem preplaćenog bacača Ryana Fitzpatricka. Student s Harvarda je imao uspjeha na početku sezone dok ga protivnici nisu prokužili nakon čega su njegove boljke, prije svega mekana i neprecizna ruka i uspaničenost u pocketu, provirile svoju ružnu glavu i ugrizle Billse za guzicu, iste one Billse koji su mu nakon početka sezone produžili ugovor na sedam godina. Krajem sezone postalo je očigledno da je Fitz beskoristan u većini akcija koje iziskuju dugo čekanje u pocketu i bacanje bombi niz teren zbog čega su protivnici često podebljavali čuvanje kraćih i srednih ruta koje bacač Billsa obožava gađati jer mu omogućuju da se brzo riješi lopte prije nego pass rush dođe do njega. Fitzpatrick bi mogao napraviti korak naprijed u nadolazećoj sezoni budući da su Billsi krvavo radili s njim tijekom predsezone, ali nema tu štofa da se izgradi odličan igrač.

A ionako nema s kim igrati. Stevie Johnson je krasan igrač koji koristi finte da bi se odvojio od svojih čuvara, ali nema ni snagu ni brzinu da bi bio prvi hvatač neke ozbiljne momčadi. Donald Jones je trenutno hvatač broj dva no pitanje je koliko će dugo zadržati svoje mjesto s obzirom na ozbiljan nedostatak produkcije i ozljedu gležnja koja ga još uvijek prati. Srećom za njega u Billsima nema prave konkurencije – rookie TJ Graham stvoren je za igranje u slotu, dok je visoki David Nelson izgubio bitku s Jonesom u predsezoni. Fitzpatrick se ne može osloniti čak ni na tight endove budući da su Scott Chandler i Lee Smith prije svega blokeri a ne hvatači. Najbolji reciver kluba na kraju bi mogao postati rezervni probijač CJ Spiller kojeg će Billsi opet koristiti na screenovima i kratkim rutama koje odlično odgovaraju njihovoj ofenzivnoj liniji u kojoj postoji ozbiljan nedostatak snage i višak brzine i okretnosti koji im omogućava da nadtrče protivničke tackleove i endove i blokiraju za svoje probijače daleko od točke snapa.

To savršeno paše mekanom Spilleru, ali ne odgovara pretjerano sjajnom Fredu Jacksonu koji je lani morao mukotrpno raditi za svoje jarde. Jackson je brz i okretan, jako je dobar hvatač iz backfielda, ali za razliku od Spillera može trčati između tackleova. Bez podrške linijaša Jackson je bio prečesto izložen čistim udarcima koji su prošle sezone rezultirali ozljedama. S obzirom da je on jedina prava ofenzivna zvijezda tima Billsi bi trebali napornije raditi da ga zaštite, jer bez njega nemaju nikakve šanse upisati pozitivan omjer u regularnoj sezoni, što se vidjelo i lani.

Billsi će također propasti ukoliko ne pronađu načina da zauzdaju protivničke probijače. Prošle godine su morali previše brinuti o runu što je izložilo njihov secondary, pa nije čudno što Buffallo ove sezone prelazi na klasični 4-3 sustav. Drugi razlog promjene defanzivne šeme je akvizicija Marija Williamsa koji spada među pet najboljih defanzivnih endova kada je zdrav. Što nije bio slučaj u zadnje dvije sezone. Williams je zvijer koja ubija i brzinom i snagom, a nevjerojatna mobilnost mu omogućuje da sustiže probijače s leđa i zaustavlja ih odmah na LOS-u. Williams će podršku imati u nekonzistentnom Marku Andersonu koji je prošle sezone zablistao u dresu Patriotsa, ali to ne znači da mu možemo zaboraviti godine blijedih predstava u Chicagu. Ukoliko Williams ostane zdrav a Anderson zaigra na lanjskom nivou Billsi će imati opak dvojac pass rushera koji će anulirati većinu problema koji su se javili u obrani dodavanja prošle godine. Naročito kada uzmemo u obzir da lanjski treći pick Marcell Darreus, koji je odradio jebačku rookie sezonu, više neće igrati direktno na centru nego će se pomaknuti u rupu što bi mu trebalo omogućiti da lakše upada u backfield i sije strah, trepet, stravu i sve ostale stvari koje mobilni i masni tackleovi siju. Na drugom naći će se sporiji no pametniji Kyle Williams koji se oporavio od ozljede stopala koja mu je lani okončala sezonu.

Opaka linija trebala bi skriti velike probleme koji vladaju u linebackerskoj jedinici u kojoj je najveće ime pripadalo osramoćenom Shawneu Merrimanu. Merriman je postao Sadman otkako se skinuo sa steroida koji su očito bili glavni razlog njegovih nadljudskih igara u Chargersima zbog čega su ga se Billsi iznenađujuće odrekli prije desetak dana. Zamijenit će ga mladi Arthur Moats koji se iskazao kao pass rush specijalist ali koji je još uvijek presirov da bi preuzeo dužnosti koje iziskuje igranje kroz sva tri downa, a isto vrijedi i za srednjeg linebackera Kelvina Sheparda koji ulazi u drugo godinu u ligi. Nick Barnett bi trebao biti vođa ove jedinice no i njega su godine sustigle i više ne igra onom brzinom koja ga je učinila cijenjenim igračem prije svega nekoliko sezona.

Odradi li linija svoj posao, ne uprskaju li linebackeri svaku akciju, prepoznaju li treneri protivnički gameplan na vrijeme secondary Billsa bi mogao procvjetati. Njihov izbor prve runde Stephon Gilmore pokazao je da može igrati i u zoni i jedan-na-jedan zbog čega će startati već u svojoj prvoj sezoni. Njemu nasuprot stajat će lanjski izbor druge runde Aaron Williams koji je pokazao da može igrati bump ‘n’ run zahvaljujući snazi i brzim rukama. U slotu bi trebao zaigrati iskusni veteran Terrence McGee koji bi našao mjesto u svakoj NFL momčadi da se ne ozlijeđuje čim izađe iz stana – u zadnje tri godine propustio je 22 utakmice na račun povreda. Ukoliko ovaj trojac ispusti kojeg hvatača iz vida dobit će podršku brzonogog Jairusa Byrda koji bi trebao pokrivati ogroman komad terena, dok će se drugi safety George Wilson spuštati nisko kako bi pomogao protiv runa i kratkih akcija. Kvalitetna igra secondarya lako bi mogla odrediti sudbinu ove momčadi.

Kakva će ta sudbina biti teško je reći. Billsi su lani propustili veliku šansu, sada su pročitana momčad i pitanje je kako će odgovoriti na taj izazov. Mogli bi biti razočarenje sezone sa 4 pobjede, mogli bi šokirati ligu i dobiti 11 utakmica. Mladi su i nepredvidljivi, a s takvim ekipama uvijek valja biti oprezan. Šteta što nemaju malo boljeg QB-a iako, ajde, ako ih to išta tješi Fitzpatrick je bolji od Sancheza. Napisao bih i od Tebowa ali me strah da me ne strefi grom.

New England Patriots

Koliko je zapravo bila uspješna lanjska sezona? Jep, posaugali su u Super Bowlu od slabije momčadi koja im je opet dala po labrnji iskoristivši sve greške Bradya i društva. Jep, nisu se osvetili za brutalni poraz dvije i sedme kada su im Giantsi hrabrom igrom uništili savršenu sezonu. No jesu li Patriotsi uistinu podbacili? Ne, ne bih rekao. Na početku sezone kao glavni favoriti za ulazak u doigravanje isticali su se Steelersi, Ravensi i Jetsi, tri defanzivne momčadi spremne nastaviti dominaciju AFC-om. Patriotse se spominjali kao moguće iznenađenje lige, u rangu sa Texansima, a rijetko koji je stručnjak želio dati podršku ekipi koja je ulazila u sezonu sa novom, hibridnom obranom i napadom koji nije imao niti jednu vertikalnu prijetnju niti probijača koji bi natjerao protivničke obrane da nagađaju kakve će akcije Patsi zvati. New England Patriotsi prošle su godine bili momčad sa velikim manama i unatoč tome su ušli u Super Bowl. Bill Belichick i Tom Brady su dokazali da ih se ne smije otpisati čak ni kada se čini da je njihova franšiza u problemima.

Sigurno da su dva poraza u Super Bowlu ostavila tamnu mrlju na nasljeđu Toma Bradya, ali čovjek unatoč svemu spada među 10, možda čak i među 5, možda čak i među 3 najbolja bacača svih vremena. Možete reći što god hoćete o njemu, ali čovjek je startao 10 sezona u NFL-u i u tih 10 sezona 5 je puta odveo svoju ekipu do najveće utakmice. Nije loše za bivši pick šeste runde, zar ne?

Unatoč svim nagradama i hvalospjevima medija nemojmo se zavaravati – godine su ostavile traga na Bradyu koji se više ne kreće besprijekorno u pocketu, čija ruka nije jaka kao prije pet godina i koji više nema onu hladnoću kakvu je imao u danima prije nego mu je Bernard Pollard pretvorio koljeno u šalšu. Unatoč tome u čitavoj ligi postoji samo jedan QB koji je trenutno za dlaku bolji od njega a ime mu je Aaron Rodgers. Brady nadoknađuje izgubljeno inteligencijom kojom čita obrane i zove izmjene na liniji razdvajanja i varkama očima i tijelom kojima baca bekove i safetye na krivi trag i tjera pass rushere da krenu na krivu stranu. Unatoč tome što je ostao bez jedine vertikalne prijetnje koju je imao u karijeri, bez usahlog Randya Mossa, Brady je pronašao uspjeh u novom horizontalnom sustavu u kojem tri njegova najveća oružja čine dva tight enda i jedan slot hvatač.

Ono što čini Bradya istinskim genijalcem je njegova sposobnost da se prilagodi svakom mogućem sustavu. Ono što Billa Belichicka čini genijalcem je osmišljanje novih sustava koji na najbolji način koriste igrače koji su mu na raspolaganju i promjene pravila unutar lige. Patriotsi su kraljevi neobičnih formacija, nestalnosti i promjena, njihov klub je uspješan zato jer uvijek pronalazi način da zbuni protivnike, a ista stvar se ponovila i tijekom prošle sezone. Bellichick ove godine neće puno toga mijenjati jer nema zašto, gurat će uspješnu formulu dok se jedan od faktora u jednadžbi ne promijeni, dok liga ne izmijeni pravila ili dok njegovi igrači ne pokažu da ne mogu uspjeti u postojećoj šemi.

Što se ne bi trebalo dogoditi ove sezone. Nerazumne je očekivati da će sustav sa dva tight enda biti produktivan kao lani, ali produkcija se ne bi trebala drastično smanjiti. Rob Gronkowski sigurno neće biti onako čest posjetioc protivničke end zone, ali i dalje će se natjecati sa Jimmyem Grahamom za titulu najboljeg tight enda lige. Titulu im na kraju možda oduzme Aaron Hernandez koji bi lako mogao postati ovogodišnja fokalna točka napada Patsa s obzirom da će Gronk često biti udvojen i da će bolji slot cornerback biti zalijepljen za Wesa Welkera. Hernandez nema Gronkovu staturu, ali je brutalno brz za svoju visinu, okretan je poput recivera, a njegove rute su tečne kao mlijeko sa 1,5 posto mliječne masti. Unatoč tome nekako vjerujem da će ga i Gronk i Welker zasjeniti po produkciji.

Minijaturni hvatač je podbacio u Super Bowlu u kojem se nikako nije uspijevao sporazumiti sa Bradyem, ali bi unatoč tome trebao i ove godine zablistati i upisati sezonu od preko tisuću jardi, svoju petu otkako je stigao u Patse. Dio lopti namijenjenih Welkeru trebao bi otići u ruke brzonogog Brandona Lloyda koji nije izgubio na eksplozivnosti unatoč svojoj desetoj godini u ligi i koji bi Patsima trebao donijeti vertikalnu prijetnju koja bi mogla njihov napad učiniti nezaustavljivim, naročito ako razmetni sin Josh McDaniels, koji se vratio na mjesto ofenzivnog koordinatora nakon neugodnog izleta u Colorado, dizajnira nekoliko krasnih vertikalnih ruta kakve su preporodile karijeru Randya Mossa.

Ono što uvelike pomaže i Belichicku i McDanielsu je činjenica da Patsi mogu osvajati jarde zrakom iz svojih velikih paketa, ali isto tako mogu i otvarati rupe za svoje ne pretjerano kvalitetne probijače. Hernandez i Gronk su vrsni blokeri baš kao i Welker na slotu, a nitko to nije znao bolje cijeniti od BenJarvusa Green-Ellisa koji je maksimalno koristio prostor kojeg mu je stvarala ofenzivna linija u paru sa ostalim igračima. The Law Firm je tijekom presezone preselio svoje urede u Sinsinati, a njegovu ulogu preuzet će Stevan Ridley čija igra malkice podsjeća na Green – Ellisa, s tim da Ridley puno brže dolazi do druge razine obrane ali nema kondiciju kakvu je imao bivši probijač Patsa. Kada uzmete u obzir da će u backfieldu uz njega ili na njegovom mjestu stajati i Danny Woodhead koji briljira u screen dodavanjima i zavaravanju protivnika postaje jasno koliko je ova ekipa opasna. Postoji li još neka momčad koja može uspješno osvajati jarde iz 2-TE formacija i iz formacija sa pet krilnih hvatača? Jok. Nema je. Redizajnirana ofenzivna linija sa Loganom Mankinsom i Nateom Solderom u glavnoj ulozi trebala bi uživati u raznovrsnosti kakvu linijaši baš i nemaju priliku okusiti u konzervativnom NFL-u.

Raznovsnost je riječ koja dobro opisuje i igru u obrani. Koliko god maštovito i nepredvidivo napad Patriotsa izgledao, po raznovrsnosti se ne može mjeriti s kaosom koji determininira igru defanzivnog dijela ekipe. Patsi su lani igrali u 4-3 i 3-4 sustavima, miješali filozofiju igre jednog i drugog, bacali tri različite zone u tri uzastopne akcije na svoje protivnike, igrali u dime i nickel paketima kada to od njih niste očekivali, selili svoje tackleove na pozicije endova, kemijali su i muljali u svakoj utakmici toliko da nitko živ to nije mogao pratiti. Unatoč tome Patsi su podbacili. Kao što Bill Walsh kaže: „u napadu igra sustav, u obrani igraju igrači“, a Patriotsi su lani imali ogroman deficit talenta u svojoj defanzivnoj jedinici. Njihova obrana dopuštala je užasno puno jardi, no nije dopuštala velike akcije i dobro je branila end zonu zbog čega je bila 31. po dopuštenim jardima, ali tek 15. po dopuštenim bodovima. Ove bi se sezone te brojke trebale popraviti, no pitanje je koliko.

Patriotsi su potrošili dva picka prve runde kako bi u ekipu doveli dva prava pass rushera, nešto što nisu imali od davnih vremena Willieja McGinnesta. Chandler Jones trebao bi biti prvi rusher u 4-3 formacijama budući da ima snagu i brzinu da pobjeđuje tackleove jedan na jedan iako nikada ne znate sa endovima u prvoj sezoni nakon koledža. Njemu nasuprot skrasit će se Rob Ninkovich koji prelazi sa pozicije linebackera na prirodniju poziciju enda. Ninkovich se dokazao kao kvalitetan igrač u jako puno navrata, iako mu navijači zamjeraju što tu i tamo radi uistinu velike greške. Na unutarnjoj strani linije smjestit će se grdosija Vince Wilfork, vjerojatno najbolji igrač obrane uz Jeroda Mayoa. Wilfork je sposoban začepiti svaku rupu na liniji zbog čega se lani selio na sve četiri pozicije, a njegovo ulijetanje u gapove uništava protivničke planove i razara umišljene probijače koji misle da mogu preći grdosiju u kojoj je još uvijek više mišića nego sala. Na drugom tackleu rotirat će se sijaset* igrača ovisno o situacijama, a ne bi me iznenadilo da se Ninkovich tu i tamo preseli na svoje staro mjesto vanjskog linebackera.

*Želio bih istaknuti kako je sijaset odlična riječ i kako bi je trebao češće koristiti.

U njegovom odsustvu ta bi pozicija trebala pripasti Dont’i Hightoweru, rookie pass rusheru s početka priče. Hajtover je briljirao u ulozi blitzera u 3-4 sustavu Alabame koja je uz LSU jedina igrala čistu NFL obranu tijekom prošle sezone, a to bi trebalo drastično olakšati mladićev prijelaz među velike momke. Ne bude li Hightower koristan odmah u startu secondary bi se mogao naći u velikim problemima. Takvih problema ne bi trebalo biti u akcijama probijanja pošto je Jerod Mayo dovoljno sposoban da uhvati svaku mušicu koja prođe kroz Vincea Wilforka i ostale linijaše. Mayo će također imati velike zadatke u akcijama dodavanja budući da ga njegova brzina čini zajebanim pokrivačem tight endova i slot hvatača, naročito kada se igra zona. Ruku će mu dati i Brandon Spikes koji je konačno prizdravio i koji bi trebao do kraja godine na YouTube postaviti nekoliko videa brutalnih ali čistih udaraca.

Kao što vidimo linija i linebackeri nisu problem Patsa. Pravi problem leži u mršavom, slabašnom, trulom secondaryu koji u sebi ima više rupa nego olinjala svemirska drolja iz sustava Alpha Centauri*. Patriotsi nisu značajno pojačali jedinicu u nadi da će prirodan razvoj mladih igrača biti dovoljan da se igra popravi.

*Ne pitajte kako znam. Još sam u fazi oporavka.

Tu prije svega mislim na Devina McCourtya koji je lani pao kao klasična žrtva sophmore slumpa nakon izvrsne rookie sezone. McCourty je bio toliko loš da su ga Patsi selili sa beka na safetya, sa safetya na beka, bez nekog velikog poboljšanja. McCourty će sezonu započeti kao prvi bek momčadi što i zaslužuje s obzirom na svoj talent i pedigre zbog kojeg je izabran u prvoj rundi, no nekako sumnjam da će Belichick dugo trpjeti njegove loše igre. Srećom za McCourtya nije da ima puno izbora. Njemu nasuprot stajat će Kyle Arrington koji je lani sustavno uništavan od protivničkih bacača i koji bi trebao igrati u slotu a ne uz aut liniju. Svoje bi mjesto trebao prepustiti talentiranom Ras-I Dowlingu koji bi u formu mogao ući tek sredinom sezone budući da su dvije godine ne igranja sigurno ostavile traga na mladom beku koji je lani izabran prvim pickom druge runde drafta.  Will Allen i Sterling Moore ulazit će samo ako se ovaj trojac pokaže nesposobnim, što bi se lako moglo dogoditi. Pitanje je koliko će bekovi dobiti pomoći od safetya koji su ipak bolji u udaranju protivnika nego u striktnom pokrivanju. Tu prije svega mislim na Patricka Chunga koji je jedino sigurno ime secondarya i koji će vjerojatno izlaziti iz igre samo u slučaju ozljede. Njemu nasuprot bi se trebali izmjenjivati bivši igrač San Diega Steve Gregory i pick druge runde Tavon Wilson koji je oduševio Billa Belichicka svojim obavljanjem zadataka, ukoliko je uopće moguće oduševiti Billa i zagrijati njegovo hladno, slavensko srce.

Ono što bi ga sigurno oduševilo je četvrta titula kojoj se Patriotsi imaju pravo nadati. Ekipa je zdrava i spremna, Tom Brady je još uvijek vrhunski bacač, a Belichick je i dalje najbolji trener lige. Sve što im stoji na putu prema naslovu su oni sami.

I Steelersi.

I Ravensi.

I Texansi, Falconsi, Giantsi, Packersi… Nema veze. I oni stoji ostalima na putu. Mogli bi se pokazati neprelaznom preprekom.

Ispričavam se svima koji su očekivali analizu NFC Westa. Vama dvojici, da. Na žalost još nisam pribavio sve scouting članke iz kojih volim izvlačiti informacije, niti sam skinuo sve snimke koje imam običaj pogledati prije pisanja kolumne. Izgleda da nikoga nije briga za Ramse i Cardinalse. Da mi je znat zašto. Enivej, ako vam to smeta žalite se na fejs.

Uvod u NFL 2012: NFC South

Ponavljanje nije majka znanja nego majka dosade. Ljudi koji konstantno ponavljaju fraze, rečenice i misli mi idu na živce, pa me užasno boli i užasno mi smeta što sam i sam postao takav, bar što se NFL-a tiče. Valjda sam dvadeset puta do sada spomenuo kako nas čeka užasno izjednačena godina u kojoj se valjda 20 momčadi ima pravo nadati ulasku u doigravanje. Čak četiri takve momčadi obitavaju u NFC Southu. Bucsi su dodali masu kvalitetnih imena u predsezoni, Panthersi su nastavili razvijati svoju mladost, Falconsi su ostali opasni kao i lani dok su dominantni Saintsi puno izgubili nakon čitavog skandala sa namjernim ozljeđivanjem protivničkih igrača. Svaka od ove četiri ekipe na kraju sezone može biti na prvom, a može biti i na posljednjem mjestu. Koliko god se ponavljao takva izjednačenost jednostavno ne može biti dosadna.

Tampa Bay Buccaneers

Tampa je najringišpaljskija* momčad u NFL-u, ekipa koja se žestoko okreće po Kotaču sreće starog dobrog  Boecija. 9 – 7, 3 – 13, 10 – 6, 4 – 12 njihovi su omjeri u zadnje četiri sezone. Nije neuobičajeno da NFL ekipa sa tri pobjede sljedeće skoči na deset, ali onda se par godina vrti između 7 i 12 pobjeda, ne sroza se sa vrha opet na dno kao naši dragi Bucsi. Težak raspored, previranja u svlačionici, nedisciplina određenih zvijezda i raskol između trenera Raheema Morrisa i igrača bacio je Buccaneerse na dno blatnjavog oceana iz kojeg su samo sezonu ranije teškom mukom isplivali. Hoće li im to poći za rukom i ove godine? Sumnjam. Ali krenuli su u dobrom smjeru.

*Ringišpalj je, narafski, naziv za ringišpil u stripovima Dubravka Matakovića.

Niti jedna ekipa nije dovukla toliko kvalitetnih igrača tijekom predsezone kao Bucsi. Najvažniji novi igrač njihovog tima?  Dajst sedmogodišnji Carl Nicks. Ukoliko vam ime nije poznato ne čudim se, debeli guardovi ne spadaju među najproslavljenije igrače u footballu. Šteta, jer Nicks je zvijer i u probijanju i u zaštiti bacača i jedan je od glavnih razloga zašto je Drew Brees u Saintsima imao toliko vremena da stoji u pocketu, pušta dugačke rute da se razvijaju i baca bombu za bombom. Nicks je vjerojatno najbolju guard u čitavom NFL-u i trebao bi automatski ojačati solidnu ali tanku prednju liniju Bucsa i time olakšati posao nekonzistentnom i greškama sklonom bacaču Joshu Freemanu.

Prije dvije sezone činilo se kako je Freeman na dobrom putu da postane nova zvijezda lige. Visok, snažan, brz i pokretan, Freeman je izgledao kao kakav super junak, kao čovjek od kamena kojeg je božanska munja odvalila od planine i dala mu zadatak da postane quarterback. Poput Bena Roethlisbergera mladi Josh je odgurivao protivničke pass rushere, bacao lopte sa jedne noge u padu, primao udarce kao kakva golema pinata i uvijek se pridizao kako bi sve to ponovio. Lani su mu protivnički bekovi stavili soli na rep. Oslanjanje na imrpovizaciju je spektakularno gledati kada funkcionira, ali kada bacate presječenu loptu za presječenom loptom postaje jasno koliko napad u footballu bez preciznog sustava nema nikakvog smisla. Freeeman je lani utrostručio broj bačenih presječenih lopti i treba očekivati kako će pod novim trenerom bacača i novim ofenzivnim koordinatorom promijeniti neke navike i postati discipliniraniji.

Disciplina je, uostalom, najčešće spominjana riječ među igračima Bucsa; izgovara se češće nego u sado – mazo časopisima. Novi trener Greg Schiano zaveo ju je u samo tri mjeseca nakon što je Raheem Morris proveo tri godine pokušavajući. Schiano je pokazao da se ne zajebava nakon što je uklonio Briana Pricea iz momčadi zbog udaranja suigrača, a navodno je uspio natjerati Josha Freemana, LeGarrettea Blounta i hvatača Mikea Williamsa da skinu kile koje su natukli izležavanjem na penzionerskom floridskom suncu. Mike Williamsu je najviše trebao takav trener; čovjek koji će mu zapaliti vatru pod petama i natjerati ga da daje svoj maksimum. Visoki i snažni hvatač lani je bio katastrofalan i osobno je odgovoran bar za trećinu Freemanovih interceptiona budući da je kasnio u trčanju ruta, odbijao skočiti za 50-50 loptama i generalno igrao preko kurca. Williamsa neće motivirati samo novi trener nego i nova, velika akvizicija Bucsa – hvatač Vincent Jackson koji je lani osvojio više od tisuću jardi za problematične Chargerse. Konkurencija između dva igrača koji ima dovoljno talenta i pedigrea da budu prvi hvatači momčadi mogla bi dobro utjecati na čitavu jedinicu Bucsa koja se u postsezoni osnažila istrošenim, izlizanim ali i superinteligentnim i iskusnim tight endom Dallasom Clarkom koji možda neće imati briljantnu karijeru u Tampi kakvu je imao u Indianapolisu no svejedno bi se mogao pokazati kao savršen vođa ekipe kojoj treba jedna stara iskusnjara na terenu. Četvrti hvatač jedinice trebao bi biti Arrelious Benn koji je malo previsok i prejak da operira u slotu, ali tamo će bit smješten pa kud puklo da puklo.

Ova četvorica kršnih hvatača trebali bi biti važne karike i u probijačkoj igri Bucsa u kojoj će ove sezone biti puno više trčanja okolo tackleova što znači i da će hvatači morati puno više blokirati.  Naravno, masni LeGarrette Blount će se i dalje zabijati kroz sredinu ofenzivne linije budući da ima masu i snagu da se sam othrva napadima linebackera, ali on više neće biti i jedino pravo oružje Bucsa. Doug Martin je izabran u prvoj rundi drafta i kada bi prenio bar djelić svojih igara sa Boise Statea u NFL mogao bi postati velika zvijezda. U nešto konzervativnijem napadu, sa Carlom Nicksom koji će im otvarati put, sa visokim reciverima koji će blokirati za njih i Martin i Blount bi trebali dobiti dovoljno prilika da se dokažu. S obzirom na njihov talent nekako vjerujem da će ih iskoristiti.

Spora, konzervativna igra u napadu trebala bi dati dovoljno vremena obrani da se odmori. A odmor će joj trebati. Defanzivnu jedincu Bucsa samo bi optimist mogao nazvati prosječnom, a kada su njeni igrači bili umorni protivnici su je trgali na komadiće poput Aliena. Schiano je u svojoj karijeri na koledžu stekao reputaciju defanzivnog trenera, no sudeći po onome što smo gledali od njegovog Rutgersa nekako sumnjam da će uvesti puno promjena u klasičnu 4 – 3 šemu Bucsa. Bill Walsh je ionako uvijek tvrdio kako u napadu igra sustav a u obrani igrači, što znači da Schiana čeka naporna sezona jerbo osobno nisam pretjerano siguran da se iz ove jedinice može izvući puno više od onoga što smo gledali lani.

U 4-3 sustavu sve počinje sa pass rusherima na liniji kojih Bucsi baš i nemaju. Lanjski pick prve runde Adrian Clayborne odradio je tipičnu rookie toplo – hladnu sezonu, ali je pokazao bar malo talenta i možda bi od njega za sezonu ili dvije mogao nastati pravi igrač, ali ove sezone teško je očekivati nekakav veliki napredak. Nešto slično vrijedi i za tacklea Geralda McCoya koji zna napasti QB-a sa unutarnje strane linije, ali njegov prirodni razvoj je zapeo u prvoj brzini zbog stalnih ozljeda. Ostatak rotacije na tackleovima i endovima je bolje ne spominjati budući da se sastoji od niza anonimnih mladih igrača i otpisanih veterana koji se nisu proslavili u drugim klubovima.

Prosječnost linije donekle bi se mogla zanemariti kada bi linebackerska jedinica igrala na razini, samo što prošle sezone to nije bio slučaj. Linebackeri su odradili sezonu iz pakla, flopali su gore od Golden Compassa. Ali baš kao i loša ekranizacija slavnog romana Phillipa Pullmana i linebackersa jedinica imala je određene svijetle točke. Prije svega tu mislim na unutarnjeg linebackera Masona Fostera koji je jako dobro zaustavljao probijanja i u kojeg vjeruju i treneri i navijači. Nade se polažu i u pick druge runde Lavontea Davida koji je na papiru prenizak za poziciju vanjskog LB-a u 4-3 sustavu ali koji je dovoljno brz da nadoknati taj tjelesni nedostatak. Ostatak jedinice bit će zamijenjen drugim igračima kroz godinu ili dvije, što dovoljno govori o njihovoj kvaliteti.

Ipak nije sve tako crno što se obrane tiče. Secondary se drastično ojačao tijekom predsezone dovođenjem (pre)agresivnog beka Erica Wrighta i draftanjem golemog, brutalno tvrdog safetya Marka Barrona u prvoj rundi. Barron je čovjek koji će vas natjerati da zažalite što ste se rodili ukoliko pokušate proći s loptom po sredini terena, a ono što pravo fascinira kod momka je sposobnost da luta svugdje po terenu i konstantno odrađuje dobre akcije. Ove sezone igrat će u paru sa 37-godišnjim Rondeom Barberom koji i dalje igra na visokoj razini na kojoj je igrao kroz veći dio karijere. Bucsi će Wrighta upariti sa talentiranim i priglupim Aqibom Talibom koji bi bio jedan od trojice ili četvorice najboljih man – to – man bekova da ne radi greške i preagresivnom igrom pokušava onesposobiti protivnika. Greške se ponavljaju i izvan terena pa ne čudi što je Talib u pet navrata imao nezgodne susrete s policijom i što bi ga te izvan nastavne aktivnosti mogle koštati karijere. Talib, Wright i Barron bi se lako mogli naći u Pro Bowl razgovorima do kraja sezone pa je jako bitno da ostanu zdravi jer iza njih Bucsi nemaju nikoga da pokriju rupe.

Buccaneersi su tanka momčad, problematična momčad, momčad sklona oscilacijama, ali ove su sezone napravili veliki korak u pravome smjeru. Sumnjam da će sezona biti puno uspješnija od lanjske, ali to nije bitno. Izgradi li se kohezija unutar momčadi, pokažu li neki mladići napredak, zauzda li trener raspojasana ega u svlačionici ova bi ekipa mogla uzeti zalet i za sezonu ili dvije napraviti skok u sami vrh NFL lige.

 

New Orleans Saints

„Ubijte glavu i tijelo će umrijeti“, urlao je defanzivni koordinator Greg Williams u zloglasnom isječku iz svlačionice koji je svijetu otkrio koliko su zapravo retardirani, sjebani i odurni NFL igrači i treneri. Smiješno je što se Saintsima dogodilo ono što je Williams zazivao: nakon što je liga saznala da su Saintsi isplaćivali premije za namjerno ozlijeđivanje protivničkih igrača odrezali su im glavu. Njihov glavni trener Sean Peyton je suspendiran na čitavu sezonu, dok su neki važni igrači obrane, uključujući i Jonathana Vilmu koji slovi kao mozak jedinice, dobili nekoliko utakmica kazne. Glava Saintsa je ubijena, ili se bar tako čini. Hoće li tijelo umrijeti? Nisam siguran.

Nisam siguran zato jer Saintsi imaju dvije glave. Sean Payton je jedan od najboljih trenera lige – njegova priprema je fenomenalna, njegovo donošenje odluka i komandiranje napadom je besprijekorno, uvijek je imao hrabrosti povući rizične poteze (as seen in Super Bowl), a ujedno je bio i trener koji je znao kako kontrolirati svlačionicu i koji je znao kako instalirati napadačke sustave u trku što je dokazao prošle godine kada su Saintsi iz ekipe koja napada dugačkim, sporo razvijajućim rutama postali ekipa koja se oslanja na oslobađanje playmakera poput  Darrena Sprolesa i Jimmya Grahama na brisanom prostoru. Payton će nedostajati Saintsima, o tom nema spora, ali Drew Brees je kroz karijeru bio dovoljno uspješan da ga može nadoknaditi u suradni sa ofenzivnim koordinatorom Peteom Carmichaelom koji je lani odradio solidan posao u tjednima u kojima je Peyton gledao utakmice iz lože zbog slomljene noge.

Koliko god veliku strku kazne obrambenim igračima izazvale u NFL-u jedna stvar je jasna – Saintsi su momčad koja u potpunosti ovisi o svom napadu. Napad je funkcionirao zbog Breesa koji definitivno spada u bacačku elitu što je dokazao i osvajanjem Super Bowla i rušenjem rekorda Dana Marina za najviše osvojenih jardi u sezoni. Njegovu veličinu primjetit ćete i bez nagomilane statistike i željeza u vitrinama, Breesova kvaliteta jasno je vidljiva u svakoj utakmici. Elegancija kojom se kreće u pocketu od solidnih linijaša Saintsa radi Pro Bowl igrače, čitanje protivničkih obrana gotovo uvijek ostavlja nekog od njegovih vrsnih hvatača u jedan – na – jedan situacijama koje postaju iskorištene zahvaljujući izrazito preciznim izbačajima. Jedan od razloga zašto je Brees obožavan u New Orleansu je taj što spada u one igrače koji neće samo brižno upijati podatke o protivniku nego će predlagati akcije i izmišljati taktike koje bi te protivnike mogle osakatiti za vrijeme utakmice. I to je jedan od razloga zašto se navijači nadaju da se izostanak Seana Paytona ipak neće toliko osjetiti.

Koliko god dobar bio Brees ipak ne može sve sam. Njegova ofenzivna linija nije toliko dobra koliko se to čini po statistici i Pro Bowl nastupima, a kvaliteta joj je sigurno opala odlaskom guarda Carla Nicksa koji je Saintsima bio malkice preskup. Ono što krasi ovu jedinicu je iznimna snaga u odnosu na visinu (linijaši New Orleansa su nešto niži od većine linijaša u ligi kako bi njihov 182 centa visok bacač mogao nekog vraga vidjeti preko njihovih masivnih glavurdi), snaga koja uparena sa brzinom čini Saintse jako opasnim u screen situacijama, u povlačenju guardova za off – tackle blokiranje i svim ostalim nijansama koje krase moderne probijačke taktike.

Takva linija nije građena samo po guštu Drewa Breesa nego i po guštu Darrena Sprolesa koji je lani bio jedan od najproduktivnijih probijača lige iako uopće nije tako često probijao. Saintsi su Sprolesu konstantno izrađivali akcije na otvorenom prostoru van tzv. hashmarka, na prostoru do kojeg protivnički linijaši, prije svega defanzivni tackleovi, nisu mogli tako lako doći. Sproles će teško ponoviti lanjski uspjeh iako će ga Saintsi nastaviti koristiti kao igrača iznenađenja dok će talentirani Mark Ingram i pouzdani Pierre Thomas probijati iz nešto uobičajenijih setova.

Blagodat koju Sproles donosi Saintsima osjeti se i na strateškom nivou na kojem NO gotovo uvijek dominira nad protivnicima. Momci u crnom imaju više različitih setova od svih drugih ekipa u NFL-u, a jedan od razloga su jedinstveni igrači poput Sprolesa ili već spomenutog Jimmya Grahama. Fenomenalni tight end Saintsa počeo je igrati football tek prije tri godine kada je okončao svoju ispodprosječnu košarkašku karijeru. Brzina, visina i okretnost učinilu su Grahama drugim najproduktivnijim tigh endom lige iza Roba Gronkowskog, a usudio bih se reći kako je Graham i zericu bolji TE od svog blaziranog kolege iz Patriotsa zbog svog superiornog blokiranja*.

*Gronk je ipak bolji all – around igrač zbog jebanja porno zvijezda i pijanih izlazaka u grad kojima je osvojio srca mlađih navijača Patsa.

Graham je najvažnije oružje potentne hvatačke jedinice Saintsa, ali ne i jedino. Ni blizu. Iako su ostali bez vrlo dobrog Roberta Meachama u postsezoni Saintsi i dalje imaju brutalno jake recivere. Marquees Colston nije brz, ali je ogroman i ima mekane ruke i sposobnost da pobjeđuje svoje protivnike bilo na sredini terena bilo uz aut liniju. Devery Henderson nije ni blizu toliko pouzdan ali je ludo brz zbog čega vertikalno rasteže teren, odvlači i safetye i bekove za sobom i tako otvara prostor za Colstona i Grahama. Lance Moore se savršeno uklapa u ekipu kao jedan od najboljih trkača srednjih ruta u ligi, a bit će zanimljivo kako će se Nick Toon, sin NFL i koledž legende Ala Toona snaći u brutalnoj konkurenciji koja vlada u Saintsima.

Ova će momčad dogurati koliko je napad odvede. Tako je bilo prošle godine kada je obrana bila loša, tako će biti i ove sezone u kojoj će obrana biti još gora.

Novi defanzivni koordinator Steve Spagnuolo nije imao puno vremena da instalira svoj 4-3 zonski sistem koji se, kao i svaki 4-3 sistem, oslanja na napadanje protivničkih bacača sa linije. E pa linija Saintsa je komatozna što se pass rusha tiče, a bit će još gora sada kada nema Willa Smitha koji je bio jedini solidan pass rusher jedinice. Saintsi su očekivali da bi se Cameron Jordan mogao razviti u igrača koji će im dati 10 do 12 sackova godišnje, ali umjesto toga su dobili jednog solidnog zaustavljača probijanja koji će biti potpuno neiskorišten u Spagnuolovoj šemi. Najbolji pass rusher jedinice je brzonogi Junior Gallete koji ne bi uspio zaustaviti ni Jelenu Rozgu da mu krene probijati u štiklama kroz sredinu linije te stoga ni neće igrati osim u očitim passing situacijama. Turk McBride, Brodrick Bunkley i razočaravajući Sedrick Ellis bi se trebali rotirati na liniji, ali teško da će netko od njih uspjeti generirati česte napada na QB-a. Saintsi su sjebani, zar ne?

Pa dobro, ne toliko koliko se čini. Spagnuolo voli često blitzati iz 4-3 zone što se baš i ne viđa često jer ostavlja secondary izložen dugačkim bombama, ali Saintsima bi ta njegova neobična sklonost mogla ići na ruku budući da je najbolji pass rusher njihovog tima safety Roman Harper koji je lani imao više od 7 sackova, a ne treba zaboraviti i da je Malcolm Jenkins, drugi starter na safety poziciji, također solidan blitzer. Njih dvojica bi se trebala dosta kretati u pozadini i zbunjivati protivničke quarterbackove, iako je pitanje da li će biti tako dobri u tim diverzantskim akcijama kao lani. Jonathan Vilma je, kao što sam rekao, bio mozak obrane, i često se znalo dogoditi da upravo on u defanzivnim dogovorima usmjeri svoje safetye na pozicije sa kojima su mogli napadati protivničke bacače. Suspendiranog Vilmu će zamijeniti Curtis Lofton koji nema njegovu reputaciju, njegovu inteligenciju i njegovu brzinu te će stoga jako utjecati na izgled ne pretjerano sjajne linebackerske jedinice Saintsa u kojoj obitavaju Scott Shanle i David Hawthorne koji su solidni zonski igrači koji na žalost nemaju dovoljno kvalitetno lateralno kretanje da bi pokrivali igrače u prostoru jednom kada prime loptu.

Puno toga će stoga ovisiti o bekovima koji bi mogli tu i tamo ostajati bez pozadinske podrške. Patrick Robinson i podcijenjeni Jabari Greer moći će izdržati takve situacije s vremena na vrijeme, naročito ako blitzevi budu funkcionirali, ali nerealno je očekivati da dva takva solidna igrača pokriju najbolje protivničke hvatače u ovakvoj ligi sa očajnim pass rushom defanzivne linije.

Teško je prognozirati što će se točno dogoditi sa Saintsima. Talent je manje – više tu, igrači su manje – više isti i samo je pitanje hoće li na kazne i uklanjanje trenera reagirati kao poražena vojska ili će podići visoko glave i nastaviti sa plasmanima u doigravanje. Saintsi bi ove sezone mogli imati i 6 – 10 i 12 – 4 i ništa od toga me ne bi začudilo. Kada je glava otkinuta tijelo postaje nepredvidivo u svojim posmrtnim trzajima.

 

Carolina Panthers

Gotovo svake godine nekoliko momčadi napravi skok. Ekipe koje imaju manje od 50 posto pobjeda već sljedeće sezone uđu u doigravanje. Prije dvije godine Houston, Detroit i San Francisco imali su omjer 6 – 10 dok je Denver imao omjer 4 – 12. Sve su te momčadi lani ušle u playoff. What a difference a year makes, eight thousand seven hudred and sixty little hours. Poprilično sam siguran da će i ove sezone jedna od loših lanjskih ekipa ove sezone u doigravanje, a kao glavni favoriti u NFC-u za takav pothvat izdvajaju se Carolina Panthersi koju su lanjsku sezonu završili 4 – 2 serijom i pokazali da imaju dovoljno šlifa da budu solidna NFL ekipa.

Za početak Panthersi imaju ono što vam treba da uspijete u ligi – odličnog quarterbacka. Bio sam uvjeren da Cam Newton neće dominirati ligom na način na koji je dominirao koledžom istovremeno zaboravljajući na sve promjene pravila koje su otvorile NFL napade i drastično olakšale posao hvatačima, a samim tim i  ljudima koji im dostavljaju loptu. Newton je upisao najbolju rookie godinu u povijesti kvorterbekiranja, a lakoća kojom komunicira s medijima i navijačima učinila ga je miljenikom javnosti i punokrvnom zvijezdom. Newton nije samo pokazao snažnu ruku, brzinu, okretnost i sposobnost da osvaja jarde nogama nego je pokazao i da razumije kako funkcioniraju NFL obrane, kako je nekada bolje ignorirati rupe i izbjegavati udarce i umjesto toga ostati zaštićen i čekati da se netko od hvatača otvori. Newton je pokazao da može igrati kontroliranu igru i izvršavati sve svoje zadatke bez da žrtvuje išta iz svog opasnog arsenala. Zahvaljujući njegovom brzinskom odrastanju Panthersi su imali mogućnost igrati iz neobičnih formacija poput 2-TE shotguna koji je mogao činiti osnovu njihovih napadačkih i probijačkih akcija čisto zato jer su protivnici uvijek morali razmišljati o tome da Cam svakog trenutka može potrčati prema naprijed i donijeti nova četiri pokušaja svojoj ekipi.

Postava sa dva tight enda vrlo vjerojatno neće funkcionirati ove sezone pošto je Jeremy Shockey napustio Carolinu i ostavio usamljenog Grega Olsena kao jedino hvatačko oružje na toj poziciji. Moglo bi se dogoditi da mekoruki fullback Mike Tolbert, koji je odradio sjajnu sezonu za Chargerse kao probijač, zauzme poziciju na liniji budući da je solidan bloker i odličan trkač kratkih ruta, ali nekako vjerujem da će Panthersi ove godine ipak malo češće igrati u spread formacijama. Za što ipak nemaju dovoljno kvalitetne hvatače.

Nemojte me krivo shvatiti – Steve Smith je i dalje car u svojoj trideset i trećoj godini. Borben, spaljen, brz i skočan prošle se sezone vratio u velikom stilu i postao omiljena Camova meta. Koliko dugo će izdržati takvim tempom u poodmaklim godinama? Nemam pojma, ali nekako vjerujem da bi mogao odraditi još dvije produktivne sezone ukoliko izbjegne ozljede. Problem je što je Smith jedino veliko ime ove jedinice. Panthersi vrište kako bi visoki i snažni Brandon LaFell ove godine mogao postati nova velika zvijezda, ali činjenica je da je njegovo trčanje malo previše predvidljivo zbog čega ga protivnički braniči prečesto prate korak za korak. Panthersi su morali trejdati pick za Louisa Murphya kako bi zaokružili svoju hvatačku rotaciju, no pitanje je koliko će im brzonogi ex-Raider pomoći budući da je u Oaklandu bio sklon ispuštanju lopti i ozljedama. Kada bi LaFell i Murphy profunkcionirali i kada bi makar jedan od njih došao do sezone od sedamstotinjak jardi Panthersi bi mogli biti vraški opasna momčad.

Mislim, i ovako su opasni zahvaljujući Newtonu ali i svojom probijačima koji mogu trčati i u klasničnim formacijama i u shotgunu kao lani. DeAngelo Williams i Jonathan Stewart su na prvi pogled preslični igrači da bi zajedno funkcionirali u momčadi, ali njihova pouzdanost i sposobnost da prođu linebackere, bekove i safetye jedan na jedan učinila ih je gotovo pa savršenim parom koji je lani bio još bolji nego 2009. godine kada su obojica išla preko tisuću jardi. Zašto? Zato jer su svojim prisustvom omogućili sustav Panthersa i zato jer su obojica ostvarivali sjajnih 5,4 jardi po probijanju. U tome su im naravno pomogli i jako dobri linijaši predvođeni all – around centrom Ryanom Kalilom koji je pomalo nesmotreno najavio da ove sezone jurišaju na Super Bowl i lijevim tackleom Jordanom Grossom koji je već dva puta zasluženo hladio jaja na Pro Bowlu.

Pro Bowlera s druge strane baš i nema previše pa ne čudi što je obrana Caroline lani bila jedna od najslabijih u ligi. Njihov 4-3 sustav trebao bi se oslanjati na pass rush sa linije, ali na liniji Panthersi imaju samo jednog jedinog pass rushera, gospodina Charlesa Johnsona koji je lani skupio 9 sackova ali nije konstantno stvarao pritisak i požurivao protivničke zato što mu se igra više oslanja na snagu nego na brzinu. Greg Hardy koji igra s njegove suprotne snage je brz kao zec na kokainu ali nema ni snagu ni tehniku da bude konstantna prijetnja. Navijači bi mu to nekako oprostili da se pokazao kao solidno riješenje u igri protiv probijanja, ali Hardy je, baš kao i ostatak linije, i u tom segmentu zakazao. Obrambeni tackle Terell McLain pokazao je naznake talenta u svojoj rookie sezoni i njegov prirodni napredak trebao bi učiniti Pantherse boljim u zaštiti probijanja, ali što im to vrijedi kada 80 posto lige pomiče loptu po zraku a ne po zemlji.

U 4-3 formacijama linebackeri su iznimno važni u pokrivanju dodavača, a Panthersi su lani imali jednu od najgorih linebackerskih jedinica lige koja je bila dodatno izložena zbog neadekvatnog pass rusha. Jedan od razloga zbog kojih očekujem da će se Panthersi drastično popraviti ove sezone leži u činjenici da je njihova linebackerska jedinica drastično bolja nego lani. Za početak zadržali su Jamesa Andersona koji je lani bio njihov najbolji igrač u zaštiti dodavanja. Za sredinu vratili su u momčad sjajnog Jona Beasona koji je lani propustio veći dio godine nakon što je strgao ahilovu tetivu. Za kraj draftali su Lukea Kuelchya u prvoj rundi koji se pokazao izvrsnim tacklerom i pokrivačem na Boston Collegu. Njih trojica garantiraju da će Panthersi po linebackerskoj produkciji biti među 10 najboljih umjesto 10 najgorih ekipa lige. Ukoliko ih ozljede preskoče.

Dobra igra linebackerske jedinice trebala bi olakšati posao secondaryu koji je lani bio prečesto kritiziran, ni kriv ni dužan budući da je pao kao žrtva nepostojanog pass rusha. Startni bekovi Chris Gamble i Captain Munnerlyn pokazali su da znaju odraditi svoj posao bilo u zoni bilo u bump ‘n’ run akcijama, ali nisu ni oni nadljudi koji mogu pokrivati protivnike dulje od pet – šest sekundi. Charles Godfrey i Haruki Nakamura su solidne opcije na safety pozicijama, ali ni jedan ni drugi ne spadaju među kvalitetne igrače, baš kao ni ostatak njihove jedinice. Svejedno, Panthersi će se i ove sezone oslanjati na napad za pobjede, a s obzirom na evoluciju Cama Newtona možda im to bude sasvim dovoljno za ulazak u doigravanje. Ukoliko u njega ne uđu nije greda – još jedna loša godina znači još jedan naramak visokih pickova koji su Panthersima potrebni da podignu razinu svoje igre na šampionski nivo kojeg je Ryan Kalil najavio.

 

Atlanta Falcons

NFL je nestalna i prevrtljiva poput Balk… Okej, bolje da se ne pačamo u takve stvari. NFL je nestalna i prevrtljiva liga u kojoj momčadi jedne sezone igraju finalu da bi sljedeće godine zbunjeno gledali u tablicu i pitali se kako je moguće da su pobijedili u samo šest utakmica. Konstantnost se rijetko viđa, naročito u vrhu lige. Atlanta Falconsi su stoga prava rijetkost.

Svaku od posljednje četiri sezone Falconsi su završavali pozitivnim omjerom. Tri puta su ušli u doigravanje. Sva tri puta su izgubili. Atlanta je tako naletjela na zanimljiv problem s kakvim se momčadi tu i tamo znaju susretati – postali su pobjednička momčad koja je hitno trebala nešto promijeniti, samo što nije znala što. Njihovi igrači su bili dobri na svim pozicijama, nisu imali niti jednu pravo veliku rupu na rosteru, a treneri su svake sezone vodili ekipu do doigravanja. Falconsi su nekoliko godina bježali od promjena nadajući se da će prirodna progresija momčadi biti dovoljna za pobjeđivanje u siječnju i veljači, no tu su se prevarili gadnije od štediša Ljubljanske banke. Ove sezone su odlučili presjeći čvor. Falconsi su doveli novog ofenzivnog i novog defanzivnog koordinatora.

Dirk Koetter trebao bi pretvoriti Falconse iz velike, krupne, udaračke, trkačke momčadi u finu i preciznu dodavačku ekipu kakvu smo trebali vidjeti već prošle godine. Suludo je trčati u više od polovice playeva kada na rosteru imate vjerojatno najbolju kombinaciju dvojice hvatača u čitavoj ligi. Roddy White je fenomenalan igrač koji fascinira u svim segmentima igre, od trčanja ruta preko brzine do blokiranja za suigrače. Lani je ispustio malo previše lopti za svoje standarde ali je unatoč tome završio petu uzastopnu sezonu sa više od 1100 jardi. White bi ove sezone trebao biti nešto povučeniji, trebao bi trčati kraće rute i ubijati protivnike na izolaciji dok će vertikalno rastezanje terena i hvatanje lopti u end zoni prepustiti skočnijem, bržem i potencijalno kvalitetnijem Juliu Jonesu. Momak za kojeg su Falconsi trejdali gotovo čitav jedan draft lani je pokazao bljeskove genijalnosti, bilo u igri bilo na treningu, dok bi ove sezone trebao postati prava zvijezda sa više od tisuću osvojenih jardi i 10 TD-ova. Nešto tačdaunova otet će mu živuća legenda i najbolji tight end svih vremena Tony Gonzalez koji se sigurno želi oprostiti na najbolji mogući način od igranja u NFL-u. Njih trojica će činiti glavnu osovinu hvatačke jedinice Atlante koja nema neku posebnu dubinu i iz koje bi jedino mogao isplivati Harry Douglass kao solidan treći hvatač specijaliziran za kraće rute na sredini terena.

Uspjeh novog napada Dirka Koettera ovisit će i o napadačkoj liniji koja je prije svega građena za igru probijanjem i koja se znala gubiti u zaštiti bacača, naročito prilikom duljih akcija koje uključuju seven step dropove. Linija se nije pretjerano pojačala tijekom predsezone, osim ukoliko ne računate vijesti da se lijevi tackle Sam Baker konačno riješio ozljeda koje su unakazile njegovu mladu karijeru zbog čega ga mnogi već sada nazivaju bustom, a to nisu dobre vijesti za bacača Matta Ryana koji se baš ne snalazi u tijesnom pocketu.

Ryan je pokazao napredak u čitanju obrana prošle sezone u kojoj su Falconsi često igrali bez dogovora prije svake akcije u bezuspješnom pokušaju da nametnu ritam protivničkim obrana. Ryan je pokazao da može igrati brz football bez uplitanja trenera, ali je svejedno prečesto griješio pod pritiskom. Njegova ruka nije toliko snažna poput recimo ruke Jaya Cutlera da može precizno bacati sa stražnje noge, niti je brz i snažan poput Bena Roethlisbergera da izbjegne sack i baci dugu loptu niz teren jednom kad zaštita popusti. Unatoč tome Ryan spada u gornji dom NFL bacača zbog preciznog izbačaja, inteligencije i razumijevanja igre zbog čega bi mogao procvjetati u punokrvnu zvijezdu u nadolazećoj sezoni.

Ofenzivna linija mu u tome neće pomoći, njegovi hvatači sigurno hoće, a vjerojatno će dobiti i solidnu podršku od svojih probijača. Prisustvo Michaela Turnera u svim formacijama prisilit će obrane da često razmišljaju o zaustavljanju runa. Turner je apsolutna zvijer, razgoropađena životinja, čovjek koji je imao 300 probijanja u sezoni čak tri puta u svojoj karijeri i koji unatoč toj brutalnoj brojci ne pokazuje znakove posustajanja. Falconsi su najavili kako će ove sezone skresati broj akcija u kojima će se Turner pojavljivati kako bi zaštitili njegovo tijelo, no to ne bi pretjerano trebalo naštetiti Falconsima koji imaju dostojne zamjene u Turnerovoj kopiji Jasonu Snellingu i jako zanimljivom igraču druge godine Jacquizzu Rodgersu. S obzirom na razinu talenta među probijačima, s obzirom na razinz talenta među hvatačima i s obzirom na Ryanov pedigre preciznog kulera instaliranje nove napadačke šeme trebalo bi proći bez rušenja sustava te rezultirati optimiziranjem radnog učinka.

Nisam baš pretjerano siguran da će Falconsima nešto slično poći za rukom s druge strane lopte. Obrana Atlante je solidna, ali nije baš prepuna fenomenalnim igračima kakve viđamo u napadu. Pitanje je hoće li Nolan odmah u startu instalirati svoj neobični 3-4 sistem koji koristi maštovite blitzeve za zbunjivanje protivnika ili će tranzicija sa klasičnog 4-3 sistema kojeg je Atlanta lani koristila ipak biti nešto postepenija. Ukoliko je predsezona ikakva najava trebali bi vidjeti nekakav čudan hibrid između dva sustava sa puno zonskog blicanja u paketima sa 3 ili 4 cornerbacka. Nolan će prije ili kasnije inzistirati na prelasku na 3-4 obranu budući da Falconsi u klasičnom sistemu jednostavno nemaju fenomenalnog pass rushera izuzev 33-godišnjeg Johna Abrahama koji polako pokazuje znakove starenja. Ray Edwards je trebao preuzeti dio odgovornosti nakon što su mu Falconsi lani dali masne pare u predsezoni ali je bivši end Vikingsa još masnije razočarao. Kada bi se Edwards vratio u svoju staru formu Falconsi bi postali puno kvalitetnija momčad budući da bi pass rush olakšao posao i linebackerima i secondaryu. Podcijenjeni Jonathan Babineaux i solidni Peria Jerry predstavljat će osnovu igre protiv probijanja u sredini linije i od njih se očekuje da zadrže razinu igre od lani. Falconsi imaju hrpetinu solidnih igrača na klupi, od super – brzog Lawrencea Sidburya do inteligentnog Kroya Biermanna, no dubina rotacije neće im ništa značiti ukoliko starteri ne mogu odraditi velik dio akcija na zadovoljavajućoj razini.

Linebackeri su dovoljno kvalitetni da mogu pokriti određen broj grešaka linije, ali ih ne mogu u potpunosti anulirati. Falconsi su izgubili puno odlaskom Kennya Loftona sa mjesta srednjeg linebackera i pitanje je može li ga pokretni Akeem Dent kvalitetno zamijeniti. Falconsi su se donekle osigurali dovođenjem stare iskusnjare Mikea Petersona koji je u svom zenitu slovio za jednog od najsnažnijih udarača lige, ali pitanje je može li on sa 36 godina na grbači zamijeniti Denta ukoliko se ovaj pokaže kao neadekvatno rješenje. Na poziciji unutarnjeg linebackera roje se, dakle, teška pitanja, no na vanjskim pozicijama odgovori su poznati. Stephen Nicholas je solidan i pouzdan igrač koji vam neće upasti u oko ni sjajnim potezima ni greškama, dok je Sean Weatherspoon najbolji igrač obrane Falconsa i lako bi mogao završiti u Pro Bowlu zahvaljujući kombinaciji eksplozivnosti i inteligencije zbog koje je i izabran u prvoj rundi drafta prije dvije sezone.

Linebackeri bi trebali imati i solidnu podršku secondarya, naročito u Williamu Mooreu i Thomasu DeCoudu koji su vrsni zaustavljači probijanja i kratkih dodavanja i isto tako potpuno izgubljeni na dugačkim loptama prilikom kojih često zaborave na svoje zadatke. Srećom pa su bekovi Atlante dovoljno dobri da pokriju njihove greške. Dunta Robinson i Brent Grimes nisu najbolji igrači na svijetu ali znaju kako pokriti najbolje protivničke hvatače. Ne kažem da ih mogu u potpunosti zatvoriti, nisu njih dvojica Darell Revis, ali ih mogu dovoljno usporiti i dati šansu svom napadu da odgovori. Robinsonu i Grimesu ove će se sezone pridružiti i Asante Samuel koji je nekoć spadao među pet najboljih bekova lige, ali su ga godine stisle i teško da više može briljirati kao nekoć. Ni ne treba. Falconsima fali baš jedan solidan, iskusni bek koji može pokrivati i slot i aut liniju i dobit će ga u Samuelu.

Puno promjena obično ne nagovještava dobru NFL sezonu. Rutina i uvježbanost temelji su svake kvalitetne sezone, a teško je reći da Falconsi imaju i jedno i drugo s obzirom da su promijenili sustav i u napadu i u obrani. No talent je tu. Ekipa je tu. Konkurencija je slabija, igrači su jači. Falconsi bi trebali lakoćom u doigravanje. Hoće li doči i do prve playoff pobjede. Ne bi me začudilo. No ove sezone me ništa ne može začuditi.

 

Još samo četiri dana do početka sezone, još tjedan do prve NFL nedjelje. Uzbuđen? Ma kakvi. Ruke mi se tresu od pomanjkanja šećera. Ukoliko dijelite entuzijazam javite se na fejs da malo popričamo.

 

 

Uvod u NFL 2012: NFC North

U posljednjih deset godina, otkako je NFL prešao na sistem sa 32 ekipe, NFC North bila je jedna od najzinimljivijih divizija. Gotovo svake godine raspored na vrhu se mijenjao, naročito u posljednjih 6 sezona otkako je Brett Favre od All – Star quarterbacka postao maneken za Wrangler i traktore, otkako su pravila otupila oštricu nabrijanih obrana a napadi se raširili poput trbuha Alberta Haynsewortha. U posljednjih deset godina momčadi u NFC Northu ponovile su redosljed samo jednom (sezone 2002. i 2003.), a u zadnjih šest godina samo je jedna momčad dva puta za redom osvajala diviziju. Kada gledamo raspored utakmica, kvalitetu ekipa i ostale statističke pokazatelje koji otkrivaju kako bi koja momčad trebala igrati ove sezone čini se kako je ringišpilu konačno došao kraj, kako će se redosljed iz prošle godine preslikati i na ovu. Samo, znate, ovo je NFC North. Jedino što se u njemu ponavlja je mržnja koja vlada između navijača sve četiri momčadi.

Minnesota Vikings

A jadni. Da ne navijam za Chicago Bearse bilo bi mi iskreno žao svih navijača Vikingsa nakon onoga što su prošli u zadnjih par godina.  Poraz na korak do Super Bowla u jednoj od najtjesnijih utakmica ikad, Favreovo nećkanje oko produljenja ugovora, Randy Moss i njegovo cirkusiranje po svlačionici, komatozni draftovi, Leteći cirkus Brada Childressa… Mazali su im oči salom izvučenim iz trbušine propalog Donovana McNabba, pa su im mazali oči brzinom rezervnog quarterbacka Joea Webba koji uopće nije igrao football nego spašavao živu glavu iza ofenzivne linije koja se raspadala svake dvije minute, pa su im mazali oči potencijalom Christiana Pondera, pa im je najbolji igrač strgao koljeno. Ma za boga miloga urušio im se krov stadiona! To se ni Dinamu nije dogodilo!* Miceki mali!

*Dobro, Maksimir ni nema krov, ali čemu cjepidlačiti?

Ove sezone trebali bi se nastaviti problemi koje su imali i lani. Vikinzi su prošle godine imali omjer 2 – 9 u gustim utakmicama što će se ove sezone sigurno promijeniti, ali i dalje nisu momčad koja može pobijediti u više od šest utakmica.

Prvi razlog je, narafski, quarterback. Christian Ponder je momak s potencijalom, no dok se i ako se razvije u pravu NFL zvijezdu Zemlja će nekoliko puta obaći Sunce. Sezona gospodnja dva nula jedan tri zapravo će nam poslužiti da vidimo u kakvu se zvijerku Ponder može razviti – hoće li postati mudri vođa navale ili će ga sklonost improvizaciji, nepreciznost, loše donošenje odluka i krhke kosti pretvoriti još jednog u nizu minesotanskih QB bustova.

Ponder barem može računati na to da će Vikingsi i dalje forsirati svoj napad sa duplim tight endovima, ekstra pass blokerima, fullbackovima i sličnim koncepcijama zaostalim iz dvadesetog stoljeća. Dijelom zato što je njihovo najubojitije oružje najbolji čisti* probijač lige, dijelom zbog ofanzivne linije koja je lani bila jedna od najgorih u ligi. Vrati li se Adrian Peterson do početka sezone i bude li igrao makar na 80 posto snage drastično će olakšati posao mladom bacaču čisto zato jer će se obrane drugačije postavljati kako bi zaustavile čovjeka koji je u prvih šest sezona u ligi osvojio više od 6751 jarda (osvojio je 6752 ako niste znali). Ali ligamenti su prokleti mali gadovi koji samo čekaju da vam unište karijeru i nitko nam ne može garantirati da će Peterson igrati na razini jednom kada navuče kacigu.

*Jadranko je fenomenalan kada ima loptu u rukama. Kao bloker i kao hvatač je koristan kao televizija na kongresu slijepaca.

Srećom za Pondera ofenzivna linija se poboljšala u predsezoni i to na najvažnijoj poziciji. Rookie Matt Kalil bi trebao biti zvijezda, koliko to bradati linemani uopće mogu biti, igrač u rangu jednog Joea Thomasa i Jakea Longa. Mislite da se zajebavam? Kalil je dominirao na faksu toliko očito da su njegovu premoć primjećivali ljudi koji miješaju 3-point stance sa 3-vremenskim taftom, a ne treba zaboraviti kako mu je blokiranje u krvi – njegov stari Frank je bio lineman na koledžu i USFL-u, buraz Ryan je starter za Pantherse dok mu je mama u mladosti osvojila titulu Miss Kalifornije koja po defaultu sa sobom donosi i veliku skupinu napaljenih prosaca koje je trebalo izblokirati. Ostatak linije nema takav pedigre ali je na okupu već neko vrijeme i ne bi trebao biti grozan kao lani. Svejedno, Vikingsi će sigurno podebljavati liniju blokerima.

Još jedan od razloga je taj što su im hvatači nikakvi. Jerome Simpson je brz i okretan i sklon odrađivanju akcija koje donose veliku jardažu, samo što rute trči kao pijani tronogi konj a ruke maže kombinacijom kolomaza i vazelina koja garantira ispuštanje najvažnijih lopti. Percy Harvin je odličan hvatač na sredini terena, čovjek koji stvara probleme svim braničima osim punokrvnim cornerbackovima zbog čega ne može imati ulogu prvog hvatača ekipe ni igrati uz liniju auta. Harvin uostalom nosi nadimak „Aspirin“ zbog učestalih migrena koje ga bacaju van stroja. Ostatak hvatačke jedinice je bolje ni ne spominjati kako navijači Vikingsa ne bi dobili želučane probleme, iako bi se usudio istaknuti tight endove Kylea Rudolpha i Johna Carlsona koji bi se mogli prometnuti u glavno oružje napada Minnesote. Rekao sam već pet puta pa ću reći i šesti – Minny će igrati iz velikih formacija, a jedna od omiljenih trebala bi im biti ona sa dva tight enda. I Carlson i Rudolph bi se u takvom napadu mogli prometnuti u primarne hvatače za Christiana Pondera, a zbog svoje veličine i mekanih ruku trebali bi biti jedna od njegovih glavnih meta u end zoni. Ukoliko Vikinzi sa svojim klimavim napadom do nje uopće doklipsaju.

S druge strane lopte Vikinzi izgledaju kao velika čaša Tequila Sunrisea. Kvaliteta dvaju jedinica koje čine obranu je toliko različita da se vidi golim okom. Prednja linija je sastavljena od teških Pro Bowl razarača koji unatoč poodmaklim godinama i dalje uništavaju protivnike, dok se secondary s pravom zove secondary budući da u njemu igraju redom drugorazredni igrači. Lani je obrana Vikinžana dopustila čak 34 tačdauna zrakom, bili su među pet najgorih ekipa po broju dopuštenih zračnih jardi, a protivnički bacači su između šestog i četrnajstog tjedna protiv Minnesote imali bacački koeficijent 128. Ono što najviše plaši je činjenica da bi Vikinzi bili još gori, i to drastično gori u obrani dodavanja da nisu imali najboljeg pass rushera lige u svojoj ekipi.

Ludi Jared Allen je upisao 22 sacka sa pozicije defanzivnog enda (pola sacka mu je nedostajalo da sruši rekord Michaela Strahana kojem je to pošlo za rukom ima 10 godina), dodao 4 izbijene lopte i 28 obaranja za gubitak jardi* te je tjerao protivniče bacače i ofenzivne linijaše da pišaju u gaće kad bi vidjeli njega i njegovu mamojebačku facu u kacigi. Allen će teško ponoviti protivničku sezonu iako nikada ne znate sa superbrzim, superokretnim, superjakim likovima koji izgledaju kao da su se upravo vratili iz Vietnama sa kolajnom ljudskih ušiju oko vrata i koji iz hobija ubijaju medvjede, ali ostatak prednje sedmorice Vikingsa dovoljno je jak da nadoknadi eventualni povratak na normalnu produkciju s Allenove strane. Kevin Williams je toliko dobar u svom poslu da ga protivnici udvajaju čak i nakon što je napunio trideset i drugu,  a igrači poput Letroya Guiona, Freda Evansa i Briana Robinsona koji je lani skupio 8 sackova jako dobro koriste rupe u ofenzivnoj liniji koje nastaju nakon tih udvajanja.

*Bogme se trudim s hrvackin izrazima. Nije mi lako.

Linebackerska jedinica Minnesote nema niti jednog pravog pass rushera, ali u običnoj, staroj, izlizanoj Cover 2 šemi oni im ni ne trebaju. Sve što im treba su dva brza vanjska linebackera koji mogu igrati i protiv dodavanja i protiv probijanja što dugokosi Chad Greenway i Erin Henderson (mlađi brat EJ Hendersona koji je napustio Vikingse ove sezone) mogu i to sa solidnim uspjehom, te srednji linebacker koji pokriva jako puno prostora što Jasperu Brinkleyu ne bi trebao biti preveliki problem.

Ne, jedini problem Minnesote je njihov očajan secondary. Ove sezone im se vraća iskusni veteran Antoine Winfield čija je ozljeda prošle godine uzrokovala raspad sustava u pozadini, ali to ne znači da će svi problemi odjednom nestati. Dobra vijest je što se vraća i Chris Cook koji je lani imao nekoliko dobrih partija ali je propustio posljednja dva i pol mjeseca sezone zbog pravnih problema – optužen je da je davio svoju djevojku na poprilično neerotičan i okrutan način što je, čini se, postao trend u mizogenom NFL društvu u kojem se autori upravo izmišljenog časopisa „Pištolji, pivo i fudbalerke“ sigurno više cijene od jedne Simone de Beauvoir ili Germaine Greer. Problem je što ekipa iza Cooka i Winfielda ne bi mogla startati ni za Split Seawolvese i… Okej, pretjerujem, svi znamo da pretjerujem, ali ne mogu se pomoći jer su bekovi Vikingsa stvarno očajni. Isto ide i za safetye na kojima će se rotirati četiri neprovjerena igrača predvođena pickom prve runde Harrisonom Smithom koji nije izborio startersko mjesto pokraj užasnog Jamarca Sanforda i lanjskog picka šeste runde Mistrala Raymonda.

Pitanje je da li Vikinzima uopće paše da ove sezone budu dobri. Na stranu to što bi navijači guštali kao čekinjaste svinje da skinu skalp Bearsima, Lionsima i Packersima ne bi li im bilo bolje da odrade jednu 3 – 13 sezonu, ubodu još kojeg linemana visokim pickom i krenu u pohod na vrh? Ne bi li to bilo logično? O da, zaboravio sam, ovo je NFL. Logika i testosteron ne idu ruku pod ruku. Nema veze. Minny će složiti još jednu 5 – 11 ili 6 – 10 sezonu čitavo vrijeme moleći krunicu za dušu Christiana Pondera. Ukoliko ne otkriju na terenu je li momak Izabrani ili nije mogu čitavu sezonu baciti u smeće.

Chicago Bears

Upirao sam što sam jače mogao, ubrzavajući ritam iz sekunde u sekundu. Noge su mi se počele grčiti, stražnjica mi je odrvenjela, ali nisam se dao. Znoj me oblio po licu, stenjao sam kao da ću svakog sekunda izdahnuti. Ah, ah, ah, čulo se glasno. I onda sam morao stati.

Zakočio sam naglo, a diskovi kočnica na mom biciklu su zaškripali. Umalo sam pogazio golemog čovjeka koji mi je izletio na biciklističku stazu pred McDonaldsom na zagrebačkim Vrbanima, a da nisam stao pitanje je tko bi gore prošao – on ili ja. Taman sam mislio zaurlati na tipa i reći mu da je kreten i da šta ima hodati po stazi i opsovati mu i Bandića i Hrvatske ceste i Holding kada sam skužio da tipa poznajem.

– Lovie, jebote, jesi li to ti? – uzviknuo sam, a golemi tip se okrenuo, pogledao me zbunjeno, a onda se njegov pogled pretvorio u prepoznavanje.

– Krvuhurge (jer tako moje ime zvuči kada ga izgovaraju Ameri), pa ne mogu da vjerujem! Pa šta radiš tu?!

– To bi ja tebe trebao pitati – uzvratio sam mu znatiželjno – nije valjda da si došao u Prečko Thunder trenirati – rekao sam pa smo se obojica slatko nasmijali.

– Da bar, da bar. Znaš da maštam o tom životu bez obaveza, ali vjerojatno ni u Hrvatskoj ligi ne bi mogao dobiti posao pa se držim ovih glupih Bearsa koji mi nikako ne žele spičiti otkaz. A tu sam slučajno, u šetnji, ogladnio sam pa sam otišao u McDonalds nešto prigristi i znaš, mogao bi opet. Oćemo?

– A ne, ne – odgovorio sam ja – McDonalds je smeće od firme koja radi smeće od hrane i ne znam zašto se ljudi truju tim sranjima kad ima toliko boljih stvari s kojima se možemo trovati. Ajde Lovie da te otfuram tu u pečenjarnicu na plac pa da smlatimo svaki po ćevape, jel može? – upitao sam ga na što je golemi trener Chicago Bearsa poskočio od zadovoljstva.

– Auh što volim gurmanske izazove – rekao je. Dvadeset minuta kasnije glasno je uživao u kombinaciji somuna, mljevenog mesa i luka, zalijevajući sve to velikim gutljajima piva.

– Bliži nam se sezona – počeo sam oprezno, znajući kako ga football često baca u depresiju, ali činio mi se puno stabilniji nego inače – šta misliš kakve su nam šanse?

– Nažalost dobre – odgovorio je mirno – znaš, nakon teških seansi sa svojim psihijatrom pomirio sam se sa sudbinom. Koliko god loš trener bio, koliko god utakmica zajebao, ipak ne mogu odvući Bearse do dna. Nisam sposoban ni da budem do kraja nesposoban. Tako da sam miran. S obzirom da su se riješili Jerrya Angela, s obzirom da je moj voljeni Mike Martz škartan iz kluba kao stara konzerva Gavrilović paštete znam da nemam previše šanse da uništim svoj klub, nešto što pokušavam već godinama!

– Dobro Lovie, okej, možda nećete bit najgori, ali nema šanse da uđete u playoff, šta ne! – odgovorio sam uzbuđeno.

– Pa ne znam, ne znam – brzao je Lovie otkidajući komad somuna – ipak igramo i protiv AFC Southa i protiv NFC Westa ove godine, ojačali smo se dosta na važnim pozicijama, a ne treba zaboravit da smo lani imali 7 – 3 i da bi ušli u playoff da ja nisam pod… ovaj, da se Jay Cutler i Matt Forte nisu ozlijedili. Pazi, Cutler je puno bolji nego ljudi misle. Zadnje dvije godine smo ga sjebavali sa seven step dropovima i sporim akcijama, ali sad imamo novog ofenzivnog koordinatora u Mikeu Ticeu koji je eliminirao sve spore akcije iz plejbuka i uveo jako puno butlega i rolautova što bi trebalo omogućit ofenzivnoj liniji da bolje štiti Džeja. To bi mu trebalo puno olakšati, naročito ako uzmemo u obzir da je čitavo ljeto radio na preciznosti i na čitanju obrana.

– Dobro, da, okej, ali svejedno, ta ofenzivna linija je i dalje koma. Mislim, velike su šanse da ćete opet biti među najgorim ekipama što se tiče sackova, šta ne? – upitao sam.

– Ha, da, vidit ćemo. Gabe Carimi je izgledao super na koledžu ali vraća se nakon teške ozljede, Matt Garza je samo okej na poziciji centra, J’Marcus Webb je jedan od najsporijih startera lige na lijevom tackleu… Ali malo su se uigrali i neće bit grozni kao lani, a i ne treba zaboraviti da ove godine imamo i pravog rezervnog bacača ako se Jay ozlijedi.

– Misliš na čovjeka koji je promijenio četiri različita sustava igre u pet godina?

– Pa da, to dokazuje koliko je Jason Campbell zapravo prilagodljiv i ne vjerujem da bi zbog njega Bearsi propali u utakmicama u kojima bi igrao kao rezerva – zaključio je Lovie tražeći od konobarice čačkalicu.

– Ne znam čovječe, ne dijelim baš tvoj optimizam – rekao sam i otpio gutljaj mineralne.

– Osim toga – nastavio je Lovie nakon nekoliko trenutaka tišine – sad konačno imamo i pravog prvog recivera. Nešto što nismo imali 10 godina.

– Je, samo što bi bilo pravo čudo kad ne bi završio u zatvoru do polovice sezone – odvratio sam sarkastično.

– Jel to za to što je crnac, rasistu jedan! – kada sam krenuo da se branim objašnjavajući da je novopotpisani Brandon Marshall imao hrpetinu problema sa zakonom do sada Lovie se počeo smijati – Ma zajebavam te, zajebavam te! Samo se šalim.

– Nisam te vidio ovako smirenog i dobro raspoloženog prije početka sezone već godinama – rekao sam sa blagim izrazom iznenađenja na licu.

– A šta da ti kažem, pomirio sam se sa sudbinom. Marshall je svakako jedan od razloga za to. On i Cutler su razvaljivali u Broncosima i trebali bi razvaljivati i za nas. Da se Johnny Knox nije imao onu užasnu ozljedu leđa imali bi sasvim solidnu reciversku jedinicu, ovako ću opet gurnuti Devina Hestera na vanjskog hvatača na kojem se nikako ne snalazi.

– Eto vidiš, kažem ti, opet nećemo u playoff – prisnažio sam.

– A da, ali koliko god Hester bio izgubljen vani, toliko je Earl Bennet solidan u slotu. A ne treba zaboraviti da smo draftali i Alshona Jefferya u drugoj rundi koji se malo previše trudi za igrača koji je navodno lijen, a i naši tight endovi Matt Spaeth i Kellen Davis mogu uhvatiti koju loptu, iako ćemo ih koristiti prije svega kao blokere u rushing igri.

– Okej Lovie, ajde da rezimiramo – imate QB-a koji se privikava na novi plejbuk i oporavlja od ozljede, imate ofenzivnu liniju koja će opet biti među 5 – 10 najgorih u ligi, imate hvatače koji su problematični i lijeni i igraju van pozicije i imate tight endove koji ne mogu hvatati nego će blokirati. I to za koga? Za čovjeka kojeg ste toliko forsirali da se lani skroz raspao!

– Eeeej, Matt Forte je zvijer i vraća se jači nego ikad. I da znaš, ove godine ćemo ga manje koristiti nego lani, i u probijanjima i dodavanjima. Znaš da smo dovukli Michaela Busha kao rezervu, a taj momak je kao topovska kugla. Kažem ti, idemo u plejof, pomiri se s time.

– Dobro, a što je sa obranom – rekao sam nakon minutu tišine. Sunce je upeklo, plac se ispraznio, par cucaka je stenjalo na travi kafića koji je rastegao svoj štekat preko puta ćevabdžinice. Lovie je razmišljao o tome gdje bi se sada mogla pojesti dobra kremšnita da malo zasladimo obrok i neugodno se iznenadio kada sam ga prekinuo u razmišljanju.

– Šta sa obranom? Obrana je čvrsta poput tri dana starog crnog kruha! Julius Peppers je jedan od najboljih endova u ligi i protiv probijanja i protiv bacanja i čovjek jede protivničke linijaše za doručak, a Israel Idonije je podcijenjeniji od Sid Meier’s Alpha Centaurija. I da znaš… – počeo se pjeniti u trenutku kada sam ga prekinuo.

– Lovie, Lovie, Lovie, stani malo. Znaš, jako mi je drago što po prvi puta u 6 godina izgledaš kao da ti je stalo do ove ekipe, ali moram te prekinuti. Istina, imaš solidne igrače na endovima, ali sredina prednje linije sa Henryem Meltonom, Mattom Toeainom i Stephenom Paeom ne izgleda bajno. Ali to nije problem. Problem je što ti još uvijek igraš jebenu Tampa – 2 obranu koju su gotovo svi treneri lige napustili zato jer je debelo prokužena! A i ne možeš je igrat sa Brianom Urlacherom koji je ozlijeđen i više ne pokriva onoliko prostora kao i lani.

– Pod broj jedan – krenuo je oštro – Brian će biti u redu jer svake godine bude u redu. Pod broj dva mi više ne igramo toliko Tampa – 2 zone! Ako se dobro sjećaš lani sam čak tri puta poslao linebackere da blitzaju! Istina, možda ne igramo ove „moderne“ 3 – 4 obrane – rekao je i s gađenjem pljunuo na asfalt – na koje svi svršavaju, ali počeli smo malo miješati. I dalje imamo odlične linebackere u Urlacheru, Lanceu Briggsu i Nicku Roachu i možemo igrati bazičnu 4-3 zonsku obranu sa puno uspjeha, ali nije da je to jedina stvar koju igramo.

– Al to i je jedina stvar koju možete igrat Lovie! Nemoj me jebat! Pa znaš i sam da sa onakvim secondaryem ne možete igrati nikakve bump ‘n’ run ili press ili bilo kakve druge man to man varijante. Mislim, nemoj me krivo shvatit, ja obožavam Charlesa Tillmana zato jer lupa ljude kao luđak i otima im lopte, ali tip je brutalno spor za pokrivanje čitave aut linije bez duboke pomoći safetya.

– Da, da, da, dobro, ali nije više sve klasični Cover 2. Ne znam jesi li primjetio, ali igramo sa tri safetya i…

– Ma možete ih stavit šest i opet vam neće pomoć. Major Wright, Chris Conte, Craig Steltz su vam safetyi za boga miloga! A bekovi osim Tillmana su Tim Jennings, Kelvin Hayden i DJ Moore! Čak i da Peppers stvori nevjerojatan pritisak, čak i da Urlacher pokriva sredinu k’o u svojim najboljim danima nema šanse da ta jedinica ne dopusti masu poena.

Lovie je duboko uzdahnuo, zavrtio glavom i ustao se.

– Čuj Hrvoje, znam što mi želiš reći, znam da mi želiš dati nade, ali pomirio sam se sa sudbinom. Moj plan da uništim ovaj klub do kraja je propao. Tu smo di jesmo, idemo u playoff. Dobri smo. A sad ajmo nać neku slastičarnu jer ako ne pojedem uskoro kremšnitu past će mi šećer a onda će Brandon Marshall biti najmanji problem za našu PR ekipu.

Ustao sam za njim, uzimajući račun.

– Okej Lovie. Ajmo. Ne, ne, ja ću platiti, ti možeš častiti u slastičarni. Ali jedno neka ti bude jasno – to je jedino slatko koje ćeš okusiti ove sezone. Koliko god bio optimističan, ili u tvom slučaju pomiren sa sudbinom, Bearsi neće u playoff. Packersi, Detroit i ostatak NFC-a je jednostavno prejak. I to je to.

Detroit Lions

Deset su godina Amerikanci sjedali za blagdansku trpezu slaveći genocid nad Indijancima, proždireći fino pečenu puretinu, umak od brusnica, pire od krumpira i sve ostale blagodati Dana zahvalnosti, ali jedna bi im stvar uvijek upropastila praznik. Detroit Lionsi su iz nekog razloga morali igrati svakog Thanksgivinga u vrijeme objeda. I svake su godine sisali žešće od Alexis Texas.

Koliko god football bio zabavan za gledanje teško je uživati u utakmicama koje ne nude neizvjesnost makar kroz prvu polovicu, pa su se mnogi navijači počeli buniti zbog monopola kojeg su Lionsi imali nad najpoznatijim žderačkim blagdanom na svijetu. Napisano je pregršt ljutih pisama, mahom ih zamišljam u Monty Phyton maniri, u kojima je traženo da se slavna tradicija sisanja ukine. I ukinula se. Lionsi su i dalje na programu za Dan zahvalnosti ali više ne sisaju. Lionsi rasturaju.

Kako je moguće da momčad koja je prije nekoliko sezona upisala jedinu sezonu bez pobjede u povijesti NFL-a ove godine konkurira za naslov? Pitajte Martina Mayhewa, sportskog direktora koji je stao na kraj dovođenju precijenjenih igrača, nerazumnom draftanju i lošim trenerima. Zadržao je ono malo kvalitetnih igrača koje je naslijedio, doveo je ratobornog trenera spremnog da potpali vatru pod guzicama svojih igrača i složio mladu, napaljenu i zlu momčad.

Srce takve momčadi leži u obrani, odnosno u defanzivnoj liniji koja spada među najstrašnije u NFL-u. Ndamukong Suh je ogroman, brz i pokvaren do srži, spreman vam nagaziti na tijelo dok ležite na podu ili vam zabiti zglavke prstiju pod rebra nakon što se zviždaljka oglasila. Suh spada među najbolje defanzivne tackleove lige, a kombinacijom brzine i sirove snage u svakoj akciji zahtijeva da ga se udvaja. Njegova zloba vidi se u broju penala koje je zaslužio prošle sezone, u čemu mu je pomogao njegov sudrug Corey Williams koji bi u svakoj drugoj momčadi bio slavljen kao prvo ime unutarnjeg dijela linije, a koji će u talentiranim Lionsima teško zadržati startni posao pokraj pass rush specijalista i lanjskog picka prve runde Nicka Fairleya. Najopakiji kučkin sin defanzivne linije ipak nije ni Suh ni Williams nego defanzivni end Kyle Vanden Bosch koji poput opakog narednika dirigira jedinicom. Čovjek koji nosi crvene leće kako bi zastrašio protivnike bezveze se muči sa takvim modnim detaljima – sa svojih 126 kila i 195 cenata visine i upornošću vojnog pit bulla Vanden Bosch je poprilično zastrašujuć sam po sebi. Startnu jedinicu zaokružuje najnepoznatije ime rotacije, 26-godišnji Cliff Avril koji je lani imao 11 sackova. Kad vam najslabiji starter ima 11 sackova i kada na klupi imate brzanca Willieja Younga koji je uništavao protivnike kao rezerva onda znate da ste brutalno jaki.

Ta snaga prednje četvorice omogućava Lionsima da igraju dosadnu Cover – 2 obranu koja je iznimno popularna među NFC North bratijom.

Druga stvar koja im to omogućava su izuzetno brzi linebackeri Justin Durant, DeAndre Levy i Stephen Tulloch koji zasigurno ne spadaju među NFL elitu, ali solidno obavljaju svoj posao, naročito u igri protiv dodavanja. Protiv probijanja često znaju zglajzati, ali ne možemo reći da je to lani koštalo Lionse. Ukoliko probijači i izmigolje kroz njihove ruke mogu očekivati kaznu u vidu brutalnih udaraca safetya Amaria Spiveya i Louisa Delmasa koji igraju fizički, pokrivaju dosta terena i mlate tako jako da su lani obojica morala u bolnice na operaciju zbog čega su Lionsi dovukli još dva veterana u Eriku Colemanu i Joshu Weldingu da zaokruže rotaciju. Kvalitetni pass rush i čvrsti safetyi omogućuju Lionsima da donekle maskiraju jako tanku jedinicu bekova koja se dodatno stanjila nakon što je Aaron Berry otpisan zbog problema sa zakonom. Alphonso Smith, Chris Houston i Jacob Lacey nisu poznata imena s razlogom, ali jedna od prednosti Cover – 2 sistema je ta što sakriva manjkavosti vaših cornerbackova čvrstom i pouzdanom zonom.

Na žalost ne postoji sistem koji može skriti vječnu ljubav između Matthewa Stafforda i bolnica. Prvi pick drafta 2009. godine lani je odigrao svoju prvu punu sezonu u NFL-u no mnogi mu još uvijek nisu spremni zaboraviti niz ozljeda koji je uništio i prvu i drugu godinu u ligi. Srećom pa je lani Stafford dokazao ne samo da može ostati relativno zdrav kroz 16 utakmica nego u tim utakmicama može biti dobar. Istina, jako često zna baciti loptu u šumu ruku, ali 16 presječenih lopti ne mogu uništiti dojam kojeg je ostavio sa 5 tisuća bačenih jardi i 41 postignutim touchdownom. Stafford ima snažnu ruku, lijep izbačaj i solidnu preciznost, a sigurno mu ne odmaže što u ekipi ima najboljeg hvatača lige, neumornog Megatrona Calvina Johnsona.

Calvin u svakoj akciji zahtijeva da ga udvajate i čak i u takvim okolnostima najčešće izlazi kao pobjednik. Kada ga Lionsi uspiju izolirati jedan na jedan u svom primitivnom i brutalno jednostavnom napadu automatski znate kako će ta akcija završiti. Calvin ima svojih mana – trčanje srednjih ruta, loša produkcija u end zoni prošle godine – ali čak i s njima je nezaustavljiva zvijer koja protivničkim defanzivnim koordinatorima ne da spavati. Ostatak hvatačke jedinice koristi probleme koji nastaju zbog Calvin faktora  – Nate Burrelson još uvijek pobjeđuje u individualnim matchupovima zahvaljujući inteligenciji i iskustvu, Titus Young je još uvijek u momčadi zbog svoje brzine i skočnosti i mogao bi biti vrhunski igrač kada bi znao obuzdati svoju narav, a jedinica se dodatno ojačala malešnim izborom druge runde  Ryanom Broylesom koji bi se trebao pretvoriti u solidnog slot hvatača. Na kraju tu su i tight endovi  Brandon Pettigrew, od kojeg se svake godine očekuje da postane Pro Bowl igrač kakav po talentu može biti, i Tony Scheffler, koji će iskustvom i mekim rukama grabiti kratke lopte u gužvi.

Hvatači uživaju ne samo zbog jake ruke Matthewa Stafforda i izolacija koje im omogućuje Calvin Johnson nego i zbog toga što Lionsi gotovo 70 posto svojih akcija započinju u shotgun formaciji. Upravo u takvom sustavu donekle se prikrivaju svi problemi ofenzivne linije koja spada među starije i slabije jedinice momčadi. Izborom prve runde Lionsi su izabrali Rileya  Reifa koji bi za godinu ili dvije trebao startati na lijevom tackleu, ali do tog trenutka nemaju se pravo nadati nekom drastičnom poboljšanju što se tiče zaštite krhkog i ozljedama sklonog Stafforda. Srećom pa su puno bolji u otvaranju rupa za probijače, samo što za Lionse nema tko probijati nakon što je brzonogi Jahvid Best završio na PUP listi te će propustiti prvih šest tjedana sezone. Kevin Smith je solidan igrač a Mikel Leshoure bi bio okej izbor druge runde da nije strgao Ahilovu tetivu, ali nema veze, Lionsi se ionako neće pretjerano oslanjati na probijanja. Njihova kombinacija zračnog napada i buldožerske defanzivne linije trebala bi i ove sezone biti dovoljno dobra da ih ubaci u doigravanje.

Green Bay Packers

Green Bay Packersi prošle su godine bili najbolja momčad u footballu. Imali su omjer 15 – 1 u regularnoj sezoni i izgledalo je kao da će se prošetati do Super Bowla. No onda su naletili na vruću momčad Giantsa, odigrali atipičnu utakmicu u kojoj su pouzdani hvatači iz ruku ispustili čak osam lopti dok su defanzivci radili grešku za greškom te su ispali već u prvoj utakmici doigravanja. Toliko o dinastiji, zar ne?

E pa čekajte malo. Packersi su možda posaugali lani, možda su odradili jednu bezveznu predsezonu u kojoj se nisu baš nešto puno pojačali, ali i dalje spadaju među favorite za osvajanje trofeja. Možda ne izrazite favorite kao lani budući da su se neke druge momčadi osnažile i budući da je lanjska godina otkrila kako njihova obrana ipak ne igra na razini koju smo očekivali, ali svejedno favorite koji bi u regularnoj sezoni mogli pobijediti u 12 do 14 utakmica. Ova momčad je duboka, dobro posložena i još uvijek prijeti osvajanjem recimo dva trofeja u sljedećih pet godina. Kada u dekadi osvojite tri trofeja to vas čini dinastijom zar ne? Bar je tako bilo u slučaju Cowboysa u 90-ima i Patriotsa u nultima.

Jedna od najvećih prepreka na putu prema osvajanju naslova mogla bi biti defanzivna jedinica Doma Capersa. Capers je maštovit i na trenutke genijalan koordinator koji je usavršio 3-4 obranu i od nje napravio šou za gledanje, ali unatoč svim šematskim začkoljicama, varkama, lažnim blitzevima, pravim blitzevima i ostalim kerefekama Packersi su lani bili posljednja momčad lige u broju dopuštenih jardi.

Capersova 3-4 šema zaustavlja protivničke bacače konstantnim blitzanjem, a kao što sigurno znate u takvoj postavi za napade na QB-a primarno su zaduženi linebackeri koji su lani bili drastično lošiji nego prije dvije sezone. Clay Matthews je od najboljeg pass rushera lige postao prosječan igrač, usporen konstantnim ozljedama, udvajanjima i voluminoznom frizurom koja je uništavala njegovu aerodinamiku. Zaobiđu li ga ozljede Matthews bi trebao biti bolji nego lani, ali problem je što bi to mogla biti i jedina dobra vijest za linebackersku jedinicu Packersa. Drugi pass rusher jedinice je rookie Nick Perry koji je briljirao za Trojanse zahvaljujući svojoj brzini i haubicama od ruku, ali valja napomenuti da je odigrao samo sezonu i pol na koledžu i da bi mogao imati problema sa privikavanjem na ofenzivne linije NFL-a. Zapravo, ne bi me čudilo kada bi linebackeri kao suma dijelova igrali na jednakoj razini kao i lani budući da su ostali bez svog najboljeg napadača A-gapova Desmonda Bishopa koji je ozlijedio zadnju ložu zbog čega će propustiti čitavu sezonu. Na unutarnjim pozicijama ćemo stoga gledati više nego solidnog AJ Hawka i ispodprosječnog DJ Smitha koji je lani odrađivao jako loš posao u onih par utakmica koje je startao.

Bez snažnog pass rusha bekovi i osigurači Packersa mogli bi se naći na istoj streljani kao i prošle godine. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Capers i ove sezone koristiti Charlesa Woodsona na isti način na koji ga je koristio prošlih sezona, na isti način na koji Steelersi koriste Troya Polamalua, kao igrača kaosa koji čas igra uz aut liniju, čas blitza sa corner pozicije, čas se spušta nisko u box i udara probijače. Packersi jako često mijenjaju svoj 3-4 sustav u 2-5 baš zbog Woodsonovog prisustva koji im omogućuje da igraju u nickel postavi čak i protiv probijanja, no postavlja se pitanje bi li Packersima možda godila neka konzervativnija šema s obzirom da je Woodsonu 36 godina i da polako pokazuje znakove starenja. Budući da još uvijek može biti vrhunski man – to – man bek i uz aut liniju i na slotu ne bi me iznenadilo kada bi ga Capers prestao seliti sa pozicije na poziciju na svakom downu.

Ostatak bekovske jedinice je solidan na papiru, no valja zamijetiti kako su svi njihovi starteri podbacili prošle godine – i Sam Shields koji je muku mučio sa ozljedama, i Tramon Williams koji nije izgledao onako vješto i snalažljivo kao prošlih godina, i Jarret Bush koji je bio nekonstantan kao starter. Packersi su uložili pickove druge i četvrte runde u bekove Davona Housea i Caseya Haywarda no taj će se dvojac ove godine naigrati samo u slučaju teških ozljeda. Rotacija na safetyu također nije bajna nakon što je Charlie Peprah otpušten jer nije prošao liječnički, ali safetyi Packersa ne trebaju biti izvrsni igrači ako šema djeluje, ako pass rush djeluje, ako bacači nemaju dovoljno vremena za bacanje.

Čovjek koji bi trebao drastično olakšati posao pass rusherima, a samim tim i čitavom secondaryu, zove se BJ Raji. Raji izgleda kao tipični 160-kilaški Amerikanac čiji se život sastoji od gledanja televizije i žderanja McDonaldsa sve dok ga ne vidite u pokretu. Može li planina sala biti elegantna? Može. Raji je zvijer nevjerojatne brzine, snage i kondicije, momak koji jako rijetko izlazi iz igre, na svakoj akciji zahtijeva da ga se udvaja i koji uza sve fizičke predispozicije posjeduje i preciznu, filigransku tehniku kakvu nikada ne bi povezali sa čovjekom koji izgleda kao potomak medvjeda. Raji bi trebao biti jedina postojana točka na defanzivnoj liniji koja će bjesomučno rotirati endove ne zbog pomanjkanja talenta nego zbog viška talenta. Ryan Pickett, CJ Wilson i Jerel Worthy redom zaslužuju starterske minute, a njihova konstantna rotacija trebala bi garantirati njihovu svježinu i zdravlje. Ukoliko sve bude štimalo kako treba obrana Packersa bi trebala biti bolja nego lani te bi se statistički trebala vratiti negdje u sredinu lige.

Uostalom, koga uopće briga za njihovu obranu? U Green Bayu napad donosi pobjede, a napad funkcionira jer se iza centra nalazi najbolji bacač lige Aaron Rodgers. Aaronova snažna i precizna mobilnost i savršeno kretanje u pocketu kao da su stvorene za novu eru NFL-a u kojoj su spread formacije i bacanje preko sredine terena sastavni dio igre, a ne taktičke varke kojima želite protivnika izbaciti iz ravnoteže. Aaron se još uvijek ne može staviti u istu rečenicu sa velikanima poput Favrea, Unitasa, Aikmana, Bradya, Montane, Younga, Marina, Elwaya i Manninga, ali u trenutku kada objesi kacigu o klin i započne uobičajenu borbu sa depresijom koja hara NFL-om vjerujem da ćemo Rodgersa spominjati u tom društvu. Čovjek je jednostavno predobar.

Naravno, treba priznati da mu na ruku idu kako promjene pravila tako i jako kvalitetni hvatači. Donald Driver polako ulazi u smiraj karijere, ali njegovo iskustvo mu još uvijek omogućuje da bude solidan slot hvatač. Unatoč njegovom prisustvu u ekipi većina kratkih lopti završava u rukama Jeremichaela Finleya koji, u rijetkim trenucima zdravlja, spada među pet najboljih tight endova lige zahvaljujući kombinaciji brzine i visine kakva krasi i ostalu elitu – Gronka, Gatesa, Grahama, Gonzaleza (4G). Prava opasnost hvatačke jedinice ipak leži uz aut linije, u nogama i rukama i glavama Jordya Nelsona i Grega Jenningsa. Jennings je prošle godine bio udvajan na gotovo svakoj akciji i unatoč tome je došao na 50 jardi do svoje četvrte uzastopne sezone preko 1000 jardi, granice koju bi sigurno prešao da nije propustio tri utakmice zbog ozljede. Posvećenost protivničkih obrana Jenningsu najbolje je iskoristio Nelson koji je od oružja iznenađenja u Super Bowlu XLV postao punokrvna zvijezda sa 1263 osvojena jarda i čak 15 TD-ova u osobnoj statistici! Kada uzmete u obzir da rotaciju zaokružuju dva odlična iako pomalo nepouzdana slot hvatača James Jones i Randall Cobb jasno je zašto mnogi smatraju da Packersi imaju najbolju reciversku jedinicu lige.

Uz takvog quarterbacka i takve hvatače i Mikea McCarthya, jednog od najinteligentnijih glavnih trenera sa najmaštovitijim formacijama u čitavoj ligi jasno je zašto Packersi često zanemaruju igru probijanjem. Čak i kada igraju u većim formacijama Packersi najčešće bacaju, a nedostatak kvalitetne igre probijanjem nadomještaju čestim screen dodavanjima na svoje probijače. Ove bi se godine takva taktika donekle mogla promijeti jer Packersi konačno imaju igrače koji mogu trčati između tackleova. Alex Green je lani bio izbor treće runde, propustio je čitavu sezonu zbog problema sa ligamentima, ali čini se da se oporavio od ozljede i trenutno je prvi probijač ekipe. Iza njega priliku će čekati ostarjeli Cedric Benson koji slovi za jedinog punokrvnog probijača jedinice, dok ćemo na trećem downu često gledati Jamesa Starksa koji ima meke ruke i brzinu da izbjegava protivnike i miljenika navijača Johna Kuhna koji se iskazao kao jako dobar hvatač lopti na kratkim rutama.

Jedan od razloga zašto Packersi ne igraju na probijanja je skromna ofenzivna linija sastavljena od solidnih ali ne i vrhunskih igrača, iako bi u tu kategoriju s puno napora nekako mogli ugurati guarda Josha Sittona. Nema veze, Packersima ionako nisu potrebni vrhunski linijaši, dostatni su im ljudi koji mogu kupiti dvije sekunde za Aarona Rodgersa. Uz njegovo čitanje obrana, pravilnu napadačku progresiju, kretanje u pocketu i preciznu i snažnu ruku više vam i ne treba. Zahvaljujući njemu Packersi će i ove sezone jurišati prema Super Bowlu.

Sezona nam se bliži i to me čini neopisivo sretnim. Još samo malo. Još samo malo. Ukoliko se želite pridružiti ekipi koja iščekuje NFL dođite na fejs i družite se međusobno. 

Vizualna umjetnost

Unatoč tome što na blogu pokušavam izbjegavati pisanje o nogometu o kojem pišu pametniji i bolji autori od mene, ovo jednostavno nisam mogao preskočiti. Dizajner Zoran Lucić je napravio sjajnu seriju plakata Sucker for Soccer koju stvarno, stvarno, stvarno morate pogledati.

Uvod u NFL 2012: NFC East

Otrcano je tvrditi kako nas čeka najuzbudljivija sportska sezona u povijesti nekog organiziranog sporta, ali to ne mijenja činjenicu kako je tvrdnja istinita, koliko neka tvrdnja uopće može biti istinita nakon što smo koncept iskasapili kroz tri tisuće godina filozofije. Otkud dolazi to uzbuđenje? Iz činjenice da NFL prolazi kroz korijenite promijene koje bi trebale iznijedriti novi kanon kroz tri, četiri, pet, x godina. Paradigma se mijenja, a to nikada nije šala. Football kakav smo gledali prije pet godina je praktički mrtav. Ostale stvari će uskoro umrijeti.

Za početak umrijet će čvrste, brutalne, divlje obrane koje sam uživao gledati. Moraju. Podaci koji polako cure u javnost otkrivaju kako su kolizije između igrača toliko brutalne i neljudske da igrači osjećaju posljedice i nekoliko desetljeća nakon što skinu ulubljene kacige sa svojih mekanih lubanja. Iskrivljene kralježnice, krivo srasle kosti i istrošeni zglobovi mačji su kašalj prema depresiji i mentalnim problemima koje liječnici, i to liječnici koji obožavaju NFL, povezuju s igranjem footballa. Nije li užasno čitati kako postoji trend (TREND!) među bivšim igračima, trend samoubojstva vatrenim oružjem, trend pucanja u prsa kako bi sačuvali mozgove za seciranje i dokazivanje da je igranje footballa opasno za mentalno zdravlje. Football već godinama pokušava mijenjati pravila kako bi smanjio snagu kontakta i zaštitio igrače, a kako istraživanja budu odmicala tako će određeni dio javnosti zahtijevati da se pravila mijenjaju drastičnije i brže. Osobito ukoliko još nekoliko puta otkrijemo užassnu priču poput one iz svlačionice Saintsa u kojoj su treneri igračima plaćali premije za ozlijeđivanje protivnika.

Mijenjanje pravila promijenit će i taktiku. Već je mijenja. Chris Brown je objavio informativan i precizan članak o hibridnim napadima u footballu koji djelomično mogu funkcionirati baš zato što reciveri bez straha mogu hvatati lopte po sredini terena. Taktičari će već ove sezone implemenirati niz novih, neviđenih akcija u svoje napade, akcija toliko drugačijih da bi kroz par godina trebale iznijedriti nove sisteme i filozofije igre. Obrambeni koordinatori će također morati prilagoditi promišljanje obrane novom, otvorenijem sustavu igre i pokušati brzinom nadomjestiti snagu koja je nekoć predstavljala temelj za igranje NFL obrane.

Kada uz sve te promijene uključite činjenicu da je niz kvalitetnih i velikih igrača promijenio klubove i kada uzmete u obzir da ćemo ove sezone gledati rezervne suce kako paradiraju terenom u prugastim dresovima što otvara vrata nizu bizarnih utakmica jasno je zašto očekujem vrhunsko uzbuđenje od ovogodišnje NFL sezone. Ma kvragu, to je football. Čak i kada se ništa ne mijenja prokleto je uzbudljiv.

NFC EAST

Ovogodišnji ćemo uvod stoga i početi s jednom od najuzbudljivijih i najizjednačenijih divizija koja je uostalom proizvela prošlogodišnjeg prvaka. Giantsi, Cowboysi i Eaglesi imaju superjake momčadi koje se s pravom nadaju ne samo ulasku u doigravanje nego i eventualnom osvajanju naslova, dok Redskinsi još uvijek nisu uspijeli anulirati petoljetku pogrešaka, ali i dalje imaju ekipu koja može baciti u očaj ne samo domaće nego i gostujuće navijače. Možda je glupo pisati uvod u sezonu u trenutku u kojem se ekipe moraju riješiti četrdesetorice igrača, ali glupost je oduvijek bila moj forte.

Washington Redskins

Vlasnik Redskinsa Dan Snyder mislio je sreću kupit’ novcem, al baš kao lik iz pjesme Zabranjenog pušenja gadno se zajebao. Šopingholičarstvo koje je uništilo zadnjih pet godina Redskinsa ove godine je djelomično stavljeno pod kontrolu, a Skinsi su konačno odlučili graditi ekipu kroz draft. Naravno, i na draftu je Snyderova potreba za trošenjem isplivala na vidjelo pa je spičkao čak četiri picka na bivšeg QB-a Baylora Roberta Griffina III.  Snyderu se ulaganje ipak ne može zamjeriti zato što je NFL postala bacačka liga u kojoj teško možete uspjeti bez velike zvijezde pod centrom, a Sexy Rexy Grossman to definitivno nije bio. Blago rečeno.

Griffin ima sve predispozicije da zasja kao velika zvijezda, možda ne kao NML Cygni, ali tu negdi reda veličine jednog Betelgeusa. Mobilni QB-evi koji se oslanjaju na trčkaranje u pocketu, kupovanje vremena i osvajanje prostora nogama donedavno su u NFL-u doživljavali debakl za debaklom, no kako se igra otvorila tako se otvorio prostor za igrače koji razmišljaju u trku. Michael Vick se vratio iz zatvora prije dvije sezone i odradio najbolju godinu u karijeri, dok je Cam Newton, koji bi prije pet godina izgorio kao benzin u motoru Hummera, upisao jednu od najboljih rookie sezona u povijesti footballa. Robert Griffin III bi mogao replicirati njegov uspjeh, naročito kada uzmemo u obzir da su Redskinsi na papiru nešto bolja momčad nego su to Panthersi bili prošle godine, i da je njihov napad skrojen po Griffinovom guštu.

Ofenzivna linija se pod trenerom Mikeom Shanahanom orijentirala na zonsko blokiranje koje omogućuje zvanje niza bootleg i play – action akcija u kojima mobilni QB-evi postaju izuzetno opasni, naročito ako znaju dobro čitati protivničke obrane. Griffin je na Bayloru secirao protivničke obrane poput žaba i to upravo u takvim akcijama, pa je logično da nastavi na sličan način i u NFL-u. Sa smanjenim uspjehom, naravno. Dijelom zbog toga što su obrane u Nacionalnoj futbal ligi sastavljene od kršnih brđana i nabrijanih sprintera a ne od koledž klinaca koji razmišljaju hoće li nakon utakmice biti previše natučeni za jebanje obožavateljica, dijelom zato što je ofenzivna linija Washingtona upitne kvalitete.

Jedina prava zvijezda u zidu Redskinsa je lijevi tackle Trent Williams koji bi ove godine trebao dodatno oplemeniti svoj talent. Ostatak jedinice je poprilično klimav – Kory Lichtensteiger ima strgano koljeno i teško je očekivati da će krčiti put u run igri kao lani, centar Will Montgomery nije dovoljno snažan da igra svaku akciju na optimalnoj razini, a Jammal Brown na desnoj strani je lani igrao užasno loše. Klimava ofenzivna linija neće samo izložiti Griffina brojnim opasnostima, nego će usporiti i run igru Redskinsa koji nemaju probijača sposobnog da si sam otvori put prema naprijed.

Tim Hightower i Roy Helu su igrači koji mogu i moraju igrati u NFL-u, ali niti jedan od njih dvojice nema sposobnosti potrebne da bi bili igrači broj jedan u ekipi. Hightower se u probijanjima oslanja na snagu koju tek pokušava vratiti nakon operacije ligamenta, Helu je čovjek kojeg u ekipi drži njegova polivalentnost i sposobnost da hvata kratke lopte, no ukoliko od njih očekujete neku ludu produkciju zaboravite na to.

Da stvar bude gora Skinsi su poprilično tanki i na poziciji hvatača. Santana Moss je brutalno nekonzistentan igrač koji nema što raditi na poziciji recivera broj jedan, no njegovo iskustvo i nedostatak konkurencije osuđuju Washington da ga koristi kao jedinu pravu duboku opciju u ekipi. Ove će sezone dobiti podršku u debeloooooo preplaćenom Pierru Garconu koji je ime izgradio zahvaljujući Peytonu Manningu koji ga je u Coltsima uvijek stavljao u dobru poziciju i bacao mu lopte s očima. Čisto sumnjam da će se dobro snaći u ekipu sa rookie bacačem i slabom ofenzivnom linijom, ali trebao bi zadržati poziciju hvatača broj dva samo zbog toga jer je konkurencija katastrofalna. Najveća snaga hvatačke jedinice Skinsa leži u njihovim tight endovima, sirovom, nesmotrenom i talentiranom Fredu Davisu i pametnom veteranu Chrisu Cooleyu. Skinsi bi se trebali često oslanjati na formacije sa dva tight enda kako bi iskoristili svoju najveću prednost te kako bi djelomično zamaskirali probleme svoje ofenzivne linije.

S druge strane lopte Skinsi ne bi trebali imati toliko problema. Njihova defanzivna linija građena je od trojice igrača koji bi svojim masivnim stražnjicama mogli začepiti Termopilski klanac kao kralj Leonida u Alan Fordu. Barry Coefield, Stephen Bowen i Adam Carricker su blago razočarali navijače svojim predstavama, ali za slabe rezultate u zaustavljanju probijanja kriviti možemo i defanzivnog koordinatora Jima Hassleta koji prečesto postavlja linebackere u riskantne blitz pozicije što omogućava protivnicima da dupliraju prednju trojicu Washingtona i ne brinu previše o drugoj razini koja se često isprazni. Sa nešto opreznijom taktikom i kvalitetnim odmorom između akcija koje osiguravaju solidne rezerve Kedrick Golston, Darrion Scott i Jarvis Jenkins Washinton bi ove sezone trebao gnječiti protivničke probijače kao muhe u klaonici.

Istina, bit će teško natjerati fantastičnog Briana Orakpa i podcijenjenog mladića Ryana Kerrigana da prestanu toliko blitzati. Niti bi to zapravo trebali. Njihov pritisak sa vanjskih pozicija u klasičnoj 3-4 obrani ono je što omogućava Redskinsima da igraju obranu koja presijeca puno lopti. Orakpo je rođen da juri QB-eve po terenu i samo bi ga budala pokušala ukrotiti. Ne, da bi Skinsi konačno počeli igrati kvalitetnu obranu bit će dovoljno da prestanu trošiti živuću legendu Londona Fletchera u očitim pass situacijama i da pronađu način kako iskoristiti novopečenog startera Perrya Rileya koji bi se mogao pokazati kao više nego solidno oružje u igri protiv runa.

Podršku sasvim sigurno neće dobiti od nediscipliniranog safetya Brandona Meriweathera koji jako često napušta formaciju i odbija izvršavati svoje zadatke u pokušaju da presiječe lopte. Meriweather je brz i skočan i ima nos za loptu, ali ne možete se na njega oslanjati u zaustavljanju probijanja. Zapravo, ne možete se uopće osloniti na njega, čak ni da vežete špigete na kopačkama za vrijeme treninga. Skinsi su ga doveli u klub u nadi da će pokrpati svoj užasni secondary, ali nisam pretjerano siguran koliko će im tvrdoglavi Meriweather u kobinaciji sa iskusnim i prosiječnim Madieuom Williamsom u tome pomoći. A pomoć im je potrebnija nego Grčkoj.

Njihov najbolji igrač u secondaryu je debelo preplaćeni DeAnđelko Hall koji istovremeno spriječava puno dugačkih akcija i dopušta puno dugačkih akcija, živeći u savršenoj simbiozi sa kockarom Hassletom. Čitavo ljeto se šuškalo da bi Washington mogao gurnuti Halla unutra, na slot poziciju na kojoj bi njegova sposobnost da otima lopte i obara ljude zasjala u punom sjaju, no čini se kako Redskinsi nemaju dovoljno kvalitetnu zamjenu za Halla da bi si tako nešto dopustili. Josh Wilson je prespor za bilo što osim slot pozicije, Cedric Griffin je imao dvije operacije ligamenata u zadnje tri godine i pitanje je kako će se uklopiti u momčad, a ostatak jedinice sastavljen je od nedraftiranih igrača i pickova sedme runde. Kada tako postavimo stvari teško je očekivati da će Skinsi briljirati u obrani, a obrana je bolji dio njihove ekipe.

Nema veze. Uspjeh u NFL-u ne stiže preko noći, naročito kada iz godine u godinu radite iste pogreške. Redskinsi su konačno odustali od prekomjernog trošenja novca, orijentirali su se na draft i izabrali QB-a koji bi ih trebao voditi sljedećih 10 godina. Uspjeh ove sezone neće se mjeriti kroz omjer pobjeda i poraza već kroz igru Roberta Griffina III. Zaželimo mu sreću.

Dallas Cowboys

 Jerry Jones je tijekom svoje hegemonije u Dallasu upražnjavo sličnu taktiku kao i Dan Snyder. Sa nešto boljim rezultatima. U podsljednjih pet godina, otkako je svojeglavi Bill Parcells napustio Teksas, Cowboysi su svega dva puta ušli u doigravanje u kojem nisu otišli dalje od divizijske runde. Za neke ekipe bi to bio uspjeh, ali ne i za najbogatiju i najrastrošniju momčad lige kojom upravlja najegoističniji vlasnik u povijesti NFL-a*. Cowboysi su kroz proteklih pet sezona uglavnom bili razočaranje, a nema razloga da se trend ne nastavi i ove godine. Na papiru su brutalno jaki, ali tko nam garantira da će se na terenu sve te puste zvijezde uobličiti u galaksiju? Dallas bi po imenima trebao biti kandidat za Super Bowl, ali isto tako normalno je očekivati da će se još jednom raspasti.

*Možete reći što god hoćete za pokojnog Ala Davisa, ali nekako sumnjam da je njega pogonila ta suluda potreba da bude u centru pažnje kakva izgleda pogoni Jonesa.

Glavne krivce za eventualni neuspjeh Boysa navijači će još jednom pronaći u mekanom, predvidljivom treneru Jasonu Garrettu i nekonzistentnom QB-u Tonyu Romu. Garrett se nije pokazao kao veliki taktički um forsirajući izlizane i istrošene strategije i taktike u nadi da će ih talent igrača Cowboysa učiniti nezaustavljivima. No ono što je još veći Garrettov problem je njegova nesposobnost da kontrolira problematičnu svlačionicu u kojoj, čini se, nema kohezije potrebne za osvajanje naslova.

Tamo gdje Garrett nije pretjerano poželjan Tony Romo je kralj. Često osporavani, a po mom mišljenju odlični bacač Cowboysa kupio je poštovanje igrača igranjem unatoč bolnim ozljedama. Mislim, čovjek je lani nosio pancirku od kevlara kako bi zaštitio svoja rebra. Kada je zdrav Romo spada u NFL elitu sa svojim brzim izbačajem, pronalaženjem otvorenih recivera iz trka i čvrstinom koja je prečesto testirana zbog spore i slabe ofenzivne linije. Istina, Romo je nekonstantan. Istina, Romo često izgleda loše u utakmicama protiv snažnih protivnika. Istina, Cowboysi pod njegovim vodstvom nisu napravili ništa vrijedno spomena, ali kvragu, momak zna igrati.

Ima i s kim. Dez Bryant i Miles Austin čine jedan od najboljih hvatačkih parova lige. Premda nemaju nikakvu dubinu iza vodežeg reciverskog dvojca pitanje je da li je ona uopće potrebna kada znamo da i Bryant i Austin mogu osvojiti preko tisuću jardi u sezoni. Ali „ali“ je jako popularna riječ kada govorimo o Cowboysima i evo je opet: ali Miles Austin je prošle godine imao problema s ozljedama i ove godine propušta sve predsezonske utakmice zbog ozljede zadnje lože*, ali Dez Bryant je punio novinske stupce svojim nesmotrenim ponašanjem van terena koje je kuliminiralo navodnim napadom na vlastitu majku i ne bi me pretjerano čudilo da ga se Cowboysi odreknu u eri lizanja dupeta politički korektnoj javnosti ukoliko se slične priče opet pojave u medijima. Čak i da obojica funkcioniraju kako spada moderne obrane bi ih mogle izbaciti iz takta čisto zato jer je njihove rute i poteze lako predvidjeti zbog već spomenute nemaštovite igre Cowboysa.

*S tim da treba spomenuti uvijek opasnu mogućnost da se svemirci konačno spuste na zemlju i odvuku Austina na matični planet. Nemojte me zajebavati, taj lik ne izgleda kao Zemljanin.

Takav napad mogao je funkcionirati zbog sigurnosnog ventila kojeg je predstavljao najvećeg poštovanja vrijedni tight end Jason Witten, ali pitanje je kada će se on vratiti na teren nakon što mu se dio slezene tijekom predsezone odlučio odcijepiti od matičnog teritorija. Bez Jasona Wittena napad Cowboysa postaje jako predvidljiv, čak i kad se u backfieldu nalazi naelektrizirani probijač DeMarrco Murray i super brzi i ozljedama skloni Felix Jones kojima će put ove godine krčiti najbolji lead blocker lige i najveći mamojebač među fulbekovima Lawrence Vickers. Vickers bi trebao igru probijam učiniti ubojitom, no teško je reći da on može sam raditi rupe u protivničkoj obrani. Najveći problem napada Cowboysa nije ni nekonzistentni Romo, ni ozlijeđeni Witten, ni tanka hvatačka jedinica, ni ozljedama skloni running backovi. Svi spomenuti igrači imaju svojih problema, ali njihov talent je neupitan. Talent ofenzivne linije je također neupitan zato jer se odgovor zna – talenta baš i nema. Centar Phil Costa je i dalje nesiguran i nespretan, naročito kod izvođenja snapova, a Nate Livings i Mackenzy Bernadeau koji su potpisali prije početka sezone za Cowboyse su još lošiji od njega. Situacija je nešto bolja na tackleovima, ali ne puno. Tyron Smith je brz i snažan ali tek ulazi u svoju drugu godinu i još se nije razvio u kompletnog igrača, dok je Doug Free lani bio katastrofalan, užasan i oduran u zaštiti dodavanja čime je još jednom pokazao da ne blokira ime nego blokiraju noge i ruke. Najgora stvar je što linija nije uigrana i to bi se moglo jako negativno odraziti na igru Boysa čija vertikalna igra sa Bryantom i Austinom ne može funkcionirati ukoliko Romo ne dobije dovoljno vremena za bacanje. Njušim slomljene kosti i potrese mozga. Nažalost.

Nekoliko bi ih mogao uzrokovati DeMarcus Ware koji omogućuje defanzivnom koordinatoru Robu Ryanu da igra agresivnu blitz-happy obranu nalik onoj njegovog brata Rexa i oca Buddya. Pred Wareovim naletima bacači se pretvaraju u prestravljene lisice za vrijeme godišnjeg lova britanske kraljevske obitelji pa se trzaju i bacakaju i riješavaju lopte, bez ikakve šanse da umaknu hudoj sudbini. Ware je u proteklih pet sezona skupio 80 sackova, najviše u NFL-u, što ga čini najboljim pass – rusherom lige. Unatoč konstantnom pritisku kojeg je Ware stvarao na QB-a obrana Roba Ryana je lani izgledala loše. Obrana je bila glavni krivac za raspad Cowboysa, a najgori dio obrane bio je secondary koji nije uspijevao ukrotiti protivničke hvatače čak kada su prema njima letjele mekane, previsoke i lelujave lopte bačene u strahu od DeMarcusa Warea.

Jerry Jones je odlučio začepiti rupu otpisavši precijenjenog cornera Terrencea Newmana i dovođenjem dvojice novih igrača. Brandon Carr bi se trebao pretvoriti u beka broj jedan i omogućiti Ryanu da konačno zaigra mušku obranu na LOS-u sa puno guranja i čupanja, u čemu bi mu trebao pomoći veteran Orlando Scandrick koji se lani dokazao kao solidan zonski čuvar i sekundarni blitzer sa corner pozicije. Drugi novi igrač uz Carra je pick prve runde Morris Claiborne koji ima dovoljno talenta da osjeti akciju već u svojoj prvoj sezoni, ali pitanje je koliko će akcija odigrati uz Carra, Scandricka i bivšeg Pro Bowlera Mikea Jenkinsa. Problem je što će bekovi biti jako često izolirani u igri jedan na jedan zbog Ryanove sheme u kojoj koristi safetye Geralda Sensebaugha i novopridošlog Broodneya Poola nisko u boxu, bilo kao osigurače kod probijanja, bilo kao blitzere u pass akcijama. Carr i Claiborne bi trebali pomoći obrani Cowboysa, ali nisam pretjerano siguran da će je preporoditi, naročito kada uzmemo u obzir NFL trend traženja velikih akcija.

Možda bi secondary lakše preživljavao takve traume da još netko iz linebackerskih i linijaških jedinica može stvarati pritisak na QB-a. Linebacker Anthony Spencer je trebao biti taj lik, ali bivši izbor prve runde neočekivano je izrastao u jako dobrog zaustavljača probijanja, dok je kao pass rusher gotovo u potpunosti podbacio. Dan Connor i Sean Lee kao unutarnji linebackeri u 3-4 postavi nisu ni zaduženi za pritisak na QB-a te im se ne može ništa prigovoriti, naročito Leeju koji je lani dominirao i kao zaustavljač probijanja i naročito kao flaster na tight endovima u očitim pass situacijama. Pritisak neće doći ni od prednje linije koja je stvorena da zatvara probijanja sa konstantnom rotacijom petorice igrača među kojima vrijedi istaknuti jedino Jaya Ratliffa čija je enormna produkcija također opala prošle godine. Ukoliko neki od igrača ne proigraju, bili to Spencer, Marcus Spears na liniji ili netko od rookieja među prvih sedam, secondary Cowboysa bi se opet mogao naći na streljani. A to u NFL-u znači samo jedno – poraz. Hoće li ekipa sastavljena od Roma, Warea, Bryanta, Austina, Murraya, Jonesa, Freeja, Carra, Leeja, Ratliffa, Wittena i Vickersa opet podbaciti? Tko zna. Ukoliko im se sve poklopi Boysi bi mogli do naslova. Nekako sumnjam da će se to dogoditi.

New York Giants

Prošle godine, šest tjedana prije kraja regularne sezone, navijači Giantsa su zasukali rukave. Dovukli su teški brus-kamen nasred Times Squarea i uhvatili se posla. Za tili čas giljotina za Toma Coughlina je bila spremna. Trener ekipe iz New Yorka izgubio je pet od posljednjih šest utakmica a mediji su tvrdili kako je izgubio i kontrolu nad svlačionicom. Činilo se da će Giantsi opet ostati bez doigravanja. Činilo se krivo.

Giantsi se ušli u naizgled neshvatljivi niz pobjeda koji je kulminirao osvajanjem naslova protiv Patriotsa još jednom dokazavši kako start u sezonu, čak i kratku sezonu od samo 16 utakmica, nije toliko važan kao finiš. Giantsi su kao u kakvom vesternu spasili svog trenera od sigurne smrti, odjahali u sumrak i ušli u legendu. No teško je očekivati da će nešto slično ponoviti i ove sezone.

Razlozi su mnogostruki:

1. Jako dobre ali ne i izvrsne ekipe rijetko uspijevaju finiširati na sličan način dvije sezone za redom, naročito ne kada ih je predsezona igrački oslabila.

2. Momčadi koje pobjeđuju u iznadprosječnom broju tijesnih utakmica jako rijetko uspijevaju pobjeđivati u takvim utakmicama više sezona za redom.

3. Momčadi koje u doigravanju ostvare +6 u osvojenim loptama jako rijetko uspijevaju ponoviti taj uspjeh i sljedeće sezone, a osvojene lopte odlučile su tri od četiri utakmice Giantsa u playoffu.

Unatoč mojoj skepsi valja priznati da su Giantsi snažna, stabilna momčad čiji najvažniji igrači već godinama igraju zajedno u nepromijenjenom sistemu zbog čega bi i ove sezone trebali biti kandidati za ulazak u doigravanje. Prošle ih je godine iz govana izvukao momak paperjaste frizure, veliki i neponovljivi Eli Manning koji je konačno izašao iz bratove sjene i zasjao kao prava NFL zvijezda. Eli je prošle sezone ušao među elitu. Ne zbog svoje statistike, ne zbog brojčanih pokazatelja, već zato što je sazrio u pravog vođu, u igrača koji čita obrane, mijenja akcije, kupuje vrijeme svojim hvatačima gotovo pa bezgrešnim kretanjem u pocketu i baca dugačke, precizne lopte u prazan prostor do kojeg samo njegovi suigrači mogu stići.

A tih suigrača ima kao plijeve. Premda su ostali bez najboljeg possesion recivera u ekipi Marija Manninghama Giantsi i dalje imaju mamojebačku hvatačku jedinicu predvođenu brzancima Victorom Cruzom i Hakeemom Nicksom koji su sposobni rastegnuti sve obrane u NFL-u svojim vertikalnim rutama. Za kratke bi lopte trebali biti zaduženi Domenic Hixon koji se vraća nakon ozljede koljena te netestirani ali jako talentirani Rueben Randle i  Jerrel Jernigan. Giantsi bi stoga ove sezone trebali odustati od svojih uobičajenih paketa koji uključuju dva tight enda ili dva running backa ili fullbacka jer u takvim paketima neće moći iskoristiti svoje najbolje igrače. New York je doživio pravi egzodus na spomenutim pozicijama na kojima spadaju među najlošije ekipe u ligi – njihova dva prva tight enda su neprimjetni Bear Pascoe koji je u svoje prve tri sezone uhvatio svega 22 lopte i Martellus Bennet koji je zbog neozbiljnosti i nezalaganja praktički izbačen iz ekipe Cowboysa. Još je gora situacija na poziciji probijača koja je nekoć predstavljala osnovu igre trenera Coughlina. Ahmad Bradshaw je lani imao sezonu za zaborav u kojoj je osvajao svega 3.9 jardi po probijanju dok je izbor prve runde David Wilson praktički isti igrač kao i Bradshaw – brzanac koji najbolje rezultate ostvaruje trčanjem oko tackleova što bi trebalo značiti kako Giantsi nemaju onu taktičku dubinu koju im je nudio Brandon Jacobs prije nego se njegova igra raspala.

Obojica probijača trebat će razviti sposobnost hvatanja kratkih dodavanja zato jer će Manning ove sezone biti pod puno većim pritiskom nego lani, naročito ukoliko Coughlin uistinu odustane od velikih paketa sa ekstra zaštitom i pokuša igrati sa spread formacijama. Ofenzivna linija Giantsa je solidna, ali ne toliko dobra da zaštiti svetog Iliju. David Diehl je obožavan od svakog Hrvata koji prati football zbog njegove tetovaže, Hajdukovog šala kojeg je nosio na dodijeli Lombardijevog trofeja i dresa reprezentacije u kojem je uhapšen nakon pijane proslave pobjede nad Irskom na Euru, ali to ne mijenja činjenicu da je Diehl prosječan tackle koji se ove sezone, prvi puta nakon sedam godina, vraća na poziciju desnog tacklea. Nejasno je zašto jerbo lijevi tackle Will Beaty nije ništa posebno, a isto bi se moglo reći za centra Davida Baasa. Prava snaga ofenzivne linije leži u guardovima Chrisu Sneeju koji spada u NFL elitu i Kevinu Bootheu koji je lani odradio najbolju sezonu u karijeri. Ofenzivna linija tako u potpunosti reflektira čitav napad Giantsa – polovica ekipe je fantastična dok je druga polovica ispodprosječna.

 Lani im to nije smetalo, no nekako vjerujem da će napad ove sezone odigrati malo slabije. Isto se ne bi usudio reći za obranu koja posjeduje najbolju pass rush jedinicu lige. Giantsi su toliko sretni što na rosteru imaju troglavo čudovište, pravog Kerbera, tri briljantna pass rush defanzivna enda u Justinu Tucku (lani samo 5 sackova jer je bio stalno dupliran), Osiju Umenyiori (i dalje jedan od najinteligentnijih endova lige) i Jasonu Pierre – Paulu (lanjska prva zvijezda Giantsa u obrani) da trenutno na depth chartu imaju tri pozicije rezervirane za endove, što je malkice smiješno. Hoće li jednoga od njih pretvoriti u tacklea (Tuck je najbolji kao unutarnji rusher), hoće li nekoga pomaknuti na linebackera ili će ih samo bjesomučno rotirati ostaje da vidimo. S obzirom da unutrašnjost linije nije tako snažna sa Linvalom Josephom, Rockyem Bernardom, ogromnim Shaunom Rogersom i rookijem Marvinom Austinom* u rotaciji ne bi me čudilo kada bi se Giantsi odlučili za prvu opciju naročito kada uzmemo u obzir da je Tuck jednako dobar u zaustavljanju probijanja kao i u napadanju quarterbacka.

*Chris Canty je ozlijeđen, trenutno se nalazi na PUP listi i pitajboga kad će se vratiti. S njim u sredini ta linija dobija na veličini i snazi, o tom spora nema.

Prednja linija će i ove sezone morati briljirati ukoliko žele da klasična 4 – 2 -1 obrana* Giantsa funkcionira na optimalnoj razini. Njihovi linebackeri su poprilično slabi, naročito na unutarnjoj poziciji na koju je sredinom prošle godine instaliran Chase Blackburn koji je presjekao jednu loptu u Super Bowlu. Mathias Kiwanuka će mu raditi društvo kao flaster na tight endovima i pass rusher u određenim situacijama, a zabrinjavajuće je što su njih dvojica jedina imena vrijedna spomena u linebackerskoj jedinici New Yorka.

*Prošle su godine konstantno mijenjali trećeg linebackera sa safetyem i to će vjerojatno raditi i ove godine.

Srećom pa je secondary više nego solidan (zahvaljujući, naravno, pritisku linijaša). Na safety pozicijama trebali bi se rotirati Antrell Rolle, snažni udarač Kenny Phillips i lanjski pick šeste runde Tyler Sash koji ne samo da je zadržao mjesto u ekipi nego se nametnuo kao starterska opcija. Defanzivni koordinator Perry Fewell trebao bi bar dvojicu svojih igrača spuštati nisko i igrati press obranu puno više nego lani kako bi maksimalno iskoristio potencijale svoje ekipe. Naposlijetku njegovi startni corneri Prince Amukamara i Corey Webster su dovoljno dobri da čuvaju većinu NFL hvatača jedan na jedan onih nekoliko sekundi koliko nekoj od Kerberovih glava treba da opizdi protivničkog quarterbacka po tintari.

Giantsi su svakako momčad koja bi trebala ući u doigravanje, bilo kao osvajači divizije bilo kao Wild Card momčad. Unatoč tome, ponavljam, ne bi trebali ući u niz u kakvog su ušli lani. Ali isto sam mislio i prošle godine.

Philadelphia Eagles

Povijest nas konstantno pokušava naučiti da momčadi sastavljene od slobodnih vrhunskih igrača ne mogu osvojiti naslov u prvoj sezoni u ligama u kojoj postoji balansirana raspodjela talenta. Čuli smo tu lekciju stotinu puta – u NBA-u sa Heatom i Lakersima s početka nultih, u nogometu s malim milijunom ekipa poput Milana iz sredine 90-ih i prvih Galacticosa i Man Citya prije dvije godine, u baseballu s lanjskom ekipom Red Soxa i u NFL-u sa Philadelphia Eaglesima. Dream Team, kako ih je lani prozvao rezervni QB Vince Young, pretvorio se u Nightmare Team.

Glavni razlog bila je neuigranost. Igrači i treneri nisu se razumjeli. Zloglasna Wide Nine tehnika u obrani izložila je slabu linebackersku jedinicu Eaglesa i uništila čitav defanzivni plan. Oslanjanje na West Coast sistem i potpuno zanemarivanje probijanja urušilo je napadački segment igre i pretvorilo Michaela Vicka u glinenog goluba kojeg su protivnički pass rusheri pogađali kao da u sebi nose gene Giovannija Cernogorza. Taktičke pogreške rezultirale su tijesnim porazima. Eaglesi su lani prosuli pet pobjeda u zadnjim četvrtinama.

Ukoliko ne žele da se to dogodi i ove sezone morat će malo smanjiti pojačalo u napadu koje su lani odvrnuli na jedanaest. Trener Andy Reed na teren je poslao napad koji se previše oslanjao na Vickove improvizacijske sposobnosti i plejmejkerske vještine svojih supertalentiranih skill igrača. Kad ih je išlo Eaglesi su izgledali kao najbolja napadačka ekipa lige, ali čim bi igrači počeli igrati sami za sebe, što se događalo u gotovo svakoj utakmici, ovaj sustav slijepljen od slabašne filozofije i jednosmjernog zvanja akcija se raspadao kao lice Michaela Jacksona nakon osme plastične operacije. Ne znam hoće li Reed početi miksati više run akcija, ali znam da bi trebao. Na rosteru ima najkompletnijeg running backa lige LeSeana McCoya koji je vrtsan i u trčanju oko tackleova i kroz sredinu i u hvatanju kratkih dodavanja bilo iznad LOS-a bilo ispod njega u screen akcijama.

McCoy je samo jedan od talentiranih plejmejkera Eaglesa među koje spadaju hvatači DeSean Jackson i Jeremy Maclin i podcijenjeni TE Brent Celek koji je lani muku mučio sa sitnim ozljedama zbog kojih nije igrao na očekivanoj razini. Jackson pak priznao da je lani imao slabiju sezonu zato jer se nije želio ozlijediti u godini u kojoj mu je isticao ugovor, a u istom je intervjuu najavio da ove godine stavlja nogu na gas i isključuje kočnice – ništa čudno s obzirom da je potpisao novi ugovor na 5 godina. DeSean možda nije najinteligentniji igrač lige, zapravo sumnjam da je najinteligentniji član svog kućanstva, ali je brutalno brz trkač vertikalnih ruta s mekanim rukama i solidnim odrazom. Njegov kolega Maclin je igrač sličnog kalibra, iako su Eaglesi više puta naznačili kako ga žele koristiti kao hvatača na srednje dugačkim rutama zbog čega je Maclin tijekom predsezone svakodnevno radio na hvatanju teških lopti. Uz Celeka društvo će im činiti jako dobri Jason Avant koji izrasta u pravog slot hvatača i Riley Cooper koji bi se trebao oporaviti od slomljene ključne kosti do početka sezone.

Ofkors, sva ta vatrena moć Eaglesa bit će neiskorištena ukoliko ljubitelj životinja Michael Vick ne ponovi svoju igru od prije dvije sezone. Vick je lani izgledao nervozno i ranjivo u Reedovom sistemu te se opet počeo previše oslanjati na svoje noge za osvajanje jardi a ne za kupovanje vremena u pocketu. Što bi bilo sasvim okej pošto je Vick najbolji improvizator u povijesti lige kada to ne bi povećavalo rizik od ozljeda. Mikica je propustio sedam utakmica u protekle dvije sezone zbog ozljeda koje su nastale kao direktan rezultat kolizija s protivničkim igračima. Ukoliko bivši zatvorenik ostane zdrav Eaglesi bi mogli do onih 13 pobjeda koje su im neki ljudi (da, da, uključujući i mene) prognozirali prošle sezone.

Da bi imao bar nekakvu šansu ne završiti u nježnim rukama filadelfijskih bolničarki Vick će trebati pomoć kako Andya Reeda (treba tu i tamo žrtvovati hvatače za pokojeg ekstra blokera, jelte) tako i njegove napadačke linije koja je pretrpila težak udarac nakon što je Jason Peters završio sezonu drugom uzastopnom ozljedom Ahilove tetive. Srećom pa Eaglesi imaju uigranu jedinicu pod vodstvom najboljeg linijaškog trenera lige Howarda Mudda zbog čega bi trebali biti relativno stabilni i ove sezone.

Velike promjene očekuju nas, mnijem, na drugoj strani linije. Wide Nine tehnika koju je u momčad instalirao defanzivni trener Juan Castillo omogućila je Eaglesima i njihovim super – talentiranim endovima Trentu Coleu i Jasonu Babinu da ubijaju protivničke quarterbackove kao marsijance u Space Invadersima, ali je isto tako izložila mekani trbuh obrane u koji su protivnički ofenzivni koordinatori zabijali svoje probijače kao otrovne strelice. Očekujem kako ćemo ove godine vidjeti prednju četvorku Eaglesa u Wide Nine stavu samo u očitim pass situacijama. Brojke Colea i Babina će vjerojatno pasti u odnosu na lani, ali čitava jedinica bi time dobila na stabilnosti.

Stabilnost je ono što treba svim defanzivnim igračima Eaglesa, a naročito Nnamdiju Asomughi koji se lani selio sa wide na slot poziciju kao da je kakav rookie a ne drugi najbolji cornerback lige. Eaglesi su se ove sezone otarasili Asantea Samuela čije su kvalitete lagano počele isparavati te će se Nnamdi vratiti na svoju staru poziciju uz aut liniju. Asomugha je izvrstan bump ‘n’ run bek koji će Eaglesima omogućiti da igraju puno više press i jedan – na – jedan obrane što bi trebalo osloboditi slabašnu rotaciju safetya (Nate Allen je jedini igrač iz rotacije kojeg treba istaknuti) da popune rupe na drugoj razini obrane i time zaštite ekipu u run situacijama. Asomughi će pomagati odlični Dominic Rodgers – Cromartie na drugom boku, a Joselio Hanson bi se trebao proslaviti kao čisti sloter.

Osim press obrane i smanjenog broja Wide Nine akcija zaustavljanju runa trebali bi pomoći odlični defanzivni tackleovi Cullen Jenkins, kojeg samo šačica guardova može zaustaviti bez udvajanja i Derek Landri, koji igra s nesmiljenim intenzitetom zbog čega se malo previše troši. Na kraju trebao bi im pomoći i novopridošli srednji linebacker DeMeco Ryans koji bi svojim iskustvom mogao uliti malo pameti u glavu Caseya Matthewsa i učiniti ga vrsnim linebackerom poput brata mu Claya.

Puno je promijena potrebno napraviti kako bi gurnuli ekipu preko ruba i odvukli je u plejof. Puno rada, puno razmišljanja, puno vremena. Eaglesi su momčad koja talentom može konkurirati za osvajanje naslova, ali isto tako može zamijeniti mjesto bilo s Cowboysima bilo s Giantsima i siječanj i veljaču provesti odsutna iz umova NFL navijača. U NFC Eastu je sve moguće. Zato je najbolje ništa ne prognozirati.

 

 Naravno, redosljed je prognoza, od zadnjeg prema prvom. Da ne bi ispalo da sam pička koja se boji prognozirati kako će NFL sezona završiti. Dragi moji, ovime počinje uvod u NFL sezonu koji će izlaziti svakih par dana do 9. rujna, odnosno do prve NFL nedjelje. Do tada se javite na fejs da proćakulamo malo o nadolazećoj sezoni.

Laku noć Neil Armstrong

18 minuta mumljanja

Terraneo 2012

Jadranska magistrala je zavodljiva cesta. Krivudava i uvijek obasjana suncem, rastegnuta duž plavog Jadrana, tisućama i tisućama klinaca svake je godine šaptala isto. „More je provod, more su koke“, a magistrala vozi do samog srca te mitske jadranske zemlje u koju Pišonja i Žuga nikada nisu stigli.

Ja sam u njoj odrastao i postala mi je, baš kao i gotovo pa sve stvari koje su vam dostupne, pomalo dosadna. More mi se svakog dana svjetlucalo pred očima, koke su svakog dana šetale rivom, provod je bio zagarantiran bez imalo truda pa je jasno zašto mi vožnja po magistrali nikada nije odašiljala trnce uzbuđenja po tijelu o kojima su mi pričali prijatelji s kopna. Sve do ove godine.

Krenuo sam prema Terraneu iz Splita, u prljavom bijelom autobusu Autotransporta Šibenik, znajući da me čeka sve – plaže, provod, prijatelji i, na prvom mjestu, muzika. Zavoji su se smjenjivali jedan za drugim kao dobro plasirani udarci u iscrpljujućem boksačkom okršaju, babe su ulazile u vozilo u Poljicama i Stupin Čelinama i Primoštenu šireći oko sebe miris znoja i kapule, turistkinje su spavale protežući svoje dugačke i gole  noge preko sjedala, a bus je polako jeo kilometre, kao da uživa u svakom zalogaju. Dva sata i osamdeset kilometara kasnije rasklimana metalna kutija se zaustavila u Brodarici. Iznuren i sretan dovukao sam se do apartmana, izgrlio se sa prijateljima i poželio zaspati, ali vremena za odmor nije bilo. Provod je počeo.

Dan prvi

Sjurili smo se prema bivšoj kasarni brzom brzinom, kasneći zbog izležavanja na plaži. Parking je bio krcat, ljudi je bilo više nego lani unatoč nešto slabijem lajnapu, a unatoč svemu nije bilo gužve ni kod preuzimanja festivalskih narukvica, ni kod neuobičajeno ljubaznog redarskog pregledavanja, ni kod razmjene love za žetone kojima se plaćala hrana i piće, a organizatori su ove  godine uspjeli anulirati čak i gužvu na odurnim plastičnim WC-ima. Po netu i među ekipom kruže glasine kako su se lani dogodili propusti u organizaciji prema izvođačima što je bilo i očekivano s obzirom na prvo ukazanje festivala, ali prema publici je organizacija bila besprijekorna*, i lani i ove godine. Što se pokazalo kao najveća vrijednost festivala, taj domaćinski osjećaj, taj ugodan osjećaj stiješnjenosti na relativno malom prostoru među hrpetinom nasmijanih ljudi.

*„Kako vam je u kampu?“, upitao sam prijatelja Zvonka koji je i ove godine razapeo svoj šator u predvorju festivala. „Super!Po noći 39, po danu 40 stupnjeva“, odgovorio je. Ljudi su imali dosta zamjerki na sređenost kampa, plaćanje boravišnih pristojbi, tuševe, akustik stejdž i tome slično, ali kako je ovo potpuno subjektivna kolumna kojoj je cilj prenijeti kako je meni bilo na festivalu, jer sam uostalom jedino za to i sposoban, i kako subjekt nije bio u kampu probleme kampera upoznao sam isključivo kroz priče drugih te se na njih ne mogu osvrnuti.

 Prva takva hrpa dočekala me na samom izdisaju nastupa Anne Calvi koja se oprostila od publike pjevajući Love won’t be leaving uz čvrst, metalan zvuk gitare i glas koji je bio čist i kristalno jasan u šibenskom sumraku. Kada sam je čuo bilo mi je tim više žao što sam propustio njen nastup za vrijeme kojeg je odsvirala i Desire, jednu od onih pjesama zbog kojih mi je drago da još uvijek pratim muziku. No uskoro sam zaboravio na razočarenje. Prijatelji su iskakali iz svakog kutka, izmjenjivali su se poljupci i zagrljaji, a neki drugi bendovi su se počeli zagrijavati obećavajući kako će propuštanje nastupa gitaristice iz Londona uskoro biti zaboravljeno.

The Ting Tings

 Ne zbog The Ting Tings, naravno. Power-dance-hipster-štagod pop duo iz Britanije mršavim mi je nastupom još jednom pokazao kako ovo nije bend za mene, koliko god se trudio da mi se svide. Nastup nisu uspjele spasiti ni prekrasne dugačke noge gospođice Katie White koje su rasle iz crnog šorca i spremno se podizale u ritmu hitova kao što su Great DJ ili That’s Not My Name koji, kad ih čujete na televiziji ili radiju, ponekad i zvuče kao da bi se na njih moglo plesati. Izvedeni uživo izgubili su svu svoju snagu te su zvučali mekano i šlampavo, pa čak i malkice gadljivo, poput kruha namočenog u vodu. Koliko god se trudili, a Katie se iskreno trudila, zvučali su mi prazno. Poželio sam im zaboraviti ime.

The Notwist

The Notwist su prije dvanaest godina bili jedan od najinovativnijih bendova na svijetu. Njihov spoj elektronike i IDM-a zvučao je kao ništa drugo, a upravo oko takvog zvuka oformljen je Morr Music, label čiji izvođači nikada nisu postali popularni, čak ni po indie kriterijima, ali su bili utjecani – Radiohead su dio inspiracije za svoje post-OK Computer albume pronašli upravo u zvuku ovog kolektiva.

Na žalost, Morr music zvuk se jako brzo izlizao u nedostatku kvalitetnih pjesama pa stoga nije čudno što ni The Notwist ni njihovi prijatelji nisu izdali pažnje vrijedan album nakon sjajnog Neon Goldena. Unatoč tome veselio sam se njihovom koncertu, ni sam ne znam zašto. Možda zato jer mi je njihov nastup u Ksetu prije sedam godina jedan od najdražih koncerata kojima sam prisustvovao, gig na kojem je nastala sinergija između raspjevane publike i benda koji je bio šokiran što u tamo nekoj Hrvatskoj momci i djevojke znaju sve njihove pjesme napamet.

Ništa slično se nije dogodilo na Terraneu. Dapače, dogodilo se obrnuto, The Notwist su ovaj puta šokirali svoju publiku. Svirali su noise. Sve te njihove lagane, precizne i tužne pjesme u Šibeniku su bile umotane u debeli omotač buke. Stvari sa Neon Goldena i fantastična On Planet Off bile su odlične kao i prije, ali čak i one slabije stvari, pjesme koje nisu ni hitovi ni zanimljivi eksperimenti u novom su ruhu zvučale moćno. Jedini razlog zašto me Notwist nisu oduševili do kraja bio je loš izbor pjesama, odnosno forsiranje novijeg materijala napisanog u debelom nedostatku inspiracije. Ostali smo uskraćeni i za Chemicals i za Consequence i za Trashing Days, odnosno za najbolje stvari koje je ekipa iz Oberbayerna napisala u svojoj utjecajnoj, inovatorskoj karijeri. Koliko god je svirka bila dobra toliko sam bio ljut nakon što je završila bez šlaga na kraju.

Max Tundra

Ben Jacobs je, uz tUnE-yArDs i Yip Deciever, pao kao ovogodišnja žrtva rasporeda. Njegov nastup preklapao se s nastupom 65daysofstatic, a da stvar bude gora organizatori su ga spičili na Aero stejdž, najmanju pozornicu festivala stiješnjenu između dva golema betonska hangara iz kojih je čitave večeri treštala muzika. Unatoč tome odvojio sam 20 minuta vremena za nastup duhovitog Britanca čiji Mastered by Guy at The Exchange i dalje slovi za jedan od najboljih laptop artist albuma svih vremena. Na kraju večeri mi je bilo žao što nisam ostao do kraja giga.

Jacobs je izašao na gotovo prazni stejdž u bijeloj majici, sav ćelav i neugledan i na prvi pogled razočaran slabim odazivom publike, no onda je započeo svoj energični i duhoviti nastup. Zvukovi su krckali i pištali i preskakali na sve strane ubadajući uši poput soničnih komaraca, beatovi su lupali poput pendreka policajaca na stadionima, a Ben Jacobs, koji se pretvorio u Maxa Tundru, skakao je naokolo kreveljeći se poput soul pjevača, stavljajući ruku na srce, podižući noge u sumanutom plesu koji je savršeno odgovarao njegovim pop pjesmama skrivenim u kaosu. Elektro-feštu koju bi lani napravio Dan Deacon da mu nisu bocom razbili naočale i opremu ove bi godine napravio Max Tundra da mu je na nastup došlo nešto više ljudi. Možda dogodine sve sjedne na svoje mjesto. Tko zna da li Jason Forrest još uvijek nastupa?

65daysofstatic

Iako sam još ranih nultih skidao stvari Mogwaia i Godspeeda sa neta uz pomoć Kazaae i 56k modema* nikada nisam slušao 65daysofstatic. Prijatelji su mi objasnili sve o njihovom spajanju elektronike i post rocka, izrekli su čak i onu odvratnu riječ fjužn ali i dalje mi nije bilo baš jasno o čemu se tu točno radi. 65daysofstatic su mi to drage volje objasnili.

*Oni koji su u to vrijeme skidali muziku jako dobro znaju da se bandwith čuvao isključivo za omiljene izvođače. Trenutak u kojem se progres bar uz riječi My Father My King napunio zelenom bojom do kraja ostaje jedan od omiljenih trenutaka moje muzikoslušačke karijere.

Spoj ekspložnindskajastog post rocka, Aphex Twin elektronike i nježnog vjetra koji je na Aqua stejdž donosio miris mora tijekom čitavog nastupa šefildskih muzičara nije me ostavio hladnim, ali ne mogu reći ni da me pretjerano oduševio. Unatoč neobičnom spoju, njegove sastavne djelove smo već čuli milijardu puta zbog čega nisam percipirao 65daysofstatic muziku kao nešto neobično i novo. Neke stvari su me razorile kako to samo najemotivnije post rock stvari mogu, sa svojim sporo razvijajućim krešendima i nježnom bukom gitara i elektronskim ispadima zakopanim pod površinom, no dobar dio koncerta bend nije uspijevao zaokupiti moju pozornost pa sam razmišljao o skroz desetim stvarima.

Nije pomoglo ni to što sam morao paziti na pijanog Darka koji je sjeo nasred platoa, objasnio mi kako će on sada malo spavati i onda pustio da ga ljudi gaze i udaraju dok su išli po pivo. Kada sam ga uspio odvući do zida i posjesti ga na hladan komad betona počeo se verati po njemu, tražeći svoju djevojku u gužvi, posrčući i gubeći korak dok sam ga ja podupirao s poda, nadajući se kako neće pasti sa zida i razbiti glavu. Ajde da su svirali Swansi ili Future of the left, to bi se još nekako uklopilo u nastup, ali razbiti glavu za vrijeme svirke ovakvog benda… Uglavnom, moje molitve su bile uslišane vizavi Darka, ali ne i vizavi benda. Na kraju dana njihov sam nastup pospremio u već prepunu „bili su oke, ali ništa posebno“ ladicu.

Future Islands

Dao sam sve od sebe. Pokušao sam. Nisam uspio. Na glavnom stejdžu, prije nastupa Future Islandsa, zasvirali su miljenici japija diljem planete. Thievery Corporation. Prije desetak godina kada sam došao na faks bogati su ljudi, koji su s gađenjem gledali na institucije novokompanovane muzike kao što su Lampaši i Pasha, odlazili u profinjene kafiće u kojima su konobari puštali St Germaine i Thievery Corporation. Lakoća i određena isfejkiranost, iskrivljenost i ispoliranost koja je krasila muziku takvih bendova oduvijek mi je bila odbojna. Ista stvar se dogodila i na Terraneu. Izdržao sam točno tri minute i trideset i sedam sekundi preg glavnom pozornicom festivala oko koje se okupio rekordan broj gledatelja, barem za trećinu veći nego na lanjskom nastupu The Nationala. Nekakav falši funk kojeg bi i Parliament/Funkadelic i Dino Dvornik protumačili kao pljusku u lice funka treštio je iz gigantskih zvučnika, a meni je ubrzo pozlilo. Na glavnom stejdžu mi nije bilo mjesto pa sam se pokupio prema paklu hangara kako bi pronašao svoj raj. I našao sam ga na koncertu Future Islandsa.

Zamislite rane pjesme New Ordera nastale u godini u kojoj se Ian Curtis ubio, zamislite Atmosphere i Ceremony i svu onu muziku na koju su te stvari utjecale. Zatim zamislite stejdž čiju prazninu narušava samo nekakav ofucani synth i jedno bas pojačalo. Za synthom zamislite visokog i povučenog momka, za basom zamislite debelog i čupavog i gotovo nepomičnog basista čiji se znakovi života očituju samo u sporom pomicanju dlanova po tijelu gitare. Na kraju zamislite četrdesetgodišnjaka koji bi komotno mogao biti član NAMBLA-e* u crnoj majici uvučenoj u kaki hlače i zamislite ga s krasnim, izražajnim i afektiranim glasom zaustavljenim na pola puta između Matta Berningera i Toma Waitsa i zamislite ga kako skače s jednog kraja pozornice na drugi, busajući se u prsa, iskrivljenog lica u maski patnje. Zamislite pjesme, znatno drugačije od onih na albumima, ogoljenije, tiše i ljepše, gotovo pa mistične ali bez ikakve sumnje ljubavne, pjesme koje govore o onim trenucima kada osoba koja vam je nešto značila ode i ostavi vas same. Zamislite publiku koja je dovoljno prisebna i otvorena i raspoložena da se ne izruguje osjećajima koje pjevač Samuel Herring izlaže kao na pazaru nego umjesto toga guta svaku izgovorenu riječ i svaki ispušteni zvuk. Zamislite lijepu, zvjezdanu noć koja okružuje sve te ljude koji su sretni jer dijele tugu koja se svakome provuče kroz život u nekom trenutku. Zamislite da je jedan takav događaj moguć bez patetike. Zamislite i znat ćete kako mi je lijepo bilo na koncertu Future Islandsa, benda kojeg prije te noći nikada nisam čuo i nakon čijeg sam nastupa morao otići doma kako bi zadržao osjećaj ushita što je dulje moguće.

*Naravno, mislim na North American Marlon Brando Look Alikes, ne na North American Man/Boy Love Association. Mislio sam da je očito.

Dan drugi

 Kada odrastete u Dalmaciji imate jedan poprilično uzak pogled na to što bi Dalmacija trebala biti, i, dopustite da vam kažem, Brodarica nije Dalmacija. Razvučena niz magistralu, unakažena stotinama ružnih četverokatnica u fasadama različitih boja odmah mi je počela ići na jetru. Da, malo sam zatucan po tom pitanju. Zato sam se preporodio kada smo u jutru drugog dana festivala krenuli na Krapanj. Otok spužvara je prekrasan. Stare kamene kuće, uske kale, nepostojanje prometa, gulaš od hobotnice i frigane girice, dubok hlad borove šume i čisto more bili su upravo ono što mi je trebalo da skupim snage za ostatak festivala. Ljepota Terranea nije samo u muzici nego i u druženju s ljudima koji percipiraju svijet na sličan način kao i vi. Nekad je to druženje toliko ugodno da zaboravite kako bi se, je li, trebali vratiti na festival. Jep, opet smo zakasnili na otvaranje, ovaj put zato jer nismo pažljivo pročitali vozni red trajekta na kojeg smo umjesto 15 minuta čekali sat i četrdeset i pet minuta, bezuspješno pokušavajući pronaći nekoga u krapanjskoj luci tko bi nas prebacio preko kanala širokog parsto metara. Sreća da smo propustili samo bezveznjikave We Were Promised Jetpacks.

The Horrors

Ne znam jesu li The Horrors bili loši zato jer su loš lajv bend ili je njihov nastup bio totalno unakažen zbog lošeg razglasa i jakog vjetra koji ne samo da je nosio zvuk nego je na mahove bacao iz ravnoteže frontmena Harisa Badwana koji bi se komotno mogao natjecati u mršavosti sa Richiejem Edwardsom, Omarom Rodriguez-Lopezom, i onim likom iz Libertinesa čijeg se imena ne mogu sjetit i čije ime ne želim guglat jer su Libertinesi smeće od benda. Bez obzira na razlog na kraju koncerta bio sam jako razočaran*, prije svega zbog drastične razlike u zvuku sa ploče i zvuku kojeg smo čuli u Šibeniku. Bend koji svira mračnjikavi post punk ne bi trebao zvučati kao grupa tinejdžera koji se pripremaju za natjecanje tribute bendova Sueda, zar ne? Da horor bude veći The Horrors nisu bili najveće razočaranje drugog dana festivala.

*Moje mišljenje sigurno ne dijeli skupina od jedno pedesetak žestokih fanova koji su pogali nasred ogromnog platoa i pjevali sve pjesme i skidali se goli do pojasa kao da su na koncertu Black Flaga a ne nekih mršavih i blijedih engleskih drkadžija. Bar je nekome bilo lijepo.

Dječaci

Usnio sam divan san u kojem se Vojko jednog dana vraća doma na Spinut, nađe Zondu u krevetu sa ženom, napadne ga nožem, završi u zatvoru na Bilicama i onda, poput dalmatinskog rap Burzuma, napravi apstraktni album koji, narafski, postaje najbolji hrvatski album svih vremena. Zapravo vam želim reći kako su mi Vojkine solo stvari super, ali Dječaci mi kao kolektiv nikada nisu legli. Čak ni u Šibeniku u kojem su raspametili publiku okupljenu oko trećeg stejdža koji je bio premalen i preuzak da primi sve koji su željeli vidjeti jednu od najpopularnijih hrvatskih grupa.

Ono što fascinira kod Dječaka je lakoća zadržavanja pažnje publike za vrijeme koncerta iako vam se čini kako baš i ne vole pretjerano komunicirati s ekipom, kako im je bed uopće biti na stejdžu, kako pričaju pizdarije između pjesama zato jer ne znaju što bi pametnoga rekli. Unatoč tome ekipa je bila u transu tijekom većeg dijela nastupa tijekom kojeg su šibali hitove sa Drame i Istine, od Kamiondžija preko Punjenih Paprika do Lovrinca, dijelom zbog jako dobrog nadopunjavanja Vojka, Ive i Zonda, dijelom zbog usviranog benda koji ne luta okolo nego se drži čvrsto zacrtane šprance što je, bar meni, kod rap bendova ogroman plus*.

*I dalje bi bio najsretniji da Dječaci nastupaju sa nekakvim razvaljenim laptopom sa kojeg puštaju beatove, ali što je tu je. Bend je gurnut u drugi plan baš kao i na albumu, gruvaju dosta dobro i ne nameću se.

 Kada bi se još malo oslobodili i krenuli u smjeru fenomenalnih Kuja i Lasera Dječaci bi postali bend na čije bi koncerte putovao i po trista kilometara. Ovako mi je dovoljno da ih vidim jednom u dvije godine, klimnem par puta glavom i ustvrdim da mi je drago što postoje. Baš kao i stotinama momaka i cura koji su umjesto na Lovrincu završili u šibenskoj kasarni.

The Vaccines

Čini se kako nitko nije upozorio Vaccinese da dolaze u zemlju kojoj se Davor Gobac više od 20 godina obraća sa „Draga nacijo“. Frontmen Justin Young je stoga izašao pred publiku u traper lajebku kojeg mogu zamisliti na Davoru Gopcu, pustio je da mu dugačka Davor Gobac frizura leprša na mjestu i stao je rešetati publiku pjesmama koje zvuče kao obrade Ramonesa još i više nego su to nekad zvučale pjesme Davora Gopca. I znate šta? Bilo je odlično.

The Vaccines su još jednom dokazali kako ne morate biti posebno impresivni i originalni da bi raspametili publiku. Dovoljno je imati dobre, zarazne i brze pjesme koje mogu natjerati umorne ljude sa sjebanim leđima da skaču i pogaju i plešu i vesele se.  Kako je koncert odmicao volumen publike se povećavao da bi na kraju u prvim redovima nastala prava štala, pank dernek koji ostavlja netaknute samo cinične i ogorčene ljude. Šteta što je razglas bio u totalnoj banani pa se ta energija britanskog benda nije mogla prenijeti na udaljenost veću od 8 metara, ali nema veze. Meni su pasali kao onaj dugački pravokutnik u Tetrisu. Spasili su drugi dan festivala od totalnog debakla.

Stephen Malkmus & The Jicks

„You’re pretty. To your parents“, rekao je blago iznervirani Stephen Malkmus curama koje su mu tijekom nastupa gurale transparent Summer Babe ravno u facu. Koliko god mislio da je nepristojno ići na nečiji koncert i tražiti od nekoga da svira stvari bivšeg i daleko uspješnijeg benda toliko mi je Malkmusova opaska zvučala podlo i zločesto da sam se poželio popeti na stejdž i reći mu da je njegova muzika dobra samo njegovim roditeljima. Umjesto toga sam se pokupio.

Ne, ne zato jer je bivši šef Pavementa bio bezobrazan prema jednako bezobraznim i nepromišljenim curama nego zato što me upilao svojom Guitar Hero dosadom. Koliko god obožavao Slanted&Enchanted i Crooked Rain, Crooked Rain i Woweee Zowee pa čak i Terror Twilight toliko mi njegove solo stvari zvuče dosadno. Čini se da su i mnogi drugi fanovi drevne indiejane razmišljali na sličan način pa se na Malkmusijadi pojavilo svega dvjestotinjak slušatelja i to na platou koji je komotno mogao progutati nekoliko tisuća. Dosada sa albuma savršeno je prenijeta na koncert pa sam, tužan i razočaran, otišao. Indie je krenuo u novom smjeru, a na taj novi smjer moglo se uključiti tridesetak metara dalje.

tUnE yArDs*

 * Udaljnjem tekstu Tune Yards, jebalo ih alternativno spelovanje. I fIREHOSE isto, kad smo već na temi.

Razmišljao sam da u potpunosti preskočim koncert Tune Yardsa unatoč tome što su me oduševili samo nekoliko mjeseci ranije u zagrebačkoj Tvornici. Dijelom zato što sam želio pogledati Malkmusa do kraja, dijelom zato što si nisam želio upropastiti uspomenu na nastup jedinstvene Merrill Garbus i njenih momaka. No šta mogu, dosadni Malkmus me otjerao. Nisam kriv.

Nakon što sam došao pred stejdž shvatio sam sve one pritužbe ljudi koji su stajali u posljednjim redovima na zagrebačkom gigu i kojima se Tune Yardsi nisu posebno svidjeli – čini se da snaga nastupa moćne Merillke proporcionalno slabi povećavanjem udaljenosti od stejdža. E sad, mogli bi komotno reći da bend koji uspijeva usrećiti samo prvih pet redova publike ne zaslužuje da se o njemu pjevaju hvalospjevi, slobodno, samo dajte, ali tko vam je kriv što ste lijena i komotna guzica kojoj se ne da gužvati s običnim plebsom. Mislim, ko vas jebe. Čim sam se zabio naprijed odmah sam osjetio dijelić energije sa zagrebačkog koncerta, čuo sam sve ono živo sempliranje i udaranje po bubnjevima i snažne vokale i sve to skupa, no na moju žalost nastup je tad već bio pri kraju. Bilo mi je žao ko psu što sam ih praktički propustio, ali nema veze, greška će se ispraviti već kod sljedećeg gostovanja.

The Roots

Bilo je pomalo žalosno gledati kako se jedan od najmoćnijih bendova u povijesti rapa pretvorio u gažerski bend za svadbe. Vrhunski usviran bend za svadbe, ali bend za svadbe nevertheless. A sve je počelo tako sjajno.

Otvorili su posvetom Adamu Yauchu čiju smrt još uvijek nisam u potpunosti prebolio, ispaljujući Paul Revere iz svojih gitara i bubnjeva i semplera i tuba i usta, rokajući i razarajući gotovo jednako dobro kao Beastie Boysi. No onda je sve otišlo nahero. Rootsi su počeli svirati, počeli su se gubiti u besmislenim solažama i generalno me upilali kao rijetko koji bend u povijesti bendova. Svirka u showu Jimmya Fallona im je očito pomogla da se vrhunski usviraju, zvučali su kao pravi profi bend kojem je mjesto na Hipodromu a ne na nekom tamo Terraneu, ali šta mogu, meni se od tog profesionalizma nesmiljeno sere. Što je najgore Rootsi su stvarno svirali za raju, miješajući svoje najveće hitove kao što je Seed 2.0 sa općim mjestima pop kulture kao što su Immigrant Song, Move On Up i Sweet Child O’Mine koja je, ne treba ni reći, bila najbolja stvar odsvirana za vrijeme koncerta.
Kada sam završio bio sam gadno razočaran. Jedna trećina giga me oduševila, razveselila i rasturila, no dvije trećine su mi bile bolno dosadne, isfejkirane i naporne. Šteta. The mighty have fallen, s najveće visine, ravno na nos.

 

Digitalism

Švabe kao švabe, opletu four to the floor i piče do jutra. Ja ga s njima nisam dočekao. Bili su mi previše ravni, previše mekani, previše šonjasti sa onim svojim bijelim plastičnim bazenčićem u obliku srca iza leđa. Da su ošinili po prašini kako to rade jedni Justice, da su u bazenčiću počeli kuhati čvarke i da me leđa nisu boljela kao da mi netko užarenim kliještima čupa mišiće možda bih ostao. Ma da su zvučali samo malo nalik Daft Punkovcima u koje se kunu definitivno bih ostao. Zvučali su kao mlaka i nezačinjena juha od zelja. Švabe. Ili su najbolji ili su najgori ikad.

Dan treći

 U svom beskrajnom optimizmu pristao sam da me odvuku do Solarisa iako mrzim koncesije na pomorskom dobru, uređene plaže, hotele, osoblje koje te tjera iz sjene, birceve koji puštaju repetativnu elektronsku muziku, gusarske brodove koji svako malo pucaju plotune, lajv bendove koji sviraju obrade Johna Lennona na terasama restorana i ljude koji se kupaju u prljavim i kloriranim bazenima iako im je more udaljeno deset metara od vrata hotela. Kažem vam, Solaris je pakao a ja sam svojevoljno kročio u njega. Srećom pa se živ čoek na sve navikne, naročito kad mu je more i hladovina blizu. First world problems i sranja. Barem nismo zakasnili na festival. Jer da jesmo najebali bi i poniji i konobari i iznajmljivači suncobrana i maskote obučene u kostim dalmatinera. Solaris bi se crvenio od krvi.

Future Of The Left

 Moji zubi još uvijek trunu pod binom drugog stejdža, moja crijeva su nataknuta na ogradu koja omeđuje plato bivše kasarne, moje oči besciljno zure u prazninu hangara, moje noge odsječene leže na užarenom betonu. Future Of The Left su me raščetvorili. Ništa čudno. Oni su najbolji bend ikad sad.

U Šibeniku je sve bilo savršeno. Publika je bila dovoljno retardirana da urla „Meklaaaaski“ (That’s like me saying that your old girlfriend has better tits than your new one. Which is probably true) ili da traži točno određene stvari (Yet another request from a man with a beard) što je Falkousu dalo dovoljno štofa za veselo vrijeđanje raspamećenih budaletina. Bend je bio raspoložen, usviran i pržio je kao lud sa svojim abrazivnim sintićem (Like a racist uncle here comes the synthesizer) i razvaljenim bubnjem i rafalom rifova.  Setlista je bila pažljivo sastavljena od samih hitova što nije čudno pošto mi se čini da je Falkous ispravan lik koji prezire bendove koji na festivalskim gigovima sviraju isključivo novi (i u FOTL slučaju slabiji) materijal nauštrb stvari zbog kojih je bend zavoljen. Na kraju krajeva svirali su i dvije McLusky stvari (This is for yer, yer fucking cunt), To Hell With Good Intentions i Lightsabre Cocsucking Blues na koje smo pogali kao da nas je netko stavio u mašinu za robu i odvrnuo centrifugu na najjače. Sve je završilo deseteminutnom rasklimanom verzijom Lapsed Catholicsa i obradom I trusted  you Andya Kauffmana u kaosu feedbacka koji bi i Glennu Branci izmamio osmijeh na umišljenu kompozitorsku facu. Future Of The Left su ubili, dobro, brutalno, uz puno krvi. Još jednom su dokazali da mi trebamo njih više nego oni trebaju nas.

Jon Spencer Blues Explosion

Svaka budala zna kako postoji matematička formula koja direktno povezuje broj uzvika „Blues Explosion“ koji ispadaju iz grla Jona Spencera sa kvalitetom gigova njegovog garaž pank rok trojca. Kada uzmemo u obzir da je ovogodišnji aBX! iznosio 9.47, a da se BX! u Šibeniku popeo na vrtoglavih 14.00* jasno vam je kakvom smo koncertu prisustvovali.

* BX! je kratica za Blues Explosion yelp, a aBX! je naravno kratica za average Blues Explosion yelp.

Iako nisu građeni kao bend za festivale i otvorene pozornice JSBX su zvučali puno bolje na Terraneu nego su zvučali kada sam ih gledao u olovnoj i loše ozvučenoj Tvornici. Unatoč tome što imaju 45+ godina Spencerovci su na publiku izlili dovoljno muzičkog testosterona da se njime mogao napuniti Olimpijski bazen, hitovi su se nizali jedan za drugim, a muškarci, jer nakaradno bi ih bilo nazvati momcima, nisu uzimali predaha.

Blues Explosion su mi oduvijek bili dragi ali nikada nešto posebno bitni, nikada ih nisam volio, nikada se nisam povezao s njima. No eksplozija sreće koja me obuzela za vrijeme vrhunski otprašenog nastupa nagovijestila je da bi se to moglo promijeniti. Čini se da ulazim u godine u kojima bi JSBX mogli imati svoje mjesto u mom životu i priznajem kako me to više veseli nego što me rastužuje. Naročito ako ću ih još koji put gledati u frenetičnom modu u kojem su se ukazali na Terraneu.

Wild Beasts

Moram priznati kako mi Wild Beasts na albumima zvuče kao jedan ordinaran indie bend; kao dobro razvodnjena verzija Wolf Paradea i njima sličnih kolektiva. To nije bio slučaj u Šibeniku. Njihova pederana, njihov muzički estrogen, njihova nježnost i umiljatost i ljepota savršeno su mi pasale nakon što sam se predozirao mačizmom. Šta da vam kažem, u duši sam totalna pičkica, to nije nikakva tajna, a Wild Beasts su me pogodili u dušu. Uopće ne znam kakvi su bili, kako su svirali, kako je publika reagirala, ništa od toga ne znam. Samo sam zatvorio oči, lagano se njihao i prepustio se glazbi. Wild Beasts su u tom trenutku bili ono što mi je trebalo.

Swans

Nikada nisam imao izvantjelesno iskustvo. Najbliže sam mu došao na koncertu Swansa na Terraneu kada me njihova svirka bacila u neku vrstu transa. Repetativni muzički fragmenti zavukli su mi se u mozak poput psihodeličnih crva i počeli su po njemu migoljiti, gurajući me polako prema granici svijesti, granici sa koje se najbolje čuje muzika. Dugokosi šejtan Michael Gira dirigirao je svojim paklenskim orkestrom; njegove žilave ruke lamatale su po zraku poput biča tjerajući ostatak posade da udara brže i jače i moćnije stvarajući humanizirajuću buku koju ste mogli osjetiti duboko u kostima. Njihov noise, njihov no wave, njihov post rock, njihova repetativna hipnotička muzika zvučala je jedinstveno i neponovljivo, kao golemi sonični buldožer koji gnječi sve pred sobom, kao stroj za mljevenje ljudskog mesa, kao trenutak u životu koji vas nepovratno mijenja. Muziku je jako teško opisivati riječima, barem meni ali Swanse? Swanse je nemoguće opisati bilo čim. Trebalo ih je osjetiti.

The xx

Londončani The xx bili su sušta suprotnost Swansima. Tamo gdje je 5 minuta ranije stanovalo oslobođeno lupanje sada je obitavao monotoni elektronski ritam, tamo gdje je lupala humanizirajuća buka sada se čulo tiho zujanje otuđenja. Hladni i impersonalni The xx nisu baš odradili koncert za pamćenje, ali meni su svejedno pasali. Spustili su me natrag na zemlju. Dok su svirali svoje hitove sa hvaljenog i meni po ničemu posebnog prvijenca osjetio sam se poput lika iz kakve pjesme Mike Skinnera, zaslijepljen svjetlima, sam u gomili. Poznat filing. Bilo mi je čisto okej.

Dan četvrti

Posljednji dan festivala bio je rezerviran za zajebanciju, kupanje i odlazak sablasnom brodaričkom lunaparku. Zbog probavnih problema nismo se usudili letjeti ringišpaljom, ali smo okrenuli dva kruga na autićima i odigrali nekoliko partija zračnog hokeja. Tko bi rekao da će vraćanje u djetinjstvo poslužiti kao idealna predigra za koncert Kuzme & Shaka Zulu?

Kuzma & Shaka Zulu

Drastično snižena cijena dnevne ulaznice omogućila je da se koncertni prostor trećeg stejdža ispuni čru fanovima splitskih legendi, a ne samo uobičajenom Terraneo publikom koja je uživala u nastupu K&SZ sa blagom dozom ironije, koja je percipirala njihov nastup kao vrhunski treš događaj. Čudan amalgam ljudi pred pozornicom stvorio je pravo dobru atmosferu pred nastup jednog od najoriginalnijih i najzanimljivijih splitskih bendova svih vremena. Kuzma & Shaka Zulu su savršeno opisali splitsko stanje uma sa početka 90-ih kada je prijeteća sjena rata, gospodarski kolaps i sveobuhvatni kriminal natjerao Splićane da tulumare svaki dan i da uživaju u sadašnjosti jer budućnost kojoj su se trebali nadati ionako nije postojala. Njihov mišung Dine Dvornika, Giorgia Morodera, Eifell 65, Falca i NWA-a i danas je jednako zanimljiv i uzbudljiv kao što je bio i prije gotovo 20 godina.

Naravno, Kuzmu & Shaka Zulu za to nije ni najmanje briga. Njihov jedini posao u Šibeniku, kao i bilo gdje drugdje, je zabaviti i rasplesati puknutu ekipu. Posao su obavili besprijekorno. Zarazni hookovi, pamtljivi refreni, jednostavni ritmovi i uzvici podrške preplavili su Terraneo dok su K&SZ nizali hitove – Jedna mala Iva, Neću sladoled, Retardi sa fejsa, Vozimo se vozimo, Di ćemo večeras, Lito ide mala, Party (ruke gore) i neizbježnu Majstori sa mora. Setlista bi bila savršena da su otprašili i Prvu ligu, vjerojatno prvu rap stvar koju sam čuo na hrvatskom, ali progledat ću im kroz prste. Volim ih jer me uvijek podsjete kako je lijepo biti živ i zabavljati se čak i kada su stvari okrenute naopako. Unatoč tome što su prešli četrdesetu za Kuzmu & Shaka Zulu stvar je jasna – njihova mladost neće nikada proć. Naša možda i hoće ali to nije bitno, dok god je Terranea oživljavat ćemo je kroz ta četiri dana u kolovozu. Šibeniče, vidimo se i dogodine.

Dvije stvari za kraj. Pod broj jedan tekst je napisan sa ekstremno subjektivnog stajališta pa ako se vaše iskustvo s Terranea drastično razlikovalo od mojeg – taf lak. Nemojte se pjenit bez veze. Pod broj dva – sve fotografije su preuzete uz pomoć stare lopužetine Googlea. Ukoliko vam to smeta, ukoliko želite zaštiti svoje intelektualno vlasništvo i tome slično javite se na hrvoje.monitor@gmail.com ili na fejs pa ću maknuti fotke. A i vi drugi se slobodno javite ako nemate pametnijeg posla u ove vruće ljetne dane. Zagrljalji ter poljupci svima!

Laku noć Johnny Pesky

Stanje nacije

„Who are you and what have you done to…“ je rečenica koja je izazivala gromoglasan lažni smijeh nepostojeće publike u humorističnim serijama s kraja osamdesetih i početka 90-ih. Kafić Uzdravlje, Potpuni stranci, Puna kuća, Cosby Show, bastioni monokulture i monohumora danas se u mojoj glavi stapaju u neprekidnu seriju čija duhovitost počiva na klišejima. „Who are you and what have you done to…“ jedan je od osnovnih izraza takvog humora.

Nema ništa smiješno u ovogodišnjoj sezoni Boston Red Soxa*. Unatoč tome pitanje koje mi najčešće pada na pamet dok gledam svoj omiljeni klub je „tko ste vi i što ste učinili s Boston Red Soxima“. Momčad koja ovih dana trčkara Fenwayem više nimalo ne liči na ekipu u koju sam se zaljubio prije nekoliko godina.

*Osim ako niste navijač Yankeeja. A nadam se da niste. Ne bih želio da gorite u paklu.

Red Soxi su tijekom prošlog desetljeća nosili u sebi jednu određenu crtu čudnovatosti zbog koje su podsjećali na kakvu disfunkcionalnu familiju; samo što ta disfunkcija nije bila nakaradna i užasavajuća nego simpatična i zabavna, ne totalno u điru Royal Tennenbaumsa, ali blizu. Band of Idiots, duga kosa Johnnya Damona, Big Papijeva komplicirana rukovanja, Manny Being Manny, spaljeni Kevin Millar, trljanje ćelenke Adriana Beltrea, Youkilisovi pogledi prijezira prema pitcherima, Pedroina kreveljenja za vrijeme Titovih TV intervjua i ostale gluposti jasno su davale do znanja da Boston Red Soxi nisu ozbiljan i profesionalan baseball klub i to im je davalo određen šarm i, što je još važnije, identitet na kojem su izgradili dva naslova prvaka. Identitet koji se počeo mijenjati kroz zadnje tri godine, ne prirodno već nasilno, odstranjivanjem točno određenih tipova igrača i usađivanjem navika i odgovornosti koje su prije samo nekoliko godina s gađenjem odbacivane. Nakon što su se Soxi raspali u posljednjem mjesecu lanjske sezone procurili su izvještaji o tome kako su pitcheri za vrijeme utakmica žderali piletinu, lokali pivo i igrali Call of Duty u svlačionici. Isprva sam bio konsterniran, ali onda sam pomislio: Jebate, pa šta je tu novo?! Pa to su Red Soxi! Tako su osvojili dva naslova!

Novinari nisu dijelili moje mišljenje, a nije ga dijelila ni uprava kluba. Omiljeni menadžer Terry Francona je dobio kajlu i postao (po mom mišljenju najbolji) stručni komentator ESPN-a, GM Theo Epstein je završio na Wrigleyu, a novi trener Bobby Valentine je stigao u klub da zavede vojničku disciplinu. No dok je on izvikivao naredbe vojnici su mu se smijali iza leđa.

Nije pravedno optužiti Bobbya Valentinea za sve probleme Bostona. Ozljede su unakazile ovu sezonu baš kao što su unakazile i lanjsku – 20 različitih igrača završilo je na listi ozlijeđenih. Igrači poput Gonzaleza i Pedroie su podbacili, a Bobby V sigurno nije kriv što je naslijedio jednu od najgorih rotacija u ligi, dapače, svojim umiješnim dirigiranjem bullpenom uspio je djelomice zamaskirati bacačke nedostatke ekipe. Red Soxi su uostalom na 50 posto pobjeda, zaostaju samo dvije i pol utakmice u Wild Card utrci i ne bi me čudilo da na kraju izvuku čudo iz guzice i plasiraju se u playoff.

Samo što nekada rezultat ne može zamijeniti osjećaj ogorčenja koji vas grabi i proždire dok gledate utakmice i čitate izvještaje iz svlačionice. Red Soxi su počeli igrati profesionalni i dosadni baseball lišen šarma i osobnosti, baseball za računovođe, baseball kojeg je uzbudljivije pratiti preko statistike nego uživo. Najgore od svega je što je taj profesionalizam samo krinka, samo maska ispod koje se kriju debele naslage disfunkcije, ali ne one simpatične iz Royal Tennenbaumsa već one destruktivne i užasavajuće iz recimo Ordinary People u kojem su svađe, nabijanje krivnje, govorkanja i zabijanje bešteka u leđa svakodnevna pojava.Ove smo sezone tako čitali kako je Bobby V u konstantnom previranju sa GM-om Benom Cheringtonom koji je ostvario puno bolji odnos sa igračima od slavnog trenera. Bobby V također ne komunicira s trenerima Garyem Tuckom i Timom Bogarom*, a trener bacača Bob McClure ga toliko prezire da mu ne govori o čemu priča s pitcherima za vrijeme tajmauta. Igrači ga mrze još od slučaja Youkilis kada je preko medija optužio apsolutnu legendu kluba, igrača koji je napravio karijeru zbog toga što je davao sve od sebe u svakoj akciji, da se ne trudi dovoljno bez da je uopće popričao s Youkom. Dustin Pedoria ga namjerno ignorira, a igrači su preko medija poručili kako je David Ortiz otvoreno podržao trenera samo kako bi kupio malo mira u svlačionici te kako je ta podrška lažna. U klubu su posvađani apsolutno svi, od vlasnika i GM-a do liječnika i terapeuta koji su već dvije godine pod konstantnom paljbom zbog ogromnog broja ozljeda. Da stvar bude gora sve se to događa u trenutku u kojem glavni konkurenti za vrh divizije, prije svega Yanksi i Raysi, uživaju u super – simpatičnim, zabavnim, zajebantskim i uspješnim ekipama.

*Zašto je taj čovjek još uvijek zaposlen meni nije jasno. Srećom pa je sada na klupi a ne na trećoj bazi na kojoj je gotovo unakazio karijere petorice igrača svojim nepromišljenim odlukama da pošalje trkača na kućnu.

Baseball je momčadski sport u kojem kemija nije važna. Odnosi između igrača nisu važni. Nije to košarka u kojoj je za pick ‘n’ roll potrebno dvoje, niti je to nogomet u kojem se akcija gradi preko četiri igrača niti je to football u kojem se dio momčadi mora žrtvovati da bi drugi dio ekipe pobrao slavu. Na udaranju si sam, kad bacaš si sam, na bazi si sam, čak si u obrani većinom sam. Ukoliko si dovoljno jak da te trvenja u svlačionici ne pojedu prije same utakmice u igri nećeš imati problema. Lopticu ti ionako baca protivnik. Prema tome Boston čak i s ovakvom ekipom može doći do naslova prvaka. Kemiju nemaju, ali imaju talenta. Samo što to meni nije bitno. Ne želim ponavljati klišeje iz glupih američkih serija svaki put kada gledam Soxe kako igraju. Želim gledati klub u kojeg sam se zaljubio.

 

Konačno godišnji. KONAČNO! S obzirom na sve što se događa s Hajdukom, s obzirom na to da su Bullsi odlučili tankirati sljedeću sezonu, s obzirom da NFL još nije krenuo, s obzirom da je Steve Nash završio u Lakersima, s obzirom da su Soxi takvi kakvi jesu mogu vam reć da mi odmor itekako treba. Čujemo se za tri tjedna, a vi u međuvremenu svratite na fejs. Ne znam hoću li išta pisati za vrijeme odmora, ali po povratku vas očekuje iscrpan izvještaj s Terranea. Cheerio! 

Na treningu

watch?v=69bc_OOLIMM&feature=player_detailpage

EDIT: Embedanje videa s YouTubea trenutno ne funkcionira. Link vodi na video s treninga američke košarkaške reprezentacije.

Bespotrebna draft analiza 2012, dio drugi

Nakon NBA drafta počelo je i ludilo free agencya koje nam je sinoć donilo nekoliko WTF vijesti. Omer Asik će tako zaraditi 25 milijuna dolara kroz 3 godine u Rocketsima, Netsi su otpisali Howarda iz nekog razloga i planiraju dovući Joea Johnsona, Goran Dragić traži 10 milja po sezoni… Kao da lockouta bilo nije. Ali pustimo sad to i krenimo u završavanje ove iscrpljujuće draft analize koja nema apsolutno nikakvog smisla.

Denver Nuggets

Izabranici: Evan Fournier 1(20), Quincy Miller 2(8), Izzet Turkyilmaz 2(20)

Jesu li vas Nuggetsi šarmirali kao što su šarmirali mene? Njihova brza, tranzicijska, nesebična igra donijela je dašak osvježenja u zagušljivu NBA sezonu pa su Nuggetsi postali jedna od najzanimljivijih ekipa za praćenje. Lakersi su ih na kraju ubili post up igrom u playoffu pa smo mogli očekivati da će Nuggetsi baciti kocku i uzeti jednog od talentiranih visokih igrača (čitaj Jared Sullinger), no oni su se umjesto toga odlučili potrošiti pick na beka iz Francuske.

Evana Fourniera nisam gleda ni jednom pa vam ne mogu apsolutno ništa reći o njegovoj igri osim onoga što sam pročitao – 14 poena po utakmici za klub koji je imao svega 8 pobjeda u francuskoj ligi. Tko zna, možda Fournier iznenadi kao i mnogi potcijenjeni euro igrači prije njega, možda su Nuggetsi vidjeli nešto što drugi skauti nisu, ali čovjek je prije početka drafta bio guran na rub prve runde, što baš i ne ulijeva sigurnost oko ovog picka.

Za razliku od Fourniera Quincya Millera sam se nagledao u ružnom dresu Baylora. Jedini razlog zašto je pao do 38. picka na draftu je ozljeda prednjih križnih ligamenata u koljenu koja je drastično usporila njegov razvoj. Miller još uvijek nije vratio eksplozivnost koju je imao u srednjoj i bio je brutalno nekonzistentan prošle sezone, no igra mu je čista i tečna i trebala bi se lijepo preslikati na profi razinu na kojoj viđamo sve više i više 208 cenata visokih krila koji mogu pogoditi šut s trice. Miller bi se lako mogao pretvoriti u siromašnu verziju Duranta ili u igrača nalik Gallinariju, a kada tipa s takvim potencijalom nađete u drugoj rundi morate ga zgrabiti. Baš kao što morate zgrabiti jednog euro igrača ako imate više od 2 picka kako bi ga ostavili u Europi na par godina. Ili zauvijek. Takvo je pravilo. Izzet Turkyilmaz je njegova žrtva.

Boston Celtics

Izabranici: Jared Sullinger 1(21), Fab Melo 1(22), Kris Joseph 2(21)

Fascinantno je kako se raspliće situacija u Bostonu. Danny Ainge već tri godine živi u strahu od starenja, boji se da će mu se ekipa raspasti pod teretom godina baš kao što se raspala i šampionska ekipa Celticsa iz osamdesetih u kojoj je Ainge igrao važnu ulogu. Unatoč tom strahu Ainge je odlučio odjahati na starom kljusetu u sumrak. Garnett se vraća, Pierce je još uvijek tu, ponudio je veliku lovu Allenu… Celticsi neće tako skoro u rebuilding, uostalom zašto i bi? Samo ih je jedna pobjeda dijelila od igranja u NBA finalu.

Stoga je logično zašto su izabrali Jareda Sullingera i Fab Mela. I jedan i drugi mogu odmah pomoći Celticsima u iscrpljujućim playoff bitkama. Sullinger je top 5 talent koji je potonuo u draftu zbog nabreklih pimpeka u njegovim leđima*. Ukoliko ostane zdrav, što je jedno veliko ukoliko, ukoliko reda veličine Slađinih dojki, Sullinger bi trebao igrati na all star razini. Čovjek ima daleko najbolju leđnu tehniku na draftu od svih igrača, kreativan je u napadu, može poentirati sa svih pozicija oko reketa, a mekane ruke omogućuju mu da finišira i preko cutova i putem pick ‘n’ rolla, a ne treba zaboraviti ni da je šutirao 40 posto sa trice, da je krao lopte i blokirao, da je kupio 9 skokova po utakmici, da se obožava gužvati u reketu, da gotovo nikad ne gubi lopte i da je pravi vođa kojem je stalo što dokazuje i odluka da se vrati na koledž i pokuša ubosti titulu unatoč tome što bi lani sasvim sigurno bio izabran u prvih pet na draftu. Sullinger je igrač koji se jednog dana može razviti u motiviranijeg Carlosa Boozera ili stabilnijeg Zacha Randolpha pa mi uistinu nije jasno kako je mogao potonuti tako nisko na draftu. Jednom kada ste izvan lotterya uvijek se isplati kockati.

*Zapravo se radi o problemima s diskom koji su poprilično zajebani i uistinu mogu uništiti karijeru svakog igrača.

Celticsi su se definitivno kockali i sa svojim drugim pickom kojim su izabrali visokog Brazilca. Melo je defanzivni centar koji je pokazao velik napredak u svojoj drugoj godini u dresu Orangea, a Kelti se, po mom mišljenju naivno, nadaju da će se taj napredak nastaviti. Melo je bio ključni čovjek Syracusea zato jer je držao njihovu patentiranu zonu na okupu, no teško da će igrati u takvim defanzivnim setovima jednom kada dođe u NBA.  Popravio je svoju obranu jedan na jedan što nije čudno budući da je postao pokretljiviji nakon što je izgubio brat bratu 15 kila, a konačno je počeo završavati akcije oko obruča. Njegova najveća prednost je što može igrati već sad na NBA razini i trebao bi biti bolji od likova kao što su Sean Williams i Ryan Hollins, ali šanse da će se razviti u nešto više od onoga što smo gledali u dresu Orangea su jako niske.

Nešto slično vrijedi i za njegovog suigrača Krisa Josepha koji bi trebao postati još jedan u nizu igrača koji su se proslavili na koledžu da bi na kraju propali u NBA-u. Joseph nikad nije bio dobar finišer oko obruča i previše se oslanja na igru s perimetra za čovjeka koji bi trebao igrati obje krilne pozicije. Jedini način na koji bi se mogao provući u rotaciju i izbjeći igranje u D-League je spot up trica koju je jako dobro gađao za vrijeme svoje koledž karijere, no nekako sumnjam da će mu to previše pomoći. Što je prava šteta budući da mi Joseph lani bio najsimpatičniji igrač u dresu Syracusea.

Atlanta Hawks

Izabranici: John Jenkins 1(23), Mike Scott 2(13)

Atlanta Hawksi su kroz posljednje četiri godine postali simbol najgoreg mogućeg mediokritetstva u košarci, isto kao što je Gibonni, barem u mojim očima, simbol mediokritetstva u muzici. Nakon godina ispadanja u prvom i drugom krugu čini se da je momčad pred raspadom – Netsi su navodno zagrizli za bolesno visoki ugovor Joea Johnsona, nekoliko ekipa pokušava dovući Josha Smitha, a veteranima kojima je istekao ugovor omilio se free agency. Vidjet ćemo hoće li se raspad uistinu dogoditi, ili će Hawksi nastaviti sa same old same old pristupom koji će im donijeti pet do deset playoff nastupa godišnje i ništa više od toga.

John Jenkins bi se trebao dobro uklopiti i u jednu i u drugu verziju ekipe. Čovjek ima jednu jedinu dimenziju u svojoj igri, no ta dimenzija je ono što vam je neophodno u današnjoj igri. John Jenkins je tricaš. Zaboravite na skokove, na obranu, na asistencije, na pick ‘n’ roll, na ulaze, na sve ostale aspekte košarkaške igre jer ih od Jenkinsa nećete dobiti. Ali ako vam treba igrač koji može roknuti tricu, bilo da dolazi kroz blokove, bilo da stoji i čeka u kutu, bilo da je šutira iz driblinga on je vaš čovjek. John Jenkins je jednodimenzionalan poput točke, ali baš poput točke on može završiti rečenicu.

Nešto što nikada nećemo moći reći za Mikea Scotta koji je imao sjajnu seniorsku godinu na Virginiji. Scott će Hawksima pomoći skokovima i poentiranjem leđima, no čovjek je prenizak i prespor da bi postao stalni član NBA rotacije, a sigurno mu neće pomoći ni ozljeda gležnja koja ga progoni već dvije godine.

Dallas Mavericks

Izabranici: Jared Cunningham 1(24), Bernard James 2(3), Jae Crowder 2(4)

Mavericksi bi mogli ostati bez hrpetine igrača tijekom prijelaznog roka i to znaju i tome se nadaju. Bio je to dio plana Marka Cubana kojim je želio srezati plaće u klubu i otvoriti prostor za potpisivanje Dwighta Howarda i Derona Williamsa. Glasine pak kažu da od toga neće biti ništa. Glasinama se, naravno, ne može vjerovati, ali ako Dallasu i propadne taj prvi plan neće biti u banani. Momčad se polako dovodi u idealnu situaciju za rebuilding.

Šteta što nisu bolje birali u prvoj rundi drafta. Jared Cunningham je zanimljiv igrač, brz i prodoran, no svaki put kada od igrača očekujete da napravi promjenu pozicije na NBA nivou znate da se upuštate u ogroman rizik. Mavsima će usfaliti bekova nakon što Kidd i Terry odlepršaju iz Texasa pa je bilo logično da biraju igrača koji bi u budućnosti mogao igrati bilo kao startni bilo kao rezervni plej. Umjesto da biraju Cunninghama mogli su ubosti Tonya Wrottena ili Marquisa Teaguea koji znaju igrati na toj poziciji, no Mavericksi su se oprijedjelili za čisti talent, a ne za naučene vještine. Jared bi se stoga mogao mučiti na početku svoje NBA karijere, ali ukoliko pokaže malo volje za učenjem mogao bi se prometnuti u važan dio rotacije Mavericksa.

Bernard James bi također trebao dobiti minute sljedeće godine. Čovjek je najiskusniji igrač na draftu sa 27 godina u guzici i nekoliko tura u Iraku. Bivši narednik američkog zrakoplovsta spada u grupu borbenih igrača koji nikad ne staju i koji se ubijaju za takvu loptu, a od svih pickova druge runde takvi najčešće uspiju zadržati posao u NBA-u. Mavsi će osim toga dobiti dodatne bodove od zadrte teksaške publike izborom ratnog veterana.

Nešto slično vrijedi i za Jaea Crowdera, najvećeg fajtera na draftu koji je lani bio srce i duša tvrde ekipe Marquettea. Crowder igra poput bagera koji krči sve pred sobom, naročito u tranziciji iz koje je zabijao najveći dio svojih poena. Širok i jak, Crowder koristi prije svega svoju snagu i urođenu košarkašku inteligenciju za postizanje poena u punim napadima u kojima se vidi određena nezgrapnost u njegovoj igri. Najveća snaga dredovima ukrašenog igrača je nepopustljiva obrana koja bi mu trebala donijeti minutažu već u prvoj NBA sezoni. Ovogodišnja druga runda drafta je neviđeno jaka i ne bi me nimalo čudilo kada bi petnaestak igrača iz druge uspjelo izgraditi petogodišnju – šestogodišnju NBA karijeru. Jae Crowder definitivno spada u tu skupinu. Ne bi me čudilo kada bi se razvio u igrača nalik Kennethu Fariedu ili Ronu Artestu.

Memphis Grizzlies 

Izabranik: Tony Wroten Jr. 1(25)

Memphis se odlučio riješiti OJ Mayoa nakon niza razočaravajućih sezona u srcu Tennesseeja. Ništa čudno, Majoneza je želio biti plej, želio je igrati kao plej, želio je loptu konstantno u svojim rukama, ali Grizzliesi mu nisu vjerovali. Kada se sudare nepovjerenje i sebičnost logično je da se suradnja prekine.

Memphis je stoga morao draftati backup pleja i napravili su solidan izbor s Tonyem Wrotenom Junijorom kojeg čak i babe sa trešnjevačkog placa i šverceri cigareta sa splitskog Pazara uspoređuju s Rajonom Rondom. No jedine prave paralele s magičnim razigravačem Celticsa leže u Wrotenovoj brzin u tranziciji i u očajnom vanjskom šutu i šutu sa linije slobodnih bacanja. Istini za volju Wroten najviše podjseća na Tyrekea Evansa – spušta rame nisko pri ulazima, ne može se odličiti je li jedinica ili dvojka, previše dribla i prečesto gubi lopte, statistika mu često maskira prosječnu igru na terenu, a snaga, brzina i skočnost ostaju neiskorištene u istrzanoj igri u kojoj prečesto donosi blesave odluke i odlučuje se za atraktivne ali bespotrebne poteze. S obzirom na njegovu sklonost carinjenju lopte lako je moguće da se između Wrotena i Grizzliesa stvore potpuno iste trzavice kakve su vladale na relazciji Mayo – Memphis, ali ovaj puta navijači Medonja neće previše žaliti. Dvadeset i petim pickom na draftu teško da su mogli izabrati igrača s većim potencijalom.

Indiana Pacers

Izabranici: Miles Plumlee 1(26), Orlando Johnson 2(6)

Pacersima se treba priznati jedna stvar – imaju smisla za humor. U godini u kojoj je Larry Bird dao ostavku na mjesto direktora košarkaških operacija Pacersi su napravili tipičan Birdovski pick, i to u apsolutnom kaosu koji je nastao u front officeu u kojem vladaju tri ratne fronte na kojima prednjače egoistični GM Kevin Pritchard i još egoističniji direktor Donnie Walsh koji je dobio košaricu u Knicksima. Nije stoga čudno što su se Pacersi odlučili držati prokušane tradicije te su izabrali visokog bijelog igrača s mizernim potencijalom. Čak bi se usudio reći da je Miles Plumlee za koplje slabiji igrač od SajkoTija i Josha McRobertsa.

Centar Plavih Vragova je sirov igrač koji ima očajan rad nogu i leđnu tehniku limitiranu na dva poteza. Posjeduje visinu i težinu tipičnog NBA centra i iznadprosječnu brzinu za svoju poziciju, ali što mu to vrijedi kada je drveniji od hrvatskih glumaca kada stanu pred kameru. Plumlee je u četiri godine na koledžu pokazao minimalan napredak i bio je jedan od glavnih krivaca za loše predstave Dukea ove sezone, ali srećom da je visok i bijel i kao takav stvoren za igranje u postojbini Ku Klux Klana.

Ne bi me začudilo kada bi Orlando Johnson ostvario bolju košarkašku karijeru od Plumleeja. Iako je igrao protiv slabašne konkurencije njegovih 43 posto šuta za tri trebalo bi se preslikati u NBA. Pacersi su ga dobili u zamjenu za čistu lovušinu što znači da ih taj pick sistemski ništa nije koštao.

Oklahoma City Thunder

Izabranik: Perry Jones 1(28)

Sam Presti je opak igrač. Sa 28. pickom na draftu izabrao je čovjeka koji bi bio izabran u prvih 15 da se na dan drafta nisu pojavile glasine o rasklimanim koljenima koja su ga zbacila na sam kraj prve runde.

Perry Jones je talent kakvog se rijetko viđa. Čovjek koji igra kao spoj Tracya McGradya i Josha Smitha ostvario je razočaravajuću koledž karijeru u Bayloru čiji mu stil igre nikako nije odgovarao. Jones je često izgledao nezainteresirano na terenu, nestajao je iz igre kroz dugačka vremenska razdoblja, a i sam je priznao da bi najviše trebao popraviti svoje zalaganje. Westbrook i Durant, koji će imati hrpu motivacije nakon poraza u finalu, bi mogli zapaliti vatri pod Jonesovim petama i natjerati ga da transformira svoju igru, a u tom slučaju liga bi se imala čega bojati. Jer Perry je zvijer i to se vidi nakon pet minuta.

Od vrha tjemena do đona patika Jones mjeri dvjestodevet cenata unutar kojih se naguralo stošes kila usklađenih mišića. Prvo što ćete zamijetiti na Jonesu je lakoća kojom upravlja loptom zbog koje podsjeća na igrače poput McGradya ili Kukoča. Druga stvar koju ćete primjetiti je brzina i eksplozivnost kojom završava akcije oko obruča. Treća stvar koju ćete primjetiti je mekani skok – šut koji iz nekog razloga ne funkcionira uvijek onako kako bi trebao.

Jones će morati krvavo raditi ukoliko želi svaki gram svog obimnog potencijala pretvoriti u zlato i zato mi je neobično drago što je upao u ekipu koja će ga svakog dana tjerati da igra što bolje. Ostanu li njegova koljena čitava Jones bi za dvije ili tri godine mogao postati igrač koji će raditi razliku između poraza u finalu i osvajanja naslova.

Chicago Bulls

Izabranik: Marquis Teague 1(29)

O je, o je, o je, o da, o da, o da, trala la la la, jako sretan sam ja. Malo me razljutilo što nam je Presti maznuo Jonesa pred nosom, ali smo zauzvrat dobili Marquisa Teaguea. Što znači samo jedno: Baj baj CJ Watson, arivederči John Lucas! O kako sam sretan što vas možda već iduće sezone neću morati gledati u dresu Bullsa, vas i vaše retardirane trice preko četiri ruke 15 sekundi prije isteka napada, vas i vaše bjesomučno driblanje na trici, vas i vaše iniciranje napada kada je sat skoro došao do nule, vas i vaše odluke da u trenutku kada protivnik treba napraviti namjerni faul u eliminacijskoj plejof utakmici loptu proslijedite do tipa koji gađa ispod 50 posto sa linije. Bilo mi je drago, doviđenja.

Zamijenit će vas bivši plej nacionalnih prvaka koji je bio jedan od ključnih ljudi u pohodu Kentuckya na titulu. Teague ima problema koji su plod njegove mladosti i želje da se nametne – gubi lopte, nesmotreno se zabija u reket, a skok šut mu je poprilično klimav. No za razliku od Lucasa i Watsona Teague posjeduje elitnu brzinu, brutalan prvi korak i dribling koji izbacuje iz ravnoteže brže od domaće rakije. Teague bi u budućnosti mogao biti više nego solidan backup Derricku „Samo ozdravi mi ti“ Roseu čijim ulaskom igra Bullsa neće gubiti na ritmu, ali bi isto tako mogao igrati i pleja u startnoj postavi čime bi Rosea gurnuo na mjesto drugog beka i time Bullse pretvoriti u brutalno brzu tranzicijsku momčad. Chicago bi time dobio pleja koji može odlično odigrati pick ‘n’ roll s kojim se Rose još uvijek muči, a kojeg je Teague rješavao bolje od bilo kojeg koledž pleja koji se ne zove Damian Lillard.

Što da vam kažem – uzbuđen sam i sretan zbog ovog picka. Bullsi će vjerojatno potražiti startnog pleja u free agencyu kako bi popunili rupu u momčadi do povrata lanjskog MVP-a, ali me ne bi čudilo kada bi Teague dobio petnaestak minuta već na otvaranju svoje NBA karijere. Uostalom sve je bolje od gledanja Lucasa kako dribla 20 sekundi, baca loptu prema obruču, pada na koljena i moli zdravomariju u nadi da će balun proći kroz obruč.

Ostatak

 Ostale momčadi nisu imale izbor u prvoj rundi drafta pa je pomalo deplasirano analizirati njihov izbor, naročito kad uzmemo u obzir da su te momčadi birale igrače koji će karijeru vjerojatno nastaviti ili u D-Leagueu ili u Europi. Svejedno treba spomenuti Kevina Murphya (Utah) koji bi se mogao razviti u igrača sličnom Kevinu Martinu, Tyshawna Taylora (Brooklyn) koji bi mogao postati solidan all around bek, Robbieja Hummela (Minny) koji izgleda kao solidna lažna četvorka koja je uz to nepopustljiva u obrani te Dariusa Johnsona – Odoma (Lakers) koji će vam dati krvi ispod vrata ukoliko misli da će to pomoći ekipi. Od nedraftiranog šljama lako je moguće da centar Henry Sims napravi karijeru bilo u NBA-u bilo u Europi. Ipak je igrao za Georgetown, a svi znamo koliko su vješti i izučeni njihovi visoki igrači.

NBA momčadi ove su sezone, kao i svake, izabrali 60 mladića a sljedećih će nekoliko godina pokazati tko će se od njih razviti u zvijezde, u startere, u igrače rotacije i grijače klupe, koje ćemo od njih slaviti kao krađe drafta, a kojima ćemo se smijati kao bustovima. Bez obzira na to kako njihove karijere završe treba im skinuti kapu – nije mala stvar biti izabran u najbolju košarkašku ligu svijeta.

Javite se na fejs, čitajte blog, sklonite se sa sunca, pijte puno tekućine. U mom potkrovlju je +40, a skoro je devet navečer. Stoga nemojte zamjeriti ako sam u tekst ubacio nebulozu ili dvije. Pravo je čudo što sam uopće živ.

Bespotrebna draft analiza 2012, dio prvi

Pepeljasta glava Davida Sterna zadovoljno se nacerila koračajući prema mikrofonu usađenom u pozornicu Prudential Centra u Newarku. Scena je postala sastavni dio NBA drafta – David Stern, njegov nezgrapni korak, široki osmijeh i zvižduci kakve ne bi dobili Radimir Čačić i Tomo Horvatinčić na godišnjem kongresu o sigurnosti u prometu. Posljednje dvije godine slušali smo priče kako su igrači Miami Heata preuzeli uloge zlikovaca u NBA-u, no nakon drafta postalo je kristalno jasno da Komesar niti u jednom trenutku tu ulogu nije prepustio drugima. Ćulio je uši na zvižduke, smijao se, očevidno je uživao u trenutku kada je Heat predstavio kao nove NBA prvake, a jedino što je nedostajalo je da si turi srednji prst u usta i onda ga, slinavog i uspravnog, pokaže čitavoj dvorani, polako, s desna na lijevo, u gesti koja ne označava ljutnju nego superiornost.

Sternova mala predstava bila je ujedno i jedini dio drafta koji se ponavlja iz godine u godinu. Ove sezone nismo imali prilike uživati u nezgrapnim zagrljajima komesara i igrača, odjela su bila manje – više neupadljiva, nije bilo žvaljenja sa djevojkama ni majki koje su porstale u suzama, a ono što posebno frapira je što nije bilo retardiranih trejdova i neshvatljivih pickova.

Prerano je reći da su se GM-ovi iznenada opametili, razlog će prije biti nova, restriktivna pravila vezana uz salary cap po kojima potencijalno kvalitetni rookieji s niskim plaćama imaju veću vrijednost od etabliranih veterana. Drugi razlog je sama dubina talenta u ovogodišnjem draftu koji bi s vremenom trebao postati jedan od tri najbolja drafta u zadnjih 10 godina. On nije debeo pri vrhu i mršav pri dnu kao legendarni draft 2003. godine koji nam je podario LeBrona, Wadea, Bosha i Mela. Prije nalikuje na draft 2008. godine koji nam je donio nekoliko vrhunskih igrača i pregršt startera i role playera koji su podigli kvalitetu na jedan viši nivo*. Što ne znači da neke ekipe nisu draftale bolje od drugih.

*Rose, Westbrook i Love su se dokazali kao zvijezde u samo 4 godine, no prava  vrijednost tog drafta leži u igračima poput Hibberta, Mayoa, Gallinarija, Erica Gordona, Augustina, JaValaea, Andersona, Leeja, Batuma, Ibake, Hilla, Arthura, Pekovića, DeAndrea, Chalmersa, Jordana, Aiska, Mbah A Moutea, Dragića, Thompsona i Randolpha, igrača koji su solidan starterski materijal i koji ligi čija se kvaliteta najčešće procjenjuje po blistavom sjaju zvijezda daju dubinu koja joj je potrebna ukoliko gledate utakmice iz dana u dan.

New Orleans Hornets

Izabranici: Anthony Davis 1(1), Austin Rivers 1(10), Darius Miller 2(16)

Nakon plesa kuglica automat je odlučio kako će prvi izbor drafta pripasti ekipi koju je liga upravo uspjela prodati. Hm. Hmmmmmm. HMMMMMMMMMMMMMMMMM.

Odgurnemo li teoretičare zavjera na stranu zaključit ćemo kako su Hornetsi bili prokleto sretni. Anthony Davis je jedini igrač na draftu za kojeg bi se zakleo da će postati zvijezda. Bolesno dugačke ruke, nenadmašna pokretljivost, savršen osjećaj za igru u obrani, razumijevanje defanzivnih shema, precizno preuzimanje igrača kod pick ‘n’ rolla, obrana i u low postu i na trici, mekane ruke, završavanje oko obruča, istrčavanje tranzicije su samo neki od izraza koji se vežu uz njegovo ime. Unibrow je defanzivno ispoliran igrač koji bi trebao imati problema isključivo s težim centrima poput Howarda i Bynuma koji ga mogu izgurati iz pozicije, dok bi ostalu ekipu trebao proždirati kao što Eddie Curry proždire Big Macove. Davis je poprilično sirov igrač u napadu, kao i većina one and done visokih igrača koji su u srednjoj dominirali na račun svoje visine zbog čega nisu radili na low post pokretima. Davisu ipak treba odati priznanje jer je napravio određen napredak tijekom sveučilišnog školovanja – razvio je pristojan horok na kojem treba nastaviti raditi, dodao je u arsenal i solidan skok šut s vrha reketa, a njegove meke ruke mogle bi ga učiniti ubojitim pick ‘n’ roll igračem. No njegova najveća prednost ne leži u pukom fizičkom talentu nego u mentalnoj snazi. Davis je ozbiljan i fokusiran momak koji se ubija na treninzima i koji je svjestan uzročno – posljedične veze između napornog rada i uspjeha koju njegovi vršnjaci tako često ne uspijevaju shvatiti. Kada spojite talent i uživanje u napornom radu imate temelje za stvaranje košarkaškog superstara.

Austin Rivers je naslijedio talent i uživanje u napornom radu od starog, no za razliku od Doca koji je uvijek znao gdje mu je mjesto Austin je malo zabrijao. Rivers je tijekom koledž karijere znao povlačiti totalno retardirane poteze koji uključuju pokušaje poentiranja skok šutom u situacijama u kojima je udvojen, napadanje obruča protiv zone, šutiranje runnera protiv centra s krive noge dok otvoreni čovjek čeka sam na trici, bjesomučno driblanje bez penetracije koje rezultira izgubljenim loptama… Rivers je tijekom svoje kratke Duke karijere često izgledao kao jedan od onih igrača koji su si umislili da su Kobe Bryant, iako posjeduju polovinu njegovog talenta*. Hornetsi će pokušati preusmjeriti njegovo samopouzdanje i iskoristiti Riversov solidni crossover, ubojit prvi korak i gotovo pa Wadeovsku sposobnost razdvajanja obrane no nekako sumnjam da će u tome uspjeti. Hornetsima je potreban plej. Rivers nije plej. Rivers je bek koji carini loptu, nešto što Hornetsi već imaju u kvalitetnijem i talentiranijem Ericu Gordonu. Bit će zanimljivo gledati Hornetse sljedeće sezone, baš zato što se Rivers nikako ne uklapa u njihovu ekipu.

*Vidi Young, Nick i Smith, J.R.

 Za razliku od Dariusa Millera koji bi i za 5 godina mogao i morao biti dio neke NBA rotacije, što se baš ne može reći za svaki izbor druge runde. Miller je građen kao NBA krilo, igra kao NBA krilo, neće mu biti problem ulaziti s klupe, momčadski je igrač koji se specijalizirao za igranje obrane i pogađanje spot up trica. Ukoliko je prošlo finale ikakav pokazatelj razvoja lige takvim će se igračima cijena iz godine u godinu povećavati.

Charlotte Bobcats

Izabranici: Michael Kidd-Gilchrist 1(2), Jeff Taylor 2(1)

Do the right thing. Michael Jordan je tijekom svoje igračke karijere često gledao pomahnitalog Spikea Leeja na tribinama MSG-a, no čini se da nikada nije pogledao njegov najpoznatiji film. U karijeri GM-a/NBA vlasnika Jordan nije radio prave stvari. Svi su očekivali da će nastaviti s tradicijom i u 2012. godini. Bam! Jordan nam je zakucao na glavu, isplazio jezik i slegnuo ramenima. Izabrao je Michael Kidd – Gilchrista. Još uvijek sam šokiran.

MKG je igrač koji podsjeća na Iggya, Denga, Artesta, Pippena, na sve one vrhunske defanzivce kojima je trebalo nekoliko sezona da pronađu napadačku igru. Gilchristu će trebati nekoliko sezona da zaigra u punom sjaju i preporodi Bobcatse iz teških luzera u silu na Istoku, no to je upravo ono što Charlotti treba – nekoliko sezona cuclanja kite koje će im donijeti pregršt visokih pickova na draftu. MKG i Bismack Biyombo su čvrsti temelji za izgradnju defanzivnog bedema, a ukoliko samo jedan od njih nauči igrati u napadu Bobcatsi bi trebali dobiti superstara koji im konstantno izmiče. Moja lova je na MKG-u koji je visok i čvrst i već sad zna poentirati u tranziciji (što je izuzetno korisna vještina u defanzivnoj ekipi) te me ne bi čudilo da kroz tri godine razvije i skok šut i ulaz*, naročito ako vjerujete u priče da lik živi u dvorani i razmišlja o basketu dok jede, sluša muziku, kenja, uči, čisti sobu, kiseli zelje, cuga u parkiću, jebe i radi sve što mladi ljudi inače rade, dakle svake jebene sekunde svakog jebenog dana. Uostalom, ne morate vjerovati u priče – njegov intenzitet, njegova volja, njegova želja da bude što bolji i da svoje suigrače učini boljim jasno se vidjela na terenu na kojem je MKG bio gazda, šef, car i sultan koji je svojom igrom davao primjer drugima. MKG je upravo ono što je Bobcatsima trebalo.

*Koji ne mora biti tehnički savršen. MKG je građen kao tenk i nema baš puno igrača u ligi koji ga mogu napasti tijelom u tijelo.

Nešto što se ne bi moglo reći za Jeffa Taylora koji je za dva koplja lošija verzija Michalea Kidda – Gilchrista, dakle obrambeno krilo koje im ne može pretjerano pomoći u napadu. Bobcatsi su mogli izabrati Draymonda Greena, Quincya Millera, Dorona Lamba i Willa Bartona, ali nisu. Ah. Do the right thing filozofija ipak nije do kraja usvojena u Šarloti, ali nema veze, počela se učiti. I to je nešto.

Washington Wizards

Izabranici: Bradley Beal 1(3), Tomaš Satoransky 2(2)

Može li mi netko objasniti kako ista osoba u istom poslu s vremenskim razmakom od samo dvije godine može potpuno promijeniti filozofiju rada? I to filozofiju koja mu je donijela uspjeh? Washington Capitalsi su postali NHL sila nakon što ih je kupio internet mogul Ted Leonsis. Washington Wizardsi su se pretvorili u krpu u koju su ostale NBA momčadi brisali svoje ejakulatom uprljane glaviće penisa. Capitalsi su polako gradili momčad, Wizardsi su željeli sve odmah. Capitalsi su pažljivo trošili novce, Wizardsi su ih koristili za paljenje kubanskih cigara.

Spičkali su lovu na usijane glave i egoistične revolveraše, na pohlepne ljenčine i netalentirana trupla, razbacujući se lovom kao da su je ukrali iz općinske blagajne. Na trenutak mi se učinilo da se situacija smirila i da su Wizardsi odlučili skresati plaće i posvetiti se dugoročnoj izgradnji ekipe i onda bam! Prvo Nene, pa Ariza i Okafor i evo ih sad tu gdje jesu – postali su ekipa koja se možda može provući u playoff na Istoku i ispasti u prvom krugu. Umjesto da sisaju tri godine i pretvore se u punokrvnog contendera, odlučili su se za petogodišnje mediokritetstvo nakon kojeg će opet trebati u rebuilding. Mediokritetstvo kojem se mogu nadati samo ako se Bradley Beal razvije u kvalitetnog igrača.

Bek Florida Gatorsa često je uspoređivan s Rayom Allenom iako nema ni trunku Jesusove dalekometne ubojitosti. Bealov šut izgleda krasno i podsjeća na Ray Raya ili Mikea Millera iz Timberwolves dana, ali je neučinkovit i neprezican. Beal bi na papiru trebao pomoći ekipi Wizardsa širenjem parketa, no na koledžu je šutirao samo 34 posto sa trice. Koledž trice. Koja je metar kraća nego u NBA-u.

Okej, dio njegovih šuterskih problema plod je katatoničnog napada Gatorsa koji ga je prisiljavao da dobar dio šuteva uzme iz driblinga, ali opet ne vjerujem da Beal može odmah pomoći Wizardsima. Momak ima štofa od kojeg se može napraviti dobra roba, ima taj krasan izbačaj, ima solidan ulaz, brz je i jak i vidno je napredovao u odnosu na početak koledž sezone, ali nisam siguran da će postati vrijedan trećeg picka na draftu za manje od tri – četiri godine. Do tada Wizardsi bi mogli ostati bez Walla, Nenea i ostale ekipe. Možda im se tada priključi i Tomaš Satoransky koji će vjerojatno ostati u Španjolskoj sve dok ABA liga ne propadne zbog recesije.

Cleveland Cavaliers

Izabranici: Dion Waiters 1(4), Tyler Zeller 1(17)

Koliko kvalitetnih dvojki trenutno igra u ligi? Bryant je još uvijek tu, Wade također, Manua ne smijemo zaboraviti. Gordon je stalno ozlijeđen pa ćemo ga preskočiti iako je zadnja Clippers sezona bila odlična, James Harden se ugurao u izbor. Ray Allen? Možda. Monta Ellis? Da, ali 80 posto ljudi se neće složiti sa mnom. I to je to, zar ne? SG je najtanja pozicija u NBA-u, pozicija koja se napunila combo bekovima i defanzivnim specijalcima u nedostatku velikih zvijezda. Ovogodišnji draft trebao bi obnoviti tu poziciju baš kao što su tri prethodna drafta obnovila pozicije četvorki i plejeva. Beal, Rivers, Lamb, Ross, Waiters birani su u top 15. Skeptičan sam prema svakom od njih. Prema Waitersu najviše.

NBA 2k12 riječnikom Dion Waiters može postati igrač čija će overall ocjena na zenitu karijere iznositi 89 (niz all star nastupa i izbora u drugu i treću petorku lige), ali isto tako može postati igrač čija ocjena iznosi 68 (desetak minuta po utakmici s klupe). Waiters je usijana glava s usijanom igrom, čovjek brzog prvog koraka i sjajnog ulaza, čovjek koji odlično završava oko obruča i koji odlično pogađa šuteve kakve će morati uzimati u NBA ligi. Waiters je ujedno igrač koji je čitavu sezonu ulazio s klupe unatoč tome što je bio najtalentiraniji igrač svoje ekipe. Waiters je ujedno igrač koji je skoro napustio Syracuse zbog stalnih svađa s trenerom Jimom Boeheimeom. Waiters je ujedno igrač čija se igra pogoršavala u važnim utakmicama protiv jake konkurencije. Waiters je ujedno igrač koji je prestao putovati po SAD-u i raditi vježbe za NBA ekipe nakon što je dobio obećanje od Phoenix Sunsa da će ga izabrati 13. pickom drafta. Waiters je ujedno igrač koji je zabijao samo 13 poena po susretu u svojoj drugoj NCAA sezoni. Neproduktivan, svadljiv, egocentričan, nemotiviran. Previše uskličnika za moj gušt. Previše problema. Kada uza sve to uzmete u obzir da Waiters igra sličan basket kao i Kyrie Irving jasno je zašto mislim da će Dion biti najveći bust ovogodišnjeg drafta. Volio bih da su Cavsi, meni jako simpatična ekipa, uzeli Thomasa Robinsona ili Harrisona Barnesa, ali nisu. Za njihovo dobro nadam se da sam u krivu.

Njihov drugi pick bio je nešto logičniji i bolji. Sa 17. pickom trebali su se kockati i uzeti Jareda Sullingera, no i Tyler Zeller je solidan izbor. Visoki bijelac je španer i pol, ne boji se velikih trenutaka, igra s intenzitetom, ima par low post pokreta i užasno je brz u tranziciji. Nije vrijedan tri picka koja su Cavsi dali za njega, ali čovjek bi trebao ostati u ligi bar deset godina ukoliko ga ne pokose ozljede.

Sacramento Kings

Izabranik:  Thomas Robinson 1(5)

Većina mladića igra košarku zato što može. Thomas Robinson je igra zato jer mora. Momak je ostao bez djeda, bake i majke u samo tri tjedna. Njegova devetogodišnja sestra Jayla tugovala je na drugom kraju zemlje, u kući njenog (ali ne i Thomasovog) oca koji je upravo izašao iz zatvora. Odlučan da osigura budućnost za sebe i za svoju malu sestru Thomas Robinson je igrao poput očajnika.

Zona ispunjava samo želje očajnika, tvrdi Andrei Tarkovsky u Stalkeru, pa nije čudno što je Robinson ušao u zonu i što su mu se želje ispunile. Intenzitet i snaga koje je pokazao u Kansasu trebale bi se preslikati i na igru Kingsa koji su imali preče potrebe od klasične četvorke (nisko krilo, bek šuter koji može igrati bez lopte) ali nisu pali u klopku draftanja prema potrebi nego su uzeli najtalentiranijeg igrača koji im je ostao na raspolaganju.

Robinson ima puno kvaliteta -. igra kao navijen, može pogoditi šut s poludistance, izvrstan je u zaštiti skoka, dominira protiv slabijih, igra odlično protiv jačih protivnika, ne boji se velikih trenutaka, želi i može nositi momčad, solidno završava oko obruča, no njegov najveći kvalitet se često gura u stranu. Robinson je odličan dribler. Odličan. Za svoju visinu, naravno. Poradi li još mrvicu na vanjskom šutu pretvorit će se u ubojitu napadačku mašinu, a dvojac Cousins – Robinson mogao bi postati najubojitiji high – low tandem lige. Agresivan, nabrijan, jak kao bik, Robinson je već sada spreman za NBA ligu. Kingsi nisu mogli bolje proći.

Portland Trailblazers

Izabranici: Damian Lillard 1(6), Meyers Leonard 1(11), Will Barton 2(10)

Jep, jep, jep, lako je otpisivati igrače koji dolaze sa slabih sveučilišta i koji igraju protiv slabe konkurencije. Prije početka drafta čuli smo pregršt ne pretjerano smiješnih šala vezanih uz Damiana Lillarda i njegovog jadnog Weber Statea i jadničke Big Sky konferencije u kojoj je novopečeni plej Blazersa dominirao protiv metar sedemdaset visokih bijelaca. Prije dvije godine iste su se šale zbijale na račun Paula Georgea koji je ove sezone pokazao da se na njega itekako može računati u budućnosti. Lillard se nikada neće pretvoriti u dominantnog igrača zato jer ne posjeduje brzinu, snagu, visinu, pregled igre i završavanje oko obruča kakvo krasi dominantne igrače te se može reći kako su Blazersi olako potrošili šesti pick na njega, ali postoji jedna velika, svjetla točka u njegovoj igri – Lillard je bio daleko najbolji pick ‘n’ roll bek na draftu. S obzirom da se 80 posto ekipa pretvorilo u pick ‘n’ roll momčadi takva vještina bi mu trebala pomoći u ligi.

Možda čak nauči i Meyersa Leonarda kako igrati pick ‘n’ roll. Leonard je igrač koji bi se mogao pretvoriti u solidnog startera u maniri pokretljivijeg i slabijeg Roya Hibberta, ali bi isto tako mogao postati grijač klupe poput Aarona Graya i Colea Aldricha. Leonard je pravi centar koji ima nekoliko lijepih post up pokreta, krasno se kreće na terenu i može pogoditi šut s vrha reketa, ali morat će krvavo raditi ukoliko želi biti faktor u budućnosti. Isto vrijedi i za Willa Bartona koji se proslavio u Memphisu kao strijelac koji zabija i s poludistance i oko obruča i koji bi jednog dana mogao popuniti cipele Wesa Matthewsa, ali koji bi isto tako mogao izletjeti iz lige nakon dvije ili tri sezone. Volio bih da su se Blazersi više kockali i birali igrače poput Drummonda, Sullingera, Hensona, Jonesa i Whitea, a ne popunjavali roster prema potrebama, no što je tu je. Lillard i Leonard imaju potencijala, ali njihov plafon ne može se mjeriti s plafonom spomenutig igrača, a isto tako ne može se sa stopostotnom sigurnošću reći da će i Lillard i Leonard biti kvalitetni NBA igrači.

 

Golden State Warriors

Izabranici: Harrison Barnes 1(7), Festus Ezeli 1(30), Draymond Green 2(5), Ognjen Kuzmić 2(22)

Golden State Warriorsi su prije početka drafta gradu i svijetu objavili kako žele defanzivno krilo. Iguodala ili Deng ili Granger. Odredili su kalup. Dobili su igrača koji bi ga mogao prepuniti.

Američki mediji i skauti osuli su paljbu po Harrisonu Barnesu zato jer na sveučilištu nije pokazao da može preuzeti utakmice. Srušili su ga sa prve pozicije na draftu zato jer nije killer. Nije ubojica. Nije terijer koji će vas sam uništiti. Pet poena tu, pet poena tamo, Barnes je takav tip igrača.

No to ne znači ništa. Harrison bi trebao zasjati tek za par godina. Njegove fizičke predispozicije, njegov talent, njegovo razumijevanje košarke kao timskog sporta i sve one proklete osnove koje igrači često zaboravljaju su tu. Treba ih samo posložiti, a nekim igračima za to treba više od dvije koledž godine. Barnes još uvijek može postati igrač poput Carmela Anthonya (ne-clutch, ali s daleko boljom obranom) ili Glena Ricea ili Alexa Englisha. Njegov mekani šut kojeg bez problema pogađa iz driblinga bit će mu glavno oružje u NBA-u, iznimno ubojito kada je upareno sa vrhunskom sposobnošću odvajanja od svog čuvara. Barnes nema sjajan ulaz i ne završava akcije oko obruča onako kako bi željeli od top igrača, ali te nedostatke nadoknađuje pristojnom post up igrom. Barnes je i izvrstan skakač za svoju poziciju, igra jako dobru obranu, ima dugačke i brze ruke kojima krade jako puno lopti, brz je i skočan, konstantno izvlači faulove te igra promišljeno i ne gubi lopte. Moja ljubav prema ovom igraču oscilira iz utakmice u utakmicu baš kao i Barnesova igra, pa trenutno naginjem nepopularnom mišljenju da bi se Harrison na kraju mogao uvući među tri najbolja igrača koja će izići iz ovog drafta. Warriorsi bi za dvije godine s njim, Klayom, Curryem, Andrijom i preskupim Leejem trebali imati playoff ekipu.

Koliko će im tu pomoći Festus Ezeli tek treba vidjeti. Kao i mnogi visoki igrači iz Afrike Ezeli je defanzivni specijalac koji će biti zadužen za hvatanje skokova, protekciju reketa i mijenjanje staklenog Boguta. Nisam siguran da će Warriorsi dobiti sve što žele od kršnog Nigerijca koji još uvijek nije naučio kako pravilno zagraditi igrača u skok igri niti baš ima volje juriti za 50/50 loptama, ali ne može biti gori od propalog Andrisa Biedrinsa, zar ne?

Warriorsi su svoj treći pick potrošili na all around majstora i vođu Spartansa Draymonda Greena, jednog od onih igrača stvorenih za koledž igru. Green sigurno neće biti car u Oaklandu kao što je bio u East Lansingu, ali bi trebao biti siguran pick koliko to jedan igrač druge runde može biti. Green je polivalentan, sposoban i vatren igrač kakav dobro dođe svakoj ekipi. Ognjen Kuzmić će još neko vrijeme ostati u drugoj španjolskoj ligi, kako sada stvari stoje. Što je uostalom i normalno. Nikada ne želite imati više od tri rookieja u svojoj ekipi.

Toronto Raptors 

Izabranici: Terrence Ross 1(8), Quincy Acy 2(7), Tomislav Zubčić 2(26)

Kada bi postojao nekakav bizarni izbor za Miss najgoreg NBA GM-a Bryan Colangelo bi gotovo svake godine odnio lentu. 17 godina u ligi, 6 godina u Raptorsima, rezultati koji su se kretali između mediokritetstva i katastrofe. Grozni ugovori, još gori trejdovi, postavljanje nesigurnih nesposobnjakovića na mjesto trenera – sve su to odlike Colangelove vladavine u Raptorsima. Jedino što mu se mora priznati je da čovjek zna prepoznati talent.

Na početku svoje kanadske priče dobio je prvi pick jako tankog drafta kojim je izabrao Andreu Bargnanija*. Mogao je birati Aldridgea, Roya ili Gaya, no nakon te trojice draft se jako brzo razvodnio. Ne mogu mu to uzeti za veliko zlo. Na sljedeći pick trebao je čekati dvije godine – izabrao je Roya Hibberta izvan lotterya i zatim napravio klasičnu glupost kada ga se otarasio u zamjeni u kojoj je dobio Jermaina O’Neala i Jermainova škripava koljena. Sljedeće godine izabrao je sve boljeg i boljeg DeMara Derozeana, da bi 2010. izabrao Eda Davisa u tankom draftu. Lani je izabrao Jonasa Valančiunasa čija je igra stvorena za NBA. Solidno, zar ne?

Zato mi nije jasno kako su Raptorsi mogli izabrati Terrencea Rossa. I to znate zašto? Jel znate? Zato što je frajer bio jedini igrač s ovogodišnjeg drafta koji je pobijedio Austina Riversa u igri jedan na jedan. WTF?! Ross je snažan i visok igrač koji može igrati na tri pozicije, no njegov plafon je poprilično nizak, ili se bar takvim čini po onome što smo vidjeli u dresu Washingtona. Šut mu je glavno i gotovo pa jedino oružje, a koristi ga iz spot up i iz off screen situacija. Njegov… Ma ne mogu više. Ross je dobar koledž igrač, malo nekonzistentan ali u načelu produktivan, samo mi nije jasno zašto su ga Raptorsi birali na osmom mjestu kada su ga mogli birati na 18. Zar zaista nisu mogli napraviti tradeback sa recimo Rocketsima i ubosti još jedan dodatan pick? Zar nisu mogli trejdati Bargnanija* i uvući se u top 7 i izabrati Barnesa koji nije sigurna stvar kao Ross, ali koji ima potencijal da nosi franšizu na leđima? Respektiram Colangelovo procjenjivanje igrača zbog čega ću pričekati sa ocjenom ovogodišnjeg drafta Raptorsa, ali trenutno mi se čini da su se gadno zajebali.

*Andrea me izluđuje. Njezina meka igra, njezino konstantno obećavanje da će napraviti iskorak koji nikako da dođe, njezino izbjegavanje guranja u reketu, njena katastrofalna skok igra, njezini retardirani šutevi s krila koji bi se trebali pretvoriti u ulaze jer ima jako dobar dribling. Andrea je igračica koja bi mogla postati novi Dirk Nowitzki, ali joj se to očito ne da.

Ne samo u prvoj, nego i u drugoj rundi. Obožavam Quincya Acya i njegova suluda zakucavanja kojima nas je častio u Bayloru, brada mu se može mjeriti s Hardenovom i Davisovom, ali birati ga ispred kolege Quincya Millera ili Tyshawna Taylora ili Dorona Lamba ili Willa Bartona ili Khrisa Middletona je suludo, naročito za ekipu kojoj više treba nisko krilo ili combo bek nego četvorka. Što da vam kažem? Raptorsi. Eh.

(Tomislav Zubčić, kao što i sami znate, neće skoro u NBA. I to je dobro za njega. Raptorsi neće tako skoro u playoff.)

Detroit Pistons 

Izabranici: Andre Drummond 1(9), Khris Middleton 2(9), Kim English 2(14)

Andre Drummond je dijete. Dvjestotrinajst cenata visoko, stodvajsean kila teško dijete. Andre Drummond je neozbiljan, neiživljen, nesiguran i ne pretjerano dobar košarkaš. Ništa čudno. Momak ima 18 godina.

Prije početka drafta većina ljudi se pitala je li Drummondu uopće stalo. Suze koje su mu zablistale u očima nakon što je izabran pokazale su da mu je itekako stalo. Ukoliko taj osjećaj prenese na teren, u dvoranu i u teretanu, Andre Drummond bi mogao postati nova verzija Amarea Stoudemira. Verzija koja zna igrati obranu, ali ne može pogoditi slobodnjak. Njegov plafon je visok kao u kraljevskoj palači, samo je pitanje hoće li ga doseći. NBA-u trebaju centri koji znaju igrati, pa se nadam da će momak zapeti i svima pokazati koliko su  u krivu.

Drummond je gibak, brz, okretan i snalažljiv igrač koji bi već u svojoj prvoj godini trebao ostaviti traga u NBA-u na defanzivnoj strani terena. On i Greg Monroe predstavljaju temelj kvalitetne ekipe Pistonsa koja bi za pet godina, ukoliko ostane na okupu, mogla jurišati na vrh Istoka, čak i ako klinjo nikada ne postane ofenzivna zvijer koja bi mogao postati.

Khris Middleton bi im mogao pomoći u tom jurišu. Podcijenjeni strijelac sa Texas A&M-a ima visinu i težinu i eksplozivnost potrebnu da se nosi sa NBA krilima, naročito na defanzivnoj strani terena. Middleton je imao pomalo razočaravajuću treću godinu na koledžu, efikasnost mu je potonula brže od cijene dionica Facebooka, ali to samo znači da su Pistonsi ugrabili kvalitetnog all – around igrača za bagatelu. Ako bi Drummond mogao postati nova verzija Amarea, Khris bi mogao postati nova verzija Tyshauna Princea.

Pistonsi su uistinu sjajan draft zaokružili izborom mekanorukog Kima Englisha koji posjeduje jedan od najbržih izbačaja na draftu. English je jednodimenzionalan igrač, ali kada vam je ta dimenzija šutiranje trica (46 posto), a ne, štajaznam, kopanje nosa na klupi i mahanje ručnikom, onda imate šanse preživjeti u NBA-u.

Houston Rockets

Izabranici: Jeremy Lamb 1(12), Royce White 1(16), Terrence Jones 1(18)

Daryl Morey je zujao po NBA livadi poput marljive pčelice, skupljajući kuglice peludi u nadi da će ih pretvoriti u med*. Hopsao je sa cvijeta na cvijet, tražeći najblještavije i najsočnije prašnike, izbjegavajući zamke koje vrebaju na GM pčeli… Okej, metafora je otišla malkice predaleko i vrijeme je da stanem.

*Sve što znam o pčelarstvu naučio sam od Pčelice Maje. Nisam siguran da su kuglice peludi znanstveno provjeren izraz.

Morey se naradio prije početka drafta, otkrio je karte odmah u startu te je najavio kako sprema paket za Dwighta Howarda. Nadao se da će svoja tri picka iz sredine pretvoriti u jedan visoki pick i na taj način zamastiti udicu koju je bacio prema čelnicima Orlanda, ali to mu nije pošlo za rukom. Na kraju je ostao s tri izbora na draftu na kojem je, kao i obično, obavio solidan posao.

Najzanimljiviji Moreyev izbor je Royce White, gorostas sa Iowa Statea čija bi se atipična igra mogla lijepo preslikati na NBA. White je jedan od onih igrača koji mogu utjecati na ishod utakmice bez da zabiju jedan jedini poen, nešto poput Lamara Odoma ili Borisa Diawa, igrač kroz kojeg možete vrtjeti više od polovice napadačkih setova i igrač koji će kolegama iz druge jedinice drastično olakšavati posao. White ima potencijal da postane i vrstan strijelac, naročito pri ulazima koji su nezgrapni i snažni, poput Hardenovih ili Pierceovih ulaza, ili Barkleyevih ulaza nakon što je nakupio malo kila. Njegov najveći problem je mentalni – iako u igri nikada ne posustaje, van terena ga ne bi mogli ubrojati u skupinu marljivih radnika, što dokazuje i škembica s kojom igra. White se osim toga boji aviona i letenja iako je nedavno ustvrdio da je prevazišao taj strah, a najveći problem je što pati od anksioznosti zbog koje su ga mnoge momčadi otpisale. S tom bolešću se ipak može igrati profesionalni sport na visokom nivou što nam je dokazao Zack Greinke koji je osvojio Cy Young nagradu u dresu Royalsa i zbario bivšu misicu Emily Kuchar. White bi mogao donijeti dašak nepredvidljivosti i originalnosti u napad Rocketsa, a s  takvim se igračima nikad ne zna.

Baš kao što se ne zna ni s Terrenceom Jonesom koji se proslavio kao tipično all around krilo kojima liga trenutno vrvi. Problem je što većinu tih krila karakterizira to što imaju brodsku pentu zabijenu u guzicu te jurcaju s jedne na drugu stranu bez stajanja, pijući krv svom matchupu na obe strane terena. Jones nije takav igrač. Jonesu se često ne da. Tlaka mu je. Isključeniji je od vibratora u samostanu. Kevin McHale nije trener beskrajnog strpljenja (iako se i sam kao igrač znao prepustiti dokonim užicima zbog čeka ga je Larry Bird želio ubiti) i pitanje je koliko će ga trpjeti. Ako uspije zapaliti vatru pod Jonesom čovjek bi se mogao razviti u NBA startera, ali sve mi se čini da od toga neće biti ništa i da će Terrence postati jedan od onih igrača koji imaju sav jebeni talent na svijetu, a unatoč tome igraju tek desetak minuta po utakmici.

Slična bi sudbina mogla zadesiti i Jeremya Lamba koji je ove sezone bio glavna zvijezda razočaravajuće ekipe Uconna. Lamb se mogao ugurati u top osam da nije odigrao lijenu, nediscipliniranu i glupavu sezonu u kojoj je sebično držao loptu, zaboravljao koje akcije treba izvesti, šutirao iz trka preko tri protivnika i svađao se sa suigračima u svlačionici. Osim toga izgleda kao da je treći put za redom pogledao Don’t Be a Menace to South Central While Drinking Your Juice in the Hood družeći se s ekipom iz Cypress Hilla na Sunsplash festivalu. Jasno je zašto je izabran lottery pickom – krasan šut s poludistance, sposobnost mijenjanja brzina, igranje pick ‘n’ rolla, riješavanje izolacijskih akcija, poentiranje iz driblinga i iz reketa – sve su to odlike njegove igre. No baš kao i White i Jones, Lamb Rocketsima postavlja velika pitanja. Ne o talentu, ne o fizikalijama, nego o mentalnoj spremi. Valjda će se jedan od ove trojice pretvoriti u med koji pčelici Moreyu konstantno izmiče.

Phoenix Suns

Izabranik: Kendall Marshall 1(13)

Okej mi je taj Kendall Marshall. Dobar mi je taj Kendall Marshall. Ma super mi je taj Kendall Marshall! OBOŽAVAM KENDALLA MARSHALLA!!! Tip je čisti plej stvoren za razigravanje ekipa, na faksu je imao prosjek od 10 asistencija po susretu, brz je i visok i jak, ne radi glupe greške, igra kao navijen, razumije da je momčad puno više od pojedinaca i da joj treba ljepilo koje će povezati djelove u cjelinu, ne gubi lopte, ide mu bolje u punim napadima nego u tranziciji, zna riješavati pick ‘n’ roll situacije i zaboli ga đon za statistiku. Kendall Marshall je car.

Kendall Marshall je također rupetina u obrani. Kendall Marshall je nikakav strijelac. Kendall Marshall nije, ni u najluđim snovima, trebao biti biran 13. izborom drafta. Vjerojatnost da će napredovati u igri je niska. Obožavam lika, jako mi je drag, dirigirao je napadom Tar Heelsa bolje nego je Jean Luc Picard dirigirao posadom Enterprisea, ali Sunsi su se malkice prenaglili kada su spičkali trinaesti pick na igrača koji je trebao biti biran pet – šest pickova kasnije. No što očekivati od franšize koja je efektivno mijenjala Amarea za Childressa, Fryea i Warricka? Nadam se da će se njihov plan u kojem Marshall postaje novi Steve Nash ostvariti, ali nekako sumnjam da će Kendall ikada biti sposoban igrati 7 seconds or less koliko god dobar razigravač bio, ili da će gađati 50 – 40 – 90 u sezoni. Koliko god ja to želio.

Milwaukee Bucks

Izabranici: John Henson 1(14), Doron Lamb 2(12)

Dno Istoka je puno ekipa kojima nedostaje igrač da ih lansira u doigravanje. Milwaukee Bucksi su momčad najbliža pragu, ali ne bih se usudio reći da će ga tako brzo prekoračiti. Niti bi to trebali. Polagana izgradnja momčadi i grcanje u kaljuži pokazale su se boljim receptom za dugoročni uspjeh od bjesomučnog jurcanja za doigravanjem koje u konačnici rađa mediokritetstvo. Bucksi su se riješili Boguta, ne bi me čudilo da se kroz sezonu ili dvije riješe Monte, da skupe tri visoka picka i konačno se vinu u visine.

Ukoliko će pratiti takav razvoj (u što baš i nisam siguran) John Henson će se pokazati sjajnim izborom. Momak je prelagan za poziciju četvorke, izgleda kao da je utekao sa UNESCO-ve razglednice, ali ima konstituciju koja se može popuniti, a nedostatak mase nadoknađuje zalaganjem i bjesomučnim kretanjem. Henson je maestro blokada koji polako bilda svoj napadački arsenal pa očekujem da će se kroz dvije ili tri godine pretvoriti u igrača nalik Sergeu Ibaki, s dodanom vrijednosti u tranziciji koju Henson obožava. Liga je spustila kočnicu i krenula u smjeru koji debelo favorizira atlete u odnosu na klasične, low post igrače na visokim pozicijama, a bivšoj četvorci UNC-a to savršeno paše.

Bit će zanimljivo promatrati kako će se razvijati igra Dorona Lamba koji bi na prošlom draftu sasvim sigurno bio biran u prvih 30. Bucksi su prije devet godina 43. pickom izabrali snajperista Michala Redda, prije dva dana su 42. pickom izabrali sličnog igrača. Lamb je specijalist zadužen za bombardiranje obruča s velike udaljenosti, šutirao je 46 posto s trice i pravo je čudo da je pao ovako nisko, pogotovo za igrača koji nema problema s ozljedama i kojem glava nije samo ukras na ramenima. Čovjek se nametnuo u brutalnoj konkurenciji u Kentuckyu i svejedno je pao debelo u drugu rundu drafta. Bucksi su odlično birali. Samo da sve ne sjebu jurišajući prema doigravanju.

Philadelphia 76ers

Izabranici: Maurice Harkless 1(15), Arnett Moultrie 1(27)

Telefoni u uredima Philadelphie neprestano zvone već dvije godine, i već dvije godine zaposlenici daju isti ugovor – ne damo Iguodalu, pustite nas na miru. Čovjek je bio upleten u više lažnih trejdova od Gasola i Howarda zajedno, uvijek je bio u izlogu, ali 76ersi nikada nisu dobili ponudu koja bi ih oborila s nogu.

Maurice Harkless je legitimni nasljednik Andrea Iguodale. Barem ga tako percipira GM Rod Thorne i njegova svita. Ostatak NBA skauta opisat će Harklessa kao novo ukazanje Trevora Arize što nikako ne može biti dobro. Mauriceova vrijednost je naglo uzletjela par mjeseci prije početka drafta što uvijek otvara brojna pitanja i što obično znači da se igrača procjenjuje na račun forme i kroz mali uzorak utakmica. Ono što je vidljivo golim okom je brzina i eksplozivnost kojom završava akcije i po kojoj najviše podsjeća na Iggya. Vidljivo je i da se trudi, naročito u obrani, da ima brze ruke i da su mu kretnje skladne i efektne što znači da ima pristojan rad stopala. No Harkless se unatoč tome muči u pokušajima da si kreira šut, i zbog toga me ne impresionira*. Možda se razvije u solidnog igrača, ali u vrlo dobrog? Sumnjam. Ne vjerujem da će ikada doseći Iggyevu razinu. I baš zbog toga će biti zanimljivo gledati kako će Phila ukorporirati oba igrača u svoju igru.

*Minus mu je i što je odjednom odlučio da se ne želi zvat Moe, nego Maurice. Moe je baš pravo muško ime, k’o drvosječa iz British Columbije, Maurice mi je ime za frizera. Ne znam, ja bi se uvijek rađe zvao po krčmaru iz Simpsona nego po zadrtom ex-astronautu iz Života na sjeveru. Papak.

Nešto što će također biti problem s Arnettom Moultriejem, snažnim visokim igračem koji sve radi solidno, ali ništa posebno dobro. 76ersi sada na visokim pozicijama imaju Branda, Vučevića, Hawesa, Younga, Allena i Moultrieja i bilo bi logično da jedan ili čak dvojica izlete van. Kažem vam, sprema se trejd, ili sada, ili na zimu. Jedva čekam vidjeti hoće li pokušati dovući nositelja franšize ili će po dobrom starom običaju pokrpati rupe i ostati tu gdje jesu.

Orlando Magic

Izabranici: Andrew Nicholson 1(19), Kyle O’Quinn 2(19)

Srušilo se sve. Pored mene nema te. Kao da je bij… Ups, malo sam se zanio. Čovjek poludi kad napiše 11 stranica besmislene analize NBA drafta i skuži da još nije došao ni do pola. Pogledajte Shining. All work and no play i slične stvari. Enivej, u Orlandu se stvarno sve srušilo. Jameer Nelson je digao sidro*, a Mrcina je jasno i glasno rekla da želi u Brooklyn.** Momčad koja je ne tako davno igrala u finalu se raspala.

*Falabogu više, reći će svaki pravi navijač Magica jer zna da Đamirko nije napravio ništa u zadnje tri godine.

 **Izgubili su MCA, al će dobit Dwighta. Po mojoj računici još uvijek su u minusu.

U trenutku kada je svima jasno da kreću u rebuilding Orlando Magic su odabrali igrača kakvog već imaju na rosteru. Andrew Nicholson je isti igrač kao Ryan Anderson, samo mrvicu niži, mrvicu tamnoputiji, i mrvicu obrijaniji. Njegova igra u low postu će se teško preslikati na NBA razinu zbog čega će moći igrati isključivo ulogu lažne četvorke koja postaje sve popularnija i popularnija. Nicholson je fin igrač, ali igrač koji Orlandu ne treba (osim ako ne misle trejdati Andersona) i kojeg nisu smjeli birati prije ozlijeđenih no tri put talentiranijih Sullingera i Jonesa. Devetnaesti pick je pick s kojim se imate pravo kockati, no Rob Hennigan nije bio raspoložen za klađenje u svom prvom draftu.

Zato mi nije jasno kako je čovjek koji je igrao na sigurno uspio ujebati svoj pick druge runde. Kyle O’Quinn je igrač koji je glavninu svojih poena na koledžu zabijao na račun visine i težine, a njegov nezgrapni rad nogu teško da će proći u NBA-u. Osim te skromne igre leđima čovjek gotovo da nema kvaliteta i nije mi jasno zašto je biran ispred pit – bull igrača poput Robbieja Hummela, Dariusa Johnson – Odoma i Krisa Josepha. Uostalom nema veze. Na ovom kraju Floride sve je otišlo kvragu,

Drugi dio stiže u noći s ponedjeljka na utorak. Bar se nadam. Lajkajte fejs stranicu, tako vam svega!

Gira ponovno jaše

Po meni. U novom podcastu. Koji je naprasno prekinut zbog pucanja internet veze i Girine stare koja mu je došla pokazat da je ubrala pome u vrtlu. Opravdani razlozi. Majstor je ipak izvukao jednu uru materijala s kojom vas možemo udavit. Uživajte.

Odavanje počasti

Riječi bole. Ne smijete drugima pokazati da vas bole, inače nikada neće stati. Osim ako im sami ne začepite brbljava, slinava, pogana usta. Šakama, držanjem, riječima, djelima.

Miami Heat su prije dva dana osvojili NBA titulu. Trofej Larrya O’Briena pokazao se dovoljno velik, dovoljno širok i dovoljno kurcolik da pljuvačima začepi usta. Osvojili su STFU titulu. Usta su odjednom umukla. Na sekundu. Onda su krenuli hvalospjevi.

Prije 365 dana, dan više ili manje, usta su radila punom parom. Omiljeni zlikovci NBA lige su posrnuli na korak od vrha, a njihov pad pokrenuo je verbalnu lavinu. Najeksponiranija momčad u povijesti lige, momčad sastavljena od najvećih košarkaških zvijezda u njihovom zenitu, momčad koja je bahato najavila dominaciju kroz sljedećih 7 godina, momčad koja je odlučila zaobići uobičajen proces gradnje je pala u finalu, na radost većine. Razapinjanje je nastavljeno kroz sljedeću sezonu, otrovne strelice su letjele iz svih smjerova, svaki poraz je preuveličavan, svaki kolaps u zadnjoj četvrtini uzimao se kao dokaz da prvi čovjek Miami Heata nema muda potrebna za osvajanje naslova.

Što više govori o medijskom, virtualiziranom svijetu u kojem živimo nego o momčadi Miami Heata. Miami je bio odlična momčad i lani. U finale NBA lige ne ulazi se lako. Da, imali su mana, velikih mana, ali mana koje nisu bile neizbrisive. Nakon lanjskog poraza napisao sam kako imaju previše talenta da ne bi osvojili naslov kroz godinu, dvije ili tri. Napisao sam kako je teško osvojiti naslov u prvoj sezoni, naročito kada sastavite momčad na njihov način. Napisao sam kako LeBron mora prestati doživljavati utakmice kao hollywoodski spektakl i početi gledati na njih kao utakmice, napisao sam da mora naučiti igrati leđima, napisao sam kako on i Wade moraju razriješiti pitanje vođe momčadi, napisao sam kako klupa mora dati svoje, kako role playeri moraju odraditi svoje uloge. Napisao sam kako moraju početi igrati kao momčad. Nisu to bogznakako pametne stvari jerbo ja nisam bogznakako pametan momak. To su stvari koje su se vidjele iz aviona. Jednu po jednu igrači Miami Heata su ih eliminirali.

Posljednja stvar je bila prva stvar koju su izbrisali sa dnevnog reda. Najveća snaga Miamija je kvaliteta trojice izvanrednih individualaca, no njihove kvalitete dodatno su zasjale nakon što su se uklopile u stroj. Miami je finale odigrao bez stajanja, bez čekanja, bez bjesomučnog driblanja koje smo gledali i lani i ove sezone. Oklahoma im je olakšala time što nije igrala zonu i nije miksala obrane i nije uspijevala udvojiti LeBrona onako kako su ga Mavsi lani udvajali, no sumnjam da bi i puno bolja obrana uspijela u potpunosti zaštopati protok lopte. Heatovci su uspijevali rano inicirati napad, bilo iz tranzicije, bilo s vrha trice, bilo s low posta, bilo kroz double pick Chrisa Bosha kojeg su često koristili kao sredstvo diverzije. Miller, Battier i Chalmers prestali su egzistirati kao obični spot-up šuteri koji čekaju loptu u kutu te su počeli raditi hrpetinu V-cutova i cross cutova i banana screenova uz osnovnu liniju čime su tjerali igrače Oklahome da se konstantno kreću i umaraju i da se gube u defanzivnim preuzimanjima. Miami je odjednom imao puno više od drive and kick igre koja je lani predstavljala jedino smisleno oružje u punim napadima. Momčad se uigrala. Usta su se začepila.

Uigravanje momčadi omogućilo je role playerima da zasjaju. Jedan od razloga zašto su mnogi analitičari prije početka finala isticali Oklahomu kao blage favorite bila je nešto šira klupa. Problem je što na vagi učinka ne preteže težina imena nego posao kojeg ste odradili, a klupa Miamija i role playeri poput Maria Chalmersa odradili su vraški posao u finalu. Shane je zablistao – čvrsti, super – inteligentni veteran čija se bolesno dobra obrana malkice ukiselila u zadnje dvije godine redefinirao je svoju igru i pretvorio se u dalekometnog snajperista koji je u finalu pogodio 15 od 22 lansirane trice, odnosno 68 posto (čovjek je imao true shooting od 85 mamojebenih posto) i u prosjeku igrao 40 minuta po susretu (osim u zadnjoj utakmici u kojoj je Miami izvadio startere). Chalmers je prelomio četvrtu utakmicu serije kada je iz guzice izvukao predstavu od 25 poena i natjerao Dwyanea Wadea da urlikne Mario mother fucking Chalmers nakon utakmice. Norris Cole se iskupio za svoju „muha bez glave“ igru prekrasnom frizurom i parom mudaški pogođenih trica u četvrtoj, a Mike Miller je konačno pokazao kako je španer i pol koji je nekoć davno zabijao 18 poena po utakmici i slovio za jednog od najopasnijih tricaša lige* sve dok mu leđa i koljena nisu otišla kvragu. Bol kao da nije postojala u posljednjoj utakmici serije. To se događa kada stavite role playere u situaciju u kojoj mogu pokazati svoje kvalitete. Klupa je proigrala. Usta su se začepila.

*Uvijek kada igram basketarske video igre odradim jedan ili dva fantasy drafta. Fantasy draft NBA Livea 07 mi je donio Wadea u prvoj, Minga u drugoj, mladog Dwighta Howarda u trećoj,   Princea u četvrtoj i Mikea Millera u petoj. Miller je bio najbolji strijelac. Potpuno nebitno za priču, al svejedno fora. Jelda? Moj život je jadan.

Unutar takvog sistema odnos Wadea i LeBrona se razriješio sam od sebe. Kako bi skladno funkcionirao napad se morao vrtjeti kroz Jamesa. Naposlijetku, on je jedini čovjek u momčadi koji je mogao razigravati ekipu i iz low posta i primajući loptu na high postu i čitajući cutove suigrača i sa klasične plejmejkerske pozicije. Wade je sjeo u suvozačevo sjedalo prihvaćajući LeBronovu superiornost i nova ograničenja koje mu je donijela ozljeda koljena. Miami je postao Jamesova momčad prirodno i organski. Razriješenje te situacije omogućilo je i Chrisu Boshu da komotno zaigra svoju ulogu u momčadi. Usporen friškom ozljedom trbušnog zida bivši Raptor nije briljirao u napadačkom dijelu osim kao diverzant koji je samim svojim prisustvom širio obranu Oklahome, ali u obrani je bio sjajan. Komunicirao je čitavo vrijeme sa svojim bekovima, sjajno je odradio ono malo preuzimanja, tijelom je konstantno udarao Wetbrooka i Hardena pri ulazima, zalijepio je par finih banana te se nije dao nasanjkati pri Ibakinim izlascima van reketa. Wade je smanjio doživljaj, Bosh ga je pojačao. Ispalo je da je Heatovcima upravo taj balans bio potreban. Usta su se začepila.

Naravno, ništa se od toga ne bi dogodilo da nema čovjeka koji je konačno došao do svog prvog NBA prstena. LeBron James je najbolji igrač lige, daleko najbolji igrač lige, i to je pokazao u ovogodišnjem playoffu, najbolje odigranom playoffu jednog pojedinca od 2003. godine*. Čovjek je uistinu jedinstven, sposoban je organizirati napad, stvarati višak driblingom, drastično je popravio igru leđima zbog čega je igrao jako dobro i u low i u high postu, u obrani je branio čas Perkinsa, čas Duranta, čas Hardena, čas Westbrooka, zakucavao je, polagao je, izvlačio je +1 faulove, pogađao je trice, istrčavao kontre, bacao i završavao alley oopove. Igrao je sjajno kada su se utakmice lomile. Igrao je kao čudni bastard Nowitzkog, Dominiquea i Birda, neponovljiv i sjajan i ozbiljan. Fokusiran. Isključen.

*Timothy Duncan je tada imao 24 poena, 17 skokova, 5 asista i 5 blokada po susretu u NBA finalu uz standardno kvalitetno odigran crunch time, uz pokretanje čitavog napada i uz neprelaznu obranu reketa. LeBron mu je došao jako, jako blizu.

LeBron James je odrastao. Prošlogodišnje iskustvo ga je opralo. Ubilo. Medijska baraža koja ga je pogodila nakon Decisiona i retardirane, bahate i bezobrazne ceremonije predstavljanja u Miamiju ga je potresla, no od nje ništa nije naučio. Čovjek opsjednut svojim brandom nizao je PR sranja i katastrofe brže od hrvatskih vlada, a sve je kulminiralo kada je nakon lanjskog poraza rekao ljudima da ga sada mogu pustiti na miru i vratiti se svojim jadnim životima. Nakon svih izjava u kojima je NBA utakmice uspoređivao s ratom, nakon bacanja krede, nakon svih snimljenih reklama i intervjua čovjek koji je tražio kamere odjednom ih je mrzio. Ove se godine sve promijenilo. LeBron James je odrastao. Medijsku je karijeru stavio u drugi plan. Priznao je svoje pogreške, odrekao se Decisiona, ponizio se u očima javnosti koliko se osoba veća od života uopće može i smije poniziti bez da napravi kriminalno djelo, ali oprost nije dobio. Usta su i dalje pričala. On ih nije slušao. Ove smo godine gledali LeBrona Jamesa kojeg je bolio kurac za svoju medijsku sliku, kojeg je bolio kurac za novinske natpise, kojeg je bolio kurac za sve što ljudi koji nisu članovi momčadi imaju za reći. Vidjeli smo LeBrona koji je uživao igrati košarku. Vidjeli smo velikog igrača na djelu koji se na kraju konačno uzdigao na prijestolje koje mu glancamo već pet godina; koje smo mu izradili nakon što je sam ubio Detroit Pistonse. Zasjeo je u njega kao kralj. Usta su se začepila.

Jer ovo je Miamijeva shut the fuck up titula. Titula koja je začepila brbljava, slinava i pogana usta svih kritičara i mrzitelja. Titula koja je rekla „E pa može“ svim ljudima koji su govorili „ma ne može“. Titula rođena iz prkosa i ponosa. Takvom je bar velik dio javnosti percipira.

No na kraju, za deset ili dvadeset ili trideset godina percepcija će se promijeniti. I u očima javnosti i u očima igrača. Kao i svaka titula i ova će postati simbol zajedništva i sinergije i momčadskog duha. Kada gledate one patetične i drage i lijepe dokumentarce o davno prošlim vremenima u kojima je skupina znojnih muškaraca podigla komad metala iznad glave uz skakanje i pjevanje i štrcanje šampanjca svi se akteri slažu – ono što se pamti je drugarstvo. Male priče iz svlačionice. Trenuci u kojima je taj i taj napravio to i to i zauvijek zadivio toga i toga. Miami Heat su osvojili titulu jer su postali momčad. Vrijeme je da otvorimo svoja začepljena usta i da im odamo počast.

Ajme, ko će sad dočekat novu sezonu? Ništa, morat ću se zadovoljit Eurom i Olimpijadom i baseballom i draftom i NFL-om i… Ma dobro, preživjet ću. Javite se na fejs ako vam bude dosadno preko ljeta.

Boshiranje

:D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D

Chris Bosh Porno Star

Prvaci!

Čestitke svim navijačima Miami Heata na osvojenom NBA naslovu. Veselite se!

This time next year…

Večeras nas čeka peta utakmica NBA finala u kojoj LeBron James može doći do prvog naslova u karijeri. Milijardu je tekstova napisano ususret ove utakmice, pa nije čudno što je vijest da su Hornetsi trejdali Arizu i Okafora za Rasharda Lewisa i pick druge runde u medijima prošla nezapaženo. A vijest je bitna i važna. Zašto su Wizardsi tim potezom počinili košarkaški suicid objašnjava John Hollinger. Tekst mu je dobar, PER je i dalje sranje.